I. Biti sposoban otići u bilo kojem trenutku

Deveto je očitovanje: „Biti sposoban otići u bilo kojem trenutku.” Ova vrsta osobe koja je sposobna napustiti Božju kuću u bilo kojem trenutku nije netko tko odlazi samo kad se susretne s posebnom situacijom ili kad se susretne s velikom nesrećom koja nadilazi ono što prosječna osoba može podnijeti, koja prelazi njezine granice. Umjesto toga, ona je sposobna otići u bilo kojem trenutku – čak i mala stvar može je navesti da ode; čak i mala stvar može je navesti da više ne želi vršiti svoju dužnost, da više ne želi vjerovati u Boga i da želi napustiti Božju kuću. Ova vrsta osobe također je velika nevolja. Na površini se može činiti nešto boljom od ljudi koji su Jude, ali sposobna je napustiti Božju kuću u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Je li sposobna izdati braću i sestre ili ne, neizvjesno je. Mislite li vi da je takva osoba pouzdana? (Ne.) Dakle, ima li ona načela u svom vladanju? Ima li temelj u vjerovanju u Boga? (Ne.) Pokazuje li ikakav znak istinskog vjerovanja? (Ne.) Kakva je onda to osoba? (Bezvjernik.) Ona vjeruje u Boga i vrši svoju dužnost kao da je sve to šala. Ona je poput nekoga tko ne obavlja prave zadatke, tko izađe kupiti sojin umak, pa vidi ulične akrobate ili izvođače kako stvaraju živahnu scenu, ponese ga uzbuđenje i zaboravi kupiti sojin umak, te na kraju odgodi prave stvari. Ljudi te vrste ne drže se ničega dugo; polovični su i nestalni. Njihovo vjerovanje u Boga također se temelji na njihovu interesiranju – osjećaju da je prilično zabavno vjerovati u Boga, ali u nekom trenutku, kad izgube zanimanje za to, odmah će otići bez ikakvog oklijevanja. Neki koji odu odmah se počnu baviti biznisom, neki slijede karijeru u državnoj službi, neki se upuštaju u romantične veze i pripremaju za brak, a neki koji se žele brzo obogatiti idu ravno u kasino. Ljudi kažu da nakon što nekoga ne vidiš tri dana, treba ga gledati drugim očima. Što se tiče nekoga tko je sposoban napustiti Božju kuću u bilo kojem trenutku, ako ga ne vidiš samo jedan dan, kad ga ponovno sretneš, on je poput potpuno druge osobe. Jučer je još bio odjeven pristojno i prikladno, izgledao je dobro odgojeno i naočito. Čak se molio Bogu u suzama koje su mu tekle niz lice, govoreći da želi posvetiti svoju mladost i proliti svoju krv za Boga, umrijeti za Boga, biti odan do smrti i ući u kraljevstvo. Izvikivao je tako uzvišene parole, ali nedugo zatim otišao je u kasino. Jučer je bio sretan što vrši svoju dužnost a tijekom okupljanja čitao je Božje riječi ozarena lica i ključajući od entuzijazma, ganut do te mjere da je jecao u suzama. Pa kako to da je danas odjurio u kasino? Kockao je do kasno u noć ne želeći ići kući, obilno se zabavljajući i ključajući od entuzijazma. Jučer je još bio na okupljanjima, a danas je odjurio u kasino – pa, koje je njihovo očitovanje stvarno? (Ovo potonje je stvarno.) Ako čovjek ne razumije istinu, on doista ne može prozrijeti što je ta osoba zapravo. Oba očitovanja, i prije i poslije, zapravo pokazuje ista osoba – pa kako to da se čini kao da ih pokazuju dvije različite osobe? Većina ljudi ne može prozrijeti takvu osobu. Ti vidiš da kao vjernik u Boga često pohađa okupljanja, ne čini zlo i prilično je sposobna podnijeti teškoće i platiti cijenu u vršenju svoje dužnosti. Kad sjedi pred računalom, usredotočena je i marljiva, naporno radi i unosi se srcem u to. Ti bi pomislio da kao netko tko vjeruje u Boga ne bi trebao igrati mahjong, zar ne? Ali nakon samo jednog dana što ga nisi vidio, odjurio je u dvoranu za mahjong ili kasino kockati. I on je prvoklasni igrač mahjonga – uopće ne izgleda kao osoba koja vjeruje u Boga! Potpuno te zbunjuje – je li to netko tko vjeruje u Boga ili nevjernik koji igra mahjong? Kako se može tako brzo prebacivati iz uloge u ulogu? Kad vjeruje u Boga, ima li onda Boga u svom srcu? (Ne.) On vjeruje u Boga samo da bi se zabavio i proveo vrijeme, da bi vidio o čemu se zapravo radi u vjerovanju u Boga i može li mu to donijeti sreću u životu. Ako nije sretan, sposoban je otići u bilo kojem trenutku. Nikad nije planirao vjerovati cijeli svoj život, a zasigurno nikad nije planirao vršiti svoju dužnost i slijediti Boga cijeli svoj život. Pa što je onda planirao? U njegovoj glavi, ako doista treba vjerovati u Boga, onda to u najmanju ruku ne smije ometati njegovu sposobnost da se zabavlja, ne smije uključivati nikakav rad te i dalje mora jamčiti da može živjeti sretan život. Ako mora svaki dan čitati Božje riječi i razgovarati u zajedništvu o istini, onda ga to neće zanimati niti će biti sretan. Jednom kad mu to dosadi, napustit će crkvu i otrčati natrag u svijet. On misli: „Život nije lak, stoga se ljudi ne bi trebali loše odnositi prema sebi. Moramo biti gospodari vlastite sudbine i ne smijemo loše postupati sa svojim tijelom. Moramo osigurati da smo sretni svaki dan – to je jedini način da se živi slobodno. Vjerovanje u boga ne bi trebalo biti tako tvrdokorno. Pogledaj kako sam ja opušten – gdje god je sreća, tamo idem. Ako nisam sretan, odlazim. Zašto bih si stvarao neugodnosti? Biti sposoban otići u bilo kojem trenutku moj je najviši kredo o tome kako se vladam, biti ‚vjernik slobodnog duha’ – živjeti ovako tako je udobno i bezbrižno!” Kakve pjesme ljudi te vrste često pjevaju? „Ne pitaj me odakle dolazim, moj je zavičaj daleko.” Ako ne to, što onda drugo pjevaju? „Zašto ne živjeti slobodno barem jednom?” Kad osjete da je dosadno ili više nije zabavno, brzo odu, misleći: „Čemu se držati jednog mjesta kad na svijetu ima toliko toga za vidjeti?” Koja je još jedna poznata izreka koju koriste? „Zašto se odreći cijele šume zbog jednog stabla?” Što vi mislite – imaju li ljudi te vrste istinsku vjeru? (Ne, oni su bezvjernici.) Što se tiče bezvjernika, budući da govorimo o tome kako su svi njihovi problemi s ljudskošću, što točno nije u redu s ljudskošću takvih ljudi? Mislite li vi da su ljudi te vrste ikada razmatrali pitanja poput toga kako bi se ljudi trebali vladati, kojim bi putem trebali ići ili kakav bi pogled na život i vrijednosti trebali imati dok žive? (Ne.) Dakle, u čemu je problem s ljudskošću te vrste osobe? (Takvoj vrsti osobe nedostaju savjest i razum normalne ljudskosti; oni ne razmatraju takva pitanja.) To je sigurno. Osim toga, da budemo precizni, ta vrsta osobe nema dušu; ona je samo hodajući leš. Ona nema vlastitih zahtjeva o tome kako se vladati ili kojim putem treba ići, niti razmatra te stvari. Razlog zašto ne razmatra te stvari je taj što, iako izvana ima izgled čovjeka, njezina je bit zapravo bit hodajućeg leša, šuplje ljušture. Ta vrsta osobe ima stav da se samo provlači kad su u pitanju stvari ljudskog života i opstanka. Točnije, „provlačiti se” znači samo tavoriti i čekati smrt, ne učiti i ostati neuk, provoditi dane jedući, pijući i zabavljajući se. Ona ide gdje god ima radosti i činit će sve što je čini sretnom i radosnom te udobnom u tijelu. Ali izbjegavat će i držati se podalje od svega što uzrokuje patnju njegovu tijelu ili donosi unutarnju bol; on jednostavno ne želi da njegovo tijelo trpi teškoće. Međutim, postoje neki ljudi koji doživljavaju život kroz podnošenje teškoća. Ili, prolazeći kroz razne stvari i doživljavajući ih, oni čine tako da njihovi životi nisu prazni i da mogu nešto iz njih dobiti. Na kraju dođu do zaključka kojim putem treba ići i kakva osoba treba biti. Kroz životna iskustva mnogo dobivaju. Kao prvo, sposobni su prozrijeti određene ljude; osim toga, sposobni su zaključiti koja načela i metode osoba treba koristiti za ophođenje s raznim ljudima, događajima i stvarima, i kako osoba treba živjeti cijeli svoj život. Bez obzira na to je li ono što na kraju zaključe u skladu s istinom ili joj se protivi, u najmanju su ruku o tome razmislili. S druge strane, oni koji su sposobni napustiti Božju kuću u bilo kojem trenutku nemaju interesa težiti istini ili vršiti svoju dužnost u vjerovanju u Boga. Uvijek traže prilike da zadovolje vlastite pohotne želje i sklonosti, i nikad ne žele marljivo naučiti stručnu vještinu u vršenju svoje dužnosti, dobro vršiti svoju dužnost ili proživjeti smislen život. Oni samo žele biti poput nevjernika, sretni i radosni svaki dan. Stoga, kamo god idu, traže zabavu i razonodu, samo da bi zadovoljili vlastite interese i znatiželju. Ako moraju neprestano vršiti jednu dužnost, gube zanimanje i više nemaju motivaciju da je nastave vršiti. Kod ljudi te vrste, njihov stav prema životu je samo da se provuku. Na površini se čini kao da žive na vrlo slobodan i opušten način, ne zamarajući se s drugima. Izgledaju veselo i bezbrižno svaki dan, sposobni prilagoditi se okolnostima kamo god idu. Neki se čak čine neopterećeni i nesputani svjetovnim običajima ili konvencijama ljudskih odnosa, ostavljajući vanjski dojam da su izvanredni i iznad obične gomile. Ali zapravo, njihova bit je bit hodajućeg leša, stvari bez duše. Oni koji vjeruju u Boga, ali su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku, nikad se ne drže dugo ičega što rade – njihov entuzijazam kratko traje. Ali ljudi sa savješću i razumom su drugačiji. Bez obzira na to koju dužnost vrše, uče je ozbiljno i nastoje je dobro obaviti. Sposobni su nešto postići i stvoriti neku vrijednost. Kao prvo, sposobni su steći priznanje onih oko sebe, a istovremeno mogu osjećati samopouzdanje u sebi, videći da su sposobni nešto učiniti i da su korisni ljudi, a ne bezvrijedni. To je minimum koji osoba sa savješću i razumom normalne ljudskosti može postići. Ali što se tiče onih koji se provlače, oni nikad ne razmišljaju o tim stvarima. Kamo god idu, to je samo jelo, piće i zabava. Izvana se može činiti da žive vrlo slobodno i opušteno, ali zapravo takvi ljudi nemaju misli u glavi. U svemu što rade, nikad nisu ozbiljni; uvijek su nemarni i motivirani kratkotrajnim entuzijazmom, nikad ništa ne postižući. Žele se provlačiti cijeli svoj život, i kamo god idu, nose taj isti stav – čak ni njihovo vjerovanje u Boga nije iznimka od toga. Ti možeš vidjeti da se tijekom određenog razdoblja čini kao da je prilično ozbiljan u vršenju svoje dužnosti i sposoban podnijeti teškoće i platiti cijenu, ali bez obzira na to tko ukaže na njegove probleme ili mu kaže kako da radi stvari, on to nikad ne shvaća ozbiljno i uopće ne prihvaća istinu. On samo radi stvari kako god želi – sve dok je sretan, to mu je u redu. A ako nije sretan, ode se zabavljati, ne slušajući ničije savjete. U svom srcu misli: „Ionako nikad nisam planirao vjerovati u boga dugoročno.” Ako ga netko oreže, sposoban je odmah otići. To je jedno od očitovanja ljudi koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku.

Oni koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku imaju još jednu vrstu očitovanja. Neki ljudi – bez obzira na to koliko godina vjeruju u Boga, bez obzira na to čini li se da imaju temelj ili ne, i bez obzira na to koju su dužnost možda prije vršili – čim se susretnu s posebnom okolnošću koja uključuje njihove osobne interese, mogu se jednostavno izgubiti. U bilo kojem trenutku, moguće je da drugi ljudi izgube kontakt s njima i više ih ne vide u crkvi, a da nemaju pojma što se s njima događa. Neki ljudi, kad naiđu na nekoga suprotnog spola tko ih pokušava zavesti, prestanu vršiti svoju dužnost i odu na spojeve, postajući potpuno nedostupni. Ima i drugih čija su djeca dosegla dob za brak, pa se oni zaokupe organiziranjem vjenčanja svoje djece, više ne vršeći svoju dužnost i ne sudjelujući na okupljanjima. Bez obzira na to tko ih traži, na vratima ih odbiju. Neki ljudi, kad su im roditelji ili supružnik bolesni i u bolnici, ili kad se dogodi nešto veliko ili se kod kuće dogodi neočekivana nesreća – ako su istinski vjernici u Boga – dat će objašnjenje, govoreći: „U posljednje vrijeme kod kuće imam nekih stvari o kojima se moram pobrinuti, pa ne mogu dolaziti na okupljanja. Moram zatražiti dopust i ako vi možete pronaći nekoga prikladnog, molim vas da bez odgode privremeno preuzme moju dužnost.” U najmanju ruku, dat će neku obavijest i objašnjenje. Ali oni koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku prekidaju kontakt s crkvom bez ijedne riječi, i bez obzira na to koliko se braća i sestre trudili, ne mogu stupiti u kontakt s njima. Nije da nemaju načina da ih se kontaktira – bilo koja metoda bi ih mogla dosegnuti – ali oni jednostavno ne žele kontaktirati braću i sestre ili im odgovarati. Oni kažu: „Zašto bih ja stupao u kontakt s tobom? Svoju dužnost vršim dobrovoljno; nisam za to plaćen. Ako želim otići, otići ću! Ako se nešto događa kod kuće, to je moja osobna stvar. Nisam obvezan obavijestiti tebe, a ti nemaš nikakvo pravo znati!” Neki ljudi odu na mjesec ili dva, a zatim se vrate i jave se, a da se čak i ne osjećaju posramljeno, ponašajući se kao da se ništa nije dogodilo. Drugi odu na dvije ili tri godine i potpuno su nedostupni. Ljudi u crkvi, ne znajući situaciju, misle da, budući da ta osoba vjeruje u Boga mnogo godina, nemoguće je da bi napustila crkvu. Pretpostavljaju da se sigurno dogodilo nešto neočekivano i brinu se je li ju uhitila KPK. U stvarnosti, radi se samo o tome da ta osoba više ne želi vjerovati u Boga i otišla je ne obavijestivši braću i sestre. Neki ljudi odu na desetak dana i onda se vrate; to ne znači da su prestali vjerovati. Neki ljudi odu i onda ih nema dvije ili tri godine – biste li vi rekli da su prestali vjerovati? (Da.) Oni su doista prestali vjerovati i treba ih isključiti. Ovo nije običan odlazak; oni su prestali vjerovati. Iz ljudske perspektive, to se zove prestanak vjerovanja. Kako Bog to gleda? U Božjim očima, to se zove nijekanje Boga, neslijeđenje Boga, i to je odbacivanje Boga. Ali iz njihove perspektive, oni misle: „Nisam odbacio boga; još uvijek vjerujem u boga u svom srcu!” Vidite? Oni to samo olako odbace. Ima i drugih koji prestanu dolaziti na okupljanja i prestanu vršiti svoju dužnost samo zato što su loše volje ili se osjećaju uzrujano iznutra, jer misle da je vršenje njihove dužnosti preteško i naporno, ili zato što su bili malo orezani. Odu, a da čak i ne objasne ništa o poslu koji su imali, govoreći: „Neka me nitko ne kontaktira. Nisam sretan i ne želim više vjerovati!” Kad se on uzruja, to može trajati godinu dana ili otprilike toliko. Taj je baš prgav – ne može doći k sebi godinu dana ili otprilike toliko! Neki ljudi preuzmu posao vođa i djelatnika u crkvi, ali ne samo da ne uspiju dobro obaviti posao, već i nesmotreno čine nedjela, donoseći prekide i ometanja crkvenom radu. Kasnije ih braća i sestre ne izaberu, a također ih u razgovoru u zajedništvu razluče i razotkriju. Stoga oni počnu razmišljati: „Je li ovo javno prozivanje mene? Samo nisam dobro obavio posao, je li to stvarno tako velika stvar? Zašto ovako razgovaraju u zajedništvu i razotkrivaju me? U svim svojim godinama, nikad nisam pretrpio takvu nepravdu! Prije nego što sam vjerovao u boga, uvijek sam ja bio taj koji je druge korio; nitko nikad nije korio mene. Kad sam ja ikad prije pretrpio takvu teškoću? Svi me vi maltretirate, sramotite me. Neću više vjerovati!” I tek tako, on prestane vjerovati. Oni koji to kažu nisu samo mladi ljudi – neki vjeruju u Boga osam ili deset godina i u svojim su četrdesetima ili pedesetima, pa ipak i oni mogu reći takve stvari kad su nesretni. Imaju li takvi ljudi u svom srcu mjesta za Boga? Smatraju li vjerovanje u Boga najvažnijom stvari u životu? Normalno je osjećati se pomalo negativno i slabo kad si orezan ili kad se susretneš s nesrećama ili preprekama, ali te stvari ne bi trebale dovesti do toga da čovjek prestane vjerovati u Boga. Takvi ljudi nisu iskreni vjernici u Boga. Iskreni vjernici u Boga mogu ustrajati u svojoj vjeri čak i kad su uhićeni i proganjani – samo su to ljudi koji imaju svjedočanstvo. Neki ljudi, kad se susretnu s malom prirodnom nesrećom, ako braća i sestre ili ne znaju za to ili saznaju malo kasnije i ne pomognu im na vrijeme, počnu razmišljati: „Suočavam se s poteškoćama i nitko ne obraća pažnju na mene. Dakle, gledaju me svisoka! Vjerovanje u boga je besmisleno. Neću više vjerovati!” Samo zbog tako male stvari, on može prestati vjerovati u Boga. To je jedno od očitovanja ljudi koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku.

Postoji još jedna situacija za one koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku. Kako bi ih pridobila na svoju stranu, KPK im nudi dobar posao, govoreći im: „Ne zarađuješ ništa vjerujući u boga. Kakvu bi budućnost uopće mogao imati? Našli smo ti poziciju u stranoj tvrtki s visokom mjesečnom plaćom, dobrim beneficijama i radnim osiguranjem. Za tebe nema budućnosti u vjerovanju u boga; bolje je raditi, zarađivati novac i živjeti dobar život.” Na kraju, on napusti crkvu i ode raditi. Netko kaže: „Jučer je ta osoba još vršila svoju dužnost u crkvi. Zašto je danas spakirala svoje stvari i otišla?” Ona ide raditi i zarađivati novac; više ne vjeruje u Boga. Odlazi bez riječi, i od tada ide odvojenim putem od braće i sestara, tako da oni postaju ljudi na različitim putovima. Želi težiti slavi i dobitku, napraviti veliku karijeru, i više ne vjeruje u Boga. Postoje i ljudi koji, dok propovijedaju evanđelje, upoznaju nekoga tko im se sviđa, spetljaju se s njim i odu živjeti zajedno. Ne samo da prestanu vršiti svoju dužnost, nego čak i prestanu vjerovati u Boga. Njegovi roditelji kod kuće još uvijek nisu svjesni, misleći da on vrši svoju dužnost u Božjoj kući. U stvarnosti, on je odavno nestao – tko zna, možda je do sada već i dobio djecu. Vršiti svoju dužnost je tako važno, a ipak on može napustiti čak i tako ključan posao kao što je propovijedanje evanđelja. Kad upozna nekoga tko mu se sviđa, ili nekoga kome se on sviđa, nekoliko jednostavnih zavodljivih i primamljivih riječi od te osobe dovoljno je da ga odvede. On je tako neozbiljan i nehajan, sposoban napustiti Boga i izdati Boga u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Bez obzira na to koliko godina takvi ljudi vjeruju u Boga ili koliko su propovijedi poslušali, oni i dalje ne razumiju ni trunke istine. Za njih vjerovanje u Boga jednostavno nije važno, a ni vršenje njihove dužnosti nije bitno – radi stjecanja blagoslova, osjećaju da nemaju izbora nego činiti te stvari. Čim se pojavi osobna stvar ili obiteljski problem, sposobni su jednostavno otići. Kad se susretnu s malom prirodnom nesrećom, mogu jednostavno prestati vjerovati. Bilo što može omesti njihovo vjerovanje u Boga; bilo koja stvar može uzrokovati da postanu negativni i odustanu od svoje dužnosti. Kakvi su to ljudi? Ovo je pitanje doista vrijedno dubokog razmišljanja.