Kakvi su ljudi oni koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku? Jedna su vrsta bezumni, nepromišljeni, smušeni ljudi koji nemaju pojma zašto vjeruju u Boga, bez obzira na to koliko godina vjeruju. Nemaju pojma o čemu se zapravo radi u vjerovanju u Boga. Druga su vrsta bezvjernici koji uopće ne vjeruju u postojanje Boga i ne razumiju značenje ili vrijednost vjerovanja u Boga. Slušanje propovijedi i čitanje Božjih riječi za njih je poput proučavanja teologije ili učenja nekog stručnog znanja – jednom kad to razumiju i mogu o tome govoriti, smatraju to gotovim. Nikad to ne provode u djelo. Za njih su Božje riječi samo neka vrsta teorije, slogan, i nikad ne mogu postati njihov život. Dakle, za te ljude, ništa što je povezano s vjerovanjem u Boga ih ne zanima. Stvari poput vršenja svoje dužnosti, težnje za istinom, provođenja Božjih riječi u djelo, okupljanja s braćom i sestrama i življenja crkvenog života, i tako dalje, ne privlače ih, i ništa od toga im ne donosi radost i uzbuđenje koje im donose jelo, piće i zabava. S druge strane, iskreni vjernici u Boga osjećaju da im zajedništvo s braćom i sestrama radi razgovora o istini ili življenja crkvenog života uvijek može donijeti koristi i dobitke. Iako se ponekad suočavaju s opasnošću i progonstvom, ili riskiraju propovijedajući evanđelje i podnose neke teškoće vršeći svoju dužnost, bez obzira na sve, oni zadobivaju razumijevanje istine i postižu rezultat spoznaje Boga kroz podnošenje teškoća i plaćanje cijene, a ta teškoća i cijena donose preobrazbu u njihovoj život-naravi. Nakon što sve to odvažu i procijene, osjećaju da je vjerovanje u Boga dobro i da je sposobnost razumijevanja istine nevjerojatno vrijedna. Njihovo srce postaje posebno vezano za crkvu i nikad ne pomišljaju na napuštanje crkvenog života. Ako vide da je nekoliko pojedinaca poslano u grupe B ili da ih je crkva izolirala ili uklonila zbog ometanja crkvenog rada, oni koji iskreno vjeruju u Boga osjećaju malu muku u svojim srcima. Oni misle: „Moram marljivo vršiti svoju dužnost. Apsolutno ne smijem biti uklonjen. Biti uklonjen jednako je kažnjavanju, što znači ishod odlaska u pakao! Koji bi onda bio smisao života?” Većina ljudi se boji napustiti crkvu; osjećaju da, jednom kad napuste crkvu i napuste Boga, neće moći nastaviti živjeti i sve će biti gotovo. Ali oni koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku vide napuštanje crkve kao sasvim normalnu stvar, baš kao da daju otkaz na jednom poslu kako bi našli drugi. Nikad ne osjećaju tjeskobu niti trpe ikakvu bol u sebi. Što vi mislite – imaju li oni koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku imalo savjesti ili razuma? Takvi su ljudi doista nevjerojatni! Neki ljudi ne izvršavaju svoju dužnost u skladu s mjerilom i uvijek nesmotreno čine nedjela, donoseći prekide i ometanja crkvenom radu. Crkva ih tada zaustavi u vršenju njihove dužnosti i pošalje ih u običnu crkvu. I, što se dogodi kao rezultat? Već sljedećeg dana, ponašaju se kao potpuno druga osoba, započinjući posve novi život. Neki počnu izlaziti na spojeve i vjenčaju se, neki počnu tražiti posao, drugi odu na fakultet, a treći se ponovno povežu sa starim prijateljima, grade veze i traže prilike da se obogate. Ti se ljudi brzo stope s golemim svijetom, nestajući u moru čovječanstva – to se događa upravo tako brzo. Neka braća i sestre, nakon što su poslani u običnu crkvu zbog loših rezultata u vršenju svoje dužnosti, prolaze kroz razdoblje tjeskobe, ali su sposobni promisliti o sebi i prepoznati vlastite probleme, pokazujući neki stav preokretanja. Međutim, oni koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku, čim se susretnu s nekim poteškoćama, više ne žele vršiti svoju dužnost i sljedećeg dana napuste crkvu, vraćajući se životu nevjernika. Uopće ne osjećaju bol, pa čak i misle: „Što je tako dobro u vjerovanju u boga? Stalno te ismijavaju i kleveću, a čak te vjerojatno mogu i uhititi i zatvoriti. Ako bi me veliki crveni zmaj pretukao na smrt, zar moj život ne bi bio uzaludan? Podnio sam toliko teškoća vjerujući u boga svih ovih godina, ali što sam dobio? Da nisam vjerovao u boga, do sada bih već postao dužnosnik, zaradio novac i živio prestižnim životom! Čak žalim što sam do sada vjerovao u boga – da sam znao da će biti ovako, odavno bih otišao! Koja je korist od razumijevanja istine? Može li te to razumijevanje nahraniti ili platiti račune?” Vidite? Ne samo da ne žale, nego se čak osjećaju sretnima što mogu napustiti crkvu. Ne razotkriva li se ovime njihovo pravo lice bezvjernika? (Da.)

Neki su ljudi u obavljanju svoje dužnosti po navici površni i čine bezobzirna nedjela. Nakon što ih crkva ukloni, kad vide braću i sestre, gledaju ih kao da su im neprijatelji. Čak i kad braća i sestre ljubazno pokušaju razgovarati s njima, oni ih ignoriraju i gledaju s mržnjom, govoreći: „Vi ste ti koji ste me uklonili iz crkve. Pogledajte me sada! Bolje mi je nego vama! Sada sam okićen zlatom i srebrom, ja sam veliki šef! Tako mi je ugodno u svijetu, a pogledajte kako ste vi jadni i iscrpljeni vjerujući u Boga! Svi vi neprestano težite zadobivanju istine, ali ja ne mislim da ste išta pametniji od mene! Što je tako dobro u zadobivanju istine? Može li se to jesti kao hrana ili trošiti kao novac? Čak i bez težnje za istinom, i dalje živim prilično dobro, zar ne? Bila je moja sreća što ste me uklonili – trebao bih vam zahvaliti na tome!” Iz njihovih je riječi očito da su oni bezvjernici, a obavljanje dužnosti ih je razotkrilo. Može li nevjernik koji samo na riječima vjeruje u Boga dragovoljno obavljati svoju dužnost? Obavljati dužnost znači ispunjavati odgovornosti i obveze bez primanja plaće ili zarađivanja novca. Oni to vide kao gubitak, pa nisu voljni obavljati svoju dužnost. Njihovo pravo lice kao bezvjernika tako je razotkriveno; to je način na koji Božje djelo razotkriva i eliminira bezvjernike. Neki ljudi uvijek imaju površan stav kad obavljaju svoju dužnost, samo se životare iz dana u dan. Onog trenutka kad u svijetu dobiju priliku zaraditi novac ili napredovati, u bilo kojem trenutku napuštaju crkvu – tu su namjeru uvijek imali na umu. Ako su prebačeni u običnu crkvu jer su po navici površni i čine bezobzirna nedjela dok obavljaju svoju dužnost, ne samo da neće promišljati o sebi, već će i misliti: „To što si me uklonio iz crkve s punim radnim vremenom gubitak je za tebe, a dobitak za mene.” Čak se osjećaju prilično zadovoljni sobom. Nisu li takvi ljudi bezvjernici? Recite Mi, za one bezvjernike koji su uklonjeni jer su svojim bezobzirnim nedjelima ozbiljno prekidali i ometali rad crkve, je li u skladu s načelima da ih Božja kuća tako uklanja? (Da.) To je u potpunosti u skladu s načelima; time im se ni najmanje ne nanosi nepravda. Njihov stav prema Bogu i prema obavljanju dužnosti takav je da su ih sposobni napustiti i izdati u bilo kojem trenutku. To je dovoljno da se dokaže da u svom srcu nemaju baš nikakvog zanimanja za pozitivne stvari. Vjerovali su u Boga toliko godina i slušali toliko propovijedi, a ipak nijedna od istina vjerovanja u Boga ili iskustvenih svjedočanstava Božjeg izabranog naroda ne može zadržati njihovo srce. Nijedna od tih stvari ih ne zanima, ne dotiče ih niti čini da osjećaju vezanost. To je bit njihove ljudskosti, a to je da nemaju baš nikakvog zanimanja za pozitivne stvari. Pa, što ih zanima? Zanimaju ih jelo, piće i zabava, tjelesni užici, zli trendovi i Sotonine filozofije. Posebno su zainteresirani za sve negativne stvari u društvu; samo ih istina i Božje riječi ne zanimaju. Zato su sposobni napustiti Božju kuću u bilo kojem trenutku. Nemaju baš nikakvog zanimanja za često čitanje Božjih riječi ili česte razgovore u zajedništvu o istini tijekom okupljanja u Božjoj kući. Posebno osjećaju odbojnost prema obavljanju dužnosti i čak misle da su oni koji obavljaju svoju dužnost svi budale. Kakav je to mentalitet i kakva je to ljudskost? Nemaju zanimanja za istinu ili za Božje spasenje ljudi i ne osjećaju nikakvu vezanost za crkveni život. Iako nisu otvoreno sudili Božjim riječima ili ih osuđivali, slušali su propovijedi nekoliko godina, a da nisu razumjeli ni trunku istine – to jasno ukazuje na problem. Nitko ne osjeća odbojnost i prema pozitivnim i prema negativnim stvarima. Sve dok ti se ne sviđaju pozitivne stvari, bit ćeš posebno zainteresiran za negativne stvari. Ako si posebno zainteresiran za negativne stvari, onda te definitivno neće zanimati pozitivne stvari. Ova vrsta osobe nema baš nikakvog zanimanja za pozitivne stvari, tako da u Božjoj kući nema ničega za što bi se osjećala vezanom, ničega što joj se sviđa ili za čim čezne. Zli trendovi svijeta, novac, slava i dobitak, položaj, bogaćenje te razne popularne hereze i zablude ono su što ih najviše zanima. Njihovo je srce usmjereno na svijet, a ne na Božju kuću, zbog čega su sposobni otići u bilo kojem trenutku. Napuštanje Božje kuće i napuštanje crkvenog života ne donosi im žaljenje, muku ili bol, već potpuno olakšanje. Misle u sebi: „Konačno više ne moram svaki dan slušati propovijedi ili razgovore o istini, više ne moram biti sputan tim stvarima. Sada mogu smjelo težiti slavi i dobitku, težiti novcu, lijepim ženama i svojim osobnim izgledima. Napokon mogu bez brige smjelo lagati i varati druge, provoditi spletke i smicalice i provoditi svakojake opake taktike. Mogu se koristiti bilo kojim sredstvima u interakciji s ljudima!” Slušanje propovijedi i razgovori o istini u Božjoj kući za njih su bolni, a napuštanje Božje kuće doživljavaju kao olakšanje. To znači da te pozitivne stvari nisu ono što njihovo srce treba. Ono što im treba jesu sve stvari svijeta i društva. Iz ovoga je jasno da je razlog zbog kojeg su napustili crkvu izravno povezan s njihovim težnjama i sklonostima.

Koja je priroda-bit tih ljudi koji su sposobni napustiti Božju kuću u bilo kojem trenutku? Vidite li vi sada što je to? (Da. Oni su vrsta ljudi koji su bezvjernici. Većina tih ljudi su reinkarnirane zvijeri, svi su oni smeteni pojedinci bez mozga i misli.) Točno. Oni ne razumiju pitanja vjere. Ne razumiju o čemu se zapravo radi u ljudskom životu, kojim putem bi ljudi trebali ići, što je najsmislenije činiti, kojih se načela primjene treba pridržavati kad je u pitanju osobno vladanje, i tako dalje, a ne žele ni tragati za istinom da bi to shvatili. Čemu oni vole težiti? Cijeli dan im se misli vrte oko toga što mogu učiniti da bi stekli koristi i uživali u životu superiornom u odnosu na druge. Neki ljudi počnu vjerovati u Boga dok su zaposleni u svijetu. Ali čim budu unaprijeđeni u nadzornika ili menadžera, ili postanu šefovi, prestanu vjerovati. Kad im se braća i sestre obrate, kažu: „Sada sam netko sa statusom i ugledom, s društvenim položajem. Vjerovati u boga s vama je previše ponižavajuće. Svi biste se trebali držati podalje od mene i ne dolazite me više tražiti! Možete me isključiti ili izbaciti ako želite. U svakom slučaju, moje poglavlje vjerovanja u boga je završeno i nemam više ništa s vama!” Vidite što govore? Kakva je to vrsta ljudi? Biste li im se vi i dalje obraćali? (Ne.) Otvoreno su to rekli, a ipak neki crkveni vođe i dalje osjećaju žaljenje kad ih vide kako odlaze i obraćaju im se više puta da ih uvjere: „Ti imaš tako dobar kov, a čak si nekad bio vođa i djelatnik. Samo zato što nisi težio istini, bio si smijenjen. Ako budeš marljivo težio istini, sigurno ćeš biti spašen, a u budućnosti ćeš definitivno biti stup, oslonac u Božjoj kući!” Što više vođe govore te stvari, to više te riječi odbijaju drugu stranu. Neki su crkveni vođe smeteni i nemaju sposobnost razlučivanja; ta je osoba unaprijeđena u svijetu, a ipak joj ti vođe i dalje zavide i žele uspostaviti veze s njom – ne pokazuje li to nedostatak samopoštovanja? Ljudi koji razumiju istinu mogu jasno vidjeti ovu stvar: biti unaprijeđen u društvu nije dobar znak; to nije ispravan put kojim bi čovjek trebao ići! Neki ljudi prestanu vjerovati u Boga čim steknu malo statusa u društvu – to ih samo razotkriva i dokazuje da nisu ljudi koji iskreno vjeruju u Boga ili vole istinu. Da su iskreni vjernici, čak i da su unaprijeđeni i imaju obećavajuću budućnost u društvu, i dalje ne bi napustili Boga. Sada kad su izdali Boga, ima li potrebe da im se crkva obraća i radi na njima? Nema potrebe, jer su već razotkriveni kao bezvjernici. Time što ne vjeruju u Boga, oni su ti koji gube – jednostavno nemaju taj blagoslov. Oni su samo bijedna stvorenja; ako ti i dalje inzistiraš na tome da ih uvlačiš u vjerovanje u Boga, nije li to glupo? Što ih ti više pokušavaš tako privući, to te oni više gledaju svisoka. Misle da su svi koji vjeruju u Boga ljudi s niskim društvenim statusom i bez kova. Zato su posebno oholi i samopravedni, gledajući na sve s prezirom. Ako im itko pokaže brigu ili im je stalo do njih, oni to vide kao pokušaj ulizivanja. Kakav je to mentalitet? To je nesposobnost ispravnog gledanja na braću i sestre. Je li to netko tko iskreno vjeruje u Boga? Kad naiđete na takvu osobu, trebali biste je odbaciti. Čim kažu: „Sada sam viši nadzornik. Ne dolazite me više tražiti. Ako mi se nastavite obraćati, okrenut ću se protiv vas! Posebno ne dolazite u moju tvrtku i ne sramotite me – nemam ništa s ljudima koji vjeruju u boga!” – jednom kad izgovore te riječi, vi biste trebali odmah otići, precrtati ih i nikada se više ne družiti s takvom osobom. Boje se da ćemo iskoristiti njihov uspjeh; stoga moramo imati malo samosvijesti. Oni napreduju i penju se na više razine; nisu našeg ranga. Mi smo samo obični ljudi, ljudi na dnu društva. Ne bismo trebali pokušavati uspostaviti veze s njima – nemojte se tako ponižavati! Ima i nekih starijih ljudi čija djeca kupe luksuznu kuću u gradu. Nakon što se usele, prekinu svaki kontakt s braćom i sestrama, govoreći: „Ne dolazite me više tražiti. Svi ste vi sa sela. Ako me budete tražili, ljudi će misliti da sam i ja sa sela, da imam rodbinu sa sela. Kako bi to bilo sramotno! Znate li vi kakva je osoba moj sin? On je bogataš, on je imućan čovjek, čovjek od javnog ugleda! Ako vi ostanete u kontaktu sa mnom, ne bi li to bilo ponižavajuće za mog sina? Zato me ubuduće više ne tražite!” Čim izgovore te riječi, samo odgovorite: „Budući da je to tvoj stav, razumijemo. Onda ti želimo sreću i radost!” U tom trenutku, ako kažete ijednu riječ više, ispast ćete glupi i jadni. Jedina je ispravna stvar odmah otići. Nikada ne pokušavajte na silu uvjeravati bezvjernike – to je samo glupo ponašanje. Razumijete li? (Da.) Koliko neki ljudi mogu biti glupi? Kažu: „Sin te osobe je imućan čovjek, bogataš sa statusom u društvu. Čak je povezan s vladinim dužnosnicima. Ako ih uvjerimo da nastave vjerovati u Boga, njihova bi obitelj mogla čak i ugošćavati braću i sestre!” Kako zvuči ta ideja? Ako o tome razmišljate iz perspektive vođenja računa o radu crkve, o braći i sestrama i uzimajući u obzir sigurnost, to je savršeno prikladno. Ali moraš vidjeti vjeruju li oni iskreno u Boga. Ako nisu voljni vjerovati u Boga i ne vole biti u kontaktu s braćom i sestrama, a ti ih i dalje želiš uvjeriti da vjeruju u Boga, nije li to glupo? Ne činite stvari koje pokazuju nedostatak samopoštovanja. Imamo Božju zaštitu i Božje usmjeravanje u vjerovanju u Boga. Bez obzira na to u kakvom okruženju živimo, sve je pod Božjom suverenošću i Njegovim uređenjima. Bez obzira na to kakvu patnju podnosimo, trebali bismo živjeti s dostojanstvom. Neki ljudi čak zavide toj osobi koja je napustila Božju kuću, govoreći da je sposobna – je li to gledište ispravno? Kako bismo trebali gledati na tu stvar? Jednom kad su se uselili u veliku kuću, prestali su vjerovati u Boga. U društvu imaju status i položaj, i u svom srcu preziru braću i sestre, gledajući na njih kao na ljude na dnu društva koji nisu dostojni interakcije s njima. Dakle, trebali bismo imati samosvijest i ne pokušavati uspostaviti veze s takvim ljudima ili im se ulizivati, zar ne? (Da.)

Što se tiče onih koji su sposobni napustiti Božju kuću u bilo kojem trenutku, bez obzira na to jesu li bezvjernici ili samo besposličari, vjeruju li u Boga da bi dobili blagoslove ili izbjegli nesreće – bez obzira na situaciju – sve dok su sposobni napustiti Božju kuću u bilo kojem trenutku, a nakon odlaska osjećaju odbojnost kad im se braća i sestre obrate, a još više odbojnosti prema pomoći i podršci braće i sestara, pokazujući neprijateljstvo prema svakome tko s njima razgovara u zajedništvu o istini, nema potrebe obraćati ikakvu pažnju na takve ljude. Ako se otkriju bezvjernici ove vrste, treba ih pravovremeno razotkriti i ukloniti. Neki ljudi možda ne vole istinu, ali vole biti dobri ljudi i uživaju živjeti zajedno s braćom i sestrama; to ih čini sretnima, a povrh toga izbjegavaju da se s njima loše postupa. U svom srcu znaju da vjeruju u istinitog Boga i voljni su marljivo službovati. Ako zaista imaju takav stav, mislite li da bi im trebalo dopustiti da nastave obavljati svoju dužnost? (Da.) Ako su voljni služiti i ne ometaju niti prekidaju, onda mogu nastaviti službovati. Ali ako jednog dana više ne budu voljni službovati i požele napustiti Božju kuću, govoreći: „Idem se okušati u svijetu. Neću više vjerovati u boga s vama. Ovdje nije zabavno, a ponekad kad sam površan u obavljanju svoje dužnosti, budem orezan. Stvarno je teško ovdje; želim otići” – treba li takvu osobu nagovarati da ostane? (Ne.) Možemo im samo postaviti jedno pitanje: „Jesi li dobro razmislio?” Ako kažu: „Dugo sam razmišljao o tome”, ti možeš reći: „Onda ti želimo sve najbolje. Čuvaj se i zbogom!” Je li ovakav pristup u redu? (Da.) Što mislite, kakva je to vrsta ljudi? Oni su ona vrsta koja misli da je iznad običnog i koja prezire svijet i njegove običaje, često recitirajući stihove poznatih ljudi, poput: „Mašem rukavom, ne odnoseći ni pramen oblaka.” Misle da se održavaju čistima i da se ne uklapaju u ovaj svijet, te žele pronaći neku utjehu kroz vjerovanje u Boga. Uvijek sebe vide kao nekog izvanrednog, ali u stvarnosti, oni su najviše svjetovni od svih ljudi, žive samo za jelo, piće i zabavu. Nemaju stvarnih misli i nemaju stvarnih težnji. Sebe vide kao nekog uzvišenog, kao da nitko ne može razumjeti njihove misli ili se mjeriti s njihovim načinom razmišljanja. Smatraju da je njihov vlastiti mentalni horizont viši od onog kod prosječne osobe, govoreći stvari poput: „Svi ste vi obični ljudi, ali pogledajte mene – ja sam drugačiji. Ako me pitaš odakle sam, reći ću ti da je moja domovina daleko.” Jesu li ti rekli odakle su? Znaš li ti gdje je to takozvano „daleko” mjesto? Ljudi koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku upravo su takva vrsta. Osjećaju da ih nijedno mjesto ne može zadovoljiti i uvijek razmišljaju o nekim nerealnim, nejasnim, iluzornim stvarima. Ne usredotočuju se na stvarnost i ne razumiju o čemu se radi u ljudskom životu ili koji put bi ljudi trebali odabrati. Ne razumiju te stvari – oni su samo čudaci. Ako je osoba ove vrste odlučila napustiti crkvu i kaže da je o tome dugo razmišljala, onda je nema potrebe nagovarati da ostane. Ne recite ni riječ više – samo ih precrtajte, i to je to. Ovako treba postupati s takvim ljudima; to je u skladu s načelima ophođenja s ljudima. Time se završava razgovor u zajedništvu o onima koji su sposobni napustiti crkvu u bilo kojem trenutku.