J. Kolebati se

Deseto je očitovanje: „Kolebati se.” Koja specifična očitovanja iskazuju ljudi koji se kolebaju? Kao prvo, najveće sumnje koje ti ljudi imaju u vezi s vjerovanjem u Boga jesu: „Postoji li bog doista? Postoji li duhovno kraljevstvo? Postoji li pakao? Jesu li ove riječi koje je izgovorio bog istina? Ljudi kažu da je ova osoba utjelovljeni bog, ali ja nisam vidio nijedan aspekt zbog kojeg bi on izgledao kao utjelovljeni bog! Pa, gdje je točno duh božji? Postoji li bog doista ili ne?” Oni nikada ne mogu jasno razriješiti ta pitanja. Vide da mnogo ljudi vjeruje u Boga i misle: „Bog mora postojati. On vjerojatno postoji. Nadam se da postoji. Vjerovanje u boga mi ionako nije nanijelo nikakav gubitak; nitko se nije loše ophodio prema meni. Čuo sam da obavljanje dužnosti može donijeti blagoslove i dobro odredište te da neću umrijeti u budućnosti. Pa pretpostavljam da ću samo slijediti i vjerovati.” Nakon što vjeruju neko vrijeme, vide da neki ljudi nailaze na kušnje i nevolje, pa počinju razmišljati: „Zar vjerovanje u boga ne bi trebalo donijeti blagoslove? Neki su se ljudi teško razboljeli i umrli, neke je uhitio i na smrt progonio veliki crveni zmaj, a drugi su se razboljeli ili su se njihovim obiteljima dogodile nesreće dok su obavljali dužnost. Zašto ih bog nije zaštitio? Dakle, postoji li bog doista ili ne? Ako postoji, te se stvari ne bi smjele događati!” Neki dobronamjerni ljudi s njima razgovaraju o istini, govoreći: „Bog ima suverenost nad svim stvarima, a sudbine ljudi orkestrirane su Božjom rukom. Ljudi bi trebali prihvatiti te stvari od Boga i prepustiti se Božjoj orkestraciji. Sve što Bog čini je dobro.” Na to ovi kolebljivi pojedinci kažu: „Ne vidim što je tu dobro! Patiti u nesrećama – je li to dobro? Teško se razboljeti ili dobiti neizlječivu bolest – je li to dobro? Biti mrtav je još gore. Postoji li bog ili ne? Ne znam.” Uvijek su ispunjeni sumnjama u Boga. Kad vide da mnogi ljudi obavljaju dužnost, da se rad Božje kuće sve više širi i da crkva iz dana u dan cvjeta, osjećaju da Bog mora postojati. Osobito kad čuju braću i sestre kako svjedoče o znamenjima i čudima koje je Bog pokazao i o milosti koju su primili od Boga, ti kolebljivi pojedinci još snažnije osjećaju: „Bog definitivno postoji! Iako ljudi ne mogu vidjeti duh božji, riječi koje je izgovorio utjelovljeni bog ljudi su čuli, a i ja sam čuo toliko ljudi kako razgovaraju u zajedništvu o božjim riječima i doživljavaju božje riječi. Dakle, bog definitivno mora postojati!” Kad crkva cvjeta, kad joj sve ide glatko, kad napreduje i kad se crkveni rad sve više širi, a osobito kad braća i sestre iskuse neke posebne okolnosti i posebne stvari i kroz njih vide Božju zaštitu, suverenost i vodstvo, osjećaju da Bog postoji i da je Bog uistinu dobar. Međutim, nakon nekog vremena mogu doživjeti frustracije i teška razdoblja, neki mogu doživjeti neuspjehe i zastoje, ili Božja kuća može eliminirati dio ljudi; te stvari, osobito posljednja, uvelike su u suprotnosti s njihovim predodžbama i izvan njihovih očekivanja. Oni osjećaju: „Ako bog postoji, kako su se te stvari mogle dogoditi? Nisu se smjele dogoditi! Normalno je da se te stvari događaju među nevjernicima, ali kako su se mogle dogoditi i u božjoj kući? Ako bog postoji, trebao bi riješiti te stvari i spriječiti da se dogode, jer on je svemoguć, ima autoritet i ima moć! Postoji li bog doista ili ne? Ljudi ne mogu vidjeti božji duh. Što se tiče riječi koje je izgovorio utjelovljeni bog, svi ljudi kažu da su one istina, put i da mogu biti život ljudi. Ali zašto ja ne osjećam da su one istina? Toliko dugo slušam propovijedi, ali moj se život uopće nije promijenio! Toliko sam patio – što sam dobio?” Počinju sumnjati u Boga, a njihov entuzijazam za obavljanje dužnosti se smanjuje i hladi. Tada razmišljaju o napuštanju Božje kuće kako bi otišli raditi i zaraditi novac za pristojan život – te se misli aktivno počinju javljati. Misle u sebi: „Ako bog u kojeg vjerujem nije istiniti bog, onda će to što nisam radio ili zarađivao novac svih ovih godina dok sam vjerovao u boga biti tako velik gubitak! Ne, takvo razmišljanje je pogrešno. I dalje moram pravilno vjerovati. Čuo sam ljude kako govore da će čitanje više božjih riječi omogućiti čovjeku da razumije istinu, riješi sve probleme i više ne bude slab. Ali ja sam čitao božje riječi i još uvijek nisam razumio istinu. Zašto se još uvijek osjećam negativno? Zašto uvijek osjećam kao da nemam energije za obavljanje dužnosti? Bog ne djeluje u meni! Imam toliko poteškoća, ali bog mi nije otvorio izlaz. Pa, postoji li bog doista ili ne? Ako je ovo istiniti put, bog bi ljude koji obavljaju dužnost trebao blagosloviti spokojem, glatkim odvijanjem stvari i normalnošću. Pa zašto još uvijek postoje tako velike poteškoće u propovijedanju evanđelja i obavljanju dužnosti? Iako znam da je vjerski svijet zaostao i da vjerovanje u Svemogućeg Boga znači ulazak u Doba kraljevstva, zašto nisam vidio kako Duh Sveti djeluje?” Kakvi su to ljudi? To su ljudi bez duhovnog razumijevanja. Oni čitaju Božje riječi, ali ne razumiju istinu. Bez obzira na to koliko se u zajedništvu razgovaralo o istini, oni ne mogu shvatiti njezino značenje. Uvijek gledaju na stvari na temelju svojih predodžbi i uobrazilja i neprestano su ispunjeni sumnjama u Boga. Kako bi takva osoba uopće mogla razumjeti istinu? Neki ljudi vide da je propovijedanje evanđelja prilično teško, pa misle: „Da je ovo istiniti put, Duh Sveti bi silno djelovao. Kamo god bi braća i sestre išli propovijedati evanđelje, išlo bi glatko i bez prepreka. Štoviše, i vladini dužnosnici bi također počeli vjerovati i svemu bi dali zeleno svjetlo. To bi uistinu bilo djelo istinitog boga. Ali sada, gledajući činjenice, to uopće nije tako. Ne samo da predsjednici i dužnosnici u raznim zemljama diljem svijeta ne vjeruju u boga, nego ni ne podržavaju vjerovanje u boga. U nekim zemljama vlade čak progone vjernike i sprječavaju ljude da vjeruju u boga. Pa, je li bog u kojeg vjerujemo doista istiniti bog? Ne znam; teško je reći.” U njihovom srcu uvijek postoji ogroman upitnik. Svaki put kad čuju neku vijest, to im se čini kao „potres” čiji utjecaj nije ni velik ni neprimjetan, što ih navodi na kolebanje. Neki ljudi kažu: „Kolebaju li se stalno zato što vjeruju u Boga samo kratko vrijeme?” To nije slučaj – neki ljudi vjeruju tri godine, pet godina ili čak više od deset godina. Smatra li se to kratkim vremenom? Da je netko vjerovao tri ili pet godina tijekom djela Doba milosti, to se ne bi smatralo dugim razdobljem, jer nije čuo Božje izjave i riječi u posljednjim danima; razumio je samo malo biblijskog znanja i duhovnih teorija iz Biblije i iz propovijedi ljudi. To je odveć premalo da bi se išta zadobilo. Drugačije je kad netko prihvati djelo ove sadašnje etape – sve dok obavlja svoju dužnost i slijedi Boga tri godine, ono što iskusi, razumije i zadobije nadmašuje ono što je netko mogao zadobiti vjerujući u Gospodina dvadeset ili trideset godina, ili čak cijeli život, u Dobu milosti. Ali ti ljudi koji se kolebaju, čak i nakon što vjeruju tri, pet ili čak više od deset godina, još uvijek ne mogu utvrditi je li ovu etapu djela izvršio Bog ili ne, pa čak i sumnjaju u postojanje Boga. Bi li rekao da su takvi ljudi vrlo problematični? Imaju li sposobnost razumijevanja istine? (Ne.) Imaju li način razmišljanja normalne ljudskosti? (Ne.) Oni nisu u stanju razumjeti istinu. Bez obzira na to kakva se situacija pojavi u crkvi, to ih uvijek može navesti na kolebanje – upitnik u njihovom srcu neprestano im izaziva „potrese”. Ako antikristi izazovu ometanja u crkvi i neki ljudi budu zaluđeni, ili ako netko koga idoliziraju učini nešto što nisu očekivali – poput krađe prinosa ili upuštanja u razvratne aktivnosti – i bude uklonjen, to uzrokuje kolebanje u njihovom srcu i oni počinju sumnjati u Boga: „Nije li ovo tok božjeg djela? Kako su se onda takve bezakone stvari mogle dogoditi u crkvi? Kako je bog mogao dopustiti pojavu antikrista i zlih ljudi? Je li ovo doista istiniti put?” Sve što se dogodi u crkvi, a što je u suprotnosti s njihovim predodžbama, navodi ih da razviju sumnje i počnu preispitivati je li ovo istiniti put, je li to Božje djelo i postoji li Bog doista. Oni jednostavno ne tragaju za istinom kako bi ispravno sagledali stvar. Već je samo to dovoljno da se dokaže da od početka do kraja oni u osnovi nikada nisu vjerovali da je ovu etapu djela izvršio Bog. Od početka do kraja, nikada nisu znali što je istina, niti zašto Bog izražava istinu. Bog je izgovorio toliko riječi i izvršio toliko djela – sve je to Božje djelo. Toliko je ljudi to potvrdilo i postalo sigurno u to, ali oni odbijaju gledati na stvari na temelju toga. Uvijek koriste ljudska stanovišta i ljudsko razmišljanje za donošenje sudova – previše vjeruju u sebe. Kad se u crkvenom radu ili u crkvenom životu pojave neki propusti ili odstupanja, ili kad vlada potiskuje i progoni crkvu, oni ponovno počinju sumnjati: „Je li ovo doista istiniti put?” Kad se u crkvi pojave antikristi i lažni vođe, oni također počinju sumnjati. Kažu: „Pogledajte one pastore i starješine u vjerskim crkvama – oni uistinu vole gospodina i u njihovim crkvama nema nikakvih incidenata s antikristima. E to je istiniti put. Ako je ovo ovdje istiniti put, zašto se ove stvari još uvijek događaju?” Tako oni uspoređuju. A kako neki drugi glupani uspoređuju? Kažu: „Pogledajte one ljude koji vjeruju u boga u Domoljubnoj crkvi triju samostalnosti – oni imaju odobrenje države, a država im čak izdaje potvrde i dodjeljuje im zemljište za izgradnju crkava. Sve je to legitimno i zakonito. Imate li vi javnu crkvu? Jesu li vaše crkve registrirane? Država čak dodjeljuje pastore crkvama triju samostalnosti, a ti pastori imaju licence. Imaju li vaši vođe i djelatnici licence? Država vam ne dopušta da vjerujete u boga; uhićuje vas i progoni. Vi nemate čak ni stalno mjesto za okupljanja; vi se uvijek okupljate u tajnosti. Je li ovo doista istiniti put? Da je ovo istiniti put, zašto biste se uvijek okupljali i obavljali svoju dužnost na tako tajan način?” Oni ne mogu prozrijeti čak ni tu stvar. Svaka situacija može ih navesti na kolebanje i razvijanje sumnji u Boga. Recite Mi, može li takva osoba ostati postojana? (Ne.) Iako izvana nije napustila crkvu, u srcu je na rubu opasnosti. Nikada ne može biti sigurna u Božje djelo i istine koje je Bog izrazio, i uvijek napola vjeruje, a napola sumnja; to joj onemogućuje da ima istinsku vjeru. Ne može vidjeti da su svi progoni, potiskivanja i uhićenja koji su se dogodili tijekom ovih godina Božjeg djela bili pod Božjom suverenošću i da sve potpada pod Božje orkestracije i aranžmane. Stoga ima predodžbe i u stanju je preispitivati može li Bog imati suverenost nad svim stvarima. Uvijek vjeruje da sav rad u Božjoj kući obavljaju ljudi te ne može vidjeti ni najmanji znak Božjih djela. Nije li ona bezvjernik? Ako je takva osoba tek počela vjerovati prije šest mjeseci ili godinu dana i nije jasno shvatila razne istine, razumljivo je da sumnja i koleba se kad vidi stvari koje su u suprotnosti s njezinim predodžbama. Ali neki ljudi vjeruju u Boga nekoliko godina, poslušali su mnoštvo propovijedi i s njima se razgovaralo u zajedništvu o istini kad su nailazili na poteškoće. U to su vrijeme doktrinarno razumjeli ono što su čuli. Međutim, nakon toga, kad se ponovno suoče sa stvarima, i dalje sumnjaju u Boga i Božje djelo. To pokazuje da takvi ljudi nemaju sposobnost razumijevanja istine, nedostaje im razmišljanje normalne ljudskosti i ne ispunjavaju mjerilo da budu ljudi.

Kako treba postupati s ljudima koji se kolebaju? Što se tiče ljudskosti, ti se ljudi ne ubrajaju u zle ljude, ali su doista problematična vrsta ljudi, jer im nedostaje sposobnost razumijevanja istine i nemaju razmišljanje normalne ljudskosti. Što je najvažnije, ne mogu čak ni potvrditi mnoge istine koje je Bog izrazio, niti znaju jesu li te riječi istina, ili jesu li one Božji izraz i Božje djelo. Sudeći po njihovoj sposobnosti razumijevanja, kakvi su to ljudi? Ispravno je reći da su bezvjernici, a ispravno je reći i da su smeteni ljudi. Iako ljudi te vrste nisu počinili nikakvo očito zlo i ne kvalificiraju se kao zli ljudi, budući da su do te mjere smeteni i mogu učiniti mnoge stvari koje prekidaju i ometaju, nisu li oni beskorisni ljudi? (Da.) Bez obzira na to koliko dugo vjeruju u Boga ili koliko su propovijedi slušali, nikada ne mogu razumjeti istinu. Ne mogu čak ni potvrditi postojanje Boga ili Božju suverenost. Kakav je to kov? Ti ljudi nemaju apsolutno nikakvu sposobnost razumijevanja istine. Oni su ljudi vrlo lošeg kova; ili bi se moglo reći da uopće nemaju kova – oni su bez mozga i beskorisni su. Recite Mi, kakvu dužnost beskorisni ljudi mogu obavljati? (Ne mogu obavljati nikakvu dužnost.) Ne mogu obavljati nikakvu dužnost i uvijek su sumnjičavi i kolebljivi. Dakle, kako bi se trebalo postupati s takvim ljudima? Najprikladniji način postupanja s takvim ljudima je ne dopustiti im da obavljaju ikakvu dužnost. Čak i ako zatraže da obavljaju dužnost, ne bi im se smjelo dopustiti. Zašto ne? Zato što jednom kad takvi ljudi počnu obavljati dužnost, osobito kad su podnijeli teškoće i platili neku cijenu, prije ili kasnije će htjeti da svode račune s Božjom kućom. Ako budu uhićeni ili se suoče s prirodnim nesrećama ili nesrećama koje je uzrokovao čovjek, požalit će što su se dali za Boga; gorko će se žaliti i širiti primjedbe poput: „Toliko sam propatio za crkveni rad i za obavljanje svoje dužnosti. Toliko sam manje hrane jeo, toliko sam manje spavao i toliko sam manje novca zaradio. Da nisam obavljao dužnost, mogao sam staviti novac koji bih zaradio u banku i on bi donosio kamate! Preuzeo sam toliko rizika – koliko vrijedi svaki sat rizika? Kolika je naknada za rad?” Pokušat će svoditi financijske račune s Božjom kućom i čak će prijetiti da će, ako ih Božja kuća ne obešteti, prijaviti Božju kuću. Ne bi li dopuštanje takvim ljudima da obavljaju dužnost donijelo beskrajne nevolje? Ophođenje s takvim niskim pojedincima dovest će do upetljanosti koju je nemoguće razriješiti. Bez obzira na to koliko stvari obave za crkvu, u srcu vode malu bilježnicu, jasno bilježeći svaki pojedini račun. Što god činili za crkvu, nikada to ne čine dragovoljno. Budući da nisu voljni, žele svoditi račune. Zašto je to tako? Zato što u svom srcu ne priznaju postojanje Boga niti vjeruju u postojanje Boga. Ne priznaju da su Božje riječi istina niti da Božje djelo može spasiti ljude. Dakle, kakva bi nagrada bila potrebna da se osjećaju zadovoljnima nakon što su platili malu cijenu, malo patili, obavili neku dužnost i utrošili nešto ljudskih i materijalnih resursa za takozvanog boga kojeg zamišljaju u svojoj glavi? Da ne dobiju ništa zauzvrat, bi li bili zadovoljni? Ako jednog dana shvate da su eliminirani jer nisu težili istini, kakve će biti posljedice? Mislit će da ih je Božja kuća prevarila, da su ih vođe i djelatnici prevarili, te da su držani u neznanju i postali žrtve prijevare. Tada će htjeti svoditi račune s Božjom kućom i zahtijevati odštetu, beskrajno otežući stvari. Misliš li da bi se Božja kuća htjela uplesti s takvom osobom? Božja kuća apsolutno neće učiniti nešto tako glupo! Božji izabrani narod obavlja svoju dužnost kako bi ispunio odgovornost stvorenih bića – to je u potpunosti njegov vlastiti izbor, nešto što je Božji izabrani narod voljan učiniti. Božja kuća nikada nikoga ne sili niti primorava. Ali jednom kad bezvjernici počnu obavljati dužnost, samo je pitanje vremena kad će nastati nevolja. Kad su loše raspoloženi, sigurno će početi gunđati i žaliti se, govoreći drugima: „Svi ste govorili tako lijepo i prevarili me, govoreći da će mi vjerovanje u boga omogućiti da zadobijem istinu i vječni život. Ali nitko od vas nije spomenuo da će u crkvi biti antikrista koji zaluđuju ljude, zlih ljudi koji prekidaju i ometaju crkveni rad, ili da će crkva uklanjati ili izbacivati ljude. Nikada mi niste rekli da će se išta od ovoga dogoditi u crkvi!” Mogu se čak okrenuti i optužiti te, govoreći: „Nikada mi nisi jasno objasnio te stvari. Ja sam samo slijedio za vama u vjerovanju u boga i obavljanju svoje dužnosti. Kao rezultat toga, sada nemam nikakve izglede u svijetu; spriječili ste me da zaradim velik novac. Morate mi nadoknaditi gubitke!” Nije li ti odvratno kad počnu svoditi račune s tobom? Bi li bio voljan uplesti se s njima? (Ne.) Tko bi uopće mogao takvim ljudima razjasniti stvari? Oni ne prihvaćaju istinu, ne mogu vidjeti postojanje Boga i ne mogu osjetiti postojanje Boga kroz svoja iskustva. Recite Mi, tko bi im mogao tu činjenicu utuviti u glavu? Nitko ne bi mogao. Oni nemaju sposobnosti za prihvaćanje istine, pa bi im traženje od njih da teže istini znatno otežalo stvari, dovelo bi ih u težak položaj – činiti to jednostavno je nerealistički. Oni vjeruju u Boga samo da bi primili blagoslove. Čim obave i najmanju dužnost, zahtijevaju nagradu. Ako ne dobiju ono što žele, počnu sipati uvrede: „Prevaren sam i izigran! Svi ste vi prevaranti!” Recite Mi, biste li vi htjeli trpjeti to vrijeđanje? (Ne.) Tko ih je prevario? Nije li to zato što oni sami imaju ambicije i želje i žele primiti blagoslove? Nisu li vjerovali u Boga upravo da bi primili blagoslove? Sada nisu primili blagoslove, ali nije li to zato što ne teže istini? Nije li to njihov vlastiti problem? Oni čak ni ne vjeruju u Boga, a ipak žele primiti blagoslove od Boga – kako bi moglo biti tako lako primiti blagoslove? Nisu li im te stvari bile jasno objašnjene mnogo prije nego što su počeli obavljati dužnost? (Da.) Ali možeš li s njima razgovarati razumno? Ne možeš – oni će samo reći da si ih prevario. Recite Mi, tko u Božjoj kući, bez obzira na to koliko dugo braća i sestre vjeruju u Boga, ne obavlja dužnost dobrovoljno? Iako postoje rijetki slučajevi u kojima djeca ne vjeruju u Boga pa ih roditelji ili rodbina uvlače u vjerovanje i obavljanje dužnosti, takvih je ipak vrlo malo. Čak i ako te roditelji uvuku u to, to je za tvoje vlastito dobro – to bi trebao razumjeti. Ali to te uvlači tvoja obitelj – braća i sestre iz Božje kuće te ne uvlače niti te sile. Vjerovanje u Boga i obavljanje dužnosti potpuno su dobrovoljni. Trenutačno, svatko tko želi otići, može to učiniti; vrata Božje kuće uvijek su otvorena. Međutim, jednom kad odeš, povratak neće biti tako lak. Oni koji obavljaju dužnost s punim radnim vremenom u Božjoj kući pažljivo su odabrani – ne prihvaća se bilo tko. Postoje zahtijevana mjerila i načela, i samo oni koji ispunjavaju kvalifikacije mogu ostati u crkvi s punim radnim vremenom. Ljudi koji se kolebaju misle: „Niste mi jasno objasnili tako važnu stvar. U to sam vrijeme obavljao dužnost samo zato što sam bio smeten.” Što nije bilo jasno objašnjeno? Braća i sestre svakodnevno razgovaraju u zajedništvu o istini dok obavljaju dužnost – ako ti ljudi nisu razumjeli, to je zato što su smeteni i slijepi. Za to ne mogu kriviti nikoga drugog. Ali oni neće s tobom o tome razgovarati razumno; oni samo osjećaju da su pretrpjeli ogroman gubitak i žele svoditi račune i raspravljati se s Božjom kućom. Nisu li takvi ljudi nerazumni i krajnje odvratni? Dakle, jednom kad spoznate pravo lice takvih ljudi i jasno vidite da su smeteni, potpuno beskorisni, da ne mogu obavljati nikakvu dužnost i da su neprestano usredotočeni na primanje blagoslova, srca ispunjenog mislima o stjecanju blagoslova, te da sve što znaju jest da obavljanje dužnosti može donijeti blagoslove, spasenje, ulazak u kraljevstvo i besmrtnost, i znaju samo tih nekoliko fraza ne razumijevajući ništa drugo – ne znajući što je istina, kako primjenjivati istinu ili kako se pokoriti Bogu – može li im se onda, čak i ako žele obavljati dužnost ili zatraže da obavljaju dužnost, dodijeliti dužnost? (Ne.)