Četrnaesta stavka: Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista (Sedmi dio)

Četrnaesta je odgovornost vođa i djelatnika: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” Prošli put smo u zajedništvu razgovarali o drugom kriteriju za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi, koji se temelji na njihovoj ljudskosti i obuhvaća tri očitovanja. Pročitajte ta tri očitovanja. (Osmo, biti sposoban izdati u bilo kojem trenutku; deveto, biti sposoban otići u bilo kojem trenutku; deseto, kolebati se.) Nakon što smo razgovarali o ova tri očitovanja, razumijete li ih? (Da.) Većina ljudi koji imaju te probleme općenito nema sposobnost shvaćanja istine; oni ne razumiju što je istina, niti razumiju što znači vjerovati u Boga. Osim toga, neki od njih ne mogu prozrijeti o čemu se zapravo radi u vjerovanju u Boga. Oni misle da je vjerovanje u Boga samo vjersko uvjerenje i da je dovoljno samo obdržavati vjerske obrede. Ne razumiju značaj vjerovanja u Boga, niti razumiju značaj vršenja dužnosti; čak im u srcu nije jasno postoji li Bog i nisu sigurni je li put slijeđenja Boga ispravan. Bez obzira na to koliko godina vjeruju ili koliko su propovijedi čuli, nikada nisu u stanju uspostaviti temelj na istinitom putu. Zbog toga se kolebaju, a ako se dogodi nešto što im se ne sviđa, mogli bi čak i napustiti crkvu ili je izdati u bilo kojem trenutku. Božja kuća ima konkretna načela za postupanje s ovih nekoliko vrsta ljudi. Ovisno o njihovim različitim situacijama, postoje konkretni planovi za postupanje s njima i njihovo rješavanje; oni koje treba ukloniti bit će uklonjeni, a oni koje treba izbaciti bit će izbačeni. Čak i ako neki od tih ljudi nisu zli ljudi, a još manje antikristi, na temelju prirode njihovih očitovanja i njihovog stava prema vjerovanju u Boga, oni nisu ljudi Božje kuće, niti su istinska braća i sestre. Čak i ako ostanu u crkvi, bit će im vrlo teško shvatiti istinu. Što znači to da im je teško shvatiti istinu? To znači da, budući da nikada ne mogu shvatiti Božje riječi i nikada ne mogu razumjeti istinu, na kraju neće uspjeti postići spasenje i Bog ih neće zadobiti. To jest, na kraju ne mogu postati ljudi Božje kuće, ne mogu postati istinska stvorena bića i ne mogu ispuniti dužnost stvorenih bića i vratiti se pred Boga. Osim toga, oni često igraju negativnu ulogu u crkvi. Ne samo da nemaju pozitivan učinak, već s vremena na vrijeme uzrokuju i ometanja i uništavanje, utječući na stanja nekih ljudi i ometajući neke od onih koji vrše svoju dužnost. Stoga bi crkva trebala poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se pozabavila njima, bilo da ih se nagovori da odu, bilo da ih se ukloni ili izbaci. U svakom slučaju, ne može im se dopustiti da uzrokuju prekide i ometanja u crkvi.

Mjerila i temelji za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi

II. Na temelju nečije ljudskosti

J. Kolebati se

Ljudi koji se kolebaju nikada ne mogu potvrditi postoji li Bog uistinu, a još manje mogu potvrditi je li Bog u kojeg vjeruju istiniti Bog. Danas žele tražiti ovdje, a sutra žele otići pogledati kako stvari stoje ondje, ne znajući koji je istiniti put, uvijek gajeći stav čekanja i promatranja. U slučaju takvih ljudi, brzo ih nagovorite da odu, govoreći: „Ti nikada ne možeš potvrditi da je Božje djelo istiniti put i ne tragaš za istinom da bi riješio svoje poteškoće. Kakav rezultat može proizaći iz takvog vjerovanja? Budući da ne voliš istinu i ne uživaš u crkvenom životu, trebao bi ići kamo god te zanima, na temelju vlastitih izbora. Zar se ne želiš uzdići iznad ostalih i postići veliki uspjeh? Onda bi trebao otići u svijet i boriti se za to. Možda se možeš obogatiti ili postati službenik i ostvariti svoje snove u svijetu. Ne bi se trebao više zadržavati u Božjoj kući.” U slučaju takvih ljudi, nipošto ih ne smijete siliti ili pokušavati nagovoriti da ostanu. Ako žele napustiti crkvu, pustite ih. Stalno poticanje tih bezvjernika i nagovaranje da ostanu nije u skladu s Božjom nakanom. Božje djelo nikada ne sili ljude, a kada stalno vučete i povlačite one koji su neodlučni, u tome postoji element prisile. Ti ljudi žele ići raditi, zarađivati i živjeti dobar život ili slijediti stvari koje osobno vole. Uvijek su imali te namjere i uvijek su imali vlastite težnje i planove. Iako to nitko ne zna, njihovo je ponašanje to već otkrilo. Na primjer, kada vrše svoju dužnost, često su polovični ili su često zaboravni, površni i samo odrađuju formu. Često pokazuju posebnu nevoljkost u vršenju svoje dužnosti, uvijek osjećajući da su na gubitku, misleći da ih vršenje dužnosti sprječava u zarađivanju novca. Takve ljude treba nagovoriti da odu, govoreći: „Ti si uvijek polovičan i površan u vršenju svoje dužnosti, i na kraju nećeš uspjeti zadobiti istinu, a Bog te neće odobriti – kakav će to biti gubitak! Budući da te ne zanima istina, ne možeš potvrditi postojanje Boga ili Njegovu suverenost i misliš da je svijet prekrasan, vjerujući da bi, ako bi slijedio svijet, mogao postati vrlo uspješan i uzdići se iznad ostalih, onda bi ti bilo bolje da se vratiš u svijet i tamo se boriš. Koji je smisao podnošenja ove muke ovdje?” Osobito, ti ljudi često osjećaju da su vješti u određenom području, da imaju neke vještine i sposobnosti, i vjeruju da bi, ako bi se otisnuli u društvo ili svijet, mogli steći i slavu i bogatstvo, uživajući u visokom statusu i zaradi. Međutim, nakon što su povjerovali u Boga i tavorili nekoliko godina, nisu dobili nikakva promaknuća niti su bili izabrani za bilo koji važan položaj. Nesposobni da se istaknu iznad ostalih, u svom srcu se osjećaju vrlo ogorčeno i vrlo nevoljko. Nevoljno hodaju putem vjerovanja u Boga, a još manje voljno vrše svoju dužnost. Srce im je uvijek nemirno a um im neprestano luta, te su prevrtljivi i nestabilni. S vremena na vrijeme razmišljaju o tome kako su njihovi kolege s fakulteta i prijatelji dobili tako dobre poslove, postigli tako visoke položaje i žive život koji je superioran u odnosu na život drugih, što ih posebno navodi da osjećaju kako si uvelike čine nepravdu vjerujući u Boga, i misle da su beskorisni, nesposobni i neuspješni jer vjeruju u Boga, osjećajući se previše posramljeno da se suoče sa svojim roditeljima i precima. To ih čini još više uzrujanima i nevoljnima, te gorko žale što su uopće izabrali vjerovati u Boga! Stoga se njihov um još više koleba. Tijekom godina vjerovanja u Boga i vršenja dužnosti, ne samo da njihova vjera nije ojačala, već su izgubili i početni entuzijazam koji su nekoć imali. Što vi mislite, kako bi trebalo postupati s takvim ljudima? (Nagovoriti ih da odu.) Ako ih nagovaraš da odu, mogli bi reći: „Vjerujem u boga toliko godina, odustao sam od obrazovanja, braka i budućnosti. Sada mi govoriš da napustim crkvu – ne znači li to da je sva muka koju sam podnio ovih godina bila uzaludna? Zar neću uopće imati buduće odredište? To bi bio gubitak na obje strane. Nije li to kao da mi oduzimaš život?” Je li nagovaranje da odu previše bezosjećajno? Je li prikladno to učiniti? (Takvi ljudi nikada nisu ni htjeli vjerovati u Boga. Samo su se na prevaru uvukli u crkvu da bi primili blagoslove. Kada vide da je crkva uvijek usredotočena na jedenje i pijenje Božjih riječi i razgovor u zajedništvu o istini, osjećaju odbojnost prema tim stvarima i žele otići. Takve ljude treba nagovoriti da odu. Iako ih možete zadržati, ne možete zadržati njihovo srce.) Ako vrše svoju dužnost s nešto iskrenosti, ali im jednostavno nedostaje jasnoće o istini, ili privremeno postanu pomalo negativni i slabi jer se suočavaju s poteškoćama i neuspjesima ili su doživjeli orezivanje, u tim slučajevima možete s njima razgovarati u zajedništvu o istini kako biste im pomogli i podržali ih. Međutim, pod pretpostavkom da njihova slabost nije privremena, već da su dosljedno površni i odrađuju formu u vršenju svoje dužnosti, i to čine polovično, te su samo zadovoljni time da ne budu otpušteni; i pod pretpostavkom da vrše svoju dužnost bez iskrenosti ili poleta, ili, točnije rečeno, nemaju ciljeve kojima teže i samo životare – ako postane jasno da su oni takva vrsta osobe, onda ih se može nagovoriti da odu.

Neki su ljudi bezvjernici. Ako možeš jasno vidjeti da su oni u biti ljudi koji ne vole istinu i ne žele čak ni službovati, onda ih treba nagovoriti da odu. Njihova su glavna očitovanja da nikada ne čitaju Božje riječi, nikada ne uče himne, nikada ne slušaju propovijedi i nikada ne sudjeluju u razgovoru u zajedništvu o istini niti govore o spoznaji samih sebe. Također ne vole slušati iskustvena svjedočanstva braće i sestara. Nikada ne gledaju filmove, videozapise s himnama ili videozapise s iskustvenim svjedočanstvima koje je proizvela Božja kuća, a čak i ako to čine, to je samo radi zabave ili iz znatiželje, u kojem slučaju samo nevoljko pogledaju malo; i to uopće nije iz osjećaja bremena za vlastiti ulazak u život, već samo gledaju radi zabave i uzbuđenja. Što rade većinu svog vremena? Čavrljaju, ogovaraju ili idu na internet gledati stvari koje im se sviđaju. Na primjer, neki od njih vole burzu i stalno provjeravaju trendove dionica na internetu; neki vole automobile ili elektroničke proizvode i uvijek provjeravaju na internetu koje su marke izdale nove modele ili razvile neku novu tehnologiju; drugi vole gledati internetske vijesti koje proizvode neovisni internetski mediji; a neki vole ljepotu, šminku ili zdravstvenu njegu i često idu na internet čitati o ljepoti, zdravstvenoj njezi ili načinima održavanja dobrog zdravlja i postizanja dugovječnosti. Ti ljudi nemaju apsolutno nikakvog interesa za različite istine u koje vjernici trebaju ući kako bi bili spašeni, niti za iskustvena svjedočanstva braće i sestara. Osim što nevoljko obavljaju malo dužnosti, inače su uvijek usredotočeni na promjenjivu situaciju u svijetu nevjernika, na nove trendove i važne vijesti u svijetu, te na razvoj događaja u vlastitoj zemlji, između ostalog. Oni samo gledaju takve informacije. Zbog toga što stalno gledaju te stvari, srce im je ispunjeno samo takvim pitanjima i potpuno zanemaruju istine koje bi trebali razumjeti kao vjernici u Boga. Bez obzira na to tko s njima razgovara u zajedništvu, oni to ne usvajaju. Nisu ni zainteresirani niti mare za pitanja vezana uz ulazak u život, kao što su načela koja bi trebali slijediti pri vršenju svoje dužnosti, koje iskvarene naravi otkrivaju i koji problemi postoje dok vrše svoju dužnost, te koje su od Božjih različitih zahtjeva za ljude ispunili, a koje nisu. Iako vrše svoju dužnost, oni samo odrađuju formu, nimalo ne tražeći istina-načela. Iako takvi ljudi tvrde da su vjernici u Boga, ono što u sebi vole i na što se usredotočuju jesu novac, status i trendovi svijeta nevjernika, i vole se družiti s onima koji slijede trendove svijeta nevjernika. Kada govore o stvarima iz svijeta nevjernika, to čine s velikim užitkom i neumornim entuzijazmom, govoreći rječito i bez prestanka, ali kada se sretnu s onima koji vole razgovarati u zajedništvu o istini, nemaju što reći. Kada brat ili sestra kažu: „Postoji jedna himna koja je tako lijepa, naučio sam sve riječi pjesme napamet”, oni površno kažu: „Naučio si ih napamet. To je lijepo.” Kada brat ili sestra kažu: „Iskustveno svjedočanstvo sestre te i te je stvarno dobro!”, oni kažu: „Sada ima toliko videozapisa s iskustvenim svjedočanstvima, koji nije dobar? Svi su prilično dobri.” Oni samo odgovaraju na taj površan način; u stvarnosti, nemaju interesa za istinu i ne dijele zajednički jezik s braćom i sestrama. Kada ih netko pita: „Moliš li se ti kada se suočiš sa situacijama?”, oni odgovaraju: „Kako da se molim? Za što da se molim?” Oni se ne mole, niti imaju što reći Bogu. Ti ljudi nemaju interesa ni za što što je povezano s vjerovanjem u Boga, a srce im je ispunjeno svakakvim stvarima iz svijeta nevjernika. Što vi mislite – imaju li takvi ljudi problem? (Da.) Ako vidiš da su uvijek polovični u vršenju svoje dužnosti, a kada im se dodijeli bilo koji zadatak, postanu vrlo nestrpljivi, žaleći se čim pretrpe malo muke, i nakon nekoliko godina vjerovanja u Boga često otkrivaju misli kao što su: „Na gubitku sam jer vjerujem u Boga. Da nisam vjerovao u Boga, do sada bi mi se plaća povećala na toliki i toliki iznos, i mogao bih uživati u takvom i takvom statusu i takvom i takvom luksuznom načinu života”, kako bi se trebalo postupati s takvim ljudima? (Treba ih nagovoriti da odu.) Samo nagovorite takve ljude da odu i nemojte im više davati nikakvu dužnost, jer ne žele čak ni službovati. Oni misle da je samo pohađanje okupljanja kao vjernik podnošljivo, ali vršenje dužnosti i slijeđenje Boga smeta njihovim velikim pothvatima. Osjećaju da su im vršenje dužnosti i slijeđenje Boga velika prepreka u potrazi za srećom. Vjeruju da bi, da ne vrše svoju dužnost, već dostigli visoke položaje i zarađivali mnogo novca u svijetu. Pa zašto bismo ih mi kočili? Dakle, nagovoriti ih da odu dobro je za sve. Siliti ih ili pokušavati nagovoriti da ostanu bila bi ogromna pogreška. Trebali biste nagovoriti takve ljude ovako: „Zašto si ti izabrao vjerovati u Boga? Možeš li ikada zadobiti istinu ako te ne zanima istina i uvijek si pun sumnji u Boga? Ti si netko s idejama, diplomama i talentom – kad bi se potrudio u svijetu, zasigurno bi mogao postati predsjednik ili izvršni direktor tvrtke, ili postati milijunaš ili milijarder. Time što ovako ljenčariš u Božjoj kući, kao prvo, ne možeš se uzdići iznad ostalih; kao drugo, ne možeš postići veliki uspjeh; i na kraju, ne možeš donijeti slavu svojim precima. Štoviše, kada vršiš svoju dužnost, uvijek si površan, što dovodi do toga da te se orezuje, zbog čega si stalno deprimiran. Zašto podnositi tu patnju? Trebao bi otići u svijet, bilo u politiku ili u biznis, i sigurno ćeš postići određenu razinu uspjeha za sebe. Ti si drugačiji od nas: imaš i diplome i talent, i ti si plemenita osoba – nije li ispod tvoje razine vjerovati u Boga zajedno s nama, običnim ljudima? Kao što nevjernici često kažu: ‚Svijet ti je na dlanu’ – trebao bi iskoristiti činjenicu da još ima vremena na svijetu da težiš za slavom, dobitkom i statusom dok još imaš priliku. Nemoj činiti sebi nepravdu ostajući ovdje.” Je li ovo prikladan način da ih se nagovori? Riječi su prilično taktične, zar ne? (Da.) Ne vrijeđaju ih, a također govore ono što žele čuti. Mislim da je ovaj pristup prikladan, olakšava im da prihvate savjet i mogu hrabro otići bez ikakvih briga. Kada se postupa s ljudima ove vrste, ako si siguran da su bezvjernici i vidiš da nemaju nimalo entuzijazma za vjerovanje u Boga, da nikada nisu iskreni u vršenju svoje dužnosti i da nikada nisu stekli nikakav ulazak u život – niti je vjerojatno da će ga steći dugoročno – onda ih treba nagovoriti da odu. Ako ih ne nagovoriš da odu, uvijek će imati površan i mlak stav u vršenju svoje dužnosti, i vrlo je moguće da će doći vrijeme kada će uzrokovati veliku štetu.

K. Biti plašljiv i sumnjičav

Završili smo razgovor u zajedništvu o desetom očitovanju – kolebanju. Sada, pogledajmo sljedeće, jedanaesto očitovanje – biti plašljiv i sumnjičav. Koja su očitovanja plašljivih ljudi? (Plašljivi se ljudi boje kada se suoče s uhićenjem i progonom. Žele vršiti svoju dužnost, ali se ne usuđuju.) To je samo jedan mali aspekt. Glavni je problem što imaju određeno gledište o vjerovanju u Boga: uvijek osjećaju da vjernici u Boga u ovom svijetu djeluju neprilagođeno; osjećaju da je njihovo vjerovanje u Boga sramotno. Osobito u nekim autoritarnim zemljama ili zemljama bez vjerske slobode, gdje vjernici u Boga ne samo da nisu zaštićeni zakonom, već su i podložni progonu, neki se ljudi ne usuđuju priznati da vjeruju u Boga i boje se da će drugi to saznati. Osjećaju da vjerovanje u Boga nije nešto otvoreno i časno. Iako znaju da vjeruju u istinitog Boga, ne osjećaju nikakvu čast u tome, niti imaju samopouzdanja. Kada se pojavi bilo kakav znak nevolje ili kada vide da vlada uhićuje, progoni, tlači i izopćuje vjernike, postaju posebno zabrinuti da bi mogli biti upleteni. U takvim se situacijama neki ljudi brzo ograđuju od crkve, čak žureći vratiti knjige Božjoj kući. Drugi se, iz straha od uhićenja, više ne usuđuju pohađati okupljanja i ne usuđuju se pozdraviti braću i sestre kada ih sretnu. Osobito s onima koji su relativno poznati po svojoj vjeri ili su prethodno bili uhićeni, ti se ljudi još više ne usuđuju komunicirati s njima – do te su mjere plašljivi. Što je još gore, čim čuju da je vlada započela veliki val uhićenja, žure se vlastima da samoinicijativno priznaju da su prethodno vjerovali u Boga i da znaju koji ljudi vjeruju, samoinicijativno ih izdajući i predajući knjige Božjih riječi i druge materijale vezane uz vjerovanje u Boga u zamjenu za blaži postupak, s jedinim ciljem da sačuvaju sebe. Recite Mi, nisu li ovo očitovanja plašljivosti? (Da.) Osobito se neki ljudi, nakon što povjeruju u Boga, uvijek boje da će drugi saznati za njihovu vjeru, a još se više boje da će, ako netko bude uhićen, biti izdani. Čim netko sazna da vjeruju u Boga, žure objasniti da više ne vjeruju, čak žureći učiniti neke stvari kako bi nevjernici prestali sumnjati da su oni vjernici. Na primjer, njeguju veze s nevjernicima, jedući, zabavljajući se, kockajući, pijući alkohol zajedno i tako dalje. Na najmanji znak nevolje, ne usuđuju se pohađati okupljanja i više ne vrše svoju dužnost, ignorirajući svakoga tko ih pokuša kontaktirati. Kada je sve mirno, razmišljaju o tome kako vjerovanje u Boga donosi blagoslove, omogućuje izbjegavanje smrti i odlazak u raj te dobro odredište – tada su puni energije za vjerovanje u Boga. Ali čim se suoče s okruženjem koje je malo opasno, jednostavno ispare. Zatim, kada situacija prođe i stvari se opet smire, oni se vrate. Takva osoba često jednostavno ispari. Bez obzira na to koliko važna dužnost im je dodijeljena, čim se pojavi mala opasnost, mogu odmah napustiti svoj posao bez ikakvih dogovora za njegov nastavak, i nitko ih poslije ne može pronaći. Drugi ljudi, kada se na sličan način suoče s opasnim okruženjem, mogu smisliti svakakve načine da se pravilno nose s posljedicama. Ako je okruženje trenutno previše neprijateljsko i rizik od uhićenja je visok, čekaju da opasnost prođe prije nego što nastave s radom. Ili, ako su previše poznati kao vjernici i lako bi mogli biti uhićeni ako se pojave da obavljaju posao, dogovore da to učini netko drugi. Ali kada ti plašljivi ljudi osjete i najmanju nevolju, žure se sakriti, pokrivaju glavu i grčevito spašavaju vlastitu kožu, potpuno ignorirajući i zanemarujući crkveni rad i imovinu, ne ulažući nikakav napor da zaštite crkveni rad ili braću i sestre. Čega se najviše boje u svom vjerovanju u Boga? Prvo, boje se da će vlada saznati za njihovo vjerovanje. Drugo, boje se da će njihovi susjedi saznati. Treće, ono čega se najviše boje jest da će biti uhićeni i zatvoreni, ili pretučeni na smrt. Dakle, kad god se nešto dogodi, prvo o čemu razmišljaju jest hoće li možda biti uhićeni ili ubijeni. Ako postoji i 1% šanse da se bilo što od toga dogodi, smislit će način da pobjegnu. Na primjer, tijekom okupljanja, neki brat ili sestra bi mogli reći: „Na putu ovamo, vidio sam nekoga u blizini tko mi je izgledao nepoznato. Možda neki nevjernik motri na nas?” Samo čuvši taj jedan komentar, plašljivi ljudi neće doći na sljedeće okupljanje i prekinut će kontakt sa svima. Bi li ti to nazvao oprezom? (To nije normalan oprez, to je kukavičluk – u njihovim srcima nema mjesta za Boga.) To je pretjerani oprez. U zemljama ili regijama gdje je okruženje posebno neprijateljsko, istina je da bi vjernici trebali biti oprezni, ali to ne znači da bi trebali prestati vršiti svoju dužnost ili pohađati okupljanja iz straha od uhićenja, bivajući toliko oprezni da u srcu nemaju mjesta za Boga. Koje je načelo opreza plašljivih ljudi? Ma što da se dogodi – veliko ili malo – oni uopće ne vjeruju da je sve u Božjim rukama. Misle da nitko nije pouzdan i oslanjaju se na sebe same da se zaštite. To je njihovo načelo. Oni ne vjeruju da je sve u Božjim rukama, da Bog sve orkestrira i uređuje; da ako se nešto uistinu dogodi, to je dopušteno od Boga, i da ako to nije dopušteno od Boga, nitko neće biti uhićen. U tom pogledu nemaju apsolutno nikakve vjere. Umjesto toga, njihovo je srce ispunjeno samo kukavičlukom. Nadalje, postoji kobna mana u njihovom kukavičluku, a to je ujedno i najmrskija stvar kod njih: da bi se zaštitili i nosili se sa svakim okruženjem zbog kojeg se osjećaju plašljivo, slijede ono što vide kao svoju „vrhovnu mudrost”, a to je da bez obzira na to što se dogodi – bilo da se na njih motri ili ih se uhiti i zatvori – jednom kada nešto pođe po zlu i njihova je sigurnost ugrožena, kao prvo, poriču da vjeruju u Boga, a kao drugo, izdaju sve što znaju, bez suzdržavanja. Zašto to čine? Jednostavno da bi se zaštitili od tjelesne patnje; stoga, otkrivaju sve što znaju. Prvo, izdaju crkvene vođe, a također otkrivaju tko su okružni i regionalni vođe i gdje žive, otkrivajući sve što znaju. Izdaju sve, čak i prije nego što budu mučeni. Nadalje, ako se od njih zatraži da potpišu „Tri izjave”, odmah potpisuju bez razmišljanja – na to su bili spremni cijelo vrijeme. To je zato da mogu izbjeći zatvor, izbjeći mučenje i kloniti se svake opasnosti od smrti. Toliko su plašljivi. Niti vjeruju u Božju suverenost, niti su u stanju riskirati svoje živote. Umjesto toga, smišljaju svaki mogući način da se zaštite. Za njih je najbolja metoda izdati druge i crkvu – to je najučinkovitiji način. Koriste izdaju drugih kao cijenu da osiguraju vlastitu sigurnost i izbjegnu svaku patnju. To je nešto što su dosta unaprijed isplanirali – to je njihova „vrhovna mudrost”. Recite Mi, je li kukavičluk takve osobe normalan kukavičluk? (Ne.) U čemu je onda ovdje problem? (Toliko su plašljivi da postaju Jude, spremni izdati braću i sestre i crkvu u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Takvi ljudi nisu istinski vjernici.) Ostavimo za sada po strani jesu li istinski ili lažni vjernici. Samo pogledajte njihovu ljudskost – oni misle da je vjerovanje u Boga nešto potajno i sramotno, a ne otvoreno i časno, i smatraju stvar vjerovanja u Boga, nešto tako otvoreno, časno i pozitivno, nečim negativnim – što ti misliš, kakvi su to ljudi? (Smušeni ljudi, koji su donekle opaki.) Njihovo stajalište i način shvaćanja stvari razlikuju se od onih kod normalnih ljudi. Ponekad čak mogu proglasiti bijelo crnim, nesposobni razlikovati ispravno od pogrešnog. Kako je moguće da bi vjernici u Boga namjerno bili potajni? To je zato što je ovaj svijet previše zao – zakon ne štiti vjersku slobodu, a u još većoj mjeri sotonski režim mrzi Boga i neprijateljski se odnosi prema Božjem djelu. Ne dopušta postojanje pozitivnih stvari i svim silama progoni one koji vjeruju u Boga. Dakle, u takvim društvenim okolnostima, vjernici nemaju drugog izbora nego djelovati oprezno kada se okupljaju i vrše svoju dužnost; ne usuđuju se to činiti otvoreno. Izvana može izgledati kao da su pritajeni poput lopova, ali zapravo je to u potpunosti zbog konteksta progona, zar ne? (Da.) Pa kako veliki crveni zmaj opisuje čin vjerovanja u Boga i vršenja dužnosti? Kao „sumnjivo ponašanje”. Je li to sumnjivo ponašanje? (Ne.) To nije sumnjivo ponašanje – to je nešto što ljudi čine jer nemaju drugog izbora. Jesu li ti ljudi učinili nešto nezakonito? (Ne.) Nisu učinili ništa nezakonito niti išta protiv vlade, a još manje su prekršili zakon ili narušili javni red i mir. Što su ti ljudi radili? Jednostavno su vršili dužnost stvorenih bića. Ovaj je rad najvrjedniji, najznačajniji i najpravedniji pothvat na svijetu. Ali zato što je ovaj svijet zao i mračan i proglašava bijelo crnim, on najpravedniji, najvrjedniji i najznačajniji pothvat naziva „sumnjivim”. To je Sotonino tumačenje. Je li Sotonino tumačenje istina? Je li pozitivno? (Ne.) Sigurno nije. Međutim, kada plašljivi ljudi čuju ovo tumačenje, ne samo da se u svom srcu u potpunosti slažu s njim, već i prihvaćaju ovo tumačenje od Sotone. Kao rezultat toga, oni također misle da je vjerovanje u Boga i potajno vršenje dužnosti neprimjereno i da mora biti pogrešno. Uvijek se boje da će jednog dana i njih zlostavljati društvo i vlada, bez mogućnosti za obranu i bez ikoga tko bi im pomogao ili ih spasio. Stoga se posebno boje da će ljudi saznati za njihovo vjerovanje u Boga. U svom srcu ne priznaju da su riječi koje je Bog izrazio istina, niti da je put kojim Bog vodi ljude ispravan, a ipak i dalje žele primiti blagoslove od Boga. Nije li to proturječno? Na kraju se osjećaju nevjerojatno ogorčeno što vjeruju u Boga i trpe te muke u takvom okruženju. Zašto se osjećaju ogorčeno? Zato što se duboko boje zlog režima na ovom svijetu i zlih sila đavola i Sotona, i uvijek se boje da će ih đavoli i Sotone mučiti i oduzeti im život. Budući da nemaju nikakve stvarne vjere u Boga, postupaju posebno plašljivo, čak do te mjere da uopće ne vrše svoju dužnost. Ako nema apsolutno nikakve opasnosti, pohađat će okupljanja ili komunicirati s braćom i sestrama, ili činiti neke stvari za crkvu, ali se jednostavno ne usuđuju priznati da vjeruju u Boga, da su dio crkve, niti ustati da svjedoče o Bogu ili da vrše svoju dužnost – duboko su uplašeni. Nemaju stvarne vjere u Boga, a ipak i dalje žele primiti blagoslove i dobro odredište od Boga. Biste li vi rekli da je to proturječno? (Da.) Zar im nije korist pamet pomutila? (Da.) Te je ljude obuzela pohlepa za osobnim dobitkom. Ne vjeruju da Bog ima suverenost nad svime, a ipak i dalje žele primiti blagoslove od Boga. Ne vjeruju da su rad crkve i dužnost koju braća i sestre vrše pravedni, vrijedni i značajni. Posebno se boje vršenja važnih dužnosti, ili da će vođe i djelatnici često tražiti od njih da izađu i rješavaju stvari, bojeći se da će, ako nešto pođe po zlu, biti upleteni. Ti plašljivi ljudi, kada se suoče s opasnošću, mogu postati Jude i izdati crkvu – ovo je također vrsta opasnog pojedinca.