Koja još očitovanja imaju plašljivi ljudi? Ti ljudi se u svakom trenutku mogu odreći Božjeg imena i odbaciti ga, u svakom trenutku mogu izdati Boga i u svakom trenutku mogu postati Jude. Plašljivi ljudi nisu dostojni ući u kraljevstvo nebesko – nije li tako? (Da.) Koja je kobna slabost plašljivih ljudi? (Boje se smrti i mogu počiniti izdaju.) Ti se ljudi sramotno provlače kroz život, žude za životom i boje se smrti. Strah od smrti njihova je kobna slabost. Sve dok ih se ne natjera da umru, voljni su učiniti bilo što – bilo da postanu Juda, sin uništenja ili budu prokleti – voljni su učiniti bilo što, samo da mogu živjeti. Život je njihov najviši cilj. Bez obzira na to kako u zajedništvu razgovarate o tome da su život i smrt ljudi u Božjim rukama; da Bog upravlja sudbinom ljudi, ima suverenost nad njom i orkestrira je, i da bi se ljudi trebali pokoriti Božjim orkestracijama i uređenjima, oni niti vjeruju u te riječi, niti ih prihvaćaju. Oni samo misle da je rijetka prilika ponovno se roditi kao čovjek, pa apsolutno ne smiju umrijeti; također misle da će se, jednom kad umru i njihovo tijelo propadne, njihova duša ili ponovno roditi kao životinja ili postati lutajući duh, te da više nikada neće imati priliku ponovno se roditi kao čovjek. Stoga se posebno boje smrti. Za njih je smrt katastrofalna nesreća, a ne dobra prilika za sljedeću reinkarnaciju, niti novi početak za drugo ponovno rođenje. Stoga po svaku cijenu nastoje sačuvati svoj život. Čak i ako to znači izdati druge ili nanijeti bilo kakvu štetu crkvenom radu, oni neće oklijevati; čak i ako to znači napustiti Božje ime, nije ih briga za posljedice – stalo im je samo do toga da žive sigurno. Kakvi su to ljudi? (Ljudi koji se provlače kroz sramotan život.) Oni su ništarije koje se provlače kroz sramotan život! Žive bez dostojanstva i integriteta, spremni učiniti bilo što samo da ostanu živi, spuštajući se na najniže grane. Neki su ljudi već u svom srcu smislili što će učiniti prije nego što se suoče s opasnim okruženjem: „Ako me uhite, jednostavno ću progovoriti. Kad vas veliki crveni zmaj muči, prijeti vam i zastrašuje vas, tjerajući vas da izdate crkvu, vi svi odbijate reći ijednu riječ. Pa, ja nisam tako glup kao vi, koji biste radije trpjeli fizičku bol nego progovorili. Ja bih progovorio i prije nego što bi me istukli ili zastrašili – vidite kako sam pametan! Kako se kaže: ‚Mudar se čovjek prilagođava okolnostima.’ Što je tako loše u tome da izdam braću i sestre iz crkve? Svatko mora biti sebičan, zar ne? Nije li glupo ne brinuti se za sebe?” Prije nego što se išta dogodi, oni su već smislili kako se zaštititi. Odavno su sve to promislili. Koji je njihov kredo po kojem se vladaju? „Zašto bi si čovjek otežavao život? Zašto biti tako tvrdoglav? Samo ako si dobar prema sebi, ovaj život neće biti uzalud proživljen!” To je njihov kredo po kojem se vladaju. Nemaju moralnih granica. Što vi mislite, što bi trebalo učiniti s takvim ljudima? (Ako se takvi ljudi otkriju, moraju se mudro ukloniti – oni su tempirane bombe.) Točno, oni su tempirane bombe. Oni su krajnje plašljivi i kad dođe opasnost, izdat će crkvu. Ako netko ima normalnu ljudskost, koristit će mudre metode da se nosi s opasnim okruženjima i imat će istinsku vjeru u Boga. Neće dopustiti da mu pohađanje sastanaka ili vršenje dužnosti bude ometeno i učinit će sve što može da se da za Boga na temelju svog rasta i okolnosti. To je očitovanje normalne ljudskosti. Ali plašljivi ljudi posebno cijene svoj život; žude za životom i boje se smrti, vrednujući svoj život iznad svega. Oni nemaju istinsku vjeru u Boga i ne mogu vidjeti da Bog ima suverenost nad svime. Stoga, kad se suoče s progonom, prirodno se otkrivaju kao plašljivi ljudi. Plašljivi ljudi mogu postati Jude da bi zaštitili sebe. Takvi su ljudi opasni elementi, oni su zastrašujući pojedinci. Crkva im apsolutno ne može dodijeliti nikakav posao, niti im dopustiti da vrše bilo kakvu dužnost. Inače, ako počine izdaju, šteta za crkveni rad bila bi prevelika; to bi nanijelo više štete nego koristi.

Kako se očituje sumnjičavost kod ljudi koji su plašljivi i sumnjičavi? Neki ljudi nikada ne mogu jasno sagledati različite aspekte rada Božje kuće. Ne znaju točno koje djelo Bog obavlja, niti jesu li riječi koje Bog govori istina. Nemaju ispravno shvaćanje ili gledište o tim stvarima, pa ne mogu potvrditi što se točno vrši u radu Božje kuće, koje rezultate taj rad želi postići, niti vrši li se on radi spasenja ljudi. Ništa od toga ne mogu jasno vidjeti. Također im nije jasno što je crkva. Bez obzira na to koliko propovijedi čuju, ne razumiju ni najmanje istine. Uvijek sumnjaju u braću i sestre koji vrše svoje dužnosti, misleći u sebi: „Ovi su ljudi neprestano zauzeti, dolaze i odlaze svaki dan – što točno rade?” Osobito u kontekstu vjerovanja u Boga i vršenja dužnosti u zemlji velikog crvenog zmaja, vođe i djelatnici razgovaraju u zajedništvu i raspravljaju o određenim segmentima crkvenog rada – kao što su administrativni poslovi, kadrovski poslovi, opći poslovi, a posebno neki poslovi koji uključuju preuzimanje rizika – a da o tome ne obavještavaju običnu braću i sestre. To ih štiti, a ne šteti im. Međutim, neki to ne shvaćaju i uvijek se žele raspitivati o tim stvarima. Na primjer, raspituju se gdje se tiskaju knjige ili gdje su smješteni određeni vođe i djelatnici. Bi li ti koristilo da znaš te stvari? (Ne.) Gubiš li išta ne znajući te stvari? (Ne.) Nepoznavanje tih stvari ne utječe na tvoje jedenje i pijenje Božjih riječi, ne utječe na tvoje postizanje istine i zasigurno ne ometa tvoj ulazak u život ili preobrazbu tvoje naravi. Dakle, nije li nepotrebno raspitivati se o tim stvarima i istraživati te stvari? Neki ljudi koji obavljaju dužnost ugošćavanja uvijek su sumnjičavi. Kad ih vođe i djelatnici ne upoznaju sa svojim razgovorima u zajedništvu i raspravama o crkvenom radu, oni misle: „Zašto se vođe i djelatnici uvijek sastaju i razgovaraju u zajedništvu meni iza leđa? Kakve aktivnosti smišljaju?” Nisu upoznati s osobnim podacima nekih vođa i djelatnika pa se počinju pitati: „Zašto me ne upoznaju s tim? Ne znam njihova imena, gdje žive, niti kakva je njihova stvarna situacija. Mogu li me ti ljudi prevariti ili mi nauditi dok me vode u mojoj vjeri u boga?” Postoje i neki osjetljivi poslovi, kao što su poslovi koji uključuju prinose ili neki opasni poslovi – to su stvari o kojima se u prvom redu ne bi trebalo pitati, a ipak se ti ljudi uvijek žele raspitivati o njima. Kad im drugi ne daju odgovore, postaju još sumnjičaviji. Osobito postoje neki ljudi koji u početku nikada nisu imali mnogo vjere u Boga – nakon što su povjerovali u Boga, vide da im obiteljski posao ide bolje i da su članovi njihove obitelji zdravi, pa misle da je to Božja milost i blagoslov. Iz te prolazne sreće, prinesu nešto novca, ali onda se počnu pitati: „Gdje je potrošen novac koji sam dao? Je li korišten za crkveni rad? Je li uložen u posao ili korišten za nezakonite aktivnosti?” Uvijek se žele raspitivati i saznavati o tim stvarima i uvijek žele doći do dna tih stvari. Sumnje nekih ljudi su još jače. Na primjer, kad crkva kupi neku opremu ili aparate zbog potreba rada, ili kad pruži neku skrb i pomoć za svakodnevni život onih koji vrše svoju dužnost, takva sumnjičava osoba uvijek sumnja: „Novac se troši na toliko različitih područja – odakle dolazi? Bavi li se i crkva nekom vrstom poslovnih aktivnosti? Ima li bogatog pokrovitelja ili nekog moćnog podupiratelja iza kulisa? Postoji li neka skupina koja podupire crkvu?” Osobito kad su izloženi nekim neutemeljenim glasinama i đavoljim riječima od vlasti koje kleveću crkvu – tvrdnjama poput: „Taj i taj iz crkve je počinio ubojstvo i prekršio zakon”, „Ta i ta osoba je zločinac za kojim traga država”, „Taj i taj je pobjegao u inozemstvo s ogromnom svotom novca”, i tako dalje – njihove sumnje u crkvu i u Božje djelo postaju još jače. Imaju li takvi ljudi normalno razmišljanje? Mogu li jasno vidjeti načela koja bi vjernici trebali slijediti? Većina ljudi, jednom kad su sigurni da je ovo Božje djelo, više nemaju sumnje u Boga. Bez obzira na to kakvi se problemi ili kakvi ljudi pojave u crkvi, u stanju su im pristupiti u skladu s Božjim riječima. Čak i ako zli ljudi ili antikristi uzrokuju ometanja, mogu to ispravno shvatiti. Nikada ne sumnjaju u Boga ili Božje djelo, niti u crkvu ili Božju kuću. Najviše što mogu imati su mišljenja o određenim pojedincima ili neke predodžbe o Božjem djelu, ali to mogu postupno riješiti kroz crkveni život. Ali sumnjičavi ljudi su drugačiji. Od samog početka svoje vjere u Boga, nose sumnje i svakakve predodžbe. Nisu sigurni jesu li Božje riječi istina, nisu sigurni je li to što Bog izražava te riječi Božje djelo, a još su manje sigurni je li okupljanje braće i sestara Božja crkva. Neprestano gaje sumnje i uvijek traže činjenične dokaze kako bi potvrdili da su njihove sumnje ispravne. Kakav je to stav? Misliš li ti da ljudi s takvim stavom mogu razumjeti istinu u svojoj vjeri u Boga? (Ne.) Nikada neće moći razumjeti istinu. Na što se najviše usredotočuju u svom srcu? Uvijek razmišljaju: „Tko su ti ljudi? Je li ovo neka vrsta društvene organizacije? Iako Božja kuća osigurava troškove života tim ljudima dok ih ja ugošćujem, ja i dalje preuzimam rizik time što sam im domaćin. Dakle, hoće li se Bog sjetiti mojih dobrih djela? Ako ih se Bog ne sjeti, nije li moje ugošćivanje bilo uzaludno?” U srcu neprestano imaju takve sumnje. Misliš li ti da oni dragovoljno ugošćuju braću i sestre? (Ne.) Čine to isključivo iz želje da dobiju blagoslove, dok su ispunjeni sumnjama. Osobito kad čuju neke stvari koje ne mogu jasno vidjeti i koje smatraju negativnima prema svojim predodžbama, sumnje u njihovom srcu se povećavaju. Na primjer, tijekom sastanaka netko može pokrenuti teme koje se tiču postupaka režima velikog crvenog zmaja i ružnih lica kraljeva đavola, ili se ponekad razgovor u zajedništvu o istini dotiče tlačenja i uhićenja koja provodi veliki crveni zmaj, njegove priroda-biti, i tako dalje. Te teme zapravo ne uključuju politiku – one samo pomažu ljudima da nauče razlučiti velikog crvenog zmaja i jasno vide njegovo lice, kako bi ga mogli mrziti i odbaciti te više ne biti sputani i vezani utjecajem Sotone. Ali kad sumnjičavi ljudi čuju takve teme, plašljivi su i uplašeni: „Ovi ljudi čak raspravljaju o politici! Nisu li oni politički kriminalci? Nisu li oni kontrarevolucionari? Ove su teme previše osjetljive! Brzo, zatvorite prozore, zaključajte vrata, isključite internet i telefonske linije! Ako nas vlada prisluškuje, mogli bismo biti u velikoj nevolji! Sigurno bismo dobili doživotne kazne!” Oni ne žele slušati takve teme i pokušat će na sve načine prekinuti razgovor u zajedništvu kako bi spriječili da se o njima raspravlja. Misle u sebi: „Kakav točno rad ovi ljudi obavljaju? Kaže se da se Bog ne miješa u ljudsku politiku, pa zašto ovi ljudi govore o politici? Zar vjernici ne bi trebali govoriti samo o stvarima vjere u Boga? Zašto raspravljaju o ovim stvarima? Nije li to samo prizivanje nevolje? Ako žele govoriti o ovim stvarima, mogu to činiti gdje god žele, ali ne smiju to činiti u mojoj kući. Ne želim imati posla s tim!” Oni ništa ne mogu jasno vidjeti. Kad čuju neke glasine koje je izmislila vlada, ne samo da ih ne uspijevaju razlučiti, već njihove sumnje postaju još jače. Da su često sumnjičavi i skeptični prema skupini zlih demona na vlasti ili prema antikristovim snagama i sektama zlih duhova unutar religije, to bi im zapravo pomoglo da se zaštite. Ali u crkvi u kojoj Bog djeluje, Bog je izrazio toliko istine, a oni je još uvijek ne mogu razumjeti i ne mogu utvrditi da je to istiniti put. Nakon što su tako dugo slušali propovijedi i vidjeli Boga da toliko govori, njihova sumnjičavost ostaje neriješena, a njihove predodžbe i uobrazilje nisu iskorijenjene. Jasno je da je njihov kov preslab, da nemaju nikakvu sposobnost shvaćanja i da nisu ljudi koji teže istini. Od početka svoje vjere u Boga, nikada nisu vjerovali da Bog ima suverenost nad svime i nikada nisu vjerovali da su sve Božje riječi istina; još manje su vjerovali da je rad Božje kuće u potpunosti vođen Duhom Svetim. Kao rezultat toga, sve ih čini sumnjičavima. Na primjer, kad tijekom sastanaka razgovaramo u zajedništvu o razlučivanju različitih vrsta ljudi, možemo govoriti o tome kako antikristi zaluđuju ljude; ili kako neki ljudi ne obavljaju nikakav stvarni posao unatoč tome što sve što konzumiraju i u čemu uživaju potječe od Božjih prinosa, što predstavlja život na račun crkve; ili kako neki ljudi kradu ili rasipaju prinose; ili kako se pojedinci u crkvi upuštaju u razvratne aktivnosti; ili kako neki ljudi čine stvari koje sramote Boga dok propovijedaju evanđelje. Raspravljamo o tim stvarima kako bi ljudi mogli naučiti razlučivati druge i kako bi mogli gledati na ljude i stvari u skladu s Božjim riječima i istina-načelima, izvlačiti pouke i učiti iz tih stvari te izbjeći da ih drugi zaluđuju ili sputavaju. Međutim, kad sumnjičavi ljudi čuju te stvari, kažu: „O, ne! Ovo je Božja kuća, mjesto gdje se vrši Božje djelo – kako se takve stvari mogu ovdje događati? Čini se da sam prije bio u pravu što sam sumnjao. Od sada moram biti još oprezniji. Ljudi su previše nepouzdani, a ni Božja kuća nije pouzdana. Je li Bog onda pouzdan? Tko zna – možda ni Bog nije pouzdan.” Vidite, oni ne razumiju istinu, niti je mogu shvatiti. Bez obzira o kojem se aspektu istine razgovara u zajedništvu u Božjoj kući, do kojeg zaključka oni na kraju uvijek dođu? Da su bili u pravu što su sumnjali svih tih godina i da to nije bilo nepotrebno. Ako oni koji teže istini i imaju razmišljanje normalne ljudskosti čuju te stvari, mogu se ispravno odnositi prema njima. S jedne strane, njihovi se horizonti šire i iz tih stvari stječu sposobnost razlučivanja. S druge strane, mogu izvući pouke i učiti iz tih stvari te razumjeti da ljudi ne mogu slijediti druge ljude, da trebaju razlučivati druge i razumjeti više istine, te da čovjek može biti zaluđen u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu ako ne razumije istinu, a jednom kad razumije istinu i ima rast, neće biti sputan, zaluđen ili kontroliran od strane drugih. Sumnjičavi ljudi, međutim, nikada neće tako razmišljati. Što više Božja kuća razgovara u zajedništvu o razlučivanju različitih vrsta ljudi i stvari, to više osjećaju da su njihove sumnje ispravne i potvrđene: „Vidite, ja sam pametan! Dobro je što sam ostao oprezan. Ljudi često kažu da sam sumnjičav i nepovjerljiv, ali činjenice dokazuju da sam bio u pravu što sam sumnjao. Pogledajte kako ste vi svi glupi – u svojoj vjeri u boga, znate samo vršiti svoje dužnosti i govoriti o svom iskustvenom znanju. Kakva je korist od toga? Može li te to zaštititi? Ne! Bez obzira na to s kakvim se situacijama suočavaš, možeš se zaštititi samo ako si oprezniji i više preispituješ stvari. Moraš se čuvati svakoga. Ne možeš se osloniti ni na koga kao na sebe, čak ni na vlastite roditelje!” Recite Mi, kakvi su to ljudi? Jesu li oni vjernici u Boga? (Ne.) Bez obzira na to o kakvom radu Božja kuća razgovara u zajedništvu ili koje vrste ljudi razlučuje, i bez obzira na to kakva okruženja Bog postavlja za ljude, svrha je da Božji izabrani narod iz tih stvari nauči lekcije, da primi obuku u kraljevstvu na praktičniji način i da – kroz te praktične lekcije – dođu do razumijevanja istine, steknu sposobnost razlučivanja ljudi, jasno vide ljude i različite stvari, te tako bolje razumiju na koje se stvarne ljude, događaje i stvari odnose riječi i istine koje Bog izražava. Ali sumnjičavi ljudi ne samo da nisu u stanju naučiti nikakve lekcije iz tih stvari, već umjesto toga postaju još sumnjičaviji i lukaviji.

Kad god nešto kažu ili učine u Božjoj kući, neki sumnjičavi ljudi su uvijek izuzetno oprezni, neprestano se bojeći da će ih braća i sestre ili vođe i djelatnici orezati ili čak mučiti. Kažu: „Ako prestanem vjerovati u Boga i napustim crkvu, hoće li mi se crkva osvetiti?” Trebali bi biti mirni u vezi s tim. Ako bezvjernik napusti crkvu, to je sretan događaj za sve strane – svima koristi. Dakle, ako želiš napustiti crkvu ili odustati od svoje dužnosti da bi se vratio kući i živio svoj život, trebaš to hrabro iznijeti bez ikakvih briga. Mogao bi također napisati izjavu u kojoj stoji: „Od tog i tog datuma, službeno napuštam Crkvu Svemogućeg Boga i povlačim se iz redova onih koji vrše svoju dužnost.” To je u potpunosti dopušteno. Vrata Božje kuće su otvorena i ti možeš hrabro otići bez brige da će ti se itko osvetiti. Nema potrebe za strahom ili sumnjom. Vidiš li ti ikakve zle ljude među ovim ljudima u crkvi? Apsolutno ne. Čak i ako postoje zli ljudi, oni moraju biti uklonjeni. Većina ljudi je prilično poštena i voli hodati ispravnim putem u životu. Osveta ili nanošenje štete drugima krši istina-načela i oni nikada ne bi mogli učiniti takvo što. Što vi mislite da je pogrešno u načinu na koji se sumnjičavi ljudi vladaju? Oni imaju samo nepovjerljiv um, ali nimalo inteligencije. Vjeruju da je njihov lukav, prijevaran i nepovjerljiv um najviši oblik mudrosti kada je u pitanju njihovo vladanje. Ne zanimaju ih istina-načela niti Božje djelo i riječi – niti ih razumiju niti za njima tragaju. Umjesto toga, žive samo prema Sotoninim filozofijama, misleći: „Bez obzira na to što mi se dogodi, trebao bih više preispitivati stvari. Osim toga, mislim da je razumno sumnjati u bilo koga, i bez obzira na to jesu li moje sumnje u skladu s činjenicama, to je opravdano. Ukratko, više sumnje kad se suočim sa situacijama meni koristi.” Kao rezultat toga, bez obzira na to koliko godina vjeruju u Boga, nikada ne tragaju za istinom u Božjim riječima, niti traže odgovore u Božjim riječima kako bi riješili različite probleme i sumnje koje imaju. Umjesto toga, oslanjaju se na vlastiti um, nepovjerljiv mentalitet, filozofije za ovozemaljsko ophođenje ili vlastita životna iskustva kako bi analizirali te stvari i nosili se s njima. Na kraju, što se više susreću s različitim situacijama i što više informacija različitih vrsta čuju, ne samo da njihova sumnjičava priroda ostaje nepromijenjena, već njihove sumnje sve više rastu. Na primjer, kad takva sumnjičava osoba vjeruje u Boga godinu ili dvije i čuje za incident u Zhaoyuanu koji je izmislila KPK kako bi oklevetala Božju kuću, misli: „Možda je to učinila Božja kuća. Čak i ako to nije naredila Božja kuća, sigurno su to učinila neka obična braća i sestre, a vi jednostavno ne priznajete.” Nakon što vjeruju u Boga tri do pet godina, i dalje vjeruju u verziju događaja velikog crvenog zmaja. Čak i nakon osam do deset godina, njihove sumnje u vezi s Božjom kućom ostaju neriješene. Ne vjeruju da je veliki crveni zmaj smjestio crkvi i oklevetao crkvu; jednostavno pretpostavljaju da su to učinili ljudi iz Božje kuće. Vidiš, kad oni gledaju na neku stvar, nikada to ne čine na temelju Božjih riječi ili istina-načela – vjeruju u verziju velikog crvenog zmaja i gledaju na stvar sa stajališta đavola i Sotone. Bez obzira na to kako Sotona tlači Božji izabrani narod i brutalno postupa s njim, oni smatraju da je to razumljivo, ali nikada ne vjeruju da je Božja kuća nevina ili da su braća i sestre koji trpe progon zbog vjere u Boga nevini. Iako vlastitim očima vide da su braća i sestre u Božjoj kući svi ljudi koji su pošteni i drže se svog mjesta, u svom srcu uvijek bez ikakve sumnje vjeruju u stvari koje je veliki crveni zmaj učinio da okleveće crkvu. Iako, vjerujući u Boga, takvi ljudi mogu podnijeti teškoće, platiti cijenu, pa čak i davati prinose, oni na kraju ipak ostaju bezvjernici. Zapravo, sumnjičavi ljudi su problematičniji od onih koji ne vole ili ne prihvaćaju istinu. Na koji su način problematičniji? Oni koji nisu zainteresirani za istinu potpuno su ravnodušni prema crkvenom radu i vršenju dužnosti i nezainteresirani za njih; bez obzira na to kako vjernici slijede Boga ili vrše svoje dužnosti, to im je nevažno. Kao rezultat toga, nemaju sumnji u vezi sa stvarima vjere u Boga ili vršenja dužnosti i u osnovi se nikada ne raspituju o crkvenim poslovima. Ali sumnjičavi ljudi su potpuna suprotnost – vole se raspitivati o glasinama. Zašto se žele raspitivati o tim stvarima? Jedan od njihovih ciljeva je definitivno: „Ako se više raspitujem i više znam, to će mi pomoći da unaprijed pripremim svoj rezervni plan i da u svakom trenutku odlučim hoću li ostati ili otići.” Također se usredotočuju na raspitivanje o određenim stvarima, kao što je pravo ime određenog vođe ili djelatnika, gdje živi, kakvu karijeru ima u svjetovnom svijetu ili zašto je napustio svoj dom da bi vršio svoju dužnost. Mogli bi se također raspitivati o onima koji propovijedaju evanđelje, kao na primjer, kome su propovijedali, koji od članova njihove obitelji vjeruju u Boga, koliko godina propovijedaju evanđelje, koliko su ljudi zadobili, i tako dalje. O svim tim stvarima se raspituju vrlo detaljno. Sumnjičavi ljudi vole prikupljati takve informacije i nakon što ih prikupe, osjećaju se spokojno, misleći da je vrlo potrebno znati te stvari i da te informacije mogu iskoristiti u ključnim trenucima. Sumnjičavi ljudi znaju previše. Oni su „baze podataka s informacijama” i čak znaju neke stvari koje vođe i djelatnici ne znaju, poput toga tko je otišao u inozemstvo vršiti svoju dužnost i u koju je zemlju otišao – znaju čak i te stvari o ljudima koji odlaze u druge zemlje. Ali ako ih ti upitaš koja je epizoda propovijedi nedavno izdana, neće ti znati reći. Nikada ne obraćaju pažnju na stvari ulaska u život, ali kad se radi o osobnim podacima braće i sestara i nekim okolnostima u crkvi, te su im stvari vrlo jasne. Jedan od njihovih ciljeva čestog raspitivanja o stvarima jest da saznaju više o svim vrstama okolnosti, nakon čega si u svakom trenutku mogu pripremiti izlaz. Vjeruju da bi bilo izuzetno glupo ne razmišljati o svom izlazu – da upotrijebimo riječi nevjernika, bilo bi to kao da „pomažu nekome brojati novac nakon što ih je taj prodao”. U stvarnosti, oni su poput pokvarene stare hrane, ne vrijede ni centa, a ipak sebe smatraju vrlo vrijednima. Što vi mislite, jesu li ti ljudi sumnjičavi? (Da.) To su zaista sumnjičavi ljudi. Sumnjičavi ljudi imaju posebno lukavu i prijevarnu ljudskost. Neki ljudi smatraju lukavost i prijevaru znacima visoke inteligencije, ali to je pogrešno. U stvarnosti, ti lukavi i prijevarni ljudi su izuzetno glupi i nemaju nikakav kov. Njihov je kov tako loš, a to je već teško promijeniti; to što su također lukavi znači da ih je još teže izliječiti. Ako netko samo ima loš kov, ali je relativno pošten i nije lukav, te može iskreno vršiti svoju dužnost, možda još uvijek ima tračak nade da bude spašen. Ako ima loš kov i donekle je prijevaran, ali može prihvatiti istinu i poznaje sebe, možda ima tračak nade da odbaci svoju prijevarnu narav. Ako može razumjeti istinu i postupno je spoznavati i ulaziti u nju, njegova sumnjičavost bi se mogla malo-pomalo ukloniti. Ali nažalost, ti ljudi su i lošeg kova, i prijevarni i lukavi, a također su u velikoj mjeri glupi. To je kao slijepac koji pati od bolesti očiju – nema lijeka, zar ne? (Da.) Takvi su ljudi nepopravljivi. Budući da su ti ljudi sumnjičavi do nepopravljive mjere, što vi mislite kako bi se s njima trebalo postupati? (Ako se takvi ljudi otkriju, moramo ih se čuvati. Sposobni su izdati crkvu kako bi zaštitili sebe; oni su opasni pojedinci. Možemo tražiti prilike da ih razotkrijemo i uklonimo, ili ako ne možemo naći priliku za to, možemo ih na mudar način nagovoriti da odu.) Jednom kad si siguran da je netko sumnjičava osoba, nemoj imati posla s njom. Imati posla s njom donijet će samo nevolje. Ako imaš posla s njom, uvijek će te pokušati ispipati. Ako namjeravaš izaći, pažljivo će te promatrati, neprestano pitajući: „Kamo ideš? Koliko ćeš dana biti odsutan? Što ćeš raditi?” Kad se vratiš, pitat će: „Koga si sreo? Jesi li obavio svoj zadatak? O čemu ste vi svi razgovarali?” Ako im ne odgovoriš, žalit će se: „Ništa mi ne da znati. Ne vjeruje mi, zar ne? Ne ponaša se prema meni kao prema članu Božje kuće! Rekao je da ide vršiti crkveni rad, ali zašto je to krio od mene? Sigurno je otišao učiniti nešto nezakonito.” Uvijek će te špijunirati iza tvojih leđa. Takvi su ljudi zaista problematični. Raspituju se o mnogo stvari, želeći sve znati. Ali kad saznaju te stvari, ne mogu ih čisto shvatiti niti se ispravno odnositi prema njima, a također pokušavaju u njima pronaći sumnjive dijelove, što uzrokuje da njihove sumnje rastu sve više i više. Pretpostavimo da ih ti savjetuješ, govoreći: „Budući da imaš tako velike sumnje u Boga i budući da ne vjeruješ da su Božje riječi istine i da mogu pročistiti i spasiti čovjeka, ti bi jednostavno trebao prestati vjerovati u Boga!” Oni to neće htjeti učiniti – i dalje će htjeti vjerovati te će i dalje htjeti dobiti blagoslove. Nisu li ti ljudi problematični? (Da.) Lako je nositi se s tim ljudima. Ako mogu donijeti veliku nevolju crkvi, onda ih brzo nagovorite da odu. Ti ljudi nisu vrijedni povjerenja, nemaju sposobnost shvatiti istinu, pa čak i ako mogu vršiti nešto malo dužnosti, donijet će veliku nevolju Božjoj kući – nanose više štete nego koristi. Stoga je nužno nagovoriti ih da odu.

Plašljivi ljudi su problematični i sumnjičavi ljudi su također problematični. Ali ljudi koji su i plašljivi i sumnjičavi još su problematičniji. Ti su ljudi izuzetno bojažljivi i boje se smrti, te su sumnjičavi prema svemu, neprestano sumnjajući hoće li zbog vjere u Boga biti prevareni. Boje se da bi njihova budućnost mogla biti ugrožena i misle da se uhićenje i progon, koji bi doveli do njihove smrti, nimalo ne bi isplatili. Ako su sumnjičavi do te mjere, koji je za njih smisao vjerovanja u Boga? Ne otežavaju li si time samo život? Čuvaju se braće i sestara i svakog radnog aranžmana Božje kuće kao da se čuvaju prevaranata, baš kao što se čuvaju velikog crvenog zmaja ili đavola i Sotona. Neki ih ljudi još uvijek pokušavaju savjetovati, govoreći: „Samo se pobrini da marljivo vjeruješ u Boga, teži istini i dobro vrši svoju dužnost, i Bog će te odobriti.” Ali što oni misle u sebi? „Ti želiš da ja ispravno vršim svoju dužnost, ali jednom kad postanem poznat i veliki crveni zmaj me uhiti, neće li to biti moj kraj?” Ako je to zaista njihov način razmišljanja, onda ih nema smisla pokušavati savjetovati. Oni su izuzetno bojažljivi i uvijek se užasavaju smrti. Kad čuju da su vjernici u Boga uhićeni, toliko se uplaše da se pomokre u hlače. Ali kad se radi o varanju i muljanju ljudi u poslu, bez obzira na to u koliku nevolju upadnu, nimalo se ne boje – u tom su pogledu prilično odvažni. Ipak, kad se radi o stvarima vjere u Boga, oni su krajnje bojažljivi. Puni su svakakvih sumnji u vezi s braćom i sestrama, u vezi s Božjom kućom, a posebno u vezi s Bogom i Božjim riječima i djelom, i nikakav razgovor u zajedništvu ne može riješiti te sumnje. Bez obzira na to koliko godina vjeruju, i dalje ne znaju što znači vjerovati u Boga ili zašto se trebaju okupljati i vršiti svoju dužnost. Očito je da ti ljudi imaju umanjenu inteligenciju te su prilično lukavi i prijevarni. Takve ljude treba brzo nagovoriti da odu. Ako prestanu dolaziti na okupljanja i više ne žele vršiti svoju dužnost jer su plašljivi ili iz bilo kojeg drugog razloga, onda je to savršeno – to nas pošteđuje muke da ih uklanjamo i izbjegava gnjavažu. Ako se jednog dana ponovno zainteresiraju za vjeru u Boga i požele se vratiti vjeri u Boga, možeš im reći: „Kao vjernik u Boga, mogao bi u svakom trenutku biti uhićen i zatvoren, a postoji čak i rizik da izgubiš život. Ali ako ne vjeruješ u Boga i umjesto toga posluješ u svijetu i zarađuješ mnogo novca, možda ćeš moći uživati u nekoliko ugodnih dana.” Nakon što to čuju, njihovo će se srce potpuno smiriti i više neće razmišljati o vjeri u Boga. Mislit će: „Konačno, moje godine brige i straha su gotove. Ne moram više sumnjati u crkvu, braću i sestre, ili Božju kuću. Konačno sam se oslobodio.” I baš tako, ti plašljivi i sumnjičavi ljudi su uvjereni da odu. To rješava veliku nevolju, zar ne? (Da.) To je dobro rješenje.