Ljudi koji se kolebaju, zapravo, čak i kad je sve u redu, nose sumnje i uvijek promatraju. Čim se susretnu s progonstvom i uhićenjima, počinju se kolebati. To pokazuje da u svojoj uobičajenoj vjeri u Boga nemaju istinsku vjeru. Kad nastanu određene okolnosti, oni se razotkriju. To pokazuje da nikada nisu bili sigurni u Božje djelo te da su uvijek sumnjali i promatrali. Zašto nisu napustili crkvu? Misle: „Vjerujem u Boga toliko godina i pretrpio sam toliko teškoća. Ako sada odem, a da nisam stekao nikakve koristi, ne bi li to bio gubitak? Ne bi li sva ta patnja bila uzaludna?” To je ono što oni misle. Možda misliš da su oni sigurni, da imaju vjere, da razumiju istinu, ali zapravo, nije tako. Oni i dalje sumnjaju, i dalje promatraju. U svom srcu, oni samo žele vidjeti napreduje li rad Božje kuće uistinu, donosi li svaki segment rada plod i je li imao velik utjecaj na svijet. Ono što posebno žele znati su sljedeće stvari: kako napreduje širenje evanđelja od strane crkava u raznim zemljama? Ima li velike razmjere i utjecaj? Je li ova vjera međunarodno priznata? Jesu li neke poznate osobe ili utjecajne ličnosti prihvatile ovu etapu djela? Je li Crkva Svemogućeg Boga priznata ili odobrena od strane Ujedinjenih naroda? Ima li podršku vlada raznih zemalja? Jesu li braći i sestrama u raznim zemljama odobreni zahtjevi za politički azil? To su stvari koje takve ljude uvijek brinu i to je jasno očitovanje njihovog kolebanja. Čim vide da je Božja kuća ojačala i da se rad na evanđelju proširio, osjećaju se sretnima što nisu napustili Božju kuću i više ne sumnjaju u Boga. Ali čim vide da se rad Božje kuće ometa, opstruira ili da trpi štetu, da je i obavljanje dužnosti braće i sestara pogođeno te da svijet isključuje i osporava crkvu, počinju razmišljati o napuštanju Božje kuće. Uvijek se pitaju: „Je li Bog doista suveren nad svim ovim? Zašto ne mogu vidjeti Božju svemoć? Jesu li Božje riječi doista istina? Mogu li one zaista pročistiti i spasiti ljude?” Oni nikada ne mogu prozrijeti te stvari i neprestano ih preispituju jer nemaju duhovno razumijevanje i ne mogu shvatiti Božje riječi. Bez obzira na to koliko propovijedi čuju, ne mogu donijeti zaključak ni o čemu od toga. Kao rezultat toga, uvijek se raspituju, želeći da mogu imati uši koje čuju stvari koje su iznimno daleko i oči koje vide tisuću milja daleko, kako bi mogli znati i dobiti vijesti o onome što se događa daleko. Tada bi mogli rano odlučiti trebaju li ostati ili otići. Nisu li takvi ljudi glupi? (Da.) Ne žive li ljudi ove vrste iscrpljujućim životom? (Da.) Oni nemaju razmišljanje normalne ljudskosti niti razumiju istinu. Što se više stvari događa, to postaju zbunjeniji i smeteniji. Ne znaju kako razlučiti te stvari ili kako ih okarakterizirati; i sigurno ne znaju kako razlučiti ispravno od pogrešnog u tim stvarima ili izvući pouke iz njih, a zatim pronaći načela primjene unutar Božje riječi. Ne znaju kako činiti te stvari. Pa što onda čine? Na primjer, kad se u crkvi pojave antikristi i zli ljudi i zalude ljude, počinju se pitati: „Tko je u pravu, a tko u krivu? Je li ovaj put doista istinit? Hoću li biti blagoslovljen ako nastavim vjerovati do kraja? Obavljam svoju dužnost već nekoliko godina – je li se ova patnja isplatila? Trebam li nastaviti obavljati svoju dužnost?” Sve razmatraju iz perspektive vlastitih interesa i ne mogu razumjeti ništa od ljudi, događaja i stvari pred sobom, djelujući vrlo nespretno. Nedostaju im ispravne misli i gledišta i žele stajati po strani promatrajući, gledajući kako će se stvari odvijati. Gledajući ih, osjećaš da su ujedno i sažaljenja vrijedni i smiješni. Kad se ništa ne događa, ponašaju se sasvim normalno, ali čim se dogodi nešto veliko, ne znaju s kojeg bi stajališta trebali gledati na tu stvar, a stvari koje govore odražavaju misli i gledišta nevjernika. Nakon što se sve završi, ne može se vidjeti što su iz toga zadobili. Nisu li takvi ljudi vrlo glupi? (Da.) Upravo se tako ponašaju glupi ljudi. Dakle, koja su načela za postupanje s ljudima ove vrste? Na temelju njihovih očitovanja, ne mogu se smatrati izuzetno podmuklim i opakim ljudima. Međutim, imaju jednu kobnu manu, a to je da ti ljudi nemaju misli, nemaju dušu i ne mogu ništa prozrijeti. Što god se događa oko njih, ostavlja ih zbunjenima, da ne znaju kome vjerovati, na koga se osloniti, kako gledati na problem ili odakle početi s njegovim rješavanjem – jednostavno su u stanju panike. Nakon panike, mogu razviti sumnje ili se mogu privremeno smiriti, ali njihovo stalno kolebanje ostaje nepromijenjeno. S obzirom na njihova očitovanja, budući da se ne mogu svrstati u zle ljude, ako su trenutno u stanju obavljati poneku dužnost i voljni su službovati, može im se dopustiti da nastave obavljati svoju dužnost. Međutim, to se temelji na pretpostavci da njihova dužnost donosi barem neke rezultate. Ako svoju dužnost obavljaju bez ikakvog prihvaćanja istine i uvijek su površni i nemarni, onda ih treba poslati kući. Ako su, međutim, voljni ispraviti svoje pogreške, onda im treba dopustiti da ostanu u Božjoj kući i nastave obavljati svoju dužnost. Treba im dodijeliti dužnost za koju su prikladni. Ako nisu u stanju obavljati nikakvu dužnost i jednostavno su beskorisni, onda ih treba poslati na neko mjesto koje im odgovara. U ovom slučaju, to više ne može ovisiti o tome jesu li spremni i voljni službovati. Nije li ovakav način postupanja jednostavan? (Da.)

Možete li vi razlučiti ljude koji se kolebaju? Ima li takvih ljudi oko vas? Neki su ljudi u prošlosti bili uklonjeni iz crkve. Pretpostavimo da jedan od njih kaže ovo: „Promijenio sam se nabolje. Više se ne kolebam. Prije sam se uvijek kolebao kad je u pitanju istiniti put jer, kad je Božja kuća tek započinjala svoj rad u inozemstvu, stvari su bile stvarno teške. U to je vrijeme braći i sestrama u crkvi bilo vrlo teško propovijedati evanđelje, a malo je ljudi u inozemstvu prihvaćalo istiniti put. Osim toga, činilo se da nema nikakvih izgleda za širenje rada na evanđelju. Stoga sam tada uvijek sumnjao u Božje djelo. Sada kad vidim da se rad na evanđelju Božje kuće širi, razni segmenti rada se poboljšavaju i donose rezultate, a crkve u raznim zemljama sve više cvjetaju, više nemam sumnji niti se kolebam. Molim vas, dopustite mi da obavljam svoju dužnost. Ne svrstavajte me u redove onih koji su uklonjeni ili izbačeni!” Bi li bilo u redu dati takvoj osobi priliku? (Ne.) Zašto ne? (Njegove su riječi lažne. On se samo želi ponovno priključiti crkvi jer vidi da se rad Božje kuće širi i da je ona ojačala. Ali kad god se dogodi nešto što je protivno njegovim predodžbama, ponovno će se kolebati.) Jeste li prozreli ovu stvar? (Da.) Neki su ljudi rođeni kolebljivci. Danas vjetar puše u jednom smjeru i oni slijede taj smjer; sutra puše u drugom i oni slijede taj – čak i kad nema vjetra, oni se i dalje sami kolebaju. Takvi ljudi ne posjeduju sposobnost razmišljanja koju bi normalan čovjek trebao imati, pa ne ispunjavaju mjerilo da budu ljudi. Je li to točno? (Da.) Ako netko ima sposobnost razmišljanja normalnog čovjeka i posjeduje sposobnost shvaćanja koju bi ljudi trebali imati, vidio bi da je Bog izrazio toliko istina i mogao bi potvrditi da je ovo Božje djelo. Štoviše, toliko je ljudi koji vjeruju u Boga – oni svakodnevno vide Božje djelo i djelo Duha Svetoga, kao i čudesna djela Božja; njihova vjera jača, a njihova energija u obavljanju dužnosti raste. Jesu li to stvari koje se mogu postići radom čovjeka? Oni koji ne posjeduju sposobnost razmišljanja čovjeka, bez obzira na to koliko im jasno objasniš te stvari, ne mogu potvrditi da je ovo Božje djelo. Nedostaje im sposobnost da donesu taj sud. Bez obzira na to koliko je veliko djelo koje Bog sada obavlja, koliko On govori, koliko Ga ljudi slijedi, koliko je ljudi sigurno da je ovo Božje djelo, ili koliko je ljudi sigurno da sudbina čovječanstva potpada pod Božju suverenost i uređenja, te da je Bog Stvoritelj, ništa od toga za njih nije važno. Dakle, što je njima najvažnije? Trebaju osobno vidjeti Boga s neba kako im se ukazuje, a također trebaju vidjeti Boga kako otvara Svoja usta i govori, vidjeti Ga kako osobno stvara nebesa, zemlju i sve stvoreno, i osobno čini znamenja i čuda, a kad govori, Njegove bi riječi morale zvučati poput groma. Tek tada bi vjerovali u Boga. Oni su baš poput Tome – bez obzira na to koliko je riječi Gospodin Isus izgovorio, koliko je istine izrazio ili koliko je znamenja i čuda učinio za vrijeme Svojeg boravka na zemlji, ništa od toga Tomi nije bilo važno. Važno je bilo je li uskrsnuće Gospodina Isusa nakon smrti bilo stvarno ili ne. Kako je on to potvrdio? Zahtijevao je od Gospodina Isusa: „Pruži Svoje ruke i daj da vidim tragove čavala. Ako si Ti doista uskrsli Gospodin Isus, na Tvojim će rukama biti tragovi čavala i tada ću Te priznati kao Gospodina Isusa. Ako ne mogu osjetiti tragove čavala na Tvojim rukama, onda Te neću priznati kao Gospodina Isusa, niti ću Te priznati kao Boga.” Nije li bio glupan? (Da.) Ljudi poput ovoga vjeruju samo u činjenice koje mogu vidjeti vlastitim očima te u vlastite uobrazilje i rasuđivanje. Čak i ako čuju Božje riječi, iskuse Božje djelo i vide uspon, rast i procvat Božjeg djela, oni i dalje ne vjeruju da je to Božje djelo. Ne mogu vidjeti veliku silu Božju, ne mogu vidjeti autoritet Božji i ne mogu razlučiti snagu Božjih riječi niti rezultate koje one mogu postići u ljudima. Ne mogu vidjeti niti razlučiti ništa od toga. Nadaju se samo jednoj stvari: „Ti moraš govoriti s nebesa gromoglasnim glasom, izjavljujući da si Ti stvoritelj. Također trebaš činiti znamenja i čuda i osobno stvoriti nebesa, zemlju i sve stvoreno da pokažeš Svoju veliku silu. Tada ću vjerovati da si Ti Bog, priznat ću Te kao Boga.” Cijeni li Bog takvo priznanje? Cijeni li On takvu vjeru? (Ne.) Treba li Bogu tvoje priznanje da bi bio Bog? Treba li Mu tvoje odobravanje? Bog je izrazio toliko istina, toliko je ljudi prihvatilo Božje djelo i postoji toliko iskustvenih svjedočanstava – svjedočanstava koja nadmašuju ona bilo kojeg prethodnog naraštaja – a ti još uvijek ne možeš potvrditi jesu li to Božja pojava i djelo. Ne vjeruješ u činjenice koje je Bog već ostvario niti ih priznaješ, kao ni u ispunjenje Božjih obećanja. Dakle, kakva si ti to stvar? Ti čak nisi ni čovjek – ti si glupan! A još uvijek želiš primiti blagoslove od Boga – nema šanse! Ti samo sanjaš! Sumnjaš u Boga i poričeš Boga na svakom koraku, uvijek se želeći smijati nesreći Božje kuće. Nikada nisi priznao niti vjerovao u postojanje Boga, niti si ikada priznao Božje riječi i djelo, vjerovao u njega ili ga prihvatio. Stoga, Božja obećanja nemaju apsolutno nikakve veze s tobom i ti nećeš dobiti ništa. Neki ljudi kažu: „Ali oni i dalje obavljaju svoju dužnost. Kako ne bi ništa dobili?” Tada nam mora biti jasno koji je cilj zbog kojeg oni obavljaju svoju dužnost, za koga je obavljaju i koja načela slijede kad obavljaju svoju dužnost. Ako ne prihvaćaš Božje riječi, onda čak i ako obavljaš svoju dužnost, ti samo službuješ – to nije istinska pokornost. Bog ne priznaje to što činiš kao obavljanje dužnosti. U Božjim očima ti nisi ništa više od mrtve osobe bez duha. Mrtva osoba se još nada blagoslovima – nije li to samo pusta želja? To što uopće uspijevaš obaviti poneku dužnost, to je zato što te pokreće tvoja namjera da dobiješ blagoslove. A ti neprestano sumnjaš, uvijek iznutra sudiš Bogu, osuđuješ Ga i poričeš, a također sudiš Božjim riječima i djelu i poričeš ih. To te čini Božjim neprijateljem. Može li osoba koja je neprijatelj Božji ispuniti mjerilo kao stvoreno biće? (Ne.) Ti se postavljaš kao neprijatelj Božji na svakom koraku, potajno promatrajući Njega i Njegovo djelo iz sjene, potajno se buneći protiv Boga u svom srcu, sudeći Mu i osuđujući Ga, te sudeći Njegovim riječima i djelu i osuđujući ih. Ako ovo nije biti neprijatelj Božji, što je onda? Ovo znači otvoreno biti neprijatelj Božji. A ti nisi neprijatelj Božji unutar svijeta nevjernika – ti to činiš unutar Božje kuće. To je još više neoprostivo!

Ovi ljudi koji se kolebaju, bilo da gledamo suštinu njihove ljudskosti ili njihova očitovanja, ne prihvaćaju istinu i ne prihvaćaju Božje riječi i djelo. Brinu se samo o tome mogu li primiti blagoslove. Nikada nisu sigurni u Boga ili Njegovo djelo, uvijek promatraju iz pozadine, neprestano se kolebaju i sumnjaju. Slijede Boga dok promatraju, hodaju i zaustavljaju se, zaustavljaju se i hodaju. Ovi su ljudi prilično problematični! Pogotovo sada, kad crkva često uklanja ljude, oni su uvijek kao na iglama, misleći: „Stalno se kolebam. Možda će jednog dana netko to primijetiti i bit ću uklonjen iz crkve. Ne smijem dopustiti da moje unutarnje sumnje u Boga isplivaju na površinu. Ne smijem to nikome spomenuti.” Dakle, oni potajno promatraju iz pozadine; i ne boje se da će ih Bog razotkriti, jer ne vjeruju u postojanje Boga, a kamoli u Božje ispitivanje. Ovi ljudi često čuju braću i sestre kako u zajedništvu razgovaraju o tome kako ih je Bog usmjeravao, kako ih je disciplinirao, kako je razotkrivao ljude, kako ih je spašavao, kako im je Bog darovao milost i blagoslove, i kako su, u procesu slijeđenja Boga, iskusili Njegovo djelo, te što su osjetili, vidjeli ili doživjeli, i tako dalje. Kad čuju braću i sestre kako u zajedništvu razgovaraju o tim iskustvenim razumijevanjima, misle u sebi: „Jesu li ta iskustva o kojima vi govorite samo vaša uobrazilja? Jesu li to samo ljudski osjećaji? Zašto ja nisam osjetio te stvari? Pogotovo oni koji pišu članke s iskustvenim svjedočanstvima – ne poznajem ih i nisam vidio kako su postigli te stvari kroz ta iskustva. Imaju li istina-stvarnost, još je uvijek neizvjesno!” Neki glupani i dalje promatraju i preispituju rad Božje kuće, nesposobni vidjeti koje su istina-stvarnosti sadržane u člancima s iskustvenim svjedočanstvima koje je napisao Božji izabrani narod, pokušavajući pronaći izgovore i osnove za vlastito kolebanje i nedostatak vjere. Misle da, budući da se oni kolebaju, i drugi se moraju kolebati. Ako se netko nikada ne koleba, nema sumnji, a njegov uobičajeni razgovor u zajedništvu o istini uvijek je prilično praktičan, i bez obzira na to na kakve probleme naiđe, može tragati za istinom da ih riješi, tada ti glupani osjećaju neravnotežu i nelagodu u svom srcu. Kad se osjećaju nelagodno, kako pronalaze olakšanje? Traže nekoga tko je baš poput njih, pokušavajući pronaći srodnu dušu. Kad vide nekoga da se osjeća negativno i slabo, nagovještavaju vlastite misli kako bi ispipali teren, govoreći: „I ja se ponekad osjećam negativno. Kad se osjećam negativno, znam da ne bih trebao biti takav, ali ponekad sumnjam postoji li Bog doista.” Ako im druga osoba ne odgovori i vide da je osoba samo negativna i slaba, ali nema sumnji u Boga, reći će nešto drugo neiskreno kako bi iskušavali tu osobu: „Što je sa mnom, što ti misliš? Vjerujem u Boga bez problema, ali zašto uvijek sumnjam u Njega? Nije li to buntovno? Ne bi trebalo biti tako!” To govore isključivo kako bi se dodvorili drugoj osobi i ispitali je. Željno se nadaju da i drugi ljudi preispituju Boga baš kao i oni – to bi ih usrećilo! Ako otkriju nekog drugog tko uvijek sumnja u Boga i neprestano ima predodžbe o Njemu, osjećaju se sretnima što su pronašli srodnu dušu. Njih dvoje, s istim pokvarenim načinom razmišljanja, često se povjeravaju jedno drugome. Što više razgovaraju, to se više udaljavaju od Boga. Što više razgovaraju, to manje žele obavljati svoju dužnost i manje žele čitati Božje riječi, pa čak žele prestati sudjelovati u crkvenom životu. Postupno, njih dvoje završe odlaskom u svijet da rade, držeći se jedno drugoga kao nerazdvojni partneri, kao da su svezani zajedno dok odlaze. Kad odu, ne ponesu sa sobom ni jednu jedinu knjigu Božjih riječi. Netko ih pita: „Jesi li prestao vjerovati u Boga?”, a oni odgovaraju: „Ne, ja vjerujem.” I dalje tvrdoglavo poriču. Druga osoba pita: „Zašto onda nisi ponio nijednu knjigu Božjih riječi sa sobom?”, a oni odgovaraju: „Preteške su i nemam ih gdje staviti.” Sve što kažu samo je da bi zavarali drugu osobu. U stvarnosti, oni se samo spremaju vratiti u svijet, pronaći posao i živjeti svoj život. Govorim vam istinu: ljudi ove vrste su bezvjernici i ovo će biti njihov konačni ishod – takvi su oni zapravo. Njihova vjera u Boga neće dugo trajati. Čim pronađu nekoga tko im se sviđa, nekoga s kim mogu podijeliti svoje najdublje misli, misle: „Konačno, našao sam nekoga tko mi čuva leđa, nekoga na koga se mogu osloniti. Idemo! Vjerovati u Boga je tako dosadno. Ionako nema Boga na ovom svijetu. Previše je teško podnijeti da se prema nečemu što ne postoji odnosi kao prema nečemu stvarnom. Ove protekle godine bile su tako teške!” Odlaze i prestaju vjerovati sami od sebe, pa čak i kažu braći i sestrama da ih ne traže, govoreći: „Otišli smo raditi. Ne zovite nas više, inače ćemo zvati policiju!” Ove dvije budale, par glupih magaraca, odu tek tako. Dobar im put, kažem ja – to pošteđuje Božju kuću muke da ih izbacuje ili uklanja. Recite Mi, ima li potrebe razgovarati o istini s ljudima ove vrste kako bi ih se podržalo i pomoglo im? Ima li potrebe pokušavati ih urazumiti i uvjeriti? (Ne.) Ako ih pokušavate uvjeriti, iznimno ste glupi. Ljudi ove vrste su bezvjernici do srži – oni su hodajući leševi i bezumni glupani. Ako ih pokušavate uvjeriti, onda ste i vi glupi. Ljudima ove vrste trebali biste brzo poželjeti sretan put – i nema potrebe tražiti ih poslije. Jasno su dali do znanja da više neće vjerovati u Boga i da će vas, ako ih ponovno nazovete, prijaviti policiji. Ako ih i dalje pokušavate kontaktirati, ne tražite li nevolju? Ako stvarno pozovu policiju i optuže vas za uznemiravanje, bi li to stvorilo dobru reputaciju da se pročuje? (Ne.) Apsolutno ne smijete učiniti nešto tako glupo! Pustite ih da se brinu o sebi i odu tiho – to je puno bolji pristup! Svaka osoba slijedi svoj put; put svake osobe određen je onim što ona jest. Oni nisu blagoslovljeni, njihov je život samo truo, bezvrijedan život. Tako velik blagoslov je izvan njihove sposobnosti da ga naslijede ili uživaju – jednostavno nemaju sreće da ga prime. Prihvatiti opskrbu Božjih riječi i prihvatiti istinu kao život najveći je blagoslov u cijelom svemiru i među cijelim čovječanstvom. Tko god može prihvatiti istinu, blagoslovljena je osoba, a tko god ne može prihvatiti istinu, jednostavno nema taj blagoslov. Jednog će dana oni koji su prihvatili istinu preživjeti velike katastrofe i biti silno blagoslovljeni, dok će oni koji nisu prihvatili istinu propasti u katastrofama i pretrpjeti nesreću, a tada će biti prekasno za žaljenje. Čak i ako ti sada priznaješ da su Božje riječi istina i da je Božje djelo učinio Sâm Bog, ako ne težiš istini, ne prihvaćaš istinu i ne ulaziš u istinu, i dalje nećeš steći takav blagoslov! Misliš li da se ovaj blagoslov može tako lako zadobiti? Ovo je blagoslov koji nikada nije postojao od početka vremena i nikada više neće postojati – kako bi tebi moglo biti dopušteno da ga tako lako zadobiješ? Bog je obećao takav blagoslov čovječanstvu, ali to nije nešto što obični ljudi mogu zadobiti. Ovaj je blagoslov za one koje je Bog izabrao i nemoguće je da neki glupi magarac, hodajući leš, ološ ili nitkov bude izabran. Bog provodi tri etape djela kako bi spasio čovječanstvo, i na kraju će stvoriti skupinu pobjednika, omogućujući tim ljudima da postanu gospodari svega stvorenog i da postanu novo čovječanstvo. Koliko je velik ovaj blagoslov za čovječanstvo! Koliko godina traje ova etapa djela suda u posljednjim danima? (Preko trideset godina.) Samo gledajući ovih trideset i više godina, može se vidjeti koliku je cijenu Bog platio i koliko je djela obavio, pa je jasno koliko će nevjerojatno vrijedno i koliko nevjerojatno plemenito biti čovječanstvo koje Bog na kraju zadobije, i da je to dragocjeno i tako iznimno važno u Božjim očima! Koliko ste vi onda sretni; ovo je tako velik blagoslov za vas! Stoga, što se tiče nekih ljudi koji se u ovom trenutku još uvijek kolebaju, oni doista nisu blagoslovljeni! Čak i da se nisu kolebali i da su bili potpuno predani slijeđenju, ako ne bi težili istini, i dalje ne bi stekli ovaj blagoslov. Dakle, oni koji na kraju steknu ovaj blagoslov nisu obični ljudi – to su oni koje je Bog rigorozno i opetovano prosijavao i pažljivo birao; to su oni koje Bog na kraju može zadobiti.

Glavna očitovanja onih koji se kolebaju upravo su ovi problemi. Bez obzira na to kakav bi mogao biti njihov konačni ishod, u svakom slučaju, jednom kad se takvi ljudi identificiraju unutar crkve, s njima treba postupati prema načelima. Ne treba ih tretirati kao braću ili sestre. Ako imaju pozitivne osjećaje prema vjerovanju u Boga ili mogu uložiti nešto truda i voljni su pružiti nešto službovanja, najviše što mogu biti jest simpatizer crkve, a ne mogu se smatrati bratom ili sestrom. Dakle, čak i ako uzmu novo ime, poput „Pokornost” ili „Iskrenost”, ti ih i dalje ne bi trebao zvati bratom ili sestrom – sasvim je u redu zvati ih njihovim novim imenom. Zašto je to tako? Zato što takvi ljudi ne ispunjavaju mjerilo da budu braća ili sestre. Razumijete li sada? (Da.) Dakle, sada imate načela za postupanje s ljudima ove vrste, zar ne? (Da.) To je sve za današnji razgovor u zajedništvu. Doviđenja!

29. lipnja 2024.