Mjerila i temelji za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi

II. Na temelju nečije ljudskosti

Sada nastavljamo razgovarati u zajedništvu o četrnaestoj dužnosti vođa i djelatnika: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” Mjerila za razlučivanje svih vrsta zlih ljudi podijeljena su u tri glavne kategorije. Prethodno smo razgovarali o cilju nečije vjere u Boga, a zatim smo prešli na njihovu ljudskost. Što se tiče nečije ljudskosti, također smo kategorizirali mnoga različita očitovanja. Koja su to očitovanja o kojima smo već razgovarali? Pročitajte ih. (Druga stavka za razlučivanje svih vrsta zlih ljudi tiče se nečije ljudskosti. Prvo, voljeti iskrivljavati činjenice i govoriti neistine; drugo, voljeti iskorištavati; treće, biti raskalašen i neobuzdan; četvrto, biti sklon osveti; peto, biti nesposoban držati jezik za zubima.) Razgovarali smo sve do pete točke koja se odnosi na to da nisu sposobni držati jezik za zubima. Bez obzira na to razgovaramo li o konkretnim očitovanjima ljudskosti ili o drugim stvarima, kao što sam rekao, to će imati različit učinak na različite vrste ljudi. Oni koji teže istini, nakon slušanja, usredotočit će se na ispitivanje samih sebe; oni će se ravnati prema Mojoj besjedi i imati proaktivan i pozitivan ulazak. Međutim, oni koji ne teže istini, kao što su službenici, samo će slušati i to je sve. Ne uzimaju to k srcu niti se unose u slušanje. Ponekad čak mogu i zaspati dok slušaju propovijedi. Ne mogu to upiti, pa čak i misle: „Koja je korist od slušanja ovih trivijalnih stvari? To je gubljenje vremena – još nisam ni završio posao koji imam!” Uvijek misle na poslove koji zahtijevaju ulaganje napora. Posebno su entuzijastični i posvećeni ulaganju napora, pokazujući odanost, ali jednostavno ne mogu smoći snage za stvari koje uključuju istinu. To jasno otkriva da takvi ljudi nisu zainteresirani za istinu; zadovoljni su pukim ulaganjem napora. Postoji još jedna skupina ljudi koji zadržavaju isti stav bez obzira na to kako Božja kuća razgovara o istini: „Ja se jednostavno opirem i protivim. Čak i ako ti ukažeš na moje probleme i razotkriješ moja očitovanja, otkrivenja i naravi, ja i dalje neću obraćati pažnju niti to shvaćati ozbiljno. Pa što ako drugi znaju da sam razotkriven?” Oni jednostavno besramno nastavljaju prkositi i protiviti se, što je nepopravljivo. Bez obzira na sve, očitovanja različitih vrsta ljudi mogu se razlikovati. Istina – bilo za one koji joj teže, one koji su voljni ulagati napor, ali je ne vole, ili one koji osjećaju odbojnost prema istini i gnušaju je se – djeluje kao mač s dvije oštrice, kao kamen kušnje. Ona može izmjeriti stavove ljudi prema istini, a također i put kojim hodaju.

F. Biti nerazuman i namjerno stvarati nevolje, a da se nitko ne usudi izazvati ga

Prethodno smo razgovarali o razlučivanju pet očitovanja raznih zlih ljudi. Danas nastavljamo sa šestim. Šesto je također očitovanje jedne vrste zle osobe, ili bolje rečeno, čak i ako ljudi ne smatraju ovu vrstu zlom, svi ih i dalje ne vole. Zašto je to tako? Zato što ti ljudi nemaju savjesti i razuma, nemaju normalne ljudskosti, a interakcija s njima je posebno mučna i teška te izaziva odbojnost. Koja su konkretna očitovanja tih ljudi? To je da su nerazumni i namjerno stvaraju nevolje, a da se nitko ne usudi izazvati ih. Ima li takvih ljudi u crkvi? Iako ih nema mnogo, definitivno ih ima. A koja su njihova konkretna očitovanja? Pod uobičajenim okolnostima, ti ljudi mogu normalno obavljati svoje dužnosti i sasvim normalno se ophoditi s drugima; nećeš vidjeti zlobnu narav u njima. Međutim, kada njihovi postupci idu protiv istina-načela i kada budu orezani, oni eksplodiraju od bijesa, potpuno odbacujući istinu i pritom mudruju izmišljajući izlike za sebe. Odjednom shvatiš da su poput ježa pokrivenog bodljama, tigra kojeg se ne smije dirati. Pomisliš: „Toliko dugo sam bio u kontaktu s ovom osobom, misleći da ima dobru ljudskost, da je razumna i da se s njom lako razgovara, vjerujući da može prihvatiti istinu. Nisam očekivao da je to netko tko je nerazuman i namjerno stvara nevolje. Moram biti oprezniji u budućim interakcijama s njim, smanjiti kontakt osim ako nije nužno i držati se podalje kako bih izbjegao da ga izazovem.” Jeste li vi vidjeli takve ljude koji su nerazumni i namjerno stvaraju nevolje? Općenito, oni koji imaju razumijevanje o njima znaju koliko su nezgodni i razgovaraju s njima s posebnom uglađenošću i oprezom. Posebno, kada razgovarate s njima, nipošto ih ne smijete povrijediti, jer će to rezultirati beskrajnim nevoljama s njima. Neki ljudi kažu: „Tko su točno ti prostaci? Još ih nismo sreli.” U tom slučaju, zaista moramo razgovarati o ovome. Na primjer, dok braća i sestre razgovaraju o svojim iskustvima, kada neki spomenu svoja iskvarena stanja ili osobne poteškoće, neizbježno je da će drugi suosjećati, imajući slična iskustva ili osjećaje. To je sasvim normalno. Nakon slušanja, netko bi mogao pomisliti: „I ja sam imao takva iskustva, pa hajdemo zajedno razgovarati o ovoj temi. Želim čuti kako si ti to prošao. Ako tvoj razgovor u zajedništvu ima svjetla i tiče se problema koji ja imam, onda ću ga prihvatiti i primjenjivati prema tvojim iskustvima i putu da vidim kakvi će biti rezultati.” Postoji samo jedna vrsta osobe koja, čuvši druge kako razgovaraju u zajedništvu o spoznaji samih sebe i razotkrivaju vlastitu iskvarenost i ružnoću, vjeruje da je to neizravno razotkrivanje i osuđivanje njega, te ne može a da ne lupi šakom o stol i prasne u bijes: „Tko nema iskvarenosti? Tko živi u vakuumu? Kako ja vidim, vaša je iskvarenost još gora od moje! Koje kvalifikacije vi svi imate da mene ciljate, da me razotkrivate? Kako ja vidim, vi mi samo želite otežati stvari, isključiti me! Nije li to samo zato što dolazim sa sela i ne znam govoriti lijepe riječi da vam svima laskam? Nije li to zato što moje obrazovanje nije tako visoko kao vaše? Čak me ni Bog ne gleda svisoka, pa što vama daje pravo da me gledate svisoka!” Drugi kažu: „Ovo je normalan razgovor u zajedništvu, nije usmjeren na tebe. Nisu li svačije iskvarene naravi iste? Kada netko razgovara o nekoj temi i spomene vlastito iskvareno stanje, neizbježno je da će se drugi pronaći u sličnim stanjima. Ako osjećaš da dijeliš isto stanje, možeš i ti razgovarati o svojim iskustvima.” Na što on odgovara: „Je li tako? Mogao bih tolerirati takav razgovor od jedne osobe, ali zašto se vas dvoje ili troje udružujete da me maltretirate? Mislite da me je lako maltretirati?” Ne postaju li njegove riječi sve šokantnije što više govori? (Da.) Imaju li takvi ljudi razuma u izgovaranju tih riječi? (Ne.) Ako doista misliš da je tema tuđeg razgovora usmjerena na tebe, možeš raspravljati ili razgovarati o toj temi; izravno pitaj je li usmjerena na tebe, umjesto da uvlačiš svoju pozadinu kao osobe sa sela, nižu razinu obrazovanja ili to da te ljudi gledaju svisoka. Koja je korist od izgovaranja tih stvari? Nije li to ogovaranje? Nije li to nerazumno i namjerno stvaranje nevolja? (Da.) Ne mislite li vi da su takvi ljudi užasni? (Da.) Nakon što napravi takvu scenu, svi znaju kakva je on osoba, i kada budu razgovarali na budućim okupljanjima, uvijek moraju pažljivo govoriti i proučavati njegove izraze lica. Ako mu se izraz lica smrači, drugi postaju neodlučni u govoru, i svi se osjećaju sputano tijekom razgovora u zajedništvu na okupljanjima. Nije li to sputavanje i ometanje koje donosi njegovo nerazumno i namjerno stvaranje nevolja? (Da.) S onima koji su nerazumni i namjerno stvaraju nevolje ne može se razumno razgovarati; takvi pojedinci neće prihvatiti istinu i nikako ne mogu biti spašeni.

Ova vrsta osobe koja je nerazumna i namjerno stvara nevolje ima još jedno očitovanje. Neki ljudi tijekom okupljanja uvijek govore: „Ne mogu više postupati površno. Moram se usredotočiti na primjenu istine; moram težiti savršenstvu. Prirodno težim izvrsnosti. Što god radim, mora biti dobro napravljeno.” Dobri su na riječima, ali u stvarnosti i dalje postupaju površno kada obavljaju svoju dužnost, a dužnost koju obavljaju ima mnogo problema, daleko od postizanja učinka svjedočenja za Boga. Kada vođe ukažu na probleme u njihovom obavljanju dužnosti i orežu ih, oni se odmah naljute, govoreći: „Znao sam. Vi me svi osuđujete iza leđa, govoreći da su moje stručne vještine slabe. Nije li to samo zato što me svi gledate svisoka? Bila je to samo mala greška. Je li potrebno ovako me orezivati? Osim toga, tko ne griješi? Kažete da postupam površno – nisi li i ti prije bio površan u svom poslu? Jesi li ti kvalificiran da me kritiziraš? Bez moje suradnje, tko bi od vas mogao preuzeti ovaj posao?” Što mislite o takvim ljudima? U bilo čemu što rade, ne dopuštaju drugima da ukažu na njihove nedostatke ili ponude prijedloge; ne prihvaćaju čak ni opravdano orezivanje. Tko god progovori, oni se suprotstavljaju i protive, izgovarajući nerazumne riječi, čak govoreći da ih se gleda svisoka, ili da ih se zlostavlja jer su sami i nemoćni, ili druge takve stvari. Nije li to obijesno, nerazumno i nije li to namjerno stvaranje nevolja? Postoje čak i neki ljudi koji, nakon što su orezani, napuste svoju dužnost: „Neću više raditi ovaj posao. Ako vi to možete, samo izvolite. Onda ću vidjeti možete li i dalje obavljati posao bez mene!” Braća i sestre ih pokušavaju uvjeriti, ali oni ne slušaju. Čak i kada vođe i djelatnici s njima razgovaraju o istini, oni odbijaju prihvatiti; počinju se kočoperiti i napuštaju svoju dužnost. Tijekom okupljanja, oni se dure, niti čitaju Božje riječi niti razgovaraju u zajedništvu, uvijek posljednji dolaze i prvi odlaze. Kada odlaze, lupaju nogama i zalupe vratima, a većina ljudi ne zna kako se nositi s njima. Kada se takvim ljudima nešto dogodi, oni iznose apsurdne argumente i besmislice; postaju obijesni i čak bacaju stvari, potpuno nerazumni. Neki imaju još teža očitovanja – ako ih braća i sestre ne pozdrave, postanu nezadovoljni i iskoriste priliku tijekom okupljanja da jadikuju: „Znam da me svi gledate svisoka. Tijekom okupljanja, svi se samo usredotočujete na razgovor o Božjim riječima i raspravu o vlastitom iskustvenom razumijevanju. Nitko ne mari za mene, nitko mi se ne smiješi i nitko me ne ispraća kad odlazim. Kakvi ste vi to vjernici? Vi ljudi zaista nemate ljudskosti!” Oni tako prave scene u crkvi. Razbjesne se čak i zbog trivijalnih stvari, oslobađajući sve svoje nakupljene pritužbe. Jasno je da otkrivaju vlastitu iskvarenu narav, ali niti promišljaju o sebi niti sebe spoznaju, i nemaju želju težiti promjeni ili istini. Umjesto toga, traže probleme u drugima, nalazeći razne izgovore kako bi uravnotežili vlastitu psihu – i dok to rade, traže prilike da iskale svoje pritužbe. Što je još važnije, cilj im je da ih više ljudi primijeti i boji ih se, kako bi stekli određeni ugled i pažnju među ljudima. Ljudi poput ovih su tako teški! Što god kažu, nitko se ne usudi reći „ne”; nitko se ne usudi olako ih procijeniti; i nitko se ne usudi otvoriti i razgovarati s njima. Čak i ako se u njima primijete neke mane i iskvarene naravi, nitko se ne usudi ukazati na njih. Tijekom okupljanja, kada svi razgovaraju o svojim osobnim iskustvima i razumijevanju Božjih riječi, oni pažljivo izbjegavaju to „osinje gnijezdo” koje predstavlja ta osoba, bojeći se da je ne izazovu i ne stvore nevolje. Neki ljudi se iskaljuju tijekom okupljanja nakon što su se osjećali zlostavljano ili se suočili s nezadovoljstvom kod kuće ili na poslu. Jasno je da su im braća i sestre ispušni ventil i meta za izbacivanje bijesa. Kada su uzrujani, iznose apsurdne argumente, plaču i imaju ispade bijesa. Tko bi se tada usudio s njima razgovarati o istini? Ako se s njima razgovara i neka riječ slučajno dotakne bolnu točku, prijetit će samoubojstvom. To će biti još veća nevolja. S takvim ljudima, normalan razgovor u zajedništvu ne pomaže; normalna konverzacija ne pomaže; biti previše topao ili previše hladan, nijedno ne pomaže; izbjegavati ih ne pomaže; previše se približiti ne pomaže; i ako braća i sestre ne izraze sreću koja odgovara njihovoj sreći, to ne pomaže; i kada ti ljudi naiđu na neku poteškoću, ako braća i sestre ne mogu dijeliti njihov osjećaj uznemirenosti, ni to ne pomaže. Ništa s njima ne funkcionira. Što god se učini, može ih iznervirati i razbjesniti. Kako god se s njima postupa, nikada nisu zadovoljni. Čak ih i Moje propovijedi i razgovor o stanjima određenih ljudi mogu isprovocirati. Kako ih to provocira? Oni misle: „Nije li ovo razotkrivanje mene? Ti čak nisi ni komunicirao sa mnom i nisam ti ništa rekao o tome što sam radio u privatnosti. Kako bi ti mogao znati? Mora da netko cinkari. Moram otkriti tko je bio u kontaktu s tobom, tko je cinkario, tko me prijavio; neću to pustiti!” Ova vrsta osobe koja je nerazumna i namjerno stvara nevolje može imati iskrivljene misli o bilo čemu i nije u stanju ispravno se odnositi ni prema čemu. S njima se ne može razumno razgovarati! Razumnost im je posve strana, a još manje mogu prihvatiti istinu. Njihov ostanak u crkvi ne donosi nikakvu korist, samo štetu. Oni su samo teret, breme koje treba brzo otresti; treba ih odmah ukloniti!

U Kini vjerovanje u Boga rezultira ugnjetavanjem i progonom od strane velikog crvenog zmaja i toliko je onih koji su progonjeni i ne mogu se vratiti kući. Međutim, neki ljudi, kada su progonjeni i ne mogu se vratiti kući, vjeruju da su zaslužili priznanje ili kvalifikaciju. Žive u obiteljima koje ugošćuju i ne samo da očekuju da ih ljudi poslužuju – ako nešto i najmanje pođe protiv njihovih želja ili im počne nedostajati dom, počnu praviti scene, a drugi ih moraju tetošiti i tolerirati. Nisu li takvi ljudi nerazumni i namjerno stvaraju nevolje? Toliko je ljudi progonjeno, a nema mnogo obitelji koje ugošćuju. Iz ljubavi braća i sestre ugošćuju one koji se ne mogu vratiti kući. Sklanjaju ih s ulice i dopuštaju im da žive u njihovim domovima. Nije li to Božja milost? Ipak, neki ne samo da ne cijene Božju milost, već ne vide ni ljubav braće i sestara. Umjesto toga, osjećaju se ogorčeno, pa će se čak i žaliti i postati obijesni. Životni uvjeti u domovima braće i sestara zapravo su nešto bolji nego u vlastitom domu. Posebno u pogledu vjerovanja u Boga i obavljanja dužnosti, boravak u domovima braće i sestara čak je i bolji od boravka u vlastitom domu, a imati braću i sestre s kojima se skladno surađuje uvijek je daleko bolje nego biti potpuno sam. Čak i ako su životni uvjeti u nekim regijama malo lošiji, i dalje dosežu prosječan životni standard. Najvažnije je da mogu živjeti s braćom i sestrama, često se okupljati i jesti i piti Božje riječi, razumjeti više istina i znati koji su ciljevi njihove težnje. Dakle, oni koji teže istini u stanju su platiti tu cijenu i podnijeti tu patnju. Većina ljudi ima ispravan stav prema tome; u stanju su to prihvatiti od Boga, znajući da je ta patnja vrijedna truda i da je to njihova patnja koju trebaju podnijeti. Mogu tome ispravno pristupiti. Ali neki nerazumni ljudi koji namjerno stvaraju nevolje i ponašaju se obijesni jednostavno ne mogu shvatiti stvari na ovaj način. Možda jedva mogu tolerirati nemogućnost povratka kući tjedan dana, ali nakon dva tjedna postaju neraspoloženi, a za mjesec ili dva postaju obijesni, govoreći: „Zašto vaša obitelj može biti sretno zajedno, a ja se ne mogu vratiti svojoj? Zašto ja nemam slobode, dok vi svi možete dolaziti i odlaziti kako vam je volja?” Drugi odgovaraju: „Nije li to uzrokovano progonom od strane velikog crvenog zmaja? Nije li ispravno da podnosimo takvu patnju kao sljedbenici Božji? U čemu je problem s ovom malom patnjom? S obzirom na okolnosti, oko čega se tu ima biti izbirljiv? Ako drugi mogu podnijeti ovu patnju, zašto ti ne možeš?” Oni koji su nerazumni i namjerno stvaraju nevolje uopće ne žele patiti. Kad bi bili uhvaćeni i stavljeni u zatvor, definitivno bi postali Jude. Koliko patnje uopće ima u životu s obitelji koja ugošćuje? Prvo, hrana je i dalje ljudska hrana; drugo, nitko ti ne zagorčava život; i treće, nitko te ne zlostavlja. Samo se ne možeš vratiti kući i ponovno se sastati sa svojom obitelji – a ta mala patnja jednostavno je neprihvatljiva za nerazumne ljude koji namjerno stvaraju nevolje. Kada drugi s nima razgovaraju u zajedništvu o istini, oni to odbijaju prihvatiti, već govore stvari poput: „Nemoj mi držati predavanja o tim velikim doktrinama. Razumijem ništa manje od tebe; sve to znam! Samo mi reci, kada se mogu vratiti kući? Kada će veliki crveni zmaj prestati nadzirati moj dom? Kada ću se moći vratiti kući, a da me veliki crveni zmaj ne uhiti? Ako ne znam kada se mogu vratiti kući, onda mi je bolje da ne živim!” Opet prave scenu, i kako nastavljaju, sjednu na pod i počnu se ritati – i što se više ritaju, to postaju bjesniji, te dobiju i napadaj bijesa, s plačem i naricanjem. Drugi kažu: „Utišaj glas. Ako tako nastaviš i susjedi čuju, otkrivajući da ovdje žive stranci, to će nas razotkriti, zar ne?” Oni odgovaraju: „Nije me briga, samo želim praviti scenu! Vi svi možete ići kući, ali ja ne mogu. To nije pošteno! Napravit ću takvu scenu da ni vi nećete moći ići kući, baš kao ni ja!” Njihov obijesni ispad ne jenjava, a zloba im izbija na površinu; ne daju se urazumiti niti nagovoriti. Kada im se raspoloženje malo popravi, smire se i prestanu praviti scenu. Ali tko zna – bilo kojeg dana, mogli bi opet biti obijesni i napraviti scenu: jednostavno će morati izaći u šetnju i biti slobodni, i glasno govoriti u kući; stalno će planirati povratak kući. Braća i sestre ih upozoravaju: „Povratak kući je previše rizičan; policija drži mjesto pod prismotrom i nadzire ga.” Oni odgovaraju: „Nije me briga, želim se vratiti! Ako me uhvate, neka me uhvate! Što je velika stvar? U najgorem slučaju, bit ću Juda!” Nije li ovo ludilo? (Da.) Otvoreno kažu da su voljni biti Juda. Tko bi se usudio ugostiti ih? Želi li itko ugostiti Judu? (Ne.) Je li takva osoba vjernik u Boga? Braća i sestre ih ugošćuju kao vjernike u Boga. Ako im je ljudskost donekle manjkava, to bi se moglo tolerirati; ne težiti istini također bi se moglo tolerirati. Ali oni su sposobni naštetiti braći i sestrama izdajom crkve i postajući Jude, i time učiniti da se mnogi ljudi ne mogu vratiti svojim domovima ili normalno obavljati svoje dužnosti – tko bi mogao snositi odgovornost za te posljedice? Bi li se ti usudio ugostiti ovakvog neprijatelja? Nije li njihovo ugošćivanje samo pozivanje nevolje na sebe?

Ljudi koji su nerazumni i namjerno stvaraju nevolje, u svom postupanju, misle samo na vlastite interese, čineći što god im se prohtije. Njihove riječi nisu ništa drugo doli apsurdni argumenti i hereze, i potpuno su nerazumni. Njihova zlobna narav prelijeva se. Nitko se ne usuđuje družiti s njima i nitko nije voljan s njima razgovarati o istini, iz straha da ne navuče nesreću na sebe. Drugi su ljudi kao na iglama kad god im se povjeravaju, bojeći se da će, ako kažu ijednu riječ koja im nije po volji ili u skladu s njihovim željama, oni to iskoristiti i iznijeti nečuvene optužbe. Nisu li takvi ljudi zli? Nisu li oni živi demoni? Svi oni sa zlobnom naravi i nezdravim razumom su živi demoni. A kada je netko u kontaktu sa živim demonom, može navući nesreću na sebe samo trenutkom nepažnje. Ne bi li to predstavljalo veliku nevolju da su takvi živi demoni prisutni u crkvi? (Bi.) Nakon što ti živi demoni imaju svoje ispade bijesa i iskale svoj gnjev, mogu neko vrijeme govoriti kao ljudi i ispričati se, ali se poslije neće promijeniti. Tko zna kada će im se raspoloženje pokvariti i kada će imati novi ispad bijesa, iznoseći svoje apsurdne argumente. Meta njihovog ispada i izljeva bijesa svaki je put drugačija, kao i izvor i pozadina njihovog ispada. To jest, sve im može biti okidač, sve ih može učiniti nezadovoljnima i sve ih može natjerati da reagiraju ispadima bijesa i nekontroliranim ponašanjem. Kako strašno! Kako problematično! Ti poremećeni zli ljudi mogli bi u svakom trenutku izgubiti razum; nitko ne zna za što su sposobni. Osjećam najveću mržnju prema takvim ljudima. Svakog od njih treba ukloniti – svi moraju biti uklonjeni. Ne želim imati posla s njima. Oni su zbrkanih misli i brutalne naravi, puni su apsurdnih argumenata i đavoljih riječi, a kada im se nešto dogodi, iskaljuju se na naprasit način. Neki od njih plaču kada se iskaljuju, drugi vrište, treći lupaju nogama, a ima čak i onih koji tresu glavom i mašu rukama i nogama. Oni su jednostavno zvijeri, a ne ljudi. Neki kuhari bacaju lonce i tanjure kada izgube živce; drugi, koji uzgajaju svinje ili pse, šutiraju i tuku te životinje kada izgube živce, iskaljujući sav svoj bijes na njima. Ti pojedinci, ma što da se dogodi, uvijek reagiraju s bijesom; niti se smire da bi promislili, niti to prihvaćaju od Boga. Ne mole se niti tragaju za istinom, niti traže razgovor u zajedništvu s drugima. Kada nemaju izbora, trpe; kada nisu voljni trpjeti, polude, iznoseći apsurdne argumente, optužujući i osuđujući druge. Često govore stvari poput: „Znam da ste vi svi obrazovani i gledate me svisoka”; „Znam da su vaše obitelji bogate i prezirete me jer sam siromašan”; ili „Znam da me prezirete jer nemam temelja u svojoj vjeri i prezirete me jer ne težim istini.” Unatoč tome što su očito svjesni svojih brojnih problema, nikada ne tragaju za istinom da bi ih riješili, niti u zajedništvu s drugima raspravljaju o spoznaji samih sebe. Kada se spomenu njihovi vlastiti problemi, oni skreću temu i uzvraćaju lažnim optužbama, prebacujući sve probleme i odgovornosti na druge, pa se čak i žale da je razlog njihovog ponašanja to što se drugi loše odnose prema njima. Kao da su njihovi ispadi bijesa i besmisleno stvaranje nevolja uzrokovani od strane drugih, kao da su svi drugi krivi, a oni jednostavno nemaju drugog izbora nego tako postupiti, te da se legitimno brane. Kad god su nezadovoljni, počnu iskaljivati svoje ogorčenje i govoriti besmislice, inzistirajući na svojim apsurdnim argumentima kao da su svi drugi u krivu, kao da su oni jedini dobri ljudi, a svi ostali zlikovci. Bez obzira na to koliko imaju ispade bijesa ili iznose apsurdne argumente, zahtijevaju da se o njima lijepo govori. Čak i kada učine nešto loše, zabranjuju drugima da ih razotkrivaju ili kritiziraju. Ako im ukažeš i na najmanji problem, oni će te uplesti u beskrajne sporove i tada možeš zaboraviti na miran život. Kakva je to osoba? To je netko tko je nerazuman i namjerno stvara nevolje, a oni koji to čine su zli ljudi.

Ljudi koji su nerazumni i namjerno stvaraju nevolje možda općenito ne čine nikakva značajna izdajnička ili zla djela, ali onog trenutka kada su u pitanju njihovi interesi, ugled ili dostojanstvo, odmah eksplodiraju od bijesa, imaju ispade bijesa, ponašaju se drsko, pa čak i prijete samoubojstvom. Recite Mi, ako se takav apsurdni izrod i divljak pojavi u obitelji, ne bi li cijela obitelj patila? Domaćinstvo bi tada bilo uronjeno u nemir, ispunjeno plačem i jaukanjem, što život čini nepodnošljivim. Neke crkve imaju takve ljude; iako to možda nije očito kada je sve normalno, nikad se ne zna kada bi mogli imati ispad i otkriti se. Glavna očitovanja takvih ljudi uključuju ispade bijesa, iznošenje apsurdnih argumenata i psovanje u javnosti, između ostalog. Čak i ako se takvo ponašanje događa samo jednom mjesečno ili svakih pola godine, ono uzrokuje veliku nevolju i poteškoće, u različitoj mjeri donoseći ometanja u crkveni život većine ljudi. Ako se doista potvrdi da netko spada u ovu kategoriju, treba se odmah pozabaviti njime i ukloniti ga iz crkve. Neki bi mogli reći: „Ti ljudi ne čine nikakvo zlo. Ne mogu se smatrati zlim ljudima; trebali bismo biti tolerantni i strpljivi s njima.” Recite Mi, bi li bilo u redu ne pozabaviti se takvim ljudima? (Ne, ne bi bilo u redu.) Zašto ne? (Zato što njihovi postupci uzrokuju značajne nevolje i muku većini ljudi, a također uzrokuju ometanja u crkvenom životu.) Na temelju ovog ishoda, jasno je da oni koji ometaju crkveni život, čak i ako nisu zli ljudi ili antikristi, ne bi trebali ostati u crkvi. To je zato što takvi ljudi ne vole istinu, već osjećaju odbojnost prema njoj, i bez obzira na to koliko godina vjeruju u Boga ili koliko propovijedi čuju, neće prihvatiti istinu. Jednom kada učine nešto loše i budu orezani, počnu praviti scene i lupetati gluposti. Čak i kada netko s njima razgovara u zajedništvu o istini, oni je ne prihvaćaju. Nitko ih ne može urazumiti. Čak i kada im Ja besjedim o istini, oni mogu izvana ostati tihi, ali je iznutra ne prihvaćaju. Kada se suoče sa stvarnim situacijama, i dalje postupaju kao i uvijek. Oni ne slušaju Moje riječi, pa bi vaš savjet još manje prihvatili. Iako ti ljudi možda ne čine djela velikog zla, oni ni najmanje ne prihvaćaju istinu. Gledajući njihovu priroda-bit, ne samo da im nedostaje savjesti i razuma, već su i nerazumni, namjerno stvaraju nevolje i potpuno su neprijemčivi za razum. Mogu li takvi ljudi postići Božje spasenje? Nipošto ne mogu! Oni koji uopće ne prihvaćaju istinu su bezvjernici, oni su Sotonine sluge. Kada stvari ne idu po njihovom, imaju ispade bijesa, uporno iznose apsurdne argumente i ne slušaju istinu bez obzira na to kako se o njoj razgovara u zajedništvu. Takvi ljudi su nerazumni i namjerno stvaraju nevolje, čisti đavli i zli duhovi; gori su od zvijeri! Oni su luđaci s nezdravim razumom i nikada nisu sposobni za istinsko pokajanje. Što duže ostaju u crkvi, to više predodžbi imaju o Bogu, to više nerazumnih zahtjeva postavljaju Božjoj kući, a ometanje i šteta koju uzrokuju crkvenom životu postaju sve veći. To utječe na ulazak u život Božjeg izabranog naroda i na normalan napredak crkvenog rada. Šteta koju nanose crkvenom radu nije ništa manja od štete koju nanose zli ljudi; treba ih što prije ukloniti iz crkve. Neki ljudi kažu: „Nisu li samo malo drski? Ne dosežu razinu zlih, pa ne bi li bilo bolje postupati s njima s ljubavlju? Ako ih zadržimo, možda se mogu promijeniti i biti spašeni.” Kažem ti, nemoguće je! Nema tu „možda” – ti ljudi apsolutno ne mogu biti spašeni. To je zato što ne mogu razumjeti istinu, a još manje je mogu prihvatiti; nedostaje im savjesti i razuma, njihovi misaoni procesi su abnormalni, pa čak im nedostaje i najosnovniji zdrav razum za vladanje. Oni su ljudi s nezdravim razumom. Bog apsolutno ne spašava takve ljude. Čak i oni s malo normalnijim razmišljanjem i boljeg kova, ako uopće ne prihvaćaju istinu, ne mogu biti spašeni, a kamoli oni s nezdravim razumom. I dalje postupati s takvim ljudima s ljubavlju i gajiti nadu za njih, nije li to previše glupo i neuko? Sada vam ovo govorim: uklanjanje iz crkve onih koji su nerazumni, namjerno stvaraju nevolje i potpuno su neprijemčivi za razum savršeno je ispravno. To iz temelja prekida njihovo uznemiravanje crkve i Božjeg izabranog naroda. To je odgovornost vođa i djelatnika. Ako u bilo kojoj crkvi postoje takvi nerazumni ljudi, Božji izabrani narod bi ih trebao prijaviti, a čim vođe i djelatnici prime takve prijave, trebali bi se odmah pozabaviti njima. To je načelo za postupanje sa šestom vrstom ljudi – onima koji su nerazumni i namjerno stvaraju nevolje.