Lažni vođe ne prate niti usmjeravaju rad

Upravo smo razmotrili ovaj vid pete odgovornosti vođa i djelatnika: „održavati shvaćanje i razumijevanje stanja svakog segmenta rada”. Razmatrajući ovaj vid, razotkrili smo neka konkretna očitovanja lažnih vođa, kao i njihovu ljudskost i karakter. A sada, pogledajmo „održavanje shvaćanja i razumijevanja napretka svakog segmenta rada”. Naravno, napredak rada je donekle povezan sa stanjem rada; ta je veza relativno bliska. Ako netko ne može razumjeti i shvatiti stanje jednog segmenta rada, onda isto tako ne može razumjeti i shvatiti ni napredak tog rada. Na primjer, kakav je napredak rada, do koje je faze stigao, kakva su stanja uključenih ljudi, postoje li poteškoće u stručnim vidovima, postoje li područja rada koja ne zadovoljavaju zahtjeve Božje kuće, kakvi su postignuti rezultati, uče li ljudi koji rade a nisu baš vješti u stručnim vidovima posla, tko organizira učenje, što uče, kako uče i tako dalje – sva su ova konkretna pitanja povezana s napretkom. Na primjer, nije li posao skladanja himni prilično važan? Koje konkretne zadatke treba poduzeti u procesu stvaranja jedne himne, od početnog odabira suštinskih odlomaka riječi Božjih do završetka skladanja? Prvo, potrebno je odabrati suštinske odlomke riječi Božjih koji su prikladni da postanu himne, a moraju biti i odgovarajuće dužine. Drugi korak uključuje promišljanje o tome koji stil melodije odgovara odlomku kako bi pjevanje bilo ugodno i donosilo užitak. Zatim se moraju pronaći prave osobe koje će pjevati himnu. Nisu li to konkretni zadaci? (Da.) Nakon što je himna skladana, lažni vođa uopće ne pita je li skladba podobna ili je stil prikladan. Skladatelj, primijetivši nedostatak nadzora, osobno smatra da je skladba odgovarajuća i nastavlja sa snimanjem. Odlomak riječi Božjih za koji su se svi radovali da će postati himna konačno je uglazbljen i pretvoren u himnu, ali većina smatra da i dalje ima nedostataka dok je pjeva. Koji se problem javlja? Skladana himna nije na razini: snimljena je unatoč tome što joj nedostaje melodije i privlačnosti. Lažni vođa, nakon što je čuje, pita: „Tko je skladao ovu himnu? Zašto je snimljena?” U trenutku kad postavi to pitanje, prošlo je već najmanje mjesec dana. Nije li vođa tijekom tog mjeseca trebao pratiti i pravovremeno shvatiti napredak ovog posla? Na primjer, kako je išlo skladanje? Je li osnovni tonalitet bio utvrđen? Je li imala melodiju? Jesu li se melodija i stil ove himne podudarali s riječima Božjim? Jesu li osobe s relevantnim iskustvom pomogle savjetima? Nakon što je skladana, može li se ova himna naširoko pjevati? Kakav bi učinak imala? Je li se melodija smatrala dobrom? Lažni vođa dosljedno nije pratio ovakve stvari. I ima razlog zašto ne prati: „Ne razumijem se u skladanje himni. Kako da pratim nešto što ne razumijem? To je nemoguće.” Je li to opravdan razlog? (Ne.) To nije opravdan razlog; dakle, može li netko tko nije upoznat sa skladanjem himni ipak pratiti rad? (Da.) Kako bi trebao pratiti? (Može surađivati s braćom i sestrama i provjeriti melodiju na temelju načela da vidi je li prikladna; može praktično pratiti rad, umjesto da pere ruke od njega.) Glavna odlika rada lažnih vođa je praznoslovlje o doktrini i izvikivanje parola. Nakon što izdaju svoje naredbe, jednostavno operu ruke od svega. Ne postavljaju pitanja o kasnijem razvoju rada; ne pitaju jesu li se pojavili kakvi problemi, odstupanja ili poteškoće. Smatraju da je njihov posao završen čim ga dodijele. Zapravo, kao vođa, nakon što organizirate posao, morate pratiti njegov napredak. Čak i ako niste upoznati s tim područjem rada – čak i ako vam nedostaje bilo kakvo znanje o njemu – možete pronaći način da obavite svoj posao. Možeš pronaći nekoga tko to uistinu shvaća, tko razumije dotičnu struku, da izvrši provjeru i dâ prijedloge. Iz njihovih prijedloga možeš prepoznati odgovarajuća načela i tako ćeš moći pratiti rad. Bez obzira na to jesi li upoznat s dotičnom strukom ili razumiješ li je, u najmanju ruku moraš predsjedati radom, pratiti ga i neprestano se raspitivati i postavljati pitanja o njegovu napretku. Moraš imati uvid u takve stvari; to je tvoja odgovornost, to je dio tvojeg posla. Ne pratiti rad, ne činiti ništa više nakon što je dodijeljen, prati ruke od njega – to je način na koji lažni vođe rade. Ne pratiti rad niti ga usmjeravati, ne raspitivati se o problemima koji se pojave niti ih rješavati, i ne shvaćati napredak ili učinkovitost rada – to su također očitovanja lažnih vođa.

Lažni vođe ne rade stvarni posao, što odgađa napredak rada

Budući da lažni vođe ne saznaju o napretku rada i jer nisu u stanju pravovremeno prepoznati – a kamoli riješiti – probleme koji se u njemu javljaju, to često dovodi do stalnih kašnjenja. U određenom poslu, budući da ljudi ne shvaćaju načela i nema nikoga prikladnog da za njega bude odgovoran ili da njime predsjeda, oni koji obavljaju posao često su u stanju negativnosti, pasivnosti i čekanja, što ozbiljno utječe na napredak rada. Da su vođe ispunili svoje odgovornosti – da su predsjedali radom, gurali ga naprijed, nadzirali ga i pronašli nekoga tko razumije to područje da usmjerava rad – onda bi rad napredovao brže, umjesto da trpi stalna kašnjenja. Za vođe je, dakle, od vitalnog značaja da razumiju i shvate stanje rada. Naravno, također je vrlo nužno da vođe razumiju i shvate kako rad napreduje, jer je napredak povezan s učinkovitošću rada i rezultatima koje bi trebao postići. Ako vođe i djelatnici nemaju uvid u to kako napreduje crkveni rad, i ako ne prate stvari niti ih nadziru, onda će napredak crkvenog rada neizbježno biti spor. To je zbog činjenice da je većina ljudi koji obavljaju dužnosti ozbiljno podla, nemaju osjećaj tereta i često su negativni, pasivni i površni. Ako ne postoji nitko s osjećajem tereta i radnim sposobnostima tko na konkretan način preuzima odgovornost za rad, pravovremeno saznaje o napretku rada te usmjerava, nadzire, disciplinira i orezuje osoblje koje obavlja dužnosti, onda će, naravno, razina radne učinkovitosti biti vrlo niska, a rezultati rada vrlo loši. Ako vođe i djelatnici ne mogu ni to jasno vidjeti, oni su glupi i slijepi. I stoga, vođe i djelatnici moraju pravovremeno istražiti, pratiti i dokučiti napredak rada, istražiti koje probleme ljudi koji obavljaju dužnosti imaju koje treba riješiti, te razumjeti koje probleme treba riješiti kako bi se postigli bolji rezultati. Sve su te stvari vrlo ključne, osoba koja djeluje kao vođa mora prozrijeti te stvari. Da biste dobro izvršavali svoju dužnost, ne smijete biti poput lažnog vođe, koji obavi neki površan posao i onda misli da je dobro izvršio svoju dužnost. Lažni vođe su nemarni i aljkavi u svom radu, nemaju osjećaj odgovornosti, ne rješavaju probleme kad se pojave, i bez obzira na to koji posao rade, samo zagrebu po površini i pristupaju mu površno; samo govore visokoparne riječi, sipaju doktrine i prazne priče, i u svom radu samo odrađuju formu. Općenito, to je stanje u kojem lažni vođe rade. Iako, u usporedbi s antikristima, lažni vođe ne čine ništa otvoreno zlo i ne čine zlo namjerno, kad pogledate učinkovitost njihova rada, pošteno ih je okarakterizirati kao površne, kao one koji ne nose teret, kao neodgovorne i bez odanosti prema svojoj dužnosti.

Upravo smo u zajedništvu razgovarali o tome kako lažni vođe ne rade stvarni posao i da ne razumiju niti shvaćaju napredak svakog segmenta rada. Što se tiče problema i poteškoća koji se javljaju u crkvenom radu, također je slučaj da ih lažni vođe jednostavno ignoriraju ili samo sipaju malo doktrine i papagajski ponavljaju nekoliko parola kako bi ih se otresli. Za sve segmente rada, nikada ih nećete vidjeti da sami dolaze na radno mjesto kako bi pokušali razumjeti i pratiti rad. Nećete ih vidjeti da tamo razgovaraju u zajedništvu o istini kako bi riješili probleme, a još manje ćete ih vidjeti da tamo osobno daju upute i nadziru rad, sprječavajući da se u njemu pojave nedostaci i odstupanja. To je najočitije očitovanje površnog načina na koji lažni vođe rade. Iako lažni vođe, za razliku od antikrista, ne namjeravaju prekidati i ometati rad crkve, niti čine razna zla i uspostavljaju vlastita neovisna kraljevstva, njihova različita površna ponašanja uzrokuju goleme prepreke radu crkve, tako da se razni problemi beskrajno pojavljuju i ostaju neriješeni. To ozbiljno utječe na napredak svakog segmenta crkvenog rada i utječe na ulazak u život Božjeg izabranog naroda. Zar ne bi takve lažne vođe trebalo eliminirati? Lažni vođe nisu u stanju raditi stvarni posao – što god da rade ima snažan početak, ali se na kraju izjalovi. Uloga koju igraju je uloga onoga tko otvara ceremoniju: oni izvikuju parole i propovijedaju doktrine, a kad su dodijelili posao drugima i dogovorili tko će za njega biti odgovoran, za njih je gotovo. Slični su gromoglasnim zvučnicima koje se može naći u ruralnim područjima Kine – to je opseg uloge koju igraju. Oni obave samo malo preliminarnog posla; za ostatak posla, nigdje ih se ne može vidjeti. Što se tiče konkretnih pitanja kao što su kako napreduje svaki segment rada, je li u skladu s načelima i je li učinkovit – oni ne znaju odgovore. Nikada ne zalaze duboko među vjernike i ne posjećuju radno mjesto kako bi razumjeli i shvatili napredak i pojedinosti svakog segmenta rada. Stoga, lažni vođe možda ne namjeravaju uzrokovati prekide i ometanja, ili činiti razna zla tijekom svog mandata kao vođe, ali, zapravo, oni paraliziraju rad, odgađaju napredak svakog segmenta crkvenog rada i onemogućuju Božjem izabranom narodu da dobro obavlja svoje dužnosti i stekne ulazak u život. Radeći na ovaj način, kako bi oni uopće mogli voditi Božji izabrani narod na ispravan put vjere u Boga? To pokazuje da lažni vođe ne rade nikakav stvarni posao. Oni ne uspijevaju pratiti rad za koji bi trebali biti odgovorni niti pružiti smjernice i nadzor za njega kako bi osigurali da crkveni rad normalno napreduje; ne uspijevaju obavljati predviđene funkcije vođa i djelatnika i ne uspijevaju ispuniti svoju odanost ili odgovornosti. To potvrđuje da lažni vođe nisu odani u načinu na koji obavljaju svoje dužnosti, da su samo površni; oni varaju i Božji izabrani narod i Samoga Boga, te utječu na izvršenje Njegove volje i ometaju ga. Ta je činjenica svima vidljiva. Može biti da lažni vođa uistinu nije dorastao poslu; može biti i da izbjegava svoj posao i namjerno je površan. U svakom slučaju, ostaje činjenica da pravi nered od crkvenog rada. Nema ni najmanjeg napretka u svakom segmentu crkvenog rada, a hrpa nakupljenih problema dugo ostaje neriješena. To ne utječe samo na širenje rada na evanđelju, već i ozbiljno ometa ulazak u život Božjeg izabranog naroda. Ove činjenice su dovoljne da pokažu da lažni vođe ne samo da nisu u stanju raditi stvarni posao, već postaju i prepreke radu na širenju evanđelja, te smetnje izvršenju volje Božje u crkvi.

Lažni vođe ne rade stvarni posao i nisu u stanju riješiti stvarne probleme. Ne samo da to odgađa napredak rada i utječe na njegove rezultate, već uzrokuje i ozbiljne gubitke radu crkve, rasipajući mnogo ljudstva, materijalnih i financijskih resursa. Stoga bi lažni vođe trebali nadoknaditi financijske gubitke. Neki ljudi kažu: „Ako vođe i djelatnici moraju nadoknađivati gubitke uzrokovane lošim obavljanjem posla, onda nitko neće htjeti biti vođa ili djelatnik.” Takvi neodgovorni ljudi nisu kvalificirani da budu vođe ili djelatnici. Oni bez savjesti i razuma su zli ljudi – zar nije problem ako zli ljudi žele biti vođe i djelatnici? Budući da velik dio rada Božje kuće uključuje financijske troškove, zar nije potrebno voditi računa o njima? Jesu li Božji prinosi nešto što ljudi mogu rasipati i tratiti po volji? Koje pravo imaju vođe i djelatnici da trate Božje prinose? Prouzrokovanje financijskog gubitka mora se nadoknaditi; to je potpuno prirodno i opravdano, i nitko to ne može poreći. Na primjer, recimo da postoji posao koji bi jedna osoba mogla završiti za mjesec dana. Ako je potrebno šest mjeseci da se taj posao obavi, ne predstavljaju li troškovi preostalih pet mjeseci gubitak? Dopustite da Ja dam primjer o propovijedanju evanđelja. Recimo da je osoba voljna istražiti istiniti put i vjerojatno bi mogla biti pridobivena za samo mjesec dana, nakon čega bi ušla u crkvu i nastavila primati pojenje i opskrbu, te bi u roku od šest mjeseci mogla uspostaviti temelj. Ali ako je stav osobe koja propovijeda evanđelje prema tom pitanju stav zanemarivanja i površnosti, a vođe i djelatnici također ignoriraju svoje odgovornosti, i na kraju je potrebno pola godine da se ta osoba pridobije, neće li ta polovica godine predstavljati gubitak za njezin život? Ako naiđu na velike katastrofe, a još nisu postavili temelj na istinitom putu, bit će u opasnosti, i neće li to biti propust prema njima tada? Takav se gubitak ne može mjeriti novcem ili materijalnim stvarima. Ako se razumijevanje istine te osobe odgodi za pola godine, pa ona kasni s uspostavljanjem temelja i s početkom obavljanja svoje dužnosti pola godine, tko će preuzeti odgovornost za to? Mogu li si vođe i djelatnici priuštiti da preuzmu tu odgovornost? Nitko si ne može priuštiti da snosi odgovornost za ometanje nečijeg života. Budući da si nitko ne može priuštiti da snosi tu odgovornost, što je prikladno da vođe i djelatnici učine? Ukratko: Dajte sve od sebe. Dati sve od sebe da učinite što? Da ispunite vlastite odgovornosti, čineći sve što možete vidjeti vlastitim očima, smisliti u svom umu i postići vlastitim kovom. To je davanje svega od sebe, to je biti odan i odgovoran, i to je odgovornost koju bi vođe i djelatnici trebali ispuniti. Neki vođe i djelatnici ne tretiraju propovijedanje evanđelja kao ozbiljnu stvar. Oni misle: „Božje ovce će čuti Božji glas. Tko god istražuje i prihvati, bit će blagoslovljen; tko god ne istražuje i ne prihvati, neće biti blagoslovljen i zaslužuje umrijeti u katastrofi!” Lažni vođe ne pokazuju nikakvo razumijevanje prema Božjim nakanama i ne nose teret za rad na evanđelju; također ne preuzimaju odgovornost za pridošlice koji su tek ušli u crkvu i ne shvaćaju ozbiljno ulazak u život Božjeg izabranog naroda – uvijek se usredotočuju na uživanje u povlasticama svog statusa. Bez obzira na to koliko ljudi istražuje istiniti put, oni se uopće ne osjećaju tjeskobno, uvijek imaju mentalitet pukog provlačenja, ponašajući se kao umirovljeni car ili dužnosnik. Bez obzira na to koliko je posao kritičan ili hitan, nikada se ne pojavljuju na licu mjesta i ne raspituju se o radnoj situaciji niti je razumiju, niti prate rad i rješavaju probleme. Oni samo rasporede zadatke i misle da je njihov posao gotov i završen, i vjeruju da to predstavlja obavljanje posla. Nije li to površnost? Nije li to varanje i onih iznad i onih ispod sebe? Jesu li takvi vođe i djelatnici prikladni da ih Bog upotrijebi? Nisu li oni baš poput dužnosnika velikog crvenog zmaja? Oni misle: „Biti vođa ili djelatnik je isto kao biti na službenom položaju i treba uživati u povlasticama tog statusa. Imati službu daje mi tu privilegiju, oslobađajući me od prisutnosti u svim stvarima. Kad bih uvijek bio na licu mjesta, pratio rad i razumio situaciju, kako bi to bilo naporno, kako ponižavajuće! Ne mogu prihvatiti takav umor!” Upravo tako rade lažni vođe i lažni djelatnici, zabrinuti samo za priželjkivanje udobnosti i uživanje u povlasticama statusa bez obavljanja ikakvog stvarnog posla i potpuno lišeni svake savjesti ili razuma. Takve parazite zaista treba eliminirati, a čak i ako budu kažnjeni, to su i zaslužili. Neki vođe i djelatnici, unatoč dugogodišnjem obavljanju crkvenog rada, ne znaju kako propovijedati evanđelje, a kamoli svjedočiti. Ako ih zamoliš da razgovaraju u zajedništvu o svim istinama koje se tiču vizija Božjeg djela mogućim primateljima evanđelja, oni to nisu u stanju učiniti. Kad ih se upita: „Jesi li se ikada potrudio opremiti se istinom o vizijama?”, lažni vođe razmišljaju: „Zašto bih se ja toliko trudio? S mojim visokim statusom, taj zadatak nije za mene; ima puno drugih koji će to učiniti.” Recite Mi, kakva su to stvorenja? Godinama obavljaju crkveni rad, a ipak ne znaju kako propovijedati evanđelje. A kad dođe do svjedočenja, moraju pronaći propovjednika evanđelja da to učini umjesto njih. Ako, kao vođa ili djelatnik, ne možeš propovijedati evanđelje, svjedočiti ili razgovarati u zajedništvu s ljudima o istinama u vezi s vizijama, što ti možeš učiniti? Koje su tvoje odgovornosti? Jesi li ih ispunio? Živiš li samo od starih zasluga? Što je to što ti imaš? Tko te je ovlastio da živiš od starih zasluga? Neki nadzornici timova za evanđelje nikada nisu čak ni promatrali i slušali druge kako propovijedaju evanđelje. Ne zanima ih slušanje; ne da im se, smatraju to previše problematičnim i nemaju strpljenja. Oni su vođe, znate – dužnosnici, ni manje ni više – pa ne rade te konkretne zadatke; daju braći i sestrama da ih rade. Pretpostavimo da neki djelatnici evanđelja naiđu na osobu visokog kova, koja svemu pristupa s ozbiljnošću i koja želi razumjeti neke konkretne istine u vezi s vizijama. Djelatnici evanđelja ne mogu razgovarati u zajedništvu posve jasno, pa zamole svoje vođe da to učine. Vođe ostanu bez riječi, pa čak i pribjegavaju izgovorima, govoreći: „Nikad nisam sam radio ovaj posao. Idite vi to raditi; ja ću vam čuvati leđa. Ako se pojave bilo kakvi problemi, pomoći ću vam da ih riješite; podržavam vas. Ne brinite. Čega se treba bojati kad imamo Boga? Kad netko traži istiniti put, vi možete svjedočiti ili dijeliti istine o vizijama. Ja sam odgovoran samo za dijeljenje istina o ulasku u život. Posao svjedočenja je vaš teški teret koji morate nositi, ne oslanjajte se na mene.” Svaki put kad dođe do ključnog trenutka svjedočenja u propovijedanju evanđelja, oni se sakriju. Potpuno su svjesni da im nedostaje istina, pa zašto se onda ne potrude da se njome opreme? Znajući vrlo dobro da im nedostaje istina, zašto se uvijek očajnički trude postati vođe? Nemaju apsolutno nikakvog talenta, a ipak imaju drskosti preuzeti bilo koju službenu poziciju – čak bi preuzeli i ulogu cara da im dopustite – oni su krajnje besramni! Bez obzira na razinu vodstva koju drže, ne mogu raditi stvarni posao, a ipak se usuđuju uživati u povlasticama statusa bez osjećaja grižnje savjesti. Nisu li to krajnje besramni ljudi? Bilo bi razumljivo da se od tebe tražilo da govoriš stranim jezikom, a ti to nisi mogao; ali dijeliti istine o vizijama i Božjim nakanama na tvojem materinjem jeziku trebalo bi biti moguće, zar ne? Ljudima koji vjeruju tek tri do pet godina može se oprostiti što ne mogu dijeliti istinu. Ali neki vjeruju u Boga gotovo 20 godina i nekako još uvijek nisu u stanju dijeliti istine u vezi s vizijama – nisu li takvi ljudi beskorisne osobe? Nisu li oni beskorisnici? Zapanjuje Me kad čujem da netko vjeruje u Boga dugi niz godina, a ipak ne zna kako dijeliti istine o vizijama. Što vi svi osjećate nakon što ovo čujete? Nije li to neshvatljivo? Kako su oni radili svoj posao svih ovih godina? Kad ih se zamoli da pruže smjernice za stvaranje glazbe, ne znaju kako, i kažu da je to specijalizirano područje preteško, da to nije nešto što prosječna osoba može razumjeti. Kad ih se zamoli da pruže smjernice u radu na stvaranju umjetnosti, ili u radu na filmskoj produkciji, tvrde da ti poslovi zahtijevaju previsoku razinu tehničke vještine da bi ih oni mogli obaviti. Kad ih se zamoli da pišu članke iskustvenog svjedočanstva, kažu da im je razina obrazovanja preniska i da ih ne znaju pisati, te da se nikada nisu u tome vježbali. Ako ne mogu obavljati takve poslove, to je oprostivo, ali rad na evanđelju je inherentni dio njihove dužnosti. Ne bi mogli biti upoznatiji s tim poslom – ne bi li im to trebalo biti lako? Najvažniji vid dijeljenja istina o vizijama je jasno izložiti istinu triju etapa djela. U početku ljudi nemaju puno iskustva u tome i možda ne razgovaraju u zajedništvu tako dobro, ali vježbom postaju sve bolji u tome. Tako postaju sposobni govoriti na strukturiran način, preciznim i jasnim jezikom, i s lijepim izričajem. Nije li ovo specifično područje specijaliziranog rada koje bi vođe trebali savladati? Ovo nije kao tjerati ribu da živi na suhom, zar ne? (Ne, nije.) Ali takvi lažni vođe nisu sposobni obaviti ni taj djelić posla. A ipak, i dalje služe kao vođe? Što još uvijek rade na toj poziciji? Neki ljudi kažu: „Ja sam netko čije je razmišljanje zbrkano i nejasno, nedostaje mi logike, i nisam baš dobar u govorenju o istinama koje se tiču vizija.” Ako je tako, možeš li prepoznati i riješiti razne nedostatke i odstupanja koja se javljaju u radu na evanđelju? Ako ih ne možeš prepoznati, onda ih sigurno ne možeš ni riješiti. Kad su lažni vođe zaduženi za rad na evanđelju, ne igraju nikakvu ulogu u provjeri ni nadzoru; samo puštaju one ispod sebe da rade kako im je volja, tako da svatko može raditi stvari kako želi i propovijedati kome god želi – apsolutno se ne primjenjuju nikakva načela ni mjerila. Neki ljudi djeluju hirovito; nedostaje im razuma, a posebno načela, te nepromišljeno čine nedjela. Lažni vođe uopće ne uspijevaju uočiti ili prepoznati te probleme.

Kaže se da su u Južnoj Americi i Africi neki siromašni ljudi dovedeni u stado kroz rad na evanđelju. Ti ljudi nemaju stalna primanja, a čak i dobivanje dovoljno hrane i preživljavanje predstavljaju probleme. Dakle, što bi trebalo učiniti? Bilo je vođa koji su rekli: „Božja je nakana spasiti čovječanstvo, a da bi se spasio, čovjek prvo mora imati dovoljno za jesti, zar ne? Ne bi li onda Božja kuća trebala pružiti pomoć? Ako vjeruju u Boga, možemo im podijeliti nekoliko knjiga Božjih riječi. Nemaju računala ni telefone, pa što da radimo ako zatraže da obavljaju dužnosti? Malo se raspitajte, vidite jesu li iskreno voljni obavljati dužnosti.” Kroz raspitivanje, utvrđeno je da ti ljudi trenutno nemaju novca, ali da bi, kad bi imali novca i mogli se najesti do sita, bili voljni ići propovijedati evanđelje i obavljati svoju dužnost. Nakon što su razumjeli te okolnosti, vođe su počeli dijeliti sredstva za pomoć, isplaćujući ih svaki mjesec. Hrana i smještaj, pa čak i internetske naknade, te kupnja telefona, računala i druge opreme za te ljude, sve je plaćeno novcem Božje kuće. Dijeljenje novca tim ljudima nije imalo za cilj širenje rada na evanđelju, već pružanje pomoći za njihovo preživljavanje. Je li to bilo u skladu s načelima? (Ne, nije.) Ima li Božja kuća pravilo da se, prilikom propovijedanja evanđelja i susreta sa siromašnim ljudima bez sredstava za život, sve dok oni mogu prihvatiti ovu etapu djela, tim ljudima treba pružiti pomoć? Postoji li takvo načelo? (Ne.) Na kojem su onda načelu ti vođe dijelili sredstva za pomoć? Je li to bilo zato što su mislili da Božja kuća ima novca, ali ga nema gdje potrošiti, ili zato što su te ljude smatrali previše jadnima, ili se radilo o nadi da će ti ljudi pomoći u širenju evanđelja? Koja je točno bila njihova nakana? Što su pokušavali postići? Kad je došlo do dijeljenja telefona, računala i životnih troškova, pokazali su veliki žar; uživali su u takvom poslu koji je pružao povlastice drugima, jer im je to omogućavalo da se ulaguju tim ljudima i osvoje njihova srca, i takvim su zadacima bili posebno predani, idući sve dalje i dalje bez i trunke srama. To je korištenje Božjeg novca za ulagivanje ljudima i kupovanje njihove naklonosti. Zapravo, ti siromašni pojedinci nisu istinski vjerovali u Boga; samo su pokušavali napuniti svoje trbuhe i pronaći način za život. Takvi ljudi nisu željeli steći istinu ili spasenje. Bi li Bog spasio te ljude? Neki, čak i da su bili voljni obavljati dužnost, nisu bili iskreni, već su bili motivirani željom za telefonima i računalima, za životnim pogodnostima. Ali lažne vođe nije bilo briga za to; sve dok je netko bio voljan obavljati dužnost, brinuli su se o njima, ne samo da su im davali novac za stanovanje i hranu, već su im kupovali i računala, telefone i raznu opremu. Ali ispostavilo se da su ti ljudi obavljali svoje dužnosti bez ikakvog učinka. Nisu li lažni vođe samo bacali novac u vjetar? Nisu li koristili novac Božje kuće da pokažu svoju velikodušnost? (Da.) Je li to posao koji bi vođe i djelatnici trebali raditi? (Ne.) Nisu li to bili lažni vođe? Lažni vođe vole se pretvarati da su dobri, dobrohotni i dobrodušni. Ako želiš pokazati dobrodušnost, u redu, samo koristi svoj vlastiti novac! Ako nemaju odjeće, skini svoju i daj im je; ne troši Božje prinose! Božji prinosi su namijenjeni za rad na širenju evanđelja, a ne za dijeljenje socijalnih povlastica, i svakako ne za pružanje pomoći siromašnima. Božja kuća nije socijalna ustanova. Lažni vođe nisu sposobni za stvarni rad, a još su manje sposobni opskrbljivati istinom ili životom. Oni se usredotočuju samo na korištenje Božjih prinosa za dijeljenje socijalnih povlastica kako bi se ulagivali ljudima i održavali vlastiti ugled i status. Oni su besramni rasipnici, zar ne? Ako se takvi lažni vođe otkriju, može li ih itko na vrijeme razotkriti i zaustaviti? Nitko nije ustao da ih zaustavi. Da Višnji nije saznao i tome stao na kraj, praksa korištenja Božjeg novca za pružanje povlastica ljudima nikada ne bi završila. Ti siromašni ljudi pružaju ruke sve dalje i dalje, uvijek želeći više. Oni su nezasitni; bez obzira na to koliko im daš, nikada nije dovoljno. Oni koji iskreno vjeruju u Boga u stanju su ostaviti svoje obitelji i karijere kako bi obavljali svoju dužnost da bi bili spašeni, pa čak i ako se suoče s poteškoćama u životu, mogu sami pronaći načine da ih riješe bez stalnog traženja stvari od Božje kuće. Rješavaju što mogu sami, a za ono što ne mogu riješiti, mole se Bogu i oslanjaju se na svoju vjeru da to iskuse. Oni koji uvijek prose od Boga, očekujući da im Božja kuća osigura životne troškove i da ih uzdržava, krajnje su nerazumni! Ne žele obavljati nikakvu dužnost, a ipak žele uživati u životu, znajući samo pružati ruke i tražiti stvari od Božje kuće, i čak ni tada, nikad im nije dosta. Nije li to prosjačka banda? A lažni vođe – ti moroni – samo su nastavili dijeliti povlastice, i nisu prestajali, neprestano udovoljavajući ljudima kako bi zaslužili njihovu zahvalnost, pa čak i misleći da takvi postupci slave Boga. To su stvari u kojima lažni vođe najviše uživaju. Dakle, postoji li itko tko može prepoznati te probleme, tko može prozrijeti suštinu tih problema? Većina vođa žmiri na jedno oko, misleći: „U svakom slučaju, ja nisam zadužen za rad na evanđelju, zašto bih se brinuo o tim stvarima? Ne troši se moj novac. Sve dok je gotovina u mom džepu netaknuta, u redu je. Vi možete davati kome god želite, kakve to veze ima sa mnom? Ionako taj novac ne završava u mom novčaniku.” Ima mnogo takvih neodgovornih ljudi, ali koliko ih može održavati rad Božje kuće?