Kako se odnositi prema nekoliko posebnih vrsta ljudi

I. Kako se odnositi prema ljudima koji se ne bave svojim pravim poslom

Neki ljudi imaju prihvatljivu ljudskost, imaju jake strane i bistar um, govore normalno, obično su vrlo optimistični i vrlo su proaktivni u vršenju svoje dužnosti, ali imaju jednu manu, a to je da su vrlo sentimentalni. Dok slijede Boga i vrše svoju dužnost u crkvi, neprestano im nedostaju obitelj i rodbina, ili neprestano razmišljaju o tome kako bi jeli finu hranu iz svog rodnog kraja i teško im je što je ne mogu jesti, što posljedično utječe na njihovo obavljanje dužnosti. Postoji i druga vrsta ljudi, koja voli živjeti sama na jednom mjestu, te imati svoj privatan prostor. Kad su s braćom i sestrama, osjećaju da je tempo rada prebrz i da nemaju privatnog životnog prostora. Neprestano osjećaju da su pod pritiskom i uvijek se osjećaju sputano i neugodno živeći s braćom i sestrama. Uvijek žele raditi što god im se prohtije i biti slobodni da si ugađaju. Ne žele vršiti svoju dužnost zajedno sa svima ostalima i neprestano razmišljaju o povratku kući. Uvijek im je neugodno vršiti dužnost u Božjoj kući. Iako im je lako slagati se s braćom i sestrama i nitko ih u Božjoj kući ne zlostavlja, donekle se muče s pridržavanjem rasporeda rada i odmora – nakon što svi ujutro ustanu, oni žele duže spavati, ali im je neugodno to učiniti, a kad se svi ostali već odmaraju noću, oni ne žele ići u krevet i uvijek žele raditi nešto što ih zanima. Ponekad jako požele jesti nešto posebno, ali toga nema u kantini, a previše im je neugodno to zatražiti. Ponekad žele ići u šetnju, ali nitko drugi to ne traži, pa se ne usuđuju ugađati si. Uvijek su pažljivi i oprezni, i boje se da će ih drugi ismijavati, gledati s visoka ili nazivati djetinjastima. Ako ne obavljaju dobro svoju dužnost, ponekad budu orezani. Osjećaju se kao da su svaki dan na iglama, kao da hodaju po tankom ledu i prilično su nesretni. Misle: „Sjećam se da sam, dok sam bio kod kuće, bio mezimac u obitelji, slobodan i nesputan, poput malog anđela. Kako sam bio sretan! Sada vršim svoju dužnost u Božjoj kući, kako to da je moje nekadašnje ja nestalo bez traga? Više ne mogu raditi što god želim, kao što sam nekad radio”, i stoga ne žele živjeti takav život. Ali ne usuđuju se to spomenuti svom vođi i neprestano prenose te misli ljudima oko sebe, uvijek čeznu za domom i noću potajno plaču u krevetu. Što treba učiniti s takvim ljudima? Svatko tko je toga svjestan trebao bi to bez odlaganja prijaviti, vođa bi trebao odmah utvrditi je li izvještaj istinit ili ne, i ako jest, toj se osobi može dopustiti da se vrati kući. Takve osobe uživaju u hrani, piću i gostoprimstvu Božje kuće, ali i dalje ne žele vršiti svoju dužnost i uvijek su neraspoloženi, osjećaju se ojađeno i nesretno, pa ih pošaljite na put što je prije moguće. Ljudi te vrste nisu u takvom raspoloženju samo na trenutak, pa da ga onda riješe razmišljanjem – to nije njihova situacija. Subjektivna volja nekih ljudi je da postojano vrše svoju dužnost, pa iako im nedostaje dom, znaju o kakvom se problemu radi i sposobni su tragati za istinom i riješiti ga. Nema potrebe da takve ljude puštate ili da se brine o njima. Situacija o kojoj govorimo je kad se ljudi u 30-ima još uvijek ponašaju kao djeca, a da nikad ne odrastu i uvijek ostaju nestabilni. Rade samo ono što se od njih traži, a kad nemaju što raditi, razmišljaju o zabavi i čavrljanju o nevažnim temama i nikad se ne žele baviti svojim pravim poslom. Nevjernici govore o tome da se čovjek ostvari u dobi od 30 godina. Biti ostvaren znači baviti se svojim pravim poslom, biti u stanju preuzeti posao i uzdržavati sebe, znati se baviti svojim pravim poslom, provoditi manje vremena u zabavi i ne odgađati svoj pravi posao. Što znači „ponašati se kao djeca”? To znači da su nesposobni preuzeti bilo kakav pravi posao, uvijek žele da im misli lutaju i neprestano žele ići u šetnju, lutati, zabavljati se, jesti grickalice, gledati serije, čavrljati o nevažnim stvarima, igrati igrice i pretraživati internet u potrazi za čudnim događajima i neobičnim pričama. To znači da uopće nisu skloni pohađanju okupljanja, uvijek žele spavati kad god se održavaju okupljanja, žele spavati čim se osjete pospano, i žele jesti čim osjete glad, biti samovoljni i ne baviti se svojim pravim poslom. Za takve se ljude ne može reći da imaju lošu ljudskost, samo što nikad ne odrastu i uvijek ostaju nezreli. Takvi su u dobi od 30 godina, i još uvijek su takvi s 40; nesposobni su se promijeniti. Što je potrebno uraditi ako zatraže da odu i više ne žele vršiti svoju dužnost? Božja kuća ih ne nagovara da ostanu. Trebali biste im odmah odgovoriti – neka odmah odu i vrate se među nevjernike, i recite im da nipošto ne govore da vjeruju u Boga. Mogu li ljudi koji se ne bave svojim pravim poslom steći istinu? Ako očekuješ da će oni sazreti u pogledu svoje ljudskosti i početi se baviti svojim pravim poslom kroz vršenje dužnosti u Božjoj kući, da će biti sposobni preuzeti važan posao, a zatim razumjeti i primjenjivati istinu i proživjeti obličje čovjeka, ne bi se nipošto trebao na to oslanjati. Takve ćete ljude naći u svakoj skupini. Nevjernici imaju nadimak za tu vrstu ljudi: „velika djeca”. Takvi ljudi mogu doživjeti 60 godina, a da se nikad nisu bavili svojim pravim poslom. Govore i rješavaju stvari neozbiljno, uvijek se smiju, šale i skakuću okolo, ništa ne rade na ozbiljan način i posebno su usredotočeni na zabavu. Božja kuća ne može koristiti takve ljude.

Mislite li vi da su ta „velika djeca” loša? Jesu li oni zli ljudi? (Ne.) Neki od njih nisu zli ljudi, prilično su prostodušni i nisu loši. Neki od njih su prilično dobrodušni i voljni pomoći drugima. Ali svi imaju jednu manu – samovoljni su, vole zabavu i ne bave se svojim pravim poslom. Na primjer, recimo da se žena nakon udaje ne uči obavljati nikakve kućanske poslove. Kuha obroke samo kad je sretna, ali ne i kad je nesretna – stalno je treba nagovarati. Ako netko želi da ona nešto učini, mora s njom pregovarati i mora je nadzirati. Uvijek se voli lijepo odijevati kako bi mogla ići u kupovinu, kupovati odjeću i kozmetiku te ići na kozmetičke tretmane. Kad se vrati kući, ne obavlja ni jedan jedini kućni posao, već samo želi igrati karte i mahjong. Ako je pitaš koliko košta kilogram kupusa, ona ne zna; ako je pitaš što će jesti sutra, ni to ne zna; a ako je zamoliš da nešto skuha, ne napravi to dobro. Dakle, u čemu je ona najvještija? Najvještija je u tome da zna koji restoran poslužuje najbolju hranu, koja trgovina ima najmoderniju odjeću i koja trgovina prodaje pristupačnu i učinkovitu kozmetiku, ali ne razumije niti uči druge stvari poput toga kako provoditi svoje dane ili vještine koje su potrebne u normalnom ljudskom životu. Ona te stvari ne uči zato što ima nedovoljno kova, zar ne? Ne, nije to. Sudeći po stvarima u kojima je vješta, ona ima kov, ali se ne bavi svojim pravim poslom. Sve dok ima novca za trošenje, ići će jesti u restoranima i kupovati šminku i odjeću. Ako kod kuće nedostaje lonaca i tava i zamoli je se da ih kupi, reći će: „Vani se prodaje ukusna hrana, zašto bih ja to kupovala?” Ako je usisavač kod kuće pokvaren i zamoli je se da kupi jedan komad odjeće manje kako bi uštedjela novac za novi, reći će: „Kad budem u budućnosti zarađivala, samo ću unajmiti kućnu pomoćnicu da čisti kuću, tako da nema potrebe kupovati usisavač.” Obično, ako ne igra igrice ili mahjong, onda kupuje modernu odjeću i nikad ne čisti kuću. To znači ne baviti se svojim pravim poslom, zar ne? Zatim, postoje neki muškarci koji, čim zarade nešto novca, za taj novac kupe automobil ili ga prokockaju. Ako se nešto pokvari kod kuće, ne popravljaju to. Ne provode svoje dane kako treba. U njihovom domu hladnjak ne radi, kao ni perilica rublja, odvodi su začepljeni, a krov prokišnjava kad pada kiša, i oni te stvari ne popravljaju jako dugo. Što mislite o takvim muškarcima? Ne bave se svojim pravim poslom. Bili oni muškarci ili žene, Božja kuća ne može koristiti tipove ljudi koji su pretjerano samovoljni i ne bave se svojim pravim poslom.

Neki se ljudi ne bave svojim pravim poslom kao roditelji i ne brinu se pravilno o svojoj djeci. Kao rezultat toga, njihova djeca se na kraju opeku kipućom vodom ili zadobiju neke udarce i ogrebotine; neka djeca na kraju slome nos, druga opeku stražnjicu na peći, a treća opeku grlo nakon što popiju kipuću vodu. Ljudi te vrste nisu pažljivi ni u čemu što rade i nesposobni su bilo što učiniti kako treba. Ne bave se svojim pravim poslom, zabušavaju, samovoljni su i vole zabavu te su nesposobni preuzeti odgovornosti koje bi osoba trebala nositi. Kao roditelji, nesposobni su ispuniti svoje odgovornosti i nepažljivi su. Dakle, mogu li takvi ljudi preuzeti odgovornosti koje bi normalni ljudi trebali nositi, kada vrše dužnost u Božjoj kući? Ne, nipošto ne mogu. Ljudi koji se ne bave svojim pravim poslom ne mogu se koristiti. Ako kažu da više ne žele vršiti svoju dužnost i zatraže povratak kući, onda ih odmah pustite. Nitko ih ne bi trebao siliti ili nagovarati da ostanu, jer je to problem koji se tiče njihove prirode, to nije povremeno, trenutačno očitovanje. Ti su ljudi bili puni zabluda kad su došli u Božju kuću vršiti svoju dužnost; mislili su da će vršenje dužnosti i slijeđenje Boga biti kao dolazak u Edenski vrt, kao da su u dobroj zemlji kanaanskoj. Zamišljali su život koji je divan, s lijepim stvarima za jelo i piće cijeli dan, slobodan i bez ograničenja i bez ikakvog posla. Htjeli su živjeti bezbrižan život u dokolici, ali se ispostavilo da je potpuno drugačije od onoga što su zamislili. Ti su ljudi iskusili dovoljno i osjećaju da je ovdje dosadno i monotono te žele otići, pa ih pustite bez odlaganja, Božja kuća ne nagovara te ljude da ostanu. Božja kuća ne sili ljude, pa ni vi to ne biste trebali činiti; to je primjenjivanje istine i postupanje u skladu s načelima. Morate činiti stvari koje su u skladu s istina-načelima, morate biti osoba koja razumije Božje nakane, mudra osoba – nemojte biti smušena osoba ili osoba koja bez razlike ugađa drugima. Postupati na ovaj način s ljudima koji se ne bave svojim pravim poslom – može li se to smatrati nedostatkom ljubavi ili nedavanjem ljudima prilike da se pokaju? (Ne, ne može.) Bog je pravedan prema svima, a Božja kuća ima pravo promicati, odgajati i koristiti te. Ako ne želiš vršiti svoju dužnost i zatražiš da napustiš crkvu, to je tvoj slobodan izbor, stoga bi se crkva trebala složiti s tvojim zahtjevom, i ona te apsolutno neće siliti. To je u skladu s moralom, u skladu s ljudskošću, i naravno, posebno je u skladu s istina-načelima. To je vrlo prikladan način postupanja! Ako netko vrši svoju dužnost neko vrijeme i smatra to zamornim i teškim, i više nije sretan što to radi, te posljedično želi odustati od svoje dužnosti i prestati vjerovati u Boga, danas ću ti dati konačan odgovor na to, a to je da će se Božja kuća s time složiti, i ona te nikada neće siliti da ostaneš, niti će ti otežavati stvari. Tu nema dvojbe i ne trebaš se osjećati kao da si u dilemi, ili da si osramoćen. Još manje je to problem za Božju kuću, a Božja kuća također ne postavlja nikakve zahtjeve prema tebi. Štoviše, ako želiš otići, onda te Božja kuća neće osuditi niti će ti stajati na putu, jer to je put koji si ti izabrao, a Božja kuća može samo udovoljiti tvojim zahtjevima. Je li to prikladan način postupanja? (Da.)

Upravo sam naveo nekoliko situacija u kojima se ljudi ne bave svojim pravim poslom. Božja kuća neće siliti te ljude; ako ne žele obavljati svoju dužnost ili imaju neke osobne poteškoće i zatraže da je više ne obavljaju, onda će se Božja kuća složiti. Više ih neće koristiti i neće im dati da obavljaju dužnost. Tako se postupa s takvim ljudima i to je potpuno prikladan način postupanja.

II. Kako se odnositi prema Judama

Postoje neki ljudi koji su izuzetno plašljivi, i kad god čuju da je neki brat ili sestra uhićen, izuzetno se boje da će i sami biti uhićeni. Jasno je da ako budu uhićeni, postoji opasnost da će izdati crkvu. Kako treba postupati s takvim ljudima? Jesu li ti ljudi prikladni za obavljanje nekih važnih dužnosti? (Ne, nisu.) Neki ljudi mogu reći: „Tko može jamčiti da i sam neće postati Juda?” Nitko ne može jamčiti da i sam nikada ne bi postao Juda ako bi ga mučili. Pa zašto onda Božja kuća ne koristi ljude koji su kukavice, koji bi mogli postati Jude? Zato što ljudi koji su očito kukavice mogu biti uhićeni i počiniti izdaju u bilo kojem trenutku; ako se takvi ljudi koriste za obavljanje važne dužnosti, izuzetno je vjerojatno da će stvari poći po zlu. To je načelo koje se mora razumjeti pri odabiru i korištenju ljudi u opasnom okruženju kontinentalne Kine. Ovdje postoji posebna okolnost, a to je da su neki ljudi bili podvrgnuti teškom, dugotrajnom mučenju koje im je ugrozilo život, i na kraju, stvarno više nisu mogli izdržati, pa su postali Jude iz slabosti i izdali neke nevažne stvari. Takve ljude nitko ne može prozreti i ti se ljudi još uvijek mogu koristiti. Ali onda postoje ljudi koji su si već pripremili izlaz prije nego što budu uhićeni. Dugo su i naporno razmišljali o tome kako osigurati da budu odmah pušteni nakon uhićenja, a da ne moraju proći nikakvo mučenje – prvo, izbjegavanje mučenja, drugo, izbjegavanje osude, i treće, izbjegavanje odlaska u zatvor. Tako oni razmišljaju. Nemaju odlučnost da bi radije patili ili bili zatvoreni nego postali Jude. Mogli bi počiniti izdaju čak i bez mučenja, pa bi se moglo reći da su oni već Jude i prije nego što budu uhićeni i zatvoreni? (Da.) To su pravi Jude. Usuđuje li se crkva koristiti takve ljude? (Ne, ne usuđuje se.) Ako ih se može uočiti, nipošto se ne smiju odgajati i koristiti. Kako se ti ljudi obično očituju? Izuzetno su plašljivi. Čim nešto pođe po zlu, izbjegavaju svoje odgovornosti prvom prilikom, i kad god naiđu na najmanji rizik, napuštaju svoju dužnost i bježe. Svaki put kad čuju da je okruženje postalo opasno, nađu sigurno mjesto za skrivanje; nitko ih ne može pronaći i ne održavaju kontakt ni s kim. Posao skrivanja odrađuju iznimno dobro. Ne mare za bilo kakve poteškoće s kojima se suočava rad crkve i sposobni su ostaviti po strani bilo kakav ključan posao; vlastitu sigurnost smatraju važnijom od svega ostalog. Štoviše, suočeni s opasnošću, natjerat će druge da se isture i preuzmu rizik kad god se nešto pojavi, dok oni štite sebe. Bez obzira na to kolikoj opasnosti izlažu druge, osjećaju da je to vrijedno i ispravno učiniti radi vlastite sigurnosti. Također, kada su suočeni s opasnošću, ne dolaze žurno pred Boga da se mole, niti žurno organiziraju premještaj braće i sestara ili crkvene imovine koja bi mogla biti u opasnosti. Umjesto toga, prvo naporno razmišljaju o tome kako pobjeći, kako se sakriti i kako se izvući iz opasnosti. Čak imaju i razrađen plan za bijeg – koga će prvog izdati ako budu uhićeni, kako izbjeći mučenje, kako izbjeći zatvorsku kaznu i kako izbjeći nevolju. Kad god naiđu na neku nevolju, smrtno su uplašeni i nemaju ni trunke vjere. Nisu li takvi ljudi opasni? Ako se od njih zatraži da poduzmu opasan posao, beskrajno se žale na to, postaju uplašeni i neprestano razmišljaju o bijegu, i ne žele ga poduzeti. Ljudi te vrste već pokazuju znakove da su Jude i prije nego što su uhićeni. Jednom kad budu uhićeni, sto posto je sigurno da će izdati crkvu. U vršenju svoje dužnosti u Božjoj kući, oni su zaista proaktivni u svemu što ih stavlja u središte pozornosti, a da ih ne izlaže riziku; ali kad je riječ o preuzimanju rizika, povlače se, i ako ih zamoliš da učine nešto rizično, neće to učiniti, jednostavno neće preuzeti odgovornost. Jednom kad čuju da negdje postoji opasnost, na primjer, da veliki crveni zmaj provodi uhićenja, ili da su neki vjernici uhvaćeni, prestaju pohađati okupljanja, prekidaju kontakt s braćom i sestrama, i nitko ih ne može pronaći. Ponovno se pojave kad se glasine stišaju i sve bude u redu. Jesu li takvi ljudi pouzdani? Mogu li vršiti dužnost u Božjoj kući? (Ne.) Zašto ne mogu? Nemaju čak ni odlučnost ili želju da ne postanu Jude; oni su samo kukavice, slabići i ništarije. Ljudi te vrste imaju jednu očitu karakteristiku, a to je da bez obzira na to koje jače strane i sposobnosti posjeduju, ako ih Božja kuća koristi, nikada se neće svesrdno posvetiti obrani interesa Božje kuće. Ne brane interese Božje kuće zato što su nesposobni? Ne, nije to u pitanju, iako imaju tu sposobnost, oni ih svejedno neće braniti. Oni su tipični Jude. Kad god trebaju imati posla s nevjernicima tijekom vršenja svoje dužnosti, održavaju skladne odnose s njima i brinu se da nevjernici zadrže visoko mišljenje, poštovanje i divljenje prema njima. Po koju cijenu, dakle, sve to postižu? Po cijenu izdaje interesa Božje kuće u zamjenu za svoju osobnu slavu i interese. Takva je osoba posebna kukavica čak i prije uhićenja, a nakon što bude uhićena, sto posto je sigurno da će počiniti izdaju. Božja kuća apsolutno ne može koristiti takve ljude – te Jude – i mora ih eliminirati što je prije moguće.

Što se tiče one vrste ljudi koji su Jude, iako se izvana ne doimaju zlima, oni su zapravo ljudi iznimno niskog integriteta i đavolskog karaktera. Ma koliko slušali propovijedi ili čitali Božje riječi, oni jednostavno ne mogu razumjeti istinu, niti osjećaju da je nanošenje štete interesima Božje kuće nešto najsramotnije, najopakije i najzlonamjernije. Spremni su istupiti kada se radi o stvarima zbog kojih će biti primijećeni, ali kada se radi o stvarima koje su rizične ili s kojima se teško nositi, puštaju druge da ih preuzmu i s njima se uhvate u koštac. Kakvi su to ljudi? Nisu li to ljudi iznimno niskog integriteta? Neki ljudi kupuju stvari za Božju kuću i pri tome bi trebali voditi računa o interesima Božje kuće te biti pošteni i razumni. Međutim, ljudi koji su Jude ne samo da ne brane interese Božje kuće, već naprotiv, pomažu nevjernicima na štetu Božje kuće i udovoljavaju zahtjevima nevjernika u svakoj prilici, i radije bi da se našteti interesima Božje kuće ako im to pomaže da se dodvore nevjernicima. To se zove ugristi ruku koja te hrani i to je nedostatak vrline! Nije li to prezira vrijedna ljudskost? To nije puno bolje od Jude koji je izdao Gospodina i svoje prijatelje. Što god da im Božja kuća povjeri, oni ne uzimaju u obzir interese Božje kuće. Kada se od njih zatraži da nešto kupe, nikada ne istražuju ponude i ne uspoređuju cijene, kvalitetu i postprodajne usluge više dobavljača, niti zatim pažljivo odmjeravaju opcije i provode odgovarajuću provjeru kako bi izbjegli da budu prevareni, uštedjeli Božjoj kući nešto novca i zaštitili interese Božje kuće od štete – oni to nikada ne čine. Ako neki brat ili sestra predlože da bi bilo najbolje potražiti povoljniju ponudu, oni kažu: „Nema potrebe tražiti, dobavljač kaže da je njegova roba najbolja.” Kada ih brat ili sestra upitaju: „Možeš li se s njima pogađati oko cijene?”, oni odgovaraju: „Čemu cjenkanje? Već su mi rekli koja je cijena, a ako se počnem s njima pogađati, to bi sigurno bilo neugodno i izgledalo bi kao da nemamo novca. Božja kuća je bogata, zar ne?” Bez obzira na to koliko nešto košta ili kakve je kvalitete, sve dok oni to smatraju prikladnim, odmah će naložiti nekome da to kupi te će kritizirati, koriti, pa čak i osuditi svakoga tko odgodi kupnju. Nitko im se ne usuđuje reći „ne” u lice i nitko se ne usuđuje iznijeti bilo kakvo mišljenje. Bilo da obavljaju velik posao ili mali zadatak za Božju kuću, koja su njihova načela? „Božja kuća samo treba dati novac, a to je li interesima božje kuće nanijeta šteta ili ne, nema nikakve veze sa mnom. Ja jednostavno tako radim stvari; moram uspostaviti dobre odnose s nevjernicima. Što god nevjernici kažu, to je ispravno i ja ću se s time složiti. Neću rješavati stvari u skladu sa zahtjevima božje kuće. Ako me želiš koristiti, koristi me; ako me ne želiš koristiti, nemoj – ovisi o tebi. Ja sam jednostavno takav!” Nije li to đavolska priroda? Takvi su ljudi nevjernici i bezvjernici. Mogu li se oni koristiti za obavljanje poslova za Božju kuću? Ova vrsta osobe ima nešto obrazovanja, neke jače strane i vanjske sposobnosti, dobar je govornik i može obaviti neke poslove. Ali bez obzira na to koje poslove obavlja za Božju kuću, neizbježno to čini nepromišljeno i svojevoljno, nanoseći štetu interesima Božje kuće. Ona također uporno obmanjuje Božju kuću i prikriva pravo stanje stvari, a nakon što zabrlja, Božja kuća mora organizirati nekoga da počisti nered za njom. Ovo je tipičan primjer udruživanja s osobama izvana radi izdaje interesa Božje kuće. Po čemu se to razlikuje od Jude koji je izdao Gospodina i svoje prijatelje? Kada se ljudi ove vrste koriste za obavljanje dužnosti, ne samo da ne uspijevaju služiti Božjoj kući, već se ispostavi da su rasipnici i da donose lošu sreću. Nisu čak ni kvalificirani da budu služitelji; oni su naprosto čisti degenerici! Takvi su ljudi upravo Sotonine sluge i potomstvo velikog crvenog zmaja, i jednom kada se razotkriju, treba ih odmah ukloniti i eliminirati. Kao vjernici u Boga i članovi Božje kuće, oni ne mogu čak ni ispuniti svoju odgovornost da brane interese Božje kuće. Imaju li i dalje savjesti i razuma? Gori su čak i od psa čuvara!

Ljudima koji su Jude ne piše riječ „Juda” na čelu, ali njihovi su postupci i ponašanje potpuno iste prirode kao Judini i nikada nemojte koristiti takve ljude. Što mislim pod „nikada ne koristiti”? To znači da im se nikada, ali baš nikada, ne smiju povjeravati važne stvari. Ako se radi o nevažnoj stvari koja nema posljedica za interese Božje kuće, u redu je privremeno ih koristiti, ali ova vrsta osobe definitivno nije u skladu s načelima Božje kuće za korištenje ljudi, jer su oni rođene Jude i urođeno su loši. Ukratko, ti su ljudi opasni i apsolutno se ne smiju koristiti. Što duže koristiš takve ljude, to ćeš se osjećati nelagodnije i to će imati više posljedica u budućnosti. Stoga, ako već jasno vidiš da su oni ljudi koji su Jude, onda ih nipošto nemoj koristiti – sve je ovo istina. Je li ispravno tako postupati prema njima? Neki bi mogli reći: „Takvo postupanje prema njima je lišeno ljubavi. Nisu nikoga izdali; kako mogu biti Jude?” Treba li čekati da nekoga izdaju? Kako se Juda očitovao? Je li bilo ikakvih znakova da će izdati Gospodina? (Da, krao je novac iz kese s novcem Gospodina Isusa.) Ljudi koji neprestano izdaju interese Božje kuće imaju istu prirodu kao Juda, koji je krao novac iz kese. Jednom kada takvi ljudi budu uhićeni, upustit će se u izdaju i predati Sotoni sve što znaju, bez ikakvog suzdržavanja. Ova vrsta osobe ima bit Jude. Njihova bit je već jasno otkrivena i razotkrivena; ako ih unatoč tome koristiš, ne prizivaš li time nevolju? Nije li to namjerno nanošenje štete Božjoj kući? Neki ljudi otvoreno kažu: „Ako me itko oreže, ili ako itko učini nešto što šteti mojim interesima ili mi pokvari račune, platit će mi za to!” Takvi ljudi pogotovo imaju bit Jude; to je i više nego očito. Oni drugima sami govore da su Jude, tako da se ova vrsta osobe definitivno ne može koristiti.

III. Kako se odnositi prema prijateljima Crkve

Postoji još jedna vrsta ljudi koji se ne mogu smatrati ni dobrima ni lošima, i koji su vjernici samo po imenu. Ako ih povremeno zamoliš da nešto učine, oni to mogu učiniti, ali neće proaktivno obavljati svoju dužnost ako im to ne urediš. Kad god su slobodni, prisustvuju okupljanjima, ali u svoje privatno vrijeme, ne zna se jedu li i piju Božje riječi, uče li himne niti mole li se. Međutim, relativno su prijateljski nastrojeni prema Božjoj kući i crkvi. Što znači relativno prijateljski? To znači da ako ih braća i sestre zamole da nešto učine, oni će na to pristati; radi toga što su subraća po vjeri, mogu pomoći da se obavi nekoliko stvari, u granicama svojih mogućnosti. Međutim, ako se od njih zatraži da ulože velik napor ili da plate neku cijenu, nipošto to neće učiniti. Ako su neki brat ili sestra u poteškoći i treba im pomoć, kao što je povremeno čuvanje kuće, kuhanje obroka ili povremena pomoć u nekoliko manjih poslova – ili ako osoba zna strani jezik i može pomoći braći i sestrama da pročitaju pisma – u stanju su pružiti pomoć u takvim stvarima i relativno su prijateljski nastrojeni. Obično se prilično dobro slažu s drugima i ne zamjeraju ljudima, ali ne prisustvuju redovito okupljanjima i ne traže da obavljaju dužnost, a kamoli da preuzmu bilo kakav važan ili čak opasan posao. Ako ih zamoliš da obave opasan zadatak, definitivno će te odbiti, govoreći: „Vjerujem u boga radi traženja mira, pa kako bih mogao obavljati opasne zadatke? Ne bih li time tražio nevolju za sebe? Nikako to ne mogu učiniti!” Ali ako ih braća i sestre ili crkva zamole da učine nešto manje, mogu pomoći i uložiti simboličan napor, baš kao prijatelj. Ovaj oblik truda i pomaganja ne može se nazvati obavljanjem dužnosti, niti se može nazvati postupanjem u skladu s istina-načelima, a još manje se može nazvati primjenjivanjem istine; radi se samo o tome da imaju povoljan dojam o vjernicima u Boga i da su prilično prijateljski nastrojeni prema njima te da su u stanju pružiti ruku pomoći ako nekome treba pomoć. Kako se naziva ova vrsta ljudi? Božja kuća ih naziva prijateljima crkve. Kako bi se trebalo odnositi prema ljudima koji su prijatelji crkve? Ako posjeduju kov i neke jače strane te mogu pomoći crkvi u rješavanju nekih vanjskih poslova, onda su također služitelji i prijatelji crkve. To je zato što se ljudi ove vrste ne ubrajaju u vjernike u Boga, i Božja kuća ih ne priznaje. A ako ih ne priznaje Božja kuća, može li ih Bog priznati kao vjernike? (Ne.) Stoga, nikada, ali baš nikada, ne tražite od takvih ljudi da se pridruže redovima onih koji obavljaju dužnost puno radno vrijeme. Ima onih koji kažu: „Neki ljudi, kada tek počnu vjerovati, imaju malo vjere i samo žele biti prijatelji crkve. Ne razumiju mnoge stvari o vjerovanju u Boga, pa kako mogu biti voljni obavljati dužnost? Kako mogu biti voljni davati se svim srcem?” Ne govorimo o ljudima koji vjeruju u Boga tri do pet mjeseci ili do godinu dana, već o ljudima koji nominalno vjeruju u Boga više od tri godine, ili čak pet ili deset godina. Bez obzira na to koliko takvi ljudi svojim ustima priznavali da je Bog jedini istiniti Bog i da je Crkva Svemogućeg Boga istinska crkva, to ne dokazuje da su oni istinski vjernici. Na temelju različitih očitovanja ove vrste ljudi i njihovog načina vjerovanja, nazivamo ih prijateljima crkve. Ne treba se prema njima odnositi kao prema braći ili sestrama – oni nisu braća i sestre. Ne dopustite takvim ljudima da se pridruže crkvi s punim radnim vremenom i ne dopustite im da se pridruže redovima onih koji obavljaju dužnost puno radno vrijeme; Božja kuća ne koristi takve ljude. Neki bi mogli reći: „Imaš li Ti predrasude prema takvim ljudima? Iako se izvana mogu činiti mlakima, zapravo su iznutra vrlo gorljivi.” Bilo bi nemoguće da iskreni vjernici vjeruju u Boga pet ili deset godina i da su i dalje mlaki; ponašanje ove vrste ljudi već u potpunosti otkriva da su oni bezvjernici, ljudi izvan Božjih riječi i nevjernici. Ako ih i dalje nazivaš braćom i sestrama te i dalje govoriš da se prema njima postupa nepravedno, onda to proizlazi iz tvoje predodžbe i tvojih osjećaja.

Kako bismo se trebali odnositi prema ljudima koji su prijatelji crkve? Oni su srdačni i voljni pomoći u obavljanju manjeg broja stvari. Ako postoji potreba za njima, može im se dati prilika da se bave manjim brojem stvari. Ako nešto mogu učiniti, neka to i učine. Što se tiče stvari koje ne mogu dobro obaviti, a mogli bi čak i zabrljati, definitivno im ne ostavljajte takve zadatke, kako biste izbjegli stvaranje nevolja – ne smijete dopustiti da se osjećate sputanim zbog njihovih dobrih namjera. Oni ne razumiju istinu, niti razumiju načela. Ako postoje vanjski poslovi kojima se mogu baviti, neka samo izvole. Ali nikada im ne dopustite da obavljaju važne stvari koje se tiču rada crkve – u takvom slučaju, njihove dobre namjere i entuzijastičnu pomoć treba odbiti. Kada naiđete na takvu osobu, samo površno imajte posla s njom, ali neka na tome i ostane; ne shvaćajte ih ozbiljno. Zašto ih ne biste trebali shvaćati ozbiljno? Zato što su oni samo prijatelji crkve i uopće nisu braća ni sestre. Odgovaraju li takvi ljudi načelima Božje kuće za korištenje ljudi? (Ne, ne odgovaraju.) Stoga, ako takva osoba ne prisustvuje okupljanjima, ne sluša propovijedi ili ne obavlja dužnost, nema potrebe pozivati je. Ako ne jedu i ne piju Božje riječi ili se ne mole, ako ne traže istina-načela kad im se nešto dogodi i ako nisu voljni komunicirati s braćom i sestrama, nema potrebe podržavati ih ili im pomagati. U pet riječi – ne obraćajte pozornost na njih. Ne shvaćajte ozbiljno ljude koji su prijatelji crkve i bezvjernici i ne obraćajte pozornost na njih. Nema potrebe brinuti se za njih i nema potrebe raspitivati se o njima. Zašto se ne raspitivati o njima? Koja je svrha raspitivati se o ljudima koji nemaju nikakve veze s nama? To je suvišno, zar ne? Želite li vi obraćati pozornost na takve ljude? Možda se volite miješati u nečije stvari i želite se brinuti i pitati se: „Kako su oni sada? Jesu li vjenčani ili ne? Jesu li dobro? Koji posao sada rade?” Bez obzira na to kako su, to nema nikakve veze s tobom. Koja je svrha brinuti se o tome? Ne obraćaj pozornost na njih i ne komentiraj ih. Neki ljudi vole komentirati, poput: „Vidiš? Ne vjeruju ispravno u Boga, svaki dan žive bezvoljno i iscrpljujućim životom i cijelo vrijeme izgledaju tako umorno i iscrpljeno”, ili „Vidiš? Ne vjeruju pravilno u Boga, pa nemaju mira, i opet se nešto loše dogodilo u njihovoj obitelji”. Sve je to besmislica i nepotrebno je. Kako oni žive svoj život i kojim putem idu, to uopće nije tvoja stvar. Čak ih i ne spominji; nisi na istom putu kao oni. Ti se iskreno daješ za Boga i obavljaš svoju dužnost puno radno vrijeme, samo želiš težiti zadobivanju istine i postizanju spasenja, i ma što da Bog kaže, želiš dati sve od sebe da Mu udovoljiš; ti ljudi nemaju te stvari u svom srcu. Kada vidiš zle trendove, osjećaš prezir i odbojnost prema njima i osjećaš da nema sreće u životu na ovom svijetu i da sreću možeš pronaći samo vjerujući u Boga; dok je kod njih upravo suprotno u odnosu na tebe: to dokazuje da oni nisu na istom putu kao ti. Načelo Božje kuće za postupanje s takvom vrstom osobe je da, ako je voljna pomoći, Božja kuća joj može dati priliku sve dok nema mogućih negativnih posljedica. Ako Božja kuća uopće nema koristi od nje, a ona je i dalje voljna pomoći, onda je najbolje ljubazno odbiti – nemoj si stvarati nevolje. Vjernici svakodnevno razgovaraju o istini i prihvaćaju orezivanje, ali i dalje mogu raditi stvari na površan način, pa mogu li prijatelji crkve pravilno obavljati stvari bez ikakve naknade zauzvrat? (Ne, ne mogu.) Recite Mi, znači li to da o ljudima mislimo najgore? Je li ovo gledanje na ljude u pretjerano negativnom svjetlu? (Ne, nije.) Ovo je govor utemeljen na činjenicama, govor utemeljen na biti ljudi. Ne budite neuki, ne budite glupi i ne činite ništa glupo. Vjernici i dalje moraju proći kroz orezivanja, sudove i grdnje, strogo discipliniranje, prekoravanje i razotkrivanje prije nego što obavljanje njihove dužnosti može malo po malo biti u skladu s Božjom nakanom. Prijatelj crkve ili nevjernik uopće ne prihvaća nikakvu istinu i sve o čemu razmišlja je njegov vlastiti interes, pa što dobro može proizaći iz toga da se on bavi poslovima za Božju kuću ili za braću i sestre? To uopće ne dolazi u obzir. Baš je prikladno ne obraćati pozornost na takve ljude, zar ne? (Da.) Što to znači, „ne obraćati pozornost na njih”? To znači da ih Božja kuća ne smatra vjernicima. Oni mogu vjerovati u Boga kako god žele, ali rad i poslovi Božje kuće nemaju apsolutno nikakve veze s njima. Oni su voljni pomoći, ali mi moramo odvagnuti i procijeniti jesu li prikladni za to, a ako nisu prikladni, ne možemo im dati tu priliku. Recite Mi, je li ovakvo postupanje u skladu s načelima? Imamo li pravo tako se odnositi prema takvim ljudima? Itekako!