II. Kako osigurati sigurnost Božjeg izabranog naroda u raznim prekomorskim zemljama

A. Rješavanje pravnog statusa Božjeg izabranog naroda

U obavljanju crkvenog rada u raznim zemljama u inozemstvu, prvi prioritet trebao bi biti pravilno organizirati smještaj za osoblje koje obavlja svoje dužnosti i jamčiti njihovu sigurnost kako bi mogli normalno obavljati svoje dužnosti. Druga važna stvar je rješavanje pitanja pravnog statusa, koje se mora riješiti čim Božji izabrani narod stigne u novu zemlju. Ako nemaju pravni status ili ako njihov status nije zakonit, uvijek postoji rizik od deportacije, bez obzira na to koliko je dobro njihovo životno okruženje. Pojedinci čiji status nije zakonit smatraju se osobama s neregularnim boravkom, i njihova je sigurnost ugrožena; ako njihova sigurnost nije osigurana, ne mogu dugo obavljati svoje dužnosti. Stoga je u inozemstvu pravilno organiziranje smještaja za osoblje koje obavlja svoje dužnosti prvi zadatak vođa i djelatnika. Kada se pravilno zbrinu, sljedeći je korak organizirati rješavanje njihovog pravnog statusa. Cilj rješavanja pravnog statusa u bilo kojoj zemlji trebao bi biti da se, u najmanju ruku, omogući braći i sestrama da tamo legalno borave. To je također važan dio posla u osiguravanju sigurnosti važnog radnog osoblja. Da bi se dobio zakonit boravak, prvi uvjet je da status mora biti zakonit; ne mogu boraviti negdje nezakonito. Vođe i djelatnici trebali bi u najvećoj mogućoj mjeri organizirati smještaj za braću i sestre u skladu s vladinim propisima o zakonitom boravku. Vođe i djelatnici mogu biti izravno uključeni u ovaj posao organiziranja smještaja ili pratiti njegov napredak. Ako postoje stvari koje ne mogu shvatiti, trebali bi odmah tražiti pomoć od viših vođa i djelatnika. Ako nema posebnih okolnosti, trebali bi postupati u skladu s dosadašnjim crkvenim pravilima. Vođe i djelatnici trebaju se s vremena na vrijeme raspitivati o tome, a ako saznaju da netko ima problema s pravnim statusom ili ima kakve posebne okolnosti, trebali bi zadužiti osoblje koje se bavi vanjskim poslovima da riješi pitanje pravnog statusa Božjeg izabranog naroda. Naravno, prvi korak je pronaći nekoliko odvjetnika koji su specijalizirani za rješavanje statusa. Prilikom angažiranja odvjetnika, moraju se poduzeti mjere opreza kako bi se izbjegla prijevara – ne bi se smjeli angažirati lažni odvjetnici ni oni koji nisu specijalizirani za rješavanje pravnog statusa. Vođe i djelatnici trebali bi prije svega razmotriti te aspekte vezane uz rješavanje pravnog statusa, i te se stvari moraju dobro organizirati. Ovaj posao je također dio zaštite važnog radnog osoblja i osiguravanja njihove sigurnosti, stoga, kada se radi o ovom poslu, vođe i djelatnici ne smiju stajati po strani skrštenih ruku. Neki ljudi kažu: „Zbrinjavanje osoblja koje obavlja svoje dužnosti rad je Božje kuće; trebamo to raditi samo nakon što primimo izravna uređenja od Višnjeg. Ako Višnji to ne uredi, ne trebamo se time zamarati, pa čak i ako nešto pođe po zlu, to nema nikakve veze s nama. Osim toga, svaka zemlja ima različite propise o imigraciji i pravnom statusu; nismo u stanju riješiti tako veliki problem! Svatko se mora osloniti na sebe i nadati se najboljem – ako mogu ostati u zemlji, ostaju; ako ne, vraćaju se.” Jesu li te riječi ispravne? (Nisu.) Što mislite o ovom stavu? (Neodgovoran je.) S jedne strane, neodgovoran je; s druge strane, to je očitovanje lažnih vođa koji ne obavljaju stvarni posao i izvlače se od odgovornosti. Zbrinjavanje važnog radnog osoblja u inozemstvu također je važan dio posla vođa i djelatnika. Kada se pravilno zbrinu i mogu normalno obavljati svoje dužnosti, neposredni sljedeći korak je zadužiti osoblje za vanjske poslove da ih usmjerava u rješavanju njihovog pravnog statusa. Posebno kada se tijekom rješavanja pojave posebne situacije s kojima se braća i sestre ne mogu nositi, vođe i djelatnici trebali bi smisliti načine kako pronaći rješenja, a ne ignorirati problem. Ako postoji bilo kakav problem s rješavanjem pravnog statusa, to nije mala stvar i treba se riješiti što prije i što je brže moguće. Ne odgađajte – što se može učiniti danas, ne treba odlagati za sutra; odlaganje za sutra moglo bi dovesti do nesagledivih posljedica. Ako su vođe i djelatnici nemarni i zanemaruju svoju odgovornost, ako ne pristupe tom pitanju žurno i odgađaju najbolje vrijeme za rješavanje pravnog statusa, zbog čega osoblje koje obavlja svoje dužnosti to ne može normalno činiti, tko snosi odgovornost? Ti su pojedinci podnijeli svoje zahtjeve crkvenim vođama i osoblju za rješavanje, a vođe i djelatnici toga su bili svjesni, ali zato što ili nisu pridavali važnost tom pitanju ili su davali izgovore da ga ne riješe, rješavanje pravnog statusa nekog važnog radnog osoblja je odgođeno, što je u određenoj mjeri utjecalo na neke važne segmente crkvenog rada. Dakle, tko bi, po vašem mišljenju, trebao snositi odgovornost ovdje? (Vođe i djelatnici.) Božja kuća je opetovano naglašavala ovu stvar. Vođe i djelatnici nisu nesvjesni toga, niti su neinformirani ili bez razumijevanja; oni znaju za to, ali ne shvaćaju to ozbiljno. Sve dok se to ne tiče njihovih stvari, dok su to tuđi problemi, odgađaju to kad god mogu, konačno odgađajući stvar tako značajnu kao što je rješavanje pravnog statusa Božjeg izabranog naroda. Kada dođe do posljedica, vođe i djelatnici moraju snositi odgovornost. Ta odgovornost nije samo priča – ako utječe na crkveni rad, posebno na važan rad Božje kuće, tada odgovornost koju snose vođe i djelatnici postaje značajna. U najmanju ruku, dobit će ukor od Boga, to će biti prijestup – to je posljedica. Ako je nešto tvoja dužnost i unutar je opsega tvojih odgovornosti, a ti to ne učiniš ili ignoriraš, ili odgodiš zbog određenih osobnih razloga, tada moraš snositi odgovornost. Neki ljudi kažu: „Nisam znao kako to riješiti; nisam imao načina da to učinim.” Ali jesi li to shvatio ozbiljno i prvom prilikom tražio pomoć od viših vođa i djelatnika? Drugi kažu da su zaboravili jer su bili zauzeti drugim poslom. Čak i ako su doista zaboravili zbog zauzetosti, kako mogu i dalje zaboravljati nakon što im netko iznese problem i opetovano ih podsjeća? Na koji to problem ukazuje? (Ne drže pitanje rješavanja pravnog statusa braće i sestara u svom srcu; nemaju nikakvo breme.) Činjenica da mogu zaboraviti tako važnu stvar pokazuje da im nedostaje osjećaj odgovornosti i da nisu pouzdani. Možeš zaboraviti nešto tako značajno kao što je rješavanje pravnog statusa Božjeg izabranog naroda – bi li zaboravio rješavanje svog pravnog statusa? Ako ne bi zaboravio svoje stvari, ali možeš zaboraviti tuđe, to dokazuje da imaš loš karakter, nedostaje ti ljubavi, sebičan si i podao. Svoj pravni status si riješio, a ipak se prema rješavanju pravnog statusa braće i sestara odnosiš kao prema običnoj, trivijalnoj stvari – ili je čak potpuno ignoriraš – i na kraju odgodiš rješavanje njihovog pravnog statusa, te značajne stvari. Možeš li snositi tu odgovornost? Nisu li takvi vođe i djelatnici potpuno bez savjesti i razuma? Tako su sebični i podli! Brinu se samo o sebi i zanemaruju druge – na koji to problem ukazuje? Nisu li oni lažni vođe? (Jesu.) Bit njihovog problema je tako u potpunosti razotkrivena. Oni se jednostavno ne žele baviti rješavanjem pravnog statusa braće i sestara; to im je opterećujuće. U svom srcu misle: „Kakve veze rješavanje pravnog statusa braće i sestara ima sa mnom?” To je stav s kojim se odnose prema pitanju rješavanja pravnog statusa braće i sestara, što na kraju dovodi do odgađanja te značajne stvari i time utječu na obavljanje dužnosti braće i sestara, i na crkveni rad. Bi li rekao da takvi lažni vođe zaslužuju kaznu? (Da.) Trebalo bi ih smatrati odgovornima jer je to bilo namjerno; to sigurno nije bilo slučajno odgađanje uzrokovano objektivnim čimbenicima. Da se dogodila prirodna nesreća, poput potresa, poplave ili neki veliki politički događaj koji je prekinuo prijevoz i komunikaciju, onemogućujući rješavanje tih stvari, to bi bilo razumljivo. Ali ako se nijedan od tih događaja nije dogodio, a oni su svejedno zaboravili ili zanemarili rješavanje pravnog statusa braće i sestara, odgađajući time tako važnu stvar – pravni status tih pojedinaca – tada je takav vođa ili djelatnik zanemario svoju dužnost. Dobit će ukor i smatrat će se odgovornim. Razumiješ li? (Da.) Budući da si vođa ili djelatnik, imaš odgovornost obavljati posao koji bi trebao obavljati. Sve unutar opsega tvoje odgovornosti moraš pravilno riješiti i dovršiti u skladu sa zahtjevima Božje kuće. Ali ako to namjerno izbjegavaš ili odgađaš, to je zanemarivanje tvoje odgovornosti, a takvo zanemarivanje je prijestup. Ako namjerno odgađaš stvar i ne riješiš je, tvoj propust će na kraju postati prijestup, i dobit ćeš ukor od Boga. Smatrat ćeš se odgovornim za tu stvar.

Ako se u zemljama u inozemstvu pojave određeni problemi s pravnim statusom Božjeg izabranog naroda, ili ako se susjedi ili neznanci žale na njih ili ih prijavljuju, oni se mogu suočiti s opasnošću od deportacije. Također se može dogoditi da neke pripadnike Božjeg izabranog naroda u zemljama u inozemstvu tamošnje vlasti pritvore i kazne ili uhite i zatvore na temelju lažnih optužbi. Bez obzira na situaciju, kada vođe i djelatnici saznaju za to, ne bi se trebali skrivati u mišju rupu; trebali bi odmah pristupiti rješavanju tog pitanja, s krajnjim ciljem da osiguraju sigurnost braće i sestara, ne dopuštajući da padnu u ruke zlih ljudi. Ako se vođe i djelatnici brinu samo o organiziranju crkvenog rada, ali ne obraćaju pažnju na pitanje rješavanja pravnog statusa braće i sestara, što dovodi do njihovog uhićenja ili deportacije jer nemaju pravni status, kakve su posljedice toga? Nisu li takvi vođe i djelatnici uništili priliku braći i sestrama da vrše svoju dužnost? Ne utječe li to izravno na crkveni rad? Priroda ovog problema tada je prilično ozbiljna. Ako se vođe i djelatnici nisu prije bavili ovim pitanjem, među braćom i sestrama mogu pronaći nekoga vještog u rješavanju vanjskih poslova da se posavjetuje s odvjetnikom kako bi riješio to pitanje, nastojeći ostvariti cilj zaštite braće i sestara te zaštite sigurnosti važnog radnog osoblja. Ovo je također važan dio posla koji vođe i djelatnici moraju obavljati u inozemstvu; lokalni vođe i djelatnici moraju preuzeti inicijativu i pozabaviti se ovim pitanjem. Osim što moraju štititi sigurnost lokalne braće i sestara, još više moraju štititi sigurnost strane braće i sestara; samo se na taj način može osigurati crkveni rad. To je odgovornost koju bi vođe i djelatnici u svakoj zemlji trebali ispuniti prema lokalnoj braći i sestrama i stranom važnom radnom osoblju; ne bi trebali stajati po strani skrštenih ruku. Neki vođe i djelatnici kažu: „Oni su strana braća i sestre, i mi ih ne poznajemo; nemamo osobni odnos s njima. Poslala ih je Božja kuća da ovdje propovijedaju evanđelje – kakve to veze ima s nama? Ovu nevolju su sami sebi donijeli; nisu se dobro raspitali o situaciji prije dolaska niti su dobro riješili ta pitanja. Nemamo načina intervenirati u vezi s ovom nevoljom; tko zna što će im vlada učiniti.” Oni samo koriste razne izgovore da bi izbjegli ta pitanja i klonili ih se, i ne pokušavaju pronaći načine da istupe i riješe ih. Je li takvo postupanje ispravno? (Nije.) Zašto nije? (Ako vođe i djelatnici ne istupe da riješe te probleme, a u međuvremenu braća i sestre nemaju načina za rješavanje problema, tada će sigurno nastati nevolja. Vođe i djelatnici nisu ispunili svoju odgovornost da zaštite braću i sestre – to je zanemarivanje svoje odgovornosti.) Dužnost vođa i djelatnika je ispuniti svaku odgovornost koju bi trebali ispuniti u Božjoj kući. Djelokrug Božje kuće nije ograničen na lokalno područje, lokalnu regiju ili određenu zemlju; Božja kuća nema nacionalnih granica niti regionalnih ograničenja. Postoje li rasna ograničenja kada Bog bira i spašava ljude? (Ne postoje.) Postoje li ograničenja po nacionalnosti ili regiji? (Također ne postoje.) Ne postoje. To je načelo po kojem Bog vrši Svoje djelo; stoga je to načelo istina! Bez obzira iz koje su zemlje, sva braća i sestre vjeruju u jednog Boga, slijede jednog Boga, a također jedu i piju istinu koju jedan Bog dijeli i opskrbljuje. Oni doživljavaju djelo koje jedan Bog obavlja i štuju jednog Boga. Bez obzira na boju kože ili rasu, u Božjoj kući i pred Bogom, oni su jedno – oni su jedna obitelj. Budući da su jedna obitelj, ne bi trebalo biti razlika među njima; ne bi trebalo biti rasnih ni regionalnih ograničenja; ne bi trebalo biti podjela na „ti si Azijat, ja sam Europljanin” ili „ti si bijelac, ja sam osoba druge boje kože” – ne bi trebalo biti tih razlika. Ako i dalje praviš te razlike u Božjoj kući, onda je jasno da ti ne smatraš Božju kuću Božjom kućom i ne smatraš sebe njezinim članom. Stoga, kada se strana braća i sestre suoče s problemima poput deportacije ili nezakonitog uhićenja, bez obzira odakle dolaze, koje su nacionalnosti ili boje kože, oni su braća i sestre – budući da su braća i sestre, kada se suoče s problemima, lokalni vođe i djelatnici trebali bi istupiti i pozabaviti se tim pitanjem na način koji nalaže dužnost i ne bi trebali praviti razlike među ljudima. To je u skladu s načelima, u potpunosti je usklađeno s Božjim nakanama i istina je koju ljudi trebaju provoditi u djelo.

Mnogi pripadnici Božjeg izabranog naroda trenutačno odlaze iz Kine u razne zemlje u inozemstvu kako bi propovijedali evanđelje i svjedočili o Bogu. Nakon što stignu u te zemlje, prvo što moraju učiniti jest riješiti svoj pravni status prije nego što mogu mirne duše raditi. Rješavanje pravnog statusa nije jednostavna stvar; zahtijeva suradnju ljudi iz lokalne crkve. Odgovorni u crkvama u raznim zemljama trebali bi potražiti braću i sestre koji razumiju politike svoje zemlje i poznaju njezine zakone kako bi pomogli Božjem izabranom narodu iz Kine da riješi pitanje pravnog statusa. Rješavanje ovog pitanja od presudne je važnosti. Vođe i djelatnici crkava u raznim zemljama trebali bi uložiti sve napore u taj posao, jer samo se potpunim rješavanjem pitanja pravnog statusa ljudi crkveni rad može odvijati normalno; u suprotnom će crkveni rad biti pogođen. Odgovorni u crkvama u raznim zemljama trebali bi imati spremne ljude sposobne rješavati takva pitanja. To je korisno za crkveni rad i također je očitovanje vođenja računa o Božjim nakanama. Neki vođe i djelatnici bi mogli reći: „Nikada se nismo bavili ovakvim stvarima niti znamo što trebamo uraditi.” U takvoj bi situaciji trebali potražiti ljude koji razumiju te vrste poslova. Među pripadnicima Božjeg izabranog naroda u svakoj zemlji ima onih s obrazovanjem i znanjem, a ima i onih koji razumiju nacionalne zakone i politike. Za rješavanje tih pitanja njima je dovoljno samo malo savjetovanja da bi pronašli put – nije li tako? U rješavanju ovakvih pitanja, ne biste trebali biti pasivni ni neaktivni; ako nešto ne razumijete, trebali biste pronaći odvjetnika i posavjetovati se s njim. Kada se pronađe odgovarajući odvjetnik, put će se prirodno pojaviti. Mi možda ne razumijemo to pitanje, ali odvjetnik će razumjeti. Imati srce koje traži je ispravan stav; imati srce koje traži je očitovanje osjećaja odgovornosti. Ako se pojave određene poteškoće, trebali biste se moliti, tražiti i razgovarati u zajedništvu, jednim srcem i umom, i nakon što pronađete načela i put za rješavanje problema, trebali biste ga u potpunosti riješiti. Samo se tada crkveni rad može nesmetano odvijati. Ako vođe i djelatnici, kada otkriju problem, mogu odmah saznati više o njemu, pratiti ga i riješiti, nisu li oni odgovorni vođe i djelatnici? (Jesu.) Takvi vođe i djelatnici ne samo da imaju osjećaj odgovornosti, već mogu i brzo rješavati probleme, što znači da imaju nade postati vođe i djelatnici u skladu s mjerilom. Bez obzira na dubinu njihovog razumijevanja istine, ako se usredotoče na rješavanje problema, tada su sposobni obavljati stvarni posao. U najmanju ruku, mogu postići da čine manje grešaka ili da ih uopće ne čine; a čak i ako učine neke greške, mogu ih odmah ispraviti kako bi nadoknadili neke gubitke, te na kraju postići cilj očuvanja rada Božje kuće. Mislite li da je ispunjavanje ove odgovornosti teško? (Ne.) Zapravo, nije teško; ovisi o tome imaju li ljudi odanost u vršenju svoje dužnosti i mogu li ispuniti svoju odgovornost u poslu. Samo trebaš promisliti, potrošiti malo vremena i uložiti nešto energije; ne zahtijeva se da trošiš novac ili preuzimaš bilo kakav rizik. Samo trebaš istupiti kako bi pomogao riješiti probleme i dobro obavio stvari, i na taj način možeš biti u skladu s mjerilom. Dakle, to nije teško, a vođama i djelatnicima to bi trebalo biti lako postići. Ali postoje neki ljudi koji ne mogu postići čak ni nešto ovako lako, i vrlo je jasno da to nije zbog nedovoljnog kova ili sposobnosti, ili zato što uvjeti ili okruženje to ne dopuštaju, već zato što to ne žele učiniti. Kada se pojave posebne situacije koje uključuju pravni status ili boravak važnog radnog osoblja, ili pitanja koja se tiču organiziranja smještaja za njih, vođe i djelatnici imaju odgovornost preuzeti taj posao. Nije važno tko je taj za koga organiziraš smještaj niti koje je nacionalnosti ili rase; sve što trebaš učiniti jest prihvatiti to od Boga. Ovaj ti je posao povjerio Bog; to je tvoja odgovornost i obveza, kao i tvoj zadatak. Ovaj posao koji prihvaćaš dolazi od Boga, a ne od neke osobe, stoga se ne bi trebao brinuti o tome tko su ti ljudi za koje organiziraš smještaj. Neki bi ljudi mogli reći: „Zaštita lokalne braće i sestara je prihvatljiva, ali nije naša briga ako strana braća i sestre dođu ovamo.” Imaju li ljudi koji to kažu osjećaj odgovornosti ili ljudskosti? (Nemaju.) Lokalnu braću i sestre smatraju braćom i sestrama, ali stranu braću i sestre ne smatraju braćom i sestrama – je li to valjano? (Nije.) Je li to u skladu s istinom? (Nije.) Zašto nije u skladu s istinom? (Lažni vođe ne vode računa o Božjim nakanama; oni ignoriraju stranu braću i sestre i ne istupaju da riješe probleme kada se pojave – oni ne čuvaju rad Božje kuće.) Lažni vođe izbjegavaju odgovornost uz razne izgovore i ne obavljaju stvarni posao. Tvrde da su voljni dati se za Boga i primjenjivati istinu, ali kada se doista radi o ključnim pitanjima crkvenog rada, oni se sakriju. To je neodgovorno. Sva pitanja vezana uz zaštitu sigurnosti braće i sestara u inozemstvu vođe i djelatnici moraju odmah rješavati, shvaćajući ih kao odgovornost i zadatak koji treba izvršiti. Ne bi smjeli tražiti izgovore da to izbjegnu niti dopustiti da njihovo zanemarivanje ovog posla utječe na napredak različitih segmenata rada Božje kuće.

B. Pružanje osnovnog pravnog znanja svoj braći i sestrama

Kojih se još aspekata posla vezanih uz sigurnost braće i sestara u inozemstvu možete sjetiti? (Vođe i djelatnici u zemljama u inozemstvu također moraju pružiti svoj braći i sestrama osnovno pravno znanje kako bi razvili pravnu svijest i izbjegavali sudjelovanje u aktivnostima koje krše zakon.) Vođe i djelatnici trebali bi pružiti svoj braći i sestrama osnovno pravno znanje i razumijevanje različitih vladinih propisa. Trebali bi od lokalne braće i sestara u zemlji u kojoj se nalaze naučiti više o tim područjima, kao što su imigracijske politike i politike vezane uz svakodnevni život, a zatim organizirati braću i sestre da ih prouče kako bi se strogo pridržavali nacionalnih vladinih propisa i kako ne bi činili ništa što krši zakon. Posebice Božji izabrani narod iz Kine, koji je toliko godina bio pod diktatorskom vlašću, nema pravnog znanja niti razumije važnost zakona. Zbog toga se ponašaju nehajno i nemarno, poput neciviliziranih ljudi. Kada dođu živjeti u inozemstvo, djeluju vrlo neuko i često čine stvari koje pokazuju nedostatak razumijevanja pravila. Na primjer, u nekim zapadnim demokratskim zemljama društveni je red vrlo dobro uređen i postoje propisi koji zabranjuju buku od 22 sata do 8 sati – nisu dopušteni zvukovi poput lajanja pasa ili buke građevinskih strojeva. Ako netko prekrši te propise i bude prijavljen, policija to rješava. U kontinentalnoj Kini nitko se time ne bavi; gdje god ljudi stanuju vlada neobuzdana buka, uz zvukove glasne glazbe, plesa, pijenja i zabave, i nitko ne intervenira. Ako netko pokuša nešto poduzeti, može se suočiti s osvetom, pa Kinezi nemaju izbora nego to trpjeti. Zapadne zemlje su drugačije; svi su zaštićeni zakonom. Ako tvoj pas često laje usred noći i ometa susjede u odmaranju, oni će podnijeti prijavu protiv tebe. To što radiš utječe na normalan život drugih, prekršio si zakonske propise – legitimno je da oni koriste zakon kao oružje da podnesu prijavu protiv tebe. Postoje i ljudi koji nastavljaju s građevinskim radovima do 23 ili 24 sata, ometajući svoje susjede u odmaranju, što rezultira prijavama. Policija tada dolazi izdati kaznu i upozoriti ih da ne stvaraju buku tijekom određenih sati. Neki ljudi čak nemaju svijest o čistoći okoliša, pa bacaju smeće i ostavljaju ga razbacano po ulicama. Zapadne demokratske zemlje posebno su uredne. Stanovnici imaju određeno vrijeme za bacanje smeća, a kamioni za odvoz smeća dolaze prema utvrđenom rasporedu. Nakon odvoza ulice ostaju čiste. Oni koji to ne razumiju mogu bacati smeće, što se također smatra kršenjem propisa. To utječe na javnu higijenu i izgled grada, pa protiv njih mogu biti podnijete prijave. Ne poštujući pravila, Kinezi često dobivaju prijave kada žive u inozemstvu. Nakon što ih se više puta prijavi, stvore mišljenje o Zapadnjacima, te govore: „Zapadnjaci jednostavno vole podnositi prijave; podnose ih za svaku sitnicu”, na što ja kažem: „Podnijeli su prijave protiv tebe zbog toliko stvari, a ti nisi promislio o sebi, već ih kriviš za podnošenje prijava. Jesu li onda bili u pravu što su podnijeli prijave? Jesu li stvari koje si učinio bile ispravne ili nisu?” Imali su potpuno pravo podnijeti te prijave; naštetio si njihovim interesima i utjecao na njihov život, pa zašto ne bi podnijeli prijave protiv tebe? To se radi kako bi se očuvao društveni red i pokazuje da se ovom zemljom upravlja po zakonu; svi su zaštićeni zakonom, a zakon u ovoj zemlji nije samo za ukras – svatko se može poslužiti zakonom kao oružjem za zaštitu svojih prava i interesa. Oni podnose prijave protiv tebe jer ne razumiješ zakon i jer si prekršio lokalne propise. Prvo bi trebao naučiti lokalne propise i postupati u skladu sa zakonima i propisima – misliš li da bi i tada podnosili prijave protiv tebe? (Ne bi više podnosili prijave.) Zašto Kinezi nikada ne podnose prijave, bez obzira na to koliko je stvar ozbiljna? (Predugo ih je vlada tlačila. Ne usuđuju se podnositi prijave. Kinezi također nemaju nikakav koncept obrane svojih prava.) Kina nije zemlja u kojoj vlada zakon. Njome se ne upravlja u skladu sa zakonom. Kineski zakoni su samo za ukras, i podnošenje prijave tamo je beskorisno. Ako podneseš prijavu, a druga strana ima moć i utjecaj, mogu ti se osvetiti. Ako nemaš utjecaja, nećeš se ni usuditi podnijeti prijavu; podnošenje prijave lako bi ti moglo donijeti nevolje. Zato kada se Kinezi suoče s progonom – posebno u slučajevima nečijeg ubojstva – bez obzira na to koliko je smrt nepravedna, stvar se jednostavno rješava privatno ako počinitelj plati nešto novca. Zašto članovi obitelji žrtve ne podnose tužbu? Znaju da nikada ne bi pobijedili; koštalo bi puno novca, a ipak ne bi dobili pravdu niti bi počinitelj bio priveden pravdi, pa odluče ne ići zakonskim putem i umjesto toga se nagode privatno. Kineski zakoni samo su za ukras; Kina nije zemlja kojom se upravlja po zakonu i tamo nema mjesta gdje bi se obratili za pravdu. Podnošenje tužbe je besmisleno. Dakle, bez obzira na to s kakvim se nezakonitim situacijama Kinezi susreću, ne usuđuju se podnositi prijave. To je zato što Komunistička partija čini samo nedjela, ne postupa razumno i ne vlada u skladu sa zakonom. Kada je riječ o običnom čovjeku u Kini, bez obzira na to koliko ozbiljan bio problem s kojim se suočava, u očima Komunističke partije to se ne smatra važnim – nitko se njime neće baviti. Stvari poput ometanja nekog pri odmaranju, ili čak slučajevi krađe, pljačke i provale, Komunistička partija jednostavno ne smatra problemima. Međutim, u zapadnim zemljama je drugačije. Zapad ima demokratski sustav i društvo je u kojem vlada zakon; kad se nekoga ometa pri odmaranju, bit će podnesena prijava, a policija će doći to istražiti i riješiti. Zapadnjaci imaju tu pravnu svijest i ne čine takve gluposti; samo oni koji dolaze iz inozemstva i ne razumiju pravila čine te gluposti. Kada Kinezi tek počnu živjeti u inozemstvu, često dobivaju prijave. S vremenom nauče lokalne zakone i propise i više se ne usuđuju činiti stvari koje krše zakon ili ometaju druge. Stoga bi vođe i djelatnici trebali organizirati braću i sestre da nauče o različitim zakonima i propisima zemlje u kojoj se nalaze. Bez obzira na to što namjeravaju učiniti, moraju se prvo savjetovati sa zakonom – čak i ako žele uzgajati kokoši ili svinje u vlastitom dvorištu, prvo bi trebali provjeriti vladine propise. Informacije mogu potražiti na internetu ili se posavjetovati s lokalnom braćom i sestrama te na taj način pronaći točne odgovore. Za sve stvari u raznim zapadnim zemljama, vlada ima specifične propise. Na primjer, u građevinarstvu postoje propisi o tome koliko visoko električne utičnice moraju biti od poda i koliko moraju biti udaljene jedna od druge. Postoje i specifični standardi za debljinu rukohvata na stubištu i širinu stupića. Svaki korak izgradnje pregledavaju vladini službenici, pa su slučajevi zgrada koje krše građevinske propise ili ilegalne gradnje rijetki. Ako stanovnici žele izgraditi kuću, alatnicu ili malu ostavu u svom dvorištu, moraju dobiti odobrenje vlade. Ako žele uzgajati kokoši ili patke, postoje propisi o tome koliko daleko ograda mora biti od susjedova imanja. Čak i ako vođe i djelatnici ne razumiju te zakone i propise, a crkveni rad uključuje te stvari, onda oni moraju obratiti pažnju na njih. Najprije bi trebali proučiti lokalne zakone i vladine propise; razjašnjavanje tih stvari korisno je za naše vršenje dužnosti. Iako se pravna pitanja ne odnose izravno na unutarnji rad crkve, pružanje osnovnog pravnog znanja svima ipak je korisno. U najmanju ruku, mogu steći neko znanje, razumjeti neka pravila, naučiti kako pravilno živjeti i tako dosegnuti barem osnovnu mjeru ljudskosti. Osim toga, vođe i djelatnici trebali bi razgovarati u zajedništvu s onima koji su odgovorni za vanjske poslove i pomoći im da razviju pravnu svijest. Za manje stvari nije potrebno savjetovati se s odvjetnikom – dovoljno je razumjeti lokalne propise i strogo ih se pridržavati. Međutim, za veće bi se stvari trebali posavjetovati s odvjetnikom kako bi stekli razumijevanje lokalnih zakona. Ukratko, što god da se radi, sve radnje moraju biti u skladu sa zakonima i propisima. Takva primjena na neko vrijeme omogućit će ljudima da iskuse važnost poštivanja zakona i propisa te će slijediti pravila kada nešto rade. To je također korisno za rad crkve.