Osma stavka: Pravovremeno izvještavati o nejasnoćama i poteškoćama s kojima se susreće u radu i tražiti rješenja za njih (Drugi dio)

Prošli put smo razgovarali u zajedništvu o osmoj stavci odgovornosti vođa i djelatnika: „Pravovremeno izvještavati o nejasnoćama i poteškoćama s kojima se susreće u radu i tražiti rješenja za njih.” Iako se osma stavka sastoji od samo jedne rečenice i u osnovi od vođa i djelatnika zahtijeva samo jednu vrlo jednostavnu stvar u smislu njihovih odgovornosti, proveli smo cijelo jedno okupljanje razgovarajući o toj temi. O kojim smo točno aspektima te teme razgovarali prošli put? Kojih se glavnih odgovornosti vođa i djelatnika ona dotiče? (Da bi se oni trebali okupiti i razgovarati u zajedništvu kada naiđu na nejasnoće i poteškoće, te pravovremeno tražiti rješenja i izvijestiti Višnjeg ako ih kroz razgovor u zajedništvu ne mogu razjasniti.) Glavne odgovornosti vođa i djelatnika kojih se ova stavka dotiče jesu sudjelovanje u radu i udubljivanje u razne segmente stvarnog posla, kako bi mogli otkriti razne probleme s kojima se u radu susreće i pravovremeno ih riješiti. Ako su isprobane razne metode, a problemi se i dalje ne mogu u potpunosti riješiti, te problemi i dalje postoje i postaju nejasnoće i poteškoće, tada vođe i djelatnici ne bi smjeli dopustiti da se te nejasnoće i poteškoće gomilaju, niti ih stavljati po strani i zanemarivati, već moraju pravovremeno smisliti način kako ih riješiti. Najbolji način za njihovo rješavanje je, naravno, tragati i razgovarati u zajedništvu s braćom i sestrama, kao i sa vođama i djelatnicima na različitim razinama, kako bi se došlo do rješenja tih problema. Ako se problemi ne mogu riješiti, vođe i djelatnici ne bi trebali pokušavati velike probleme prikazati kao male, a male kao da ne postoje, ili ih jednostavno ostaviti po strani i zanemariti, već moraju pravovremeno izvijestiti Višnjeg o njima i od Njega tražiti rješenja kako bi se problemi riješili. Na taj će način rad napredovati glatko, bez poteškoća i prepreka.

Vođe i djelatnici trebaju pravovremeno izvještavati o nejasnoćama i poteškoćama s kojima se susreće u radu i tražiti rješenja za njih

I. Definicija „pravovremenog”

Osma stavka odgovornosti vođa i djelatnika spominje pravovremeno izvještavanje o nejasnoćama i poteškoćama s kojima se susreću u radu – to je vrlo važno. Ako se problem otkrije danas, ali se njegovo rješavanje odgodi za osam ili deset dana, ili čak za šest mjeseci ili godinu dana, može li se to nazvati „pravovremenim”? (Ne.) Dakle, što znači „pravovremeno”? (To znači rješavati problem odmah, smjesta i trenutno.) Nije li to malo strogo? Ako za objašnjenje koristimo rječnik koji se odnosi na vrijeme, rješavanje problema odmah, smjesta i sada je ono što „pravovremeno” znači, ali gledajući doslovno značenje tih riječi, ljudima to nije lako postići i nije realno. Dakle, kako bismo trebali točno definirati riječ „pravovremeno”? Ako problem nije velik, ali ipak predstavlja prepreku u radu, i ako se može riješiti u roku od nekoliko sati, onda ga treba riješiti u roku od nekoliko sati – može li se to smatrati pravovremenim? (Da.) Pretpostavimo da je problem malo složeniji i teži, i da se može riješiti za dva ili tri dana, ali ako se ljudi potrude tragati za istinom, više istražuju informacije i nastoje ga riješiti u jednom danu – ne bi li to bilo korisnije za rad? Recimo da postoji problem koji se trenutno ne može prozreti i zahtijeva ispitivanje i istraživanje, što oduzima neko vrijeme. Za rješavanje tog konkretnog problema trebat će najviše tri dana. Ako potraje duže od tri dana, pojavit će se sumnja da se njegovo rješavanje namjerno odgađa, a to znači da se gubi vrijeme. Dakle, o problemu bi trebalo izvijestiti, tražiti rješenje i riješiti ga u roku od tri dana. To je ono što znači „pravovremeno”. Ako rješavanje problema zahtijeva komunikaciju i ispitivanje na jednoj razini za drugom, kao i prikupljanje informacija na razini za razinom, i tako dalje – ako su različiti procesi vrlo složeni – i dalje se ne bi smjelo odugovlačiti čitav mjesec. Recimo da se problem može riješiti u roku od tjedan dana ako vođe i djelatnici požure, rade brže te odaberu i uposle nekoliko prikladnih ljudi, tada u toj situaciji „pravovremeno” znači ograničiti rješavanje problema na jedan tjedan. Rješavanje problema duže od tjedan dana je neprikladno – to nije pravovremeno. To je vremensko ograničenje za rješavanje takvih relativno složenih pitanja. Na čemu se temelji taj vremenski okvir? Određuje se na temelju veličine problema i stupnja njegove težine. Međutim, većina stvari, poput problema vezanih uz stručne vještine ili pitanja nejasnih načela, može se riješiti s nekoliko rečenica – na koje bi vremensko razdoblje trebalo ograničiti rješavanje tih problema da bi se smatralo „pravovremenim”? Ako „pravovremeno” definiramo na temelju veličine problema i stupnja njegove težine, tada se većina pitanja može riješiti za manje od pola dana, dok bi za manji dio njih možda trebalo najviše tjedan dana; ako se pojavi novi problem, to je onda druga stvar. Stoga, ako „pravovremeno” definiramo kao odmah, smjesta i sada, onda se to čini kao strog zahtjev prema ljudima sudeći po doslovnom značenju tih riječi, ali gledajući vremensko ograničenje, većina se problema može riješiti za pola dana ili najviše jedan dan ako ljudi pravovremeno izvijeste o njima i traže rješenje za njih. Može li se to smatrati teškim u smislu vremena? (Ne.) A budući da nije teško u smislu vremena, vođama i djelatnicima bi trebalo biti lako ispuniti zahtjev da pravovremeno izvijeste o nejasnoćama i poteškoćama s kojima se susreće u radu i traže rješenja za njih, a te nejasnoće i poteškoće ne bi trebale biti stalno prisutne i neriješene, a još manje bi se smjele dugoročno gomilati u radu. Sada bi svima vama trebao biti poznat vremenski koncept „pravovremenog” – to je pitanje kako vođe i djelatnici trebaju procijeniti vremenske okvire pri rješavanju nejasnoća i poteškoća s kojima se susreću u radu. Ukratko, najtočnija definicija „pravovremenog” jest djelovati što je brže moguće – to jest, ako se o problemu može izvijestiti, tražiti rješenje za njega i riješiti ga u roku od pola dana, tako bi trebalo i biti, a ako se može riješiti u roku od jednog dana, tako bi trebalo i biti – te nastojati ne uzrokovati kašnjenja i ne dopustiti da rad bude pogođen. To je odgovornost vođa i djelatnika. Kada se u radu susretnu s problemima i otkriju ih, vođe i djelatnici trebali bi o njima pravovremeno razgovarati u zajedništvu i riješiti ih. Ako ih ne mogu riješiti, trebali bi što je brže moguće izvijestiti Višnjeg o njima i tražiti rješenje od Njega, umjesto da ih stavljaju po strani, ignoriraju i ne shvaćaju ozbiljno. Kada se pojave problemi, vođe i djelatnici trebali bi ih pravovremeno riješiti, umjesto da odugovlače, čekaju ili se oslanjaju na druge – vođe i djelatnici ne bi trebali pokazivati takva očitovanja.

II. Posljedice nepravovremenog rješavanja problema

Glavno načelo za rješavanje problema jest da se to mora činiti pravovremeno. Zašto se to mora činiti pravovremeno? Ako se pojave mnogi problemi koji se ne mogu pravovremeno riješiti, s jedne strane ljudi će se zaglaviti u stanju zbunjenosti i neće znati kako postupiti, a s druge strane, ako nastave raditi prema pogrešnoj metodi i kasnije moraju ponavljati i ispravljati obavljeni posao, kakve će tada biti posljedice? Velika količina ljudstva, financijskih sredstava i materijalnih resursa bit će protraćena i potrošena – to je gubitak. Ako se u radu pojave problemi, a vođe i djelatnici su slijepi i ne mogu te probleme pravovremeno otkriti i riješiti, mnogi će ljudi nastaviti raditi prema pogrešnoj metodi. Kada ljudi otkriju te probleme i žele ih riješiti i ispraviti, ti su problemi već nanijeli gubitke crkvenom radu. Neće li tada sve to ljudstvo te financijski i materijalni resursi biti protraćeni? Postoji li veza između uzrokovanja takvih gubitaka i toga što vođe i djelatnici ne rješavaju probleme pravovremeno? (Da.) Ako vođe i djelatnici mogu pratiti, nadzirati, provjeravati i davati upute za rad, tada će apsolutno moći pravovremeno otkriti i riješiti probleme. Ako su vođe i djelatnici površni i ne prate, ne nadziru, ne provjeravaju i ne daju upute za rad, ako su u tom pogledu vrlo pasivni i čekaju da se nakupi toliko problema da stvari potpuno izmaknu kontroli prije nego što pomisle na njihovo rješavanje, prije nego što pomisle izvijestiti Višnjeg o njima i od Njega tražiti rješenja, jesu li takvi vođe i djelatnici ispunili svoje odgovornosti? (Ne.) To je ozbiljno zanemarivanje odgovornosti; takvi vođe i djelatnici ne samo da nisu riješili probleme, već su umjesto toga prouzročili gubitke u ljudstvu i materijalnim resursima Božje kuće, a također i stvorili ogromnu prepreku crkvenom radu. Zbog zanemarivanja odgovornosti od strane vođa i djelatnika, njihovog nemara, obamrlosti i tuposti, te zato što nisu u stanju pravovremeno otkriti i riješiti mnoge probleme koji se javljaju u radu, pa čak ne mogu ni pravovremeno izvijestiti Višnjeg o njima i od Njega tražiti rješenja, mnogi se zadaci moraju ponovno raditi, a nakon što se ponovno urade, javlja se još problema zbog nemogućnosti pronalaženja načela. Dok se stvari tako nastavljaju, rok za završetak posla uvelike se odgađa, pa posao koji je trebao trajati mjesec dana traje tri mjeseca, a posao koji je trebao trajati tri mjeseca traje osam ili devet mjeseci – to je izravno povezano s time što vođe i djelatnici ne obavljaju stvarni posao. Budući da vođe i djelatnici ne preuzimaju odgovornost za svoj rad – to jest, nisu u stanju pravovremeno pronaći i ispraviti probleme kada se pojave – razni poslovi neprestano ne uspijevaju postići rezultate i ostaju u stanju paralize. A tko je izravno odgovoran za taj problem? (Vođe i djelatnici.) Stoga je vrlo važno da vođe i djelatnici obavljaju stvarni posao, a također je vrlo važno da otkrivaju probleme dok obavljaju stvarni posao. Ponekad će vođe i djelatnici otkriti probleme, ali neće znati kako ih riješiti, a ipak su u stanju pravovremeno izvijestiti Višnjeg o njima i od Njega tražiti rješenja kako bi ih riješili, što je još važnije. Mnogi vođe i djelatnici misle: „Mi imamo svoje načine rada. Višnji nam samo treba reći načela, a mi ćemo sami obaviti preostali stvarni posao. Ako naiđemo na bilo kakve poteškoće, dovoljno je da mi dolje zajedno razgovaramo u zajedništvu i molimo se.” Što se tiče intenziteta rješavanja problema, ili jesu li njihova rješenja temeljita ili djelotvorna, o tim stvarima uopće ne brinu niti pitaju. To je vrsta neodgovornog stava koji gaje dok rade, a to na kraju znači da svi segmenti rada u crkvi ne mogu glatko napredovati i sadrže ozbiljne probleme koji se ne rješavaju. To je posljedica koju uzrokuje preslab kov vođa i djelatnika, ili pak to što ne preuzimaju odgovornost i ne obavljaju stvarni posao.

Raščlanjivanje nekoliko vrsta lažnih vođa na temelju osme odgovornosti

I. Lažni vođe koji su pseudoduhovni

Prošli put smo u zajedništvu razgovarali o tome što su nejasnoće i poteškoće te definirali određene probleme o kojima se mora pravovremeno izvijestiti i za koje se moraju pravovremeno tražiti rješenja. U osnovi, postoje dvije glavne vrste problema. Jedna vrsta su problemi u radu u vezi s kojima ljudi nisu sigurni ili ih ne mogu prozreti. Kada je riječ o tim problemima, ljudima je vrlo teško dokučiti načela. Iako možda razumiju načela u doktrinarnom smislu, ne znaju kako ih provesti u djelo ili primijeniti. Ti se problemi odnose na nejasnoće. Druga vrsta su stvarne poteškoće i problemi koje ljudi ne znaju kako riješiti. Ova je vrsta nešto ozbiljnija u usporedbi s nejasnoćama, i to su problemi o kojima bi vođe i djelatnici također trebali izvijestiti i za njih tražiti rješenja. Prošli put smo uglavnom u zajedništvu razgovarali o tome da je odgovornost vođa i djelatnika izvijestiti o problemima s kojima se susreću u radu i tražiti rješenja za njih, te smo s pozitivnog stajališta razgovarali o određenim stvarima koje bi vođe i djelatnici trebali činiti i na koje bi trebali obratiti pozornost. Danas ćemo raščlaniti koja su očitovanja lažnih vođa u vezi s osmom stavkom, te obavljaju li posao koji bi vođe trebali obavljati i ispunjavaju li odgovornosti koje bi vođe trebali ispunjavati. Kada je riječ o rješavanju problema s kojima se susreću u radu, lažni vođe zasigurno nisu kompetentni u tom pogledu; ne uspijevaju obaviti taj aspekt posla i ne uspijevaju ispuniti tu odgovornost. Postoji jedna vrsta lažnih vođa koji dok rade gaje predodžbu, misleći: „Ja se ne bavim tim formalnostima dok radim, niti obraćam pozornost na bilo što poput znanja, učenja, vještina ili dogme. Samo se pobrinem da na okupljanjima jasno u zajedništvu govorim o istini Božjih riječi, i to je dovoljno. Svaki tjedan održim dva okupljanja za male skupine, svaka dva tjedna održim jedno okupljanje za vođe i djelatnike, i svaki mjesec održim veliko okupljanje za svu braću i sestre. Dovoljno je da dobro organiziram sve te vrste okupljanja.” To je njihov temelj i metoda za obavljanje posla. Ova vrsta vođa i djelatnika samo se neprestano vježba u držanju propovijedi i ulaže mnogo truda u opremanje samih sebe riječima i doktrinama – pripremaju sažetke, sadržaj, primjere i istine o kojima će govoriti u zajedništvu za svako okupljanje, a također pripremaju i neke planove za rješavanje stanja i problema određenih ljudi. Misle da kao vođe ili djelatnici samo trebaju dobro propovijedati i da su time ispunili svoje odgovornosti. Misle da se ne trebaju brinuti o drugim stvarima, poput toga je li način na koji se evanđelje propovijeda prikladan ili ne, ili kako se raspoređuje crkveno osoblje, ili je li osoblje koje obavlja različite vrste stručnih poslova kompetentno i kvalificirano – vjeruju da je dovoljno samo pustiti nadzornike da se bave tim stvarima. Stoga, bez obzira na to kamo ova vrsta osobe ide, usredotočuje se na okupljanja i držanje propovijedi, i bez obzira na to kakvo se okupljanje održava, uvijek drži propovijed. Izvana, vodi ljude u čitanju Božjih riječi i u učenju pjevanja himni, a povremeno govori i o radu. Ova vrsta osobe zna za probleme o kojima se često razgovara u zajedništvu, poput toga koje Božje riječi treba koristiti za usporedbu s problemima s kojima se susreću različite vrste ljudi, kao i zašto se ljudi osjećaju slabo i koja su se stanja u njima pojavila, te o kojim bi se istinama Božjih riječi trebalo razgovarati u zajedništvu kako bi se te stvari riješile. Ukratko, njihove propovijedi i razgovori u zajedništvu dotiču se mnogih aspekata istine i primjene; neki se odnose na orezivanje, neki na kušnje i oplemenjivanje, neki na molitveno čitanje Božjih riječi, neki na to kako iskusiti sud i grdnju, i tako dalje – mogu ponešto govoriti u zajedništvu o različitim aspektima istine. Kada se susretnu s novim vjernicima, drže propovijedi za nove vjernike, a kada se susretnu s ljudima koji vjeruju u Boga dugi niz godina, mogu održati neke propovijedi o ulasku u život. Ali kada je riječ o radu koji uključuje bilo kakvu stručnu vještinu, nikada se ne raspituju o poslu niti proučavaju stvari povezane s njim, a još manje prate, sudjeluju ili se udubljuju u bilo koji posao kako bi riješili probleme. U njihovim očima, držanjem propovijedi, čitanjem Božjih riječi i učenjem himni, oni obavljaju posao, i to su odgovornosti vođa i djelatnika; osim toga, sav je drugi posao nevažan, to je posao drugih ljudi i nema nikakve veze s njima, i sve dok mogu dobro držati propovijedi, mogu mirno spavati. Što znači „mirno spavati”? To znači da je završetak okupljanja isto što i završetak njihovog posla, i kada je vrijeme za odmor, oni se odmaraju. Bez obzira na to kakvi se problemi pojave u crkvenom radu, oni ih ignoriraju, a kada ih ljudi traže da riješe problem, vrlo ih je teško pronaći. Bez obzira na to koliko posla ima, moraju imati svoj popodnevni odmor, i prepuštaju se udobnosti dok drugi ljudi mogu podnositi patnju i platiti cijenu. Misle: „Završio sam s propovijedanjem, okupljanje je gotovo i rekao sam vam sve što sam trebao reći. Što još želite da kažem? Moj je posao gotov. Ostalo je vaš posao. Rekao sam vam Božje riječi, pa samo postupajte prema načelima. Što se tiče bilo kakvih problema koji se pojave, to je vaša stvar i nema nikakve veze sa mnom. Trebali biste sami ići pred Boga i moliti se, okupljati se i razgovarati u zajedništvu kako biste riješili probleme. Ne dolazite k meni.” Kada je okupljanje gotovo, nikada ne dopuštaju da itko postavlja pitanja, nikada ne žele rješavati probleme, a još manje su ikada u stanju otkriti problem. Nakon okupljanja, smatraju da je njihov posao gotov, te spavaju, jedu i zabavljaju se u redovito vrijeme. Nisu li oni lažni vođe koji uopće ne obavljaju stvarni posao? (Da.)

Postoje neki slučajevi gdje je vođa ili djelatnik na svom položaju šest mjeseci, a osim onih koji su im bliži i koji ih često viđaju, većina braće i sestara ih ne može vidjeti. Samo ih često čuju kako drže propovijedi na internetu, no kada se pojavi problem, vođa ili djelatnik ga ne rješava. Neka braća i sestre nailaze na poteškoće u svojim dužnostima koje ne znaju kako riješiti, i postanu toliko tjeskobni da ne znaju kamo bi sa sobom, a kad odu potražiti svog vođu, ne mogu ga pronaći. Može li takav vođa dobro obavljati posao? Braća i sestre nemaju pojma čime je njihov vođa tako zauzet svaki dan, postoji veliki zaostatak problema i poteškoća, i ne znaju kada će njihov vođa doći da ih riješi. Svi ga željno iščekuju da dođe pomoći, a ipak, bez obzira na to koliko dugo čekali, vođa se nikada ne pojavi. Takve vođe i djelatnike teško je uhvatiti, i dobri su u skrivanju! Vrlo dobro drže propovijedi i, nakon što održe propovijed, lijepo se dotjeraju i ne rade ništa, skrivajući se negdje gdje se mogu prepustiti udobnosti. I unatoč svemu tome, i dalje misle da rade vrlo dobro i ispravno. Misle da ne zabušavaju, da su održali svoje propovijedi, održali svoja okupljanja, rekli sve što su trebali reći i objasnili sve što su trebali objasniti. Nikada ne žele blisko surađivati s braćom i sestrama kako bi pratili rad i sudjelovali u njemu, pomogli im provjerom i pomogli im da pravovremeno rješavaju probleme. Ako naiđu na problem koji ne mogu riješiti, ne znaju ni izvijestiti Višnjeg o tome i od Njega tražiti rješenje. Također im ne pada na pamet da razmisle: „Mogu li se braća i sestre držati načela nakon što su ih čuli u razgovoru u zajedništvu? A kada ponovno naiđu na poteškoće i nejasnoće u radu, hoće li se moći držati istine i rješavati stvari prema načelima? Nadalje, tko igra pozitivnu ulogu u radu? A koji ljudi igraju negativnu ulogu? I postoje li ljudi koji uzrokuju prekide i ometanja, ili ljudi koji uništavaju stvari, ili bilo kakvi apsurdni ljudi koji uvijek dolaze s lošim idejama? Kako je posao napredovao u posljednje vrijeme?” Oni se bez iznimke ne bave takvim pitanjima niti se o njima raspituju. Ljudi poput ovih naizgled obavljaju posao – drže propovijedi, održavaju okupljanja, pripremaju nacrte propovijedi i sažetke, pa čak i pišu izvješća o radu. Neki vođe također često pišu propovijedi o svojim životnim iskustvima; ostaju u svojoj sobi i pišu tri ili pet dana zaredom i čak im je potrebno da im netko posebno donosi vodu i hranu, i nitko ih drugi ne može vidjeti. Ako im kažeš da ne obavljaju stvarni posao, osjećaju se povrijeđeno: „Kako to da ne obavljam stvarni posao? Živim s braćom i sestrama i stalno održavam okupljanja i držim propovijedi. Propovijedam dok mi se usta potpuno ne osuše, a ponekad čak i ostajem budan do kasno.” Izvana se čini da su zaista zaposleni i da nisu besposleni – drže mnogo propovijedi i ulažu velik trud u govor i pisanje, redovito prenose poruke i pisma te prenose načela koja zahtijeva Višnji, a također ozbiljno i strpljivo razgovaraju u zajedništvu i ističu sadržaj tijekom okupljanja – doista govore mnogo, ali nikada ne sudjeluju u konkretnom poslu, nikada ne prate rad i nikada se ne suočavaju s bilo kakvim problemima zajedno s braćom i sestrama. Ako ih upitaš kako napreduje taj i taj posao ili kakvi su rezultati rada, ne znaju i moraju prvo nekoga pitati. Ako ih upitaš jesu li problemi od prošlog puta riješeni, kažu da su održali okupljanje i u zajedništvu razgovarali o načelima. Pretpostavimo da ih onda upitaš: „Jesu li braća i sestre uistinu razumjeli nakon što si u zajedništvu govorio o istina-načelima? Je li i dalje moguće da zalutaju? Tko među njima ima relativno bolje razumijevanje načela, tko je vještiji u stručnim vještinama, a tko ima bolji kov i vrijedan je kultiviranja?” Ne znaju odgovore ni na jedno od ovih pitanja; ne znaju ništa o svemu tome. Kad god ih upitaš o statusu posla, kažu: „Govorio sam u zajedništvu o načelima, upravo sam završio s okupljanjem i upravo sam ih orezao. Izrazili su svoju predanost i imaju odlučnost da dobro obave ovaj posao.” Ali kada je riječ o tome kako napreduje daljnji rad, nemaju pojma. Može li se smatrati da su u skladu s mjerilom kao vođe i djelatnici? (Ne.) Način na koji ova vrsta vođa i djelatnika radi jest da samo čitaju Božje riječi i propovijedaju neke riječi i doktrine ljudima, no ne obraćaju pozornost na rješavanje stvarnih problema i još se više boje izvijestiti Višnjeg o njima i od Njega tražiti rješenja – jako se boje da će Višnji saznati kakva je njihova stvarna situacija. Koja je priroda takvih postupaka? Kakva su oni vrsta ljudi u smislu svoje biti? Da budemo precizni, takvi su ljudi tipični farizeji. Očitovanja farizeja su sljedeća: njihovo je vanjsko ponašanje dostojanstveno, govore i ponašaju se na elegantan način, sve svoje riječi i djela temelje na Bibliji, a kada se susreću i razgovaraju s ljudima, recitiraju riječi iz Biblije i mogu napamet ponoviti toliko redaka iz Biblije. Lažni vođe su isti kao i farizeji – izvana im ne možeš pronaći nikakvu manu i izgledaju posebno duhovno. Ne možeš otkriti nikakve probleme u njima prema njihovom vanjskom govoru, postupcima i ponašanju, a ipak nisu u stanju riješiti mnoge probleme koji postoje u crkvenom radu. Pa što onda znači to „duhovno”? Strogo govoreći, to je pseudoduhovnost. Pseudoduhovni ljudi poput ovih stalno su zaposleni, svaki dan se kreću između velikih i malih skupina, propovijedajući Božje riječi kamo god idu. Izvana se čini kao da vole Božje riječi više no itko drugi, da ulažu više truda u Božje riječi od bilo koga drugog, da su upućeniji u Božje riječi od bilo koga drugog, i mogu iz glave navesti broj stranice bilo kojeg bitnog odlomka Božjih riječi. Ako netko naiđe na problem, daju mu broj stranice povezanog odlomka Božjih riječi i kažu mu da ga pročita. Izvana se čini da u svemu uzimaju Božje riječi kao svoj kriterij, da svjedoče o Božjim riječima kada im se nešto dogodi, i čini se da s njima nema nikakvih problema. Ali kada pomno pogledaš posao koji obavljaju, jesu li u stanju otkriti i riješiti probleme dok propovijedaju te riječi i doktrine? Ako netko kroz razgovor u zajedništvu o istini pronađe problem koji prije nije bio otkriven u nekom poslu i riješi probleme koje drugi nisu mogli, onda to pokazuje da razumije Božje riječi i da jasno u zajedništvu razgovara o istini. Pseudoduhovni ljudi su potpuna suprotnost ovome. Uče Božje riječi napamet i propovijedaju ih posvuda, a um i srce su im ispunjeni Božjim riječima. Međutim, bilo da se u radu pojavi velik ili mali problem, ne mogu ga vidjeti niti otkriti. Na kraju okupljanja, najviše se boje da će netko istaći stvaran problem i zamoliti ih da ga riješe, i zato odmah odlaze kada su okupljanja gotova, misleći: „Ako mi netko postavi pitanje na koje ne znam odgovor, bit će tako nezgodno i sramotno!” To je njihov stvarni rast i njihovo istinsko stanje.

Razmislite o tome koji su vođe i djelatnici oko vas dobri u razgovoru u zajedništvu o istini radi rješavanja problema i sposobni su se udružiti s braćom i sestrama te zajedno s njima obavljati posao kada izvršavaju svoje dužnosti – ti vođe i djelatnici sposobni su ispuniti svoje odgovornosti. Razmislite o tome koji vođe i djelatnici oko vas dobro otkrivaju i rješavaju probleme, te se najviše usredotočuju na obavljanje stvarnog posla i postižu najviše rezultata u svom radu – ti vođe i djelatnici su odani ljudi koji su vrlo odgovorni i savjesni. Suprotno tome, ako je neki vođa izvrstan u propovijedanju riječi i doktrina, i propovijeda na logičan i organiziran način, s glavnom poantom i sadržajem, i na strukturiran način, i ljudi su oduševljeni njegovim propovijedima, a ipak uvijek izbjegava braću i sestre, uvijek se boji da će braća i sestre postavljati pitanja, i boji se rješavati probleme i nositi se s problemima zajedno s braćom i sestrama, onda je taj vođa pseudoduhovan i on je lažni vođa. Kakvi su ljudi vođe i nadzornici oko vas? Osim što prisustvuju okupljanjima i drže propovijedi, prate li obično rad i sudjeluju li u radu, jesu li u stanju često otkrivati i rješavati probleme u radu, ili jednostavno nestanu nakon što se pojave na okupljanjima? Pseudoduhovni lažni vođe uvijek se boje da neće imati o čemu propovijedati i da neće imati što reći kada se susretnu s braćom i sestrama, pa uče napamet Božje riječi i u svojoj sobi vježbaju kako držati propovijedi. Vjeruju da je držanje propovijedi nešto što se može naučiti i nešto što se može postići učenjem napamet, poput stjecanja znanja ili pohađanja sveučilišta, te da moraju utjeloviti duh neumornog i mukotrpnog učenja. Nije li takvo shvaćanje koje ti lažni vođe gaje iskrivljeno? (Jeste.) Ljudi poput ovih propovijedaju doktrine svisoka, petljaju se u nebitne stvari, a onda misle da obavljaju posao vođenja. Nikada ne odlaze na radno mjesto kako bi davali upute za rad ili rješavali probleme, već umjesto toga često sjede u svojoj sobi i povlače se u osamu radi „duhovnog usavršavanja”, opremajući se Božjim riječima – je li to potrebno? U kojim okolnostima vođe i djelatnici mogu privremeno ostaviti po strani crkveni rad i braću i sestre i otići se opremiti istinom? Kada posao nije užurban i svi problemi koji bi trebali biti riješeni su riješeni, a sve stvari koje zahtijevaju pozornost i načela koja bi trebala biti objašnjena su objašnjena i braća i sestre nemaju nikakvih pitanja ili poteškoća i nitko ne uzrokuje ometanja i prekidanja i posao može glatko napredovati i nema više prepreka, tada vođe i djelatnici mogu čitati Božje riječi i opremiti se istinom – samo to je obavljanje stvarnog posla. Lažni vođe ne rade na taj način; uvijek se usredotočuju na stavljanje sebe u središte pozornosti i samo obavljaju neki vrlo vidljiv posao koji drugi mogu vidjeti kako bi se pokazali. Ako mogu pronaći neko novo svjetlo dok čitaju Božje riječi ili slušaju propovijed, osjećaju da su nešto zadobili, da imaju istina-stvarnost, i onda žurno traže priliku da propovijedaju drugima. Propovijedaju doktrine na sustavan, logičan i dobro organiziran način, s glavnom poantom i sadržajem, i na način koji je moćniji i dublji od govora slavne osobe ili akademskog predavanja, i prilično su zadovoljni time. A ipak se u sebi pitaju: „O čemu ću propovijedati sljedeći put nakon što završim ovu propovijed? Nemam ništa drugo.” I tako opet odjure i povuku se u osamu radi „duhovnog usavršavanja”, tražeći duboke doktrine. Nikada ih se ne viđa na mjestu crkvenog rada, a kada ljudi imaju poteškoća i čekaju da se one riješe, ti lažni vođe se nigdje ne mogu pronaći. Ne osjećaju li se lažni vođe nesigurno i nelagodno? Ne mogu riješiti stvarne probleme, a ipak i dalje žele propovijedati uzvišene propovijedi kako bi se pokazali. Ti ljudi imaju obraz kao đon.

Svi lažni vođe mogu propovijedati riječi i doktrine, svi su oni pseudoduhovni, ne mogu raditi nikakav stvarni posao i ne razumiju istinu unatoč tome što vjeruju u Boga dugi niz godina – može se reći da nemaju duhovnog razumijevanja. Oni misle da biti crkveni vođa znači da samo trebaju propovijedati neke riječi i doktrine, izvikivati neke parole i malo objašnjavati Božje riječi, pa će onda ljudi razumjeti istinu. Oni ne znaju što znači raditi posao, ne znaju koje su točno odgovornosti vođa i djelatnika i ne znaju zašto točno Božja kuća odabire nekoga da bude vođa ili djelatnik, ili koje točno probleme time treba riješiti. Stoga, bez obzira na to koliko Božja kuća u zajedništvu govori o tome da vođe i djelatnici moraju pratiti rad, provjeravati rad i nadzirati rad, da moraju pravovremeno otkrivati i rješavati probleme u radu i tako dalje, oni ništa od toga ne prihvaćaju niti razumiju. Nisu u stanju dosegnuti ili ispuniti zahtjeve koje Božja kuća postavlja pred vođe i djelatnike i ne mogu razumjeti probleme vezane za stručne vještine potrebne za obavljanje dužnosti, kao ni pitanje načela za odabir nadzornika i tako dalje, pa čak i ako znaju za te probleme, i dalje ih nisu u stanju riješiti. Prema tome, pod vodstvom takvih lažnih vođa, ne mogu se riješiti sve vrste problema koji se javljaju u crkvenom radu. Ne samo problemi vezani za stručne vještine s kojima se Božji izabrani narod susreće pri obavljanju svojih dužnosti, već i poteškoće u ulasku u život Božjeg izabranog naroda ostaju neriješene dugo vremena, a kada neki vođe i djelatnici ili nadzornici raznih segmenata crkvenog rada nisu u stanju raditi stvarni posao, oni ne bivaju pravovremeno smijenjeni niti se njihova zaduženja pravovremeno prilagođavaju, i tako dalje. Nijedan od ovih problema ne rješava se pravovremeno, i posljedično, učinkovitost raznih segmenata crkvenog rada neprestano opada, a djelotvornost rada postaje sve lošija. Što se tiče osoblja, oni koji su donekle nadareni i dobri govornici postaju vođe i djelatnici, dok oni koji ljube istinu, koji se mogu predati teškom radu i neumorno raditi bez prigovora, ne bivaju promaknuti i odgajani, već se prema njima odnosi kao prema službenicima, a razno tehničko osoblje koje ima određene vještine ne koristi se na razuman način. Također, neki ljudi koji iskreno obavljaju svoju dužnost ne primaju opskrbu životom, pa tonu u negativnost i slabost. Štoviše, bez obzira na to koliko zla antikristi i zli ljudi čine, lažni vođe kao da to nisu vidjeli. Ako netko razotkrije zlu osobu ili antikrista, lažni vođe će mu čak reći da bi se prema toj osobi trebali odnositi s ljubavlju i dati joj priliku da se pokaje. Time dopuštaju zlim ljudima i antikristima da čine zlo i uzrokuju ometanja u crkvi, a to dovodi do dugih odgađanja u uklanjanju ili izbacivanju tih zlih ljudi, bezvjernika i antikrista, te oni mogu nastaviti činiti zlo u crkvi i ometati crkveni rad. Lažni vođe nisu sposobni nositi se s bilo kojim od ovih problema i rješavati ih; nisu sposobni pravično postupati s ljudima niti razumno organizirati rad, već umjesto toga postupaju nepromišljeno i rade samo neki beskoristan posao, što rezultira time da naprave nered i kaos od crkvenog rada. Bez obzira na to kako Božja kuća razgovara u zajedništvu o istini ili kako naglašava načela kojih se treba pridržavati pri obavljanju crkvenog rada – ograničavajući one koje treba ograničiti i uklanjajući one koje treba ukloniti od različitih vrsta zlikovaca i bezvjernika, te promičući i odgajajući ljude dobrog kova i sposobnosti razumijevanja, i ljude koji mogu težiti istini, koje treba promaknuti i odgajati – iako se o ovim stvarima razgovara u zajedništvu bezbroj puta, lažni vođe ih ne razumiju niti shvaćaju i samo se neprestano čvrsto drže svojih pseudoduhovnih stavova i pristupa temeljenih na „ljubavi”. Lažni vođe vjeruju da, pod njihovim ozbiljnim i strpljivim uputama, sve vrste ljudi obavljaju svoje uloge na uredan način, bez kaosa, i da svatko ima prilično mnogo vjere, voljan je obavljati svoje dužnosti, ne boji se odlaska u zatvor i suočavanja s opasnošću, i svaka osoba ima odlučnost da podnese patnju i nije voljna biti Juda. Oni vjeruju da dobra atmosfera u crkvenom životu znači da su obavili dobar posao. Bez obzira na to javljaju li se u crkvi slučajevi da zli ljudi uzrokuju ometanja ili da bezvjernici šire hereze i zablude, oni te stvari ne smatraju problemima i ne osjećaju potrebu rješavati ih. Kada je riječ o osobi kojoj su povjerili posao, a koja postupa nepromišljeno na temelju vlastite volje i ometa rad na evanđelju, lažni vođe su još više slijepi. Oni kažu: „Objasnio sam načela rada koja sam trebao objasniti i rekao sam im što da rade iznova i iznova. Ako se pojave bilo kakvi problemi, to nema nikakve veze sa mnom.” Međutim, oni ne znaju je li ta osoba ispravna osoba, ne bave se time i ne znaju mogu li njihove riječi, izrečene dok su objašnjavali i govorili toj osobi što da radi, postići pozitivne rezultate, niti kakve će posljedice donijeti. Kad god lažni vođe drže okupljanje, govore riječi i doktrine bez prestanka, ali ispostavlja se da nisu u stanju riješiti nikakve probleme. Pa ipak, i dalje vjeruju da rade sjajan posao, i dalje su zadovoljni sobom i misle da su nevjerojatni. Zapravo, riječi i doktrine koje govore mogu zamazati oči samo onim smetenim, glupim i budalastim ljudima, koji su neuki i lošeg kova. Nakon što ti ljudi čuju te riječi, zbunjeni su i vjeruju da je ono što su lažni vođe rekli tako ispravno, da ništa što su rekli nije pogrešno. Lažni vođe mogu zadovoljiti samo te zbunjene ljude i suštinski su nesposobni rješavati stvarne probleme. Naravno, lažni vođe još su manje sposobni nositi se s problemima vezanim za stručne vještine i znanje – potpuno su nemoćni kada je o tim stvarima riječ. Uzmimo za primjer rad na izradi tekstova Božje kuće. To je posao koji lažnim vođama zadaje najviše glavobolje. Ne mogu točno utvrditi koji ljudi imaju duhovno razumijevanje, dobar kov i prikladni su za rad na izradi tekstova, i smatraju svakoga s naočalama i visokim obrazovanjem osobom dobrog kova i duhovnog razumijevanja, pa ih zadužuju za taj posao, govoreći im: „Svi ste vi talentirani za rad na izradi tekstova. Ja ne razumijem taj posao, pa sve počiva na vašim ramenima. Božja kuća od vas ne zahtijeva ništa drugo, samo da iskoristite svoje jače strane, da se ne suzdržavate i da doprinesete svime što ste naučili. Morate znati biti zahvalni i zahvaljivati Bogu što vas je uzvisio.” Nakon što lažni vođe izgovore hrpu neučinkovitih i površnih riječi, osjećaju da je posao raspoređen i da su time učinili sve što su trebali. Ne znaju jesu li ljudi koje su zadužili za taj posao prikladni ili ne, niti znaju koji su nedostaci tih ljudi u pogledu stručnog znanja, ili kako bi ih trebali nadoknaditi. Ne znaju kako promatrati i razlučivati ljude, ne razumiju stručne probleme, niti razumiju znanje vezano za pisanje – potpuno su neuki u tim stvarima. Na riječima kažu da ne razumiju i ne shvaćaju te stvari, ali u srcu misle: „Niste li vi samo malo obrazovaniji i sa više znanja od mene? Iako vas ne mogu usmjeravati u ovom poslu, duhovniji sam od vas, bolji sam u držanju propovijedi od vas i bolje razumijem Božje riječi od vas. Ja sam taj koji vas vodi, ja sam vaš nadređeni. Ja moram biti zadužen za vas, a vi me morate slušati.” Lažni vođe smatraju sebe superiornima, ali ne mogu dati nikakve vrijedne prijedloge u vezi s bilo kojom vrstom posla vezanog za stručne vještine, a nisu u stanju dati ni bilo kakve smjernice. U najboljem slučaju, mogu dobro rasporediti osoblje; ne mogu obaviti nikakav posao koji slijedi. Ne pokušavaju steći stručno znanje i ne prate rad. Svi lažni vođe su pseudoduhovni; sve što mogu je propovijedati neke riječi i doktrine, a onda misle da razumiju istinu i neprestano se razmeću pred Božjim izabranim narodom. Na svakom okupljanju propovijedaju po nekoliko sati, a ipak se ispostavlja da ne mogu riješiti baš nikakve probleme. Potpuno su neuki kada je riječ o problemima vezanim za stručno znanje u dužnostima ljudi; očito su laici, a ipak se pretvaraju da su duhovni, usmjeravajući rad stručnjaka – kako na taj način mogu dobro obaviti posao? To što lažni vođe ne pokušavaju naučiti stručno znanje i što nisu u stanju raditi nikakav stvarni posao već se gadi ljudima, a povrh toga, pretvaraju se da su duhovni ljudi i razmeću se svojim duhovnim riječima, što je tako nerazborito! To se nimalo ne razlikuje od farizeja. Ono u čemu je farizejima najviše nedostajalo razuma bilo je to što su Bogu bili odvratni, a oni toga uopće nisu bili svjesni i još uvijek su sebe smatrali prilično dobrima i vrlo duhovnima. Lažni vođe su do te mjere bez samosvijesti; očito ne mogu raditi nikakav stvarni posao, a ipak se pretvaraju da su duhovni, postaju licemjerni farizeji. Oni su upravo oni koje Bog s prezirom odbacuje i eliminira.