II. Božji narod

Nakon razgovora u zajedništvu o očitovanjima odanih službenika, porazgovarajmo o očitovanjima druge vrste ljudi. Nakon što čuju razna Božja razotkrivanja i sudove o iskvarenim naravima svih vrsta ljudi, ovi pojedinci više razmišljaju o vlastitim raznim prošlim otkrivenjima iskvarene naravi i o raznim stavovima prema Bogu i istini koji se javljaju pod vlašću njihove iskvarene naravi – oni počinju promišljati o svojim raznim očitovanjima i spoznavati ih, uspoređivati sebe s Božjim riječima, ispitivati svoj stav prema svojoj dužnosti i ispitivati razne iskvarenosti koje pokazuju dok vrše svoju dužnost i među raznim ljudima, događajima i stvarima koje je Bog postavio. Oni ispituju i spoznaju sebe iz svakog pojedinog detalja dok pokušavaju prihvatiti Božji sud, razotkrivanje i disciplinu. U čemu su ovi pojedinci bolji od službenika? Oni mogu proaktivno i pozitivno prihvatiti istinu, Božje riječi i svaku iskvarenu narav koju je Bog razotkrio. Iako ponekad mogu biti negativni, skloni izbjegavanju, ili čak razmišljati o odustajanju, bez obzira na sve, oni i dalje posjeduju pokretačku snagu da natjeraju sebe da prihvate istinu. Što je ta pokretačka snaga? To je ovo: „Božje riječi mogu promijeniti ljude. Sve dok netko prihvaća istinu, svi ovi problemi i iskvarene naravi mogu se riješiti, i tada se može biti spašen. Ako želim biti spašen, moram surađivati s Božjim djelom i prihvatiti istinu.” Na primjer, nakon što čuju istinu o tome da treba biti poštena osoba, neki počnu promišljati o sebi i jasnije vide prijevaru i lukavstvo u koje se upuštaju, kao i svoje podmukle i opake aspekte. Prisjećaju se svojih prošlih laži i načina varanja koji ostaju u njihovom srcu ili dojmovima, koji se neprestano vrte u njihovim mislima poput scena iz filma, zbog čega se osjećaju sve više posramljeno, u boli i žalosno. Nakon neprestanog samoispitivanja i promišljanja o sebi, osjećaju se kao zločinci, odmah potpuno klonu i ne mogu ustati. Osjećaju da nisu dobri ljudi, već zli, i misle da je sreća što se nisu izravno opirali Bogu, što je doista bilo za dlaku! Tada se počinju buditi, ne želeći da kao osobe tako propadnu, i donose odluku: „Moram početi iznova i biti poštena osoba, inače me Bog ne može spasiti. Da bih bio spašen, moram biti poštena osoba. Nipošto ne smijem sada odustati!” Bez obzira na to prihvaćaju li ti ljudi istinu ranije ili kasnije, i bez obzira na to je li njihovo razumijevanje Božjih riječi duboko ili plitko, njihov stav prema Božjim riječima nije prezir, a još manje odbojnost ili otpor. Umjesto toga, oni aktivno priznaju i prihvaćaju Božje riječi, a zatim su uvijek spremni provesti ih u djelo. Kada rade stvari ili vrše svoje dužnosti, daju sve od sebe da traže načela u Božjim riječima, a zatim svjesno postupaju u skladu s tim načelima. Čak i ako ponekad ne mogu pronaći određena načela ili dokučiti usmjerenje, njihova je namjera dobro izvršiti svoju dužnost, učiniti to u skladu s Božjim nakanama i u skladu s istina-načelima. Ljudskost tih ljudi i službenika uglavnom je ista; nema razlike između visokog i niskog, ili plemenitog i prostog. Naravno, mnogi među ovom vrstom ljudi gledaju na sebe kao na one koji „imaju dobru ljudskost, istinski vjeruju u Boga i imaju sposobnost ostaviti stvari kao vjernici u Boga, te volju da plate cijenu i podnesu teškoće kako bi izvršili svoju dužnost”. Ali u čemu je razlika između tih ljudi i službenika? Nakon što čuju Božje riječi suda i razotkrivanja ljudi, njihov stav nije ignoriranje, nije izbjegavanje, već aktivno i iskreno prihvaćanje. Čak i ako se osjećaju potišteno i malodušno nakon što čuju te riječi, čak i izražavajući ljutnju prema vlastitoj otkrivenoj iskvarenosti, na kraju su ipak u stanju ispravno se suočiti s tim riječima, aktivno ih prihvatiti i proaktivno primjenjivati i ući u njih. Nije li i ovo jedna vrsta osobe? (Da.) Nisu li ti ljudi u određenoj mjeri reprezentativni? (Da.) Ima li mnogo takvih ljudi? (Ne mnogo.) Iako ih sada nema mnogo, postoji nada da će njihov broj rasti. Dakle, u koju kategoriju treba svrstati te ljude? Mogu li ova konkretna očitovanja ukazivati na to da ti ljudi ljube istinu i da su sposobni prihvatiti istinu? (Da.) Mogu. Iako neki ljudi sa slabijom sposobnošću razumijevanja sporije prihvaćaju istinu, duboko u svom srcu oni prihvaćaju istinu i imaju stav da aktivno ulaze u nju. Kad god netko podijeli novo svjetlo ili putove primjene koji su u skladu s istina-načelima, oči im zasjaju, srca im se osvijetle i osjećaju se radosno, misleći: „Napokon je netko podijelio ovo svjetlo. To je ono što mi nedostaje.” Uvijek su u stanju dokučiti što im nedostaje, zadobiti svjetlo i prosvjetljenje koji su im hitno potrebni i koji im nedostaju, te iz istinskog iskustvenog razumijevanja koje dijele njihova braća i sestre pronaći istina-načela koja su im potrebna. Na temelju ovih konkretnih očitovanja, ne čezne li njihovo srce za istinom? (Da.) Ako kažemo da ti ljudi ljube istinu, ta izjava nije baš objektivna ni točna. Međutim, na temelju njihovih konkretnih očitovanja, ti ljudi doista čeznu za istinom. Odakle dolazi ta čežnja? Dolazi iz njihove nade da će riješiti svoje iskvarene naravi, njihove nade da će riješiti razne probleme i poteškoće s kojima se susreću u svom ulasku u život, i njihove nade da će napredovati u istini, da će dublje proniknuti, kao i njihove nade da će moći istinski postupati prema načelima, imati put primjene, da će iz otkrivenja svojih iskvarenih naravi točnije prepoznati što je bit njihovih iskvarenih naravi, i kako ih riješiti i odbaciti. Iako ti ljudi često žive unutar iskvarenih naravi, kao što su borba za status, tvrdoglavo ustrajavanje po svome, te samopravednost, oholost, prijevara, ili čak nepopustljivost, kroz neprestano jedenje i pijenje Božjih riječi i doživljavanje Božjeg djela, ovi očiti problemi postupno će biti ispitani i prepoznati. Tada ih oni mogu prepoznati kao probleme, otkrivenja iskvarenih naravi, koja nisu u skladu s istinom i koja Bog mrzi. Nakon što postanu svjesni svojih iskvarenih naravi, još više čeznu da ih riješe i odbace. To je jedan od izvora njihove čežnje za istinom. Drugim riječima, oni imaju potrebu riješiti svoje iskvarene naravi, osjećaj hitnosti u tome da odbace svoje iskvarene naravi. Istovremeno, bez obzira na to kakvu iskvarenu narav shvate da su otkrili, ili na kakve probleme ili poteškoće naiđu, oni su još željniji pronaći točne odgovore u Božjim riječima i razumjeti što Bog zahtijeva od čovjeka, te koje istine i Božje riječi treba koristiti za njihovo rješavanje. Konkretna očitovanja i izvori njihove čežnje za istinom su ovi. Je li ovo objektivna izjava? (Da.) Za te se ljude ne može reći da ljube istinu. Da ljube istinu, bili bi vrlo proaktivni, a njihova razna očitovanja bila bi pozitivnija. Međutim, na temelju raznih očitovanja tih ljudi i njihovog stvarnog rasta, oni nisu dosegli točku da ljube istinu, već samo čeznu za njom. Ova je izjava već prilično objektivna. Dakle, gledajući razna očitovanja tih ljudi, u koju kategoriju ih treba svrstati? Precizno govoreći, ti ljudi pripadaju kategoriji Božjeg naroda. Ova tvrdnja ima temelj. Koji temelj? Iskvarene naravi tih ljudi iste su kao i kod drugih. U smislu ljudskosti, ne može se reći da je njihova ljudskost dobra, niti se može reći da su savršeni u Božjim očima; većina njih ima prosječnu ljudskost. Što ovdje znači „prosječna”? Znači posjedovanje određene razine savjesti i razuma. Ali to nije najvažniji aspekt. Što je najvažnije? To je da nakon što čuju Božje riječi i Božje zahtjeve, nakon što čuju o iskvarenim naravima svih vrsta ljudi koje su razotkrile Božje riječi, oni nisu ravnodušni, već su potaknuti i poduzet će akciju. Što znači poduzeti akciju? Znači da nakon što čuju ove Božje riječi i ove istine, oni više ne žele živjeti unutar iskvarenih naravi i nastaviti sa svojim prethodnim načinom življenja. Umjesto toga, oni se trude promijeniti razne misli, gledišta i načine postojanja i način života na koje su se prethodno oslanjali. Istovremeno, oni aktivno tragaju za istinom u vršenju svoje dužnosti i u raznim okolnostima koje je Bog postavio, koristeći Božje riječi kao temelj i načela primjene, umjesto da budu nepromišljeni i samovoljni. Prema njihovoj ljudskosti, kovu, njihovim stavovima i pogledima na Božje riječi, Božje djelo i Božje zahtjeve, i tako dalje, ti su ljudi upravo oni koje Bog namjerava spasiti. Oni imaju više nade da će odbaciti svoje iskvarene naravi i biti spašeni nego službenici. Samo oni koji prihvaćaju istinu i mogu odbaciti svoje iskvarene naravi kako bi bili spašeni smatraju se Božjim narodom. Nije li ova definicija prilično prikladna? (Da.) Najprikladnija je. Biti spašen ne znači samo uložiti malo truda i platiti malu cijenu da bi se moglo ostati, i onda je sve riješeno. Kakvo je stanje onih koji mogu biti spašeni? To je stanje u kojem se, kroz prihvaćanje i doživljavanje Božjih riječi i djela, njihove iskvarene naravi rješavaju. U tom procesu, oni upoznaju Boga, razumiju vlastite iskvarene naravi i imaju stvarna i konkretna iskustva Božjih riječi, te tako mogu svjedočiti za Boga – oni su u stanju svjedočiti o Bogu. O kojim aspektima Boga oni svjedoče? Oni svjedoče o Božjim nakanama, Božjoj naravi, o onome što Bog ima i što jest, o Božjem identitetu i o tome da je Bog Stvoritelj. To je ono što se može očitovati u osobi nakon postizanja spasenja. Zašto ljudi mogu postići te rezultate nakon što budu spašeni? Nije da oni to postižu zato što sebe smatraju onima koji „imaju dobru ljudskost, istinski vjeruju u Boga i imaju sposobnost ostaviti stvari kao vjernici u Boga, te volju da plate cijenu kako bi izvršili svoju dužnost”. Jedini razlog – i najvažnija stvar – jest da oni mogu prihvatiti Božje riječi kao svoj život, u stanju su primjenjivati istinu kako bi odbacili svoje iskvarene naravi, ostaviti po strani svoje izvorne, stare načine življenja i gledišta o životu, i uzeti Božje riječi kao svoj novi život. Oni koriste Božje riječi kao temelj za to kako se vladaju i postupaju, slijede Boga, pokoravaju se Bogu i udovoljavaju Bogu. To je rezultat koji se može postići u takvim ljudima. Što je najvažniji aspekt za postizanje spasenja? (Biti u stanju prihvatiti istinu.) Tako je. Biti u stanju prihvatiti istinu je ključ.

Neki ljudi kažu: „Ako se do kraja budem davao za Boga, hoće li me Bog silno blagosloviti?” Ako ne prihvaćaš istinu, ali i dalje možeš ustrajati u slijeđenju Boga do kraja, službujući do samog kraja, a tijekom tog vremena nemaš velikih prijestupa i ne vrijeđaš Božju narav, tada će te, pod takvim okolnostima, Bog smatrati odanim službenikom koji će ostati. Neki ljudi pitaju: „Kakav je to blagoslov ostati?” To nije mali blagoslov! Ako postoji prilika i mogućnost, možda ćeš vidjeti Božje istinsko obličje, a to ovisi o tome što će Bog činiti u sljedećem dobu. Ako postoji prilika da ostaneš i živiš još nekoliko desetljeća, taj je blagoslov prilično značajan. Kako dolazi do tog blagoslova? Postiže se odanim službovanjem dok se držiš gledišta da „imam dobru ljudskost, istinski vjerujem u Boga, mogu ostaviti stvari, voljan sam platiti cijenu i sposoban podnijeti teškoće kako bih izvršio svoju dužnost”. Ne bi li službenici trebali biti zadovoljni? (Da.) Trebali bi biti zadovoljni što su postigli taj blagoslov. Ti čak ni ne prihvaćaš Božje riječi, ali zato što Bog vidi tvoju odanost i sposobnost da službuješ do kraja, bez dezertiranja tijekom tog razdoblja, bez vrijeđanja Božje naravi ili kršenja Njegovih upravnih odluka, bez činjenja velikih prijestupa, On ti daruje ovaj blagoslov i milost – od stvaranja čovječanstva, ovo je najveći dar koji Bog daje iskvarenim ljudima koji su samo odano službovali, ali nisu postigli spasenje. Uložio si samo malo truda, a čak ni ne prihvaćaš Božje riječi – moći primiti tako velik blagoslov već je prilično dobro; ovo je neizmjerna Božja milost. Druga kategorija je Božji narod, o kojem smo upravo govorili. Blagoslovi koje prima Božji narod definitivno su veći od onih koje primaju službenici. Pa što je blagoslov Božjeg naroda? Naravno, nije tako jednostavno kao što je samo moći ostati ili imati priliku vidjeti Božje istinsko obličje. Postoji daleko više blagoslova, ali o njima nećemo ovdje raspravljati. Govoriti o tome nije realno, a osim toga, čak i da vam kažem, vi to sada ne biste razumjeli niti postigli. Božji narod su oni koje Bog namjerava spasiti, i među cijelim čovječanstvom, oni primaju najveće blagoslove; ovo nipošto nije pretjerivanje. Zašto je to tako? Zato što su u Božjem djelu, unutar djela Božjeg šesttisućljetnog plana upravljanja za spasenje čovječanstva, pripadnici Božjeg naroda, time što su mogli prihvatiti Božje riječi, time što su se mogli odnositi prema Božjim riječima kao prema istini i kao prema načelima za svoje postojanje, i time što su Božje riječi učinili svojim životom, odbacili Sotoninu iskvarenu narav i proživjeli Božje riječi, svjedočeći snažno i gromoglasno za Boga. Oni su u stanju koristiti ono što proživljavaju, svoj život, u stanju su uzvratiti udarac Sotoni i posramiti ga, u stanju su svjedočiti o Bogu među čovječanstvom, donoseći time slavu Bogu. Stoga, Božji narod su oni koje Bog namjerava spasiti, i oni koji primaju spasenje. Neki ljudi kažu: „Budući da ovi pojedinci mogu Božje riječi učiniti svojim životom, proživjeti Božje riječi i svjedočiti za Boga, čini li ih to Božjim ljubljenim sinovima, onima u kojima Bog uživa?” Previše razmišljaš; dovoljno je dobro biti jedan od pripadnika Božjeg naroda. Ako te Bog nazove Svojim sinom, Svojim djetetom ili Svojim ljubljenim sinom, to je Božja stvar, ali ni u kom trenutku, ti nikada ne smiješ za sebe tvrditi da si Božji ljubljeni sin, Božji sin ili Božji mezimac. Ne iznosi takve tvrdnje o sebi i ne smatraj sebe takvim; ti si stvoreno biće – to je ispravno. Čak i ako jednog dana budeš pozvan među Božji narod, ili si već krenuo putem spasenja, ti si i dalje samo stvoreno biće. Ako tako razmišljaš, to dokazuje da je put kojim ideš ispravan. Ako uvijek težiš biti Božji ljubljeni sin, biti voljen od Boga, biti onaj u kojem Bog uživa, tada je put kojim ideš pogrešan; taj put ne vodi nikamo i ne bi se trebao zavaravati. Bez obzira na to je li Bog ikada izgovorio takve riječi ili dao takvo obećanje ljudima, ti sebe ne bi trebao smatrati takvim; to nije ono što bi trebao pokušati postići. Biti jedan od pripadnika Božjeg naroda već je dovoljno dobro; Božji narod su već stvorena bića u skladu s mjerilom – samo je šteta što ti to još nisi. Zato, ne teži za tim nejasnim, iluzornim, praznim stvarima. Biti u stanju težiti spasenju, već je u određenoj mjeri kretanje putem spasenja. Primarne karakteristike Božjeg naroda su da je u stanju prihvatiti istinu i pokazuje ljubav prema istini. U procesu doživljavanja Božjeg djela i težnje za spasenjem, njihove iskvarene naravi, stare misli i razna negativna stanja i očitovanja povezana s njihovim iskvarenim naravima mogu se riješiti, odbaciti i promijeniti u različitoj mjeri. Tada oni mogu proživjeti Božje zahtjeve da budu poštene osobe, osobe koje razumiju istina-načela, osobe koje imaju odanost i pokornost, i osobe koje se mogu bojati Boga i kloniti se zla. Što se tiče toga kako biti jedan od pripadnika Božjeg naroda koji je u skladu s mjerilom i ispunjava mjerilo, o tome nećemo ovdje detaljno govoriti; to nije tema našeg današnjeg razgovora.

III. Unajmljeni radnici

Osim službenika i Božjeg naroda, postoji još jedna kategorija pojedinaca, koji su najjadniji među onima koje je Bog izabrao. Nakon što čuju razne istine koje je Bog izrazio i razne riječi Njegovog razotkrivanja čovječanstva, njihovo ponašanje, ono što proživljavaju i njihove težnje ne pokazuju nikakvu promjenu. Bez obzira na to kako s njima u zajedništvu razgovaraš o istini, oni ostaju ravnodušni: „Ne želim se mijenjati. Živjet ću kako god želim, i nitko me ne može kontrolirati. Radi što god hoćeš, nije me briga! Trenutno nisam dobre volje, pa neka me nitko od vas ne provocira. Ako to učinite, neću biti pristojan!” Oni na sebe ne gledaju s određenim stavom ili gledištem da „imam dobru ljudskost, istinski vjerujem u Boga, mogu ostaviti stvari i voljan sam podnijeti teškoće i platiti cijenu”, ali pokazuju odlučniji stav među braćom i sestrama. Koji je to stav? To je: „Činit ću kako god želim, raditi što god poželim. Nitko me ne bi trebao poticati da prihvatim istinu, nitko ne bi trebao pokušati promijeniti me. Svatko tko me pokuša potaknuti da prihvatim istinu samo traži nevolju, a ako me netko pokuša orezati, borit ću se s njim na život i smrt!” Nemaju ni najmanjeg interesa za bilo koju rečenicu koju je Bog izgovorio, niti za djelo koje Bog obavlja. Naravno, što se tiče ljudskih iskvarenih naravi i načela u obavljanju stvari, kao i stava koji bi ljudi trebali imati prema Bogu i načela koja bi se trebala poštovati u međuljudskim interakcijama – što braća i sestre spominju tijekom okupljanja ili dok vrše svoju dužnost – oni se prema njima odnose sa stavom prezira. Neki pojedinci vrše dužnost, ali potpuno ignoriraju načela koja zahtijeva Božja kuća, radeći stvari kako god su isplanirali. Odmah nakon što s njima završiš razgovor o načelima, oni se slože pred tobom, ali se onda okrenu i počnu postupati nepromišljeno i samovoljno, pokazujući svoj demonski aspekt. Postoje i pojedinci koji izvana izgledaju kao pristojni ljudi, ali kada s njima razgovaraš ili čavrljaš, njihova su gledišta neispravna, ton im je neispravan, a što je još važnije, narav im je neispravna, što onemogućuje razgovor s njima. Kada ih pitaš: „Postoji li Bog na svijetu?”, oni kažu: „Ne znam.” Ti kažeš: „Ovo bi trebalo učiniti na ovaj način, to je Božja nakana.” Oni odgovaraju: „Zar sam ti odbojan? Tražiš li kavgu? Pokušavaš li me izbaciti?” Ti kažeš: „Takvo ponašanje širi predodžbe i izbacuje negativnost, što bi moglo uzrokovati posrtanje nekih novih vjernika. Moramo se pridržavati pravila Božje kuće i moramo biti jasni o načelima koja treba slijediti u interakcijama i druženjima među ljudima. Ako ono što se govori i čini ne može poučiti druge ili im pomoći, u najmanju ruku, ne bi trebalo negativno utjecati na druge. To je razboritost koju bi netko s normalnom ljudskošću trebao imati.” Oni kažu: „Meni govoriš o normalnoj ljudskosti, držiš mi predavanja o pravilima, ma tko ti misliš da si? Što fali tome da izbacujem negativnost? Svaki novi vjernik koji posrne, jedan je novi vjernik manje – poštedi me gnjavaže da ih moram gledati!” Razgovor o pravilima s njima je uzaludan, kao i rasprava o ljudskosti. A što je sa razgovorom o istini, razgovorom o Božjim riječima? Oni ne slušaju ni razgovor o Božjim riječima. Nitko se ne usuđuje kritizirati ih, nitko se ne usuđuje gnjaviti ih ili provocirati. Ima li takvih ljudi u crkvi? (Da.) Među onima koji su bili uklonjeni, doista ima takvih pojedinaca. Jesu li ti ljudi službenici, Božji narod, ili što? (To su ljudi koji su bili eliminirani.) Zašto su bili eliminirani? (Zato što ne prihvaćaju istinu; zato što osjećaju odbojnost prema istini.) To je bit problema. Zašto, dakle, ne prihvaćaju istinu? Zašto osjećaju odbojnost prema istini? U čemu je korijen problema? (Bit tih ljudi je bezvjernička.) Točno, njihova je bit bezvjernička. U crkvi ima dosta bezvjernika, ali jesu li svi bezvjernici takvi? (Ne.) Ovi pojedinci, kojima nedostaju čak i najosnovniji ljudski moral i odgoj – jesu li eliminirani samo zato što su bezvjernici? Zašto su eliminirani? U korijenu, to je problem ljudskosti; ti ljudi imaju lošu, zlonamjernu ljudskost. Da budemo precizni, nedostaje im ljudskost. Budući da im nedostaje ljudskost, što su oni? Oni su ljudi đavolje prirode. Kakvi su ljudi đavolje prirode u usporedbi sa zvijerima? Mislim da su čak i gori od zvijeri; neke zvijeri mogu biti poslušne i izbjegavati zlodjela. Na primjer, psi mogu biti prilično dobri; neki psi zaista su sjajni kućni ljubimci, iznimno se dobro slažu s ljudima! Posebno su poslušni i razumni, razumiju sve što ljudi kažu i pogodni su za držanje u kući. Takvi su psi mnogo bolji od neposlušnih ljudi. Ima mnogo ljudi koji su čak i gori od dobrih pasa. Dakle, jesu li oni i dalje ljudi? Ne, oni nisu ljudi; oni su neljudi. Mnogi ljudi ne razumiju ljudski jezik; nemoguće je s njima komunicirati. Oni ne prihvaćaju istinu bez obzira na to kako se o njoj u zajedništvu govori, žale se kad ih se orezuje, a kad ih se eliminira, padaju u prostački bijes, ne pokazujući nikakvu promjenu bez obzira na to koliko su godina vjerovali. Može li se takvim ljudima i dalje dopustiti da ostanu u Božjoj kući? (Ne.) Ne može im se dopustiti da ostanu. U koju kategoriju treba svrstati takve pojedince? Prije svega, trebaju li se ti pojedinci svrstati među Božji izabrani narod? (Ne.) Ako nisu među Božjim izabranicima, u koju kategoriju ih treba smjestiti? Ne biti među Božjim izabranicima – kako to treba protumačiti? To znači da iz perspektive ljudskosti koju pokazuju i proživljavaju, nije jednostavno u pitanju to da su bezvjernici; njihova bit nije ljudska. Ima mnogo onih koji su bezvjernici – jesu li svi tako loši i zlonamjerni kao ovi pojedinci? Ne. Čak i među nevjernicima, nije svatko tako loš; neki ljudi posjeduju najosnovnije moralne standarde. A što je onda s ovim pojedincima? Nedostaju im čak i najosnovniji moral i odgoj koje imaju nevjernici; njihova očitovanja i ono što proživljavaju, da budemo precizni, ne ispunjavaju standarde ljudskog morala. Bit tih ljudi je đavolska priroda. Iz perspektive njihove biti, dakle, spašava li ih Bog? (Ne.) Bog ih ne spašava. A zašto je to tako? Zato što je njihova ljudskost loša i zlonamjerna, đavolske prirode, i stoga osjećaju odbojnost prema istini i opiru joj se. Zapravo, reći to na ovaj način znači uzvisivati ih; da budemo precizni, ti pojedinci osjećaju odbojnost prema pozitivnim stvarima i mrze ih, ne dosežući razinu odbojnosti prema istini i njezinog neprihvaćanja. Oni osjećaju odbojnost čak i prema najosnovnijim pozitivnim stvarima, mrze ih i opiru im se; pravila koja bi osoba s normalnom ljudskošću trebala slijediti i odgoj koji bi trebala imati sve su stvari koje su im odbojne. Mogu li oni prihvatiti istinu? (Nisu ni blizu toga.) Točno, nisu ni blizu toga; oni nisu čak ni službenici. Neki ljudi kažu: „Budući da nisu čak ni službenici, za što se oni smatraju unutar Božje kuće? Kako su ušli u Božju kuću?” Ako bismo dali objašnjenje o njima, svrstali ih u kategoriju, govoreći precizno, ti su pojedinci poput unajmljenih radnika ili privremenih radnika dovedenih iz redova nevjernika. Je li značenje ovoga jasno? To je njihova kategorija, kao i uloga koju igraju u Božjoj kući. Oni nisu čak ni službenici; ja ih ne smatram službenicima, nisu dostojni! Službenici posjeduju karakteristike poput dobre ljudskosti, istinskog vjerovanja u Boga te volje da plate cijenu i sposobnosti da podnesu teškoće, i oni te stvari proživljavaju. Ovim pojedincima nedostaju čak i te kvalitete, pa svrstavanje u kategoriju unajmljenih radnika već pokazuje krajnju dobrotu prema njima i vrlo je pristojno. Što znači biti unajmljeni radnik ili privremeni radnik? To znači da, zbog posebnih potreba tijekom određenih razdoblja, Božja kuća unajmljuje neke pojedince koji nemaju veze sa spasenjem kako bi dovršili određene zadatke. Nakon što se ti zadaci dovrše, otkriva se pravo lice tih pojedinaca. Božji izabrani narod dovoljno je propatio u interakciji s njima, do te mjere da su im postali nepodnošljivo odvratni, a također su ih u dovoljnoj mjeri razlučili. Pod takvim okolnostima, te pojedince treba ukloniti; to je najprikladniji trenutak za takve radnje. Je li maloprije jasno objašnjeno kako se ti pojedinci pojavljuju? (Da.) Oni su unajmljeni radnici koji nisu povezani sa spasenjem, a koji su dovedeni tijekom posebnih razdoblja crkvenog rada. Nakon što neko vrijeme rade povremene poslove i pružaju usluge, ti pojedinci čine nepromišljena nedjela unutar Božje kuće, uzrokujući brojne prekide i ometanja. Uloga koju igraju je uloga negativnih likova. Oni u potpunosti odražavaju pravo lice Sotone i đavala, ometaju rad crkve i uništavaju red crkvenog života. Konkretnije, može se reći da ti pojedinci značajno štete interesima Božje kuće, kao što je oštećivanje velikog dijela opreme, strojeva, vrijednih predmeta i tako dalje u Božjoj kući. Može se reći da su postupci i ponašanja tih pojedinaca izazvali široko rasprostranjen gnjev. Naravno, oni su također omogućili većem broju ljudi da nauče lekcije i steknu sposobnost razlučivanja, da nauče što je đavao i što znači nemati ljudskost, te da jasno vide prava lica bezvjernika; omogućili su ljudima da vide, na jasan i konkretniji način, koje su misli i gledišta bezvjernika, čemu teže, čemu streme duboko u svom srcu, kakav stav gaje prema Bogu i istini, i kakav stav gaje prema svojim dužnostima i prema pozitivnim stvarima, pa čak i stavove koje ti pojedinci gaje prema određenim propisima koje je donijela Božja kuća, i tako dalje. Kada postane ovako konkretno, kako ti pojedinci proživljavaju svoju ljudskost, njihova ljudskost-bit i čemu oni teže, sve je u potpunosti razotkriveno. Držati te pojedince u crkvi tada se čini suvišnim; to će nanijeti veliku štetu Božjem izabranom narodu i nimalo im neće koristiti. Ovo je vrijeme da oni odu. Dakle, ako kažemo da im je Božja kuća dala dovoljno vremena i prilika da prihvate istinu i štuju Boga, je li ta izjava točna? (Ne.) Kako bi se onda trebalo reći? Božja kuća im je dala obilje prilika i dovoljno vremena da se preokrenu, ali konačni rezultat otkriva činjenicu: đavao je uvijek đavao u bilo koje vrijeme i nikada se ne može promijeniti. To je činjenica. Je li moguće natjerati velikog crvenog zmaja da prizna Božji status i identitet? Natjerati te ljude s đavolskom prirodom da se promijene i slijede neka pravila – može li se to postići? (Ne.) Oni to ne mogu postići. Davanje prilika nije zato da bi oni prihvatili istinu, prepoznali djelo koje je Bog izvršio ili postupali prema istina-načelima, već da bi im se dale šanse da se preokrenu. Da je postojao i najmanji znak da su se preokrenuli, njihov bi se konačni ishod možda promijenio. Međutim, ti ljudi ne znaju što je dobro za njih; njihova đavolska priroda uvijek će biti upravo to. Bez obzira na to koliko im se vremena ili prilika dalo, ono što proživljavaju i njihova bit neće se promijeniti; to je činjenica. Stoga, konačni način postupanja s tim ljudima jest osloboditi ih njihovih dužnosti, natjerati ih da napuste crkvu i osigurati da više nemaju nikakve veze ili odnosa s Božjom kućom. Ima li pojedinaca koji će nerado gledati kako odlaze i sažalijevati ih, govoreći: „Ti su ljudi još prilično mladi; s vremenom bi postali izvrsni. Imaju tako dobar kov, tako su nadareni i talentirani – kako bi bilo sjajno da mogu prihvatiti istinu! Kad bi Božja kuća mogla imati više ljubavi i tolerancije, i dati im više prilika da se pokaju, kad ostare, možda bi stvari ispale drugačije”? Kakvi ljudi tako razmišljaju? (Smeteni ljudi, zbunjeni ljudi.) Točno. Svi su oni smeteni, zbunjeni ljudi – obični gadovi! Bog ne spašava takve ljude, i Božja kuća ne dopušta da ostanu – što tu ima za sažalijevati? Bog kaže da neće spasiti takve ljude, a ti predlažeš da im se da prilika za pokajanje. Možeš li ti spašavati ljude? Ne protivi li se to Bogu? Pokušavaš li natjerati druge da misle da imaš više ljubavi od Boga? Imaš li ti istina-stvarnost? Možeš li ti prozrijeti nečiju bit? Tko je taj tko može spasiti ljude, Bog ili ti? Usuđivati se ići protiv Boga – to je previše oholo, samopravedno i bez razuma, zar ne? Nije li ovo velika pobuna? Nisu li ovo Sotona i utjelovljeni zli duhovi, koji uvijek uživaju u tome da se protive Bogu? Maloprije spomenuti bezvjernici gori su od zvijeri. Kako god im netko u zajedništvu govorio o istini, nema koristi; čak je i njihovo orezivanje uzaludno. Može se reći da imaju Sotoninu prirodu i nikada se neće promijeniti. Ako netko želi dati onima koji su Sotonin soj priliku da se pokaju, neka ih uzdržava; vidjet ćemo imaju li zaista tu ljubav. Oni bezvjernici koji uopće ne prihvaćaju istinu najgori su u crkvi; svi su poput zvijeri, izvan razuma i nesposobni za spasenje. Bilo u prošlosti ili sadašnjosti, postupanje crkve prema njima bilo je najprikladnije; crkva im je pokazala neizmjernu strpljivost i toleranciju i dala im dovoljno prilika. Ali do sada se nimalo nisu promijenili, čak su postali još gori. U početku, kada ti ljudi počnu vjerovati u Boga sa svojim predodžbama, uobraziljama i željom za blagoslovima, u stanju su biti donekle suzdržani, vršeći svoje dužnosti s nešto entuzijazma i žara. Međutim, na kraju, kada vide da „vjerovati u Boga znači težiti istini, poznavati Božje djelo i pokoravati se Bogu, i to je sve što postoji”, njihov stav prema Bogu i istini, kao i njihovo pravo lice, temeljito su razotkriveni. Što je to što se razotkriva? Ne samo da im nedostaju ljudskost, savjest i razum, već su i izuzetno zlobni, opaki i surovi. Oni preziru Boga i istinu, pa se čak i prema zahtjevima i pravilima Božje kuće – i Božjim upravnim odlukama – odnose s neprijateljstvom i prkosom. Ova njihova očitovanja pojačala su odbojnost i gađenje koje Božji izabrani narod osjeća prema njima, a također su ubrzala tempo kojim ih Božja kuća uklanja, na kraju brzo određujući hoće li ostati ili otići, odlučujući o njihovom ishodu i sudbini. Njihov ishod i sudbina posljedica su njihovih vlastitih djela, nisu nastali zbog nečijeg poticanja ili nagovaranja, niti ih je netko prisilio ili iskušavao, a zasigurno nisu nastali zbog objektivnih okolnosti; za svoj ishod i sudbinu sami su si krivi, nastali su zbog njihovih vlastitih izbora, i određeni su njihovom priroda-biti te putovima kojima su išli. Ishod i sudbina tih ljudi su određeni; jednom kada budu uklonjeni iz redova onih koji vrše svoje dužnosti, tada više nisu čak ni službenici. Možete zamisliti kakvu će sudbinu imati – ovdje nije vrijedno spomena, jer su nedostojni.