III. Lažni vođe koji su lijeni i prepuštaju se udobnosti

Upravo smo razgovarali u zajedništvu o dvije vrste lažnih vođa. Postoji još jedna vrsta lažnog vođe, o kojoj smo često govorili tijekom našeg razgovora na temu „odgovornosti vođa i djelatnika”. Ova vrsta ima određeni kov, nisu neinteligentni, u svom radu imaju načine i metode, i planove za rješavanje problema, i kad im se povjeri neki posao, mogu ga provesti blizu očekivanih standarda. Sposobni su otkriti sve probleme koji se pojave u radu i također mogu riješiti neke od njih; kad čuju probleme o kojima neki ljudi izvještavaju, ili kad promatraju ponašanje, očitovanja, govor i postupke nekih ljudi, u svom srcu imaju reakciju i imaju vlastito mišljenje i stav. Naravno, ako ti ljudi teže istini i imaju osjećaj za breme, onda se svi ti problemi mogu riješiti. Međutim, u radu za koji je odgovorna vrsta osobe o kojoj danas razgovaramo u zajedništvu problemi neočekivano ostaju neriješeni. Zašto je to tako? Zato što ti ljudi ne obavljaju stvarni posao. Vole udobnost i mrze naporan rad, samo površno odrađuju posao, vole ljenčariti i uživati u statusnim povlasticama, vole naređivati ljudima, i samo malo miču ustima i daju neke prijedloge i onda smatraju da je njihov posao gotov. Nijedan stvarni posao crkve ili ključni posao koji im Bog povjerava ne uzimaju k srcu – nemaju taj osjećaj za breme, i čak i ako Božja kuća opetovano naglašava te stvari, oni ih i dalje ne uzimaju k srcu. Na primjer, ne žele se miješati u rad na filmskoj produkciji ili rad na izradi tekstova Božje kuće, niti se raspitivati o njima, niti žele istražiti kako te vrste posla napreduju i kakve rezultate postižu. Samo se neizravno raspituju, i jednom kad saznaju da su ljudi zauzeti tim poslom i da ga obavljaju, više se time ne bave. Čak i kad jako dobro znaju da u radu postoje problemi, i dalje ne žele o njima razgovarati u zajedništvu i rješavati ih, niti se raspituju ili provjeravaju kako ljudi obavljaju svoje dužnosti. Zašto se ne raspituju ili ne istražuju te stvari? Misle da će, ako se u to udube, biti puno problema koji čekaju da ih oni riješe, a to će biti previše zabrinjavajuće. Život će biti previše iscrpljujuć ako stalno moraju rješavati probleme! Ako se previše brinu, hrana im više neće biti ukusna i neće moći dobro spavati, tijelo će im osjećati umor, i onda će život postati jadan. Zato, kad vide problem, izbjegavaju ga i ignoriraju ako mogu. U čemu je problem s ovom vrstom osobe? (Previše su lijeni.) Recite Mi, tko ima ozbiljan problem: lijeni ljudi ili ljudi lošeg kova? (Lijeni ljudi.) Zašto lijeni ljudi imaju ozbiljan problem? (Ljudi lošeg kova ne mogu biti vođe ili djelatnici, ali mogu biti donekle učinkoviti kad obavljaju dužnost koja je u skladu s njihovim sposobnostima. Međutim, ljudi koji su lijeni ne mogu ništa učiniti; čak i ako imaju kova, to nema učinka.) Lijeni ljudi ne mogu ništa učiniti. Da to sažmemo u dvije riječi, oni su beskorisni ljudi; oni su drugorazredni invalidi. Bez obzira na to koliko je dobar kov lijenih ljudi, to nije ništa više nego ukras; iako imaju dobar kov, od njega nema koristi. Previše su lijeni – znaju što bi trebali raditi, ali to ne rade, i čak i ako znaju da je nešto problem, ne tragaju za istinom da bi ga riješili, te iako znaju koje bi teškoće trebali pretrpjeti da bi posao bio učinkovit, nisu voljni podnijeti te vrijedne teškoće – tako da ne mogu zadobiti nikakve istine i ne mogu obavljati nikakav stvarni posao. Ne žele podnositi teškoće koje bi ljudi trebali podnositi; znaju samo prepuštati se udobnosti, uživati u vremenima radosti i dokolice, i uživati u slobodnom i opuštenom životu. Nisu li beskorisni? Ljudi koji ne mogu podnijeti teškoće ne zaslužuju živjeti. Oni koji uvijek žele živjeti životom parazita su ljudi bez savjesti ili razuma; oni su zvijeri, i takvi ljudi nisu prikladni čak ni da službuju. Budući da ne mogu podnijeti teškoće, čak i kad službuju, nisu u stanju to dobro obaviti, a ako žele zadobiti istinu, za to ima još manje nade. Netko tko ne može trpjeti i ne voli istinu je beskorisna osoba; nekvalificiran je čak i za službovanje. On je zvijer, bez trunke ljudskosti. Takvi ljudi moraju biti eliminirani; samo je to u skladu s Božjim namjerama.

Neki su ljudi odgovorni za poljoprivredne poslove i posebno su marljivi; imaju plan na umu i znaju koji posao treba obaviti u svakom godišnjem dobu. Kad dođe vrijeme za obradu polja, odu do svake parcele i pogledaju. Uspoređuju ono što su planirali posaditi na svakoj parceli sa stvarnim stanjem same parcele i vide je li njihov plan prikladan i je li u skladu sa stvarnom situacijom. Nadalje, gledaju koliko je tlo ove godine vlažno ili suho, koje je gnojivo potrebno i što je pogodno za sadnju. Jednom kad pogledaju i shvate te stvari, odmah se raspituju jesu li sadnice uzgojene i koliko ih je uzgojeno, zatim odu u staklenik da i tamo pogledaju i vide je li osoba koja uzgaja sadnice pouzdana ili će uništiti sadnice. Ako jedna osoba nije dovoljna za taj posao, dodijele drugu osobu da surađuje s njom i njih dvoje se međusobno nadziru. Hoće li lijeni ljudi to učiniti? Ne, neće. Ako ih nitko ne nadzire i ne potiče, nipošto neće sami posjetiti lokaciju; ako Božja kuća ne pita o napretku nekog posla, onda nipošto neće preuzeti inicijativu da provjere stvarnu situaciju tog posla. Kad su u pitanju ljudi lošeg kova, bez obzira na to što oni rade, uvijek to rade sami, ali nisu sposobni razlikovati što je hitno i važno od onoga što nije, i samo postupaju naslijepo. Dočim su ti lijeni ljudi dovoljno pametni, i bez obzira na to što rade, samo vole micati ustima i naređivati drugima da obavljaju posao; nikad ništa ne rade sami, niti mogu obavljati stvarni posao. Misle: „Samo trebam nazvati ili poslati poruku da postavim neka pitanja, i moj je posao gotov, problem je riješen. To mi štedi toliko muke! Pogledajte kakav je moj kov kao vođe. Mogu završiti posao sa samo nekoliko riječi – zar to također nije ispunjavanje mojih odgovornosti? Ne zanemarujem svoje odgovornosti. Ako me Višnji pita o tim stvarima, mogu mu vrlo tečno odgovoriti i dati jasno objašnjenje. Koja je svrha ići na radno mjesto i pogledati? Morao bih podnositi teškoće i patnju, a koža bi mi potamnila od sunca. Nema potrebe prolaziti kroz tu formalnost. Ako si mogu uštedjeti malo muke, onda ću to i učiniti. Nema potrebe da si toliko otežavam.” Nisu li dovoljno „pametni”? Kad ova vrsta osobe radi, posebno su vješti u tome da hvataju krivine i pronalaze prečace kako bi postigli svoje ciljeve, i imaju svoje načine i metode. Ništa ne rade sami, niti u ičemu sudjeluju. Samo zovu da postavljaju pitanja, obavljajući posao tek reda radi, i čim završe telefonski razgovor, odu u krevet ili na masažu i počnu ugađati svom tijelu. Ova vrsta osobe stvarno zna kako „raditi”, stvarno zna kako pronaći prilike za ljenčarenje i stvarno zna kako obavljati posao tek reda radi i varati ljude! Kakva je korist od to njihovo malo kova? Isti su kao oni dužnosnici u komunističkoj državi, koji samo piju čaj i čitaju novine nakon što dođu na posao, i počnu razmišljati o tome što će jesti i kamo će se ići zabavljati prije nego što se radni dan uopće završi – život im je stvarno dobar. To je načelo kojeg se ova vrsta lažnog vođe također pridržava u svom radu; ne trpe nikakve teškoće, ne podnose nikakav umor, a ipak se i dalje ponašaju kao dužnosnici i uživaju u statusnim povlasticama, a većina braće i sestara nije u stanju vidjeti da je to problem. Ovako radi ova vrsta lažnog vođe, ne obavljaju stvarni posao, i ne idu na teren da prate i provjeravaju posao, pa mogu li otkriti probleme u poslu? (Ne.) Pseudoduhovni lažni vođe i lažni vođe lošeg kova su slijepi iako su im oči širom otvorene, i ne mogu vidjeti probleme, pa što je s ovom vrstom beskorisne osobe? Kažu: „Ne sudjelujem u stvarnom poslu i ne idem na teren da se integriram s ljudima koji tamo rade, pa ako se pojave problemi, onda ne možeš reći da sam slijep iako su mi oči širom otvorene. Nisam bio na terenu i nisam vidio probleme, pa kakve to veze ima sa mnom ako se pojave problemi? Ti bi trebao ići pronaći ljude koji su uključeni.” Nisu li ti tipovi stvarno lukavi? Misle da je sve što trebaju učiniti dati naredbe i pravilno rasporediti ljude, to je to, i onda su njihove odgovornosti ispunjene i mogu onda drsko uživati u svom vremenu za odmor i zabavu. Bez obzira na to kakvi su problemi dolje, ne raspituju se, i žure se riješiti problem samo ako netko izvijesti Višnjeg o tome. Sve na što se svakodnevno usredotočuju jest uživanje u statusnim povlasticama, ležerno šetanje posvuda, pretvaranje da provjeravaju posao, ali zapravo nikad ne idu negdje gdje stvarno postoji problem i nikad ne provjeravaju ključni posao – nije li to baš kao dužnosnici Komunističke partije koji se uvijek samo površno trude i samo obavljaju posao tek radi privida? Daju lijepa obećanja da će obaviti posao koji im je povjeren, ali ga ne prate niti nadziru, pa čak i ako odu na teren, samo obave formalnosti. Nipošto neće sami obaviti posao niti sami riješiti probleme. Misle: „Nema potrebe da ja trpim i plaćam cijenu da bih radio te stvari. Dovoljno je da je netko tamo tko ih radi. Ionako ne zarađujem nikakav novac, pa je u redu da se samo provlačim.” Mogu li dobro obavljati svoj posao kad imaju takav način razmišljanja? Imaju mali plan u svojim mislima, misleći: „Radit ću samo onoliko koliko hrane dobijem i provlačit ću se dan za danom, tek da se broji.” Ipak, nikad ne rade konkretan posao, i nikad ih se ne vidi na terenu. Pa, gdje su oni? Uživaju na lijepom i sigurnom mjestu gdje mogu dobro jesti, piti i spavati, žive kao prinčevi – redovito se tuširaju, redovito idu na masaže i redovito mijenjaju odjeću – i ne trpe nikakvu patnju. Nikad ne promišljaju o tome koji stvarni posao mogu obaviti, koje stvarne probleme mogu riješiti, kakav su doprinos dali radu Božje kuće i kako su dostojni da uživaju u svim tim lijepim stvarima – nikad ne razmatraju ništa od toga. Kakva su to stvorenja? Ovi bijednici nemaju samosvijesti, oni su bestidnici i ne zaslužuju biti crkveni vođe i djelatnici.

Svi lažni vođe nikad ne obavljaju stvarni posao. Ponašaju se kao da je njihova uloga vođe neka službena pozicija, uživajući u statusnim povlasticama, a prema dužnosti koju bi trebali obavljati i poslu koji bi trebali raditi kao vođe odnose se kao prema teretu, kao prema smetnji. U svom srcu su puni otpora prema radu crkve: kad se od njih traži da nadziru rad i saznaju koji problemi u radu postoje koje treba pratiti i riješiti, potpuno su nevoljni. To je posao koji vođe i djelatnici trebaju raditi, to je njihov posao. Ako ga ne radiš i ne želiš ga raditi, zašto onda i dalje želiš biti vođa ili djelatnik? Obavljaš li ti svoju dužnost kako bi vodio računa o Božjim namjerama, ili kako bi bio dužnosnik i uživao u statusnim povlasticama? Ako si postao vođa samo da bi mogao držati neku službenu poziciju, nije li to pomalo besramno? Ljudi te vrste imaju najniži karakter, nemaju dostojanstva i nemaju srama. Ako želiš uživati u tjelesnoj udobnosti, trebao bi se požuriti natrag u svijet, i boriti se, otimati i grabiti kako god možeš, i nitko se u to neće miješati. Božja kuća je mjesto za Božji izabrani narod da obavlja svoje dužnosti i štuje Ga; to je mjesto za ljude da teže istini i postignu spasenje. To nije mjesto za bilo koga da se prepušta tjelesnoj udobnosti, a još manje mjesto koje dopušta ljudima da žive kao prinčevi. Lažni vođe ne znaju za sram, potpuno su bestidni i nemaju razuma. Bez obzira na to koji im se konkretan posao dodijeli, ne shvaćaju ga ozbiljno i potisnu ga u drugi plan; iako riječima odgovaraju vrlo dobro, ne rade ništa stvarno. Nije li to nemoralno? Ne samo da ne obavljaju stvarni posao, već žele imati i isključivu vlast – držati vlast nad financijama, osobljem i svim drugim pitanjima u svojim rukama, i tjerati ljude da im svakodnevno podnose izvještaje. Zapravo su vrlo marljivi kad se radi o tim stvarima. Kad dođe vrijeme da Višnjem podnesu izvještaj o radu, rezultate cjelokupnog rada braće i sestara pripisuju sebi kako bi Višnji pogrešno vjerovao da su obavili velik posao, dok su ga u stvari obavili drugi. Koliko je ljudi zadobiveno propovijedanjem evanđelja, koji su ljudi promaknuti i odgajaju se, koji su ljudi smijenjeni sa svojih položaja, koji su ljudi uklonjeni, i tako dalje – nijedan od tih konkretnih zadataka nisu obavili oni, a ipak imaju drskosti o tome izvijestiti. Nisu li ti ljudi potpuno bestidni? Ne upuštaju li se u prijevaru? Takvi su ljudi tako lažljivi i lukavi! Smatraju sebe pametnima – to je uistinu slučaj gdje ih je vlastita pamet prevarila, i na kraju bivaju razotkriveni i eliminirani. Bez obzira na to koji posao neki ljudi rade ili koju dužnost obavljaju, nesposobni su za to, ne mogu to preuzeti na sebe i nisu u stanju ispuniti nijednu od obveza ili odgovornosti koje bi osoba trebala ispuniti. Nisu li oni ništarije? Jesu li i dalje vrijedni da ih se naziva ljudima? S izuzetkom priglupih, mentalno nesposobnih i onih koji pate od tjelesnih oštećenja, postoji li itko živ tko ne bi trebao obavljati svoje dužnosti i ispunjavati svoje odgovornosti? Ali ova vrsta osobe uvijek je lukava i zabušava, i ne želi ispunjavati svoje odgovornosti; to znači da ona ne želi biti ispravno ljudsko biće. Bog joj je dao priliku da bude ljudsko biće, i dao joj je kov i darove, ali ona to ne može koristiti u obavljanju svoje dužnosti. Ne rade ništa, ali žele uživati u svakom trenutku. Je li takva osoba prikladna da se naziva ljudskim bićem? Koji god im se posao povjeri – bio on važan ili običan, težak ili jednostavan – uvijek su površni, lukavi i zabušavaju. Kad se pojave problemi, pokušavaju odgovornost za njih prebaciti na druge ljude, ne preuzimajući nikakvu odgovornost, i žele nastaviti živjeti svoje parazitske živote. Nisu li oni beskorisno smeće? U društvu, tko ne ovisi o sebi da bi zaradio za život? Jednom kad osoba postane odrasla, mora se sama uzdržavati. Njezini su roditelji ispunili svoju odgovornost. Čak i da su je roditelji voljni uzdržavati, osjećala bi se nelagodno zbog toga. Trebala bi biti u stanju shvatiti da su njezini roditelji završili svoju misiju odgajanja i da je ona sposobna odrasla osoba, i trebala bi moći živjeti neovisno. Nije li to minimalni razum koji bi odrasla osoba trebala imati? Ako netko uistinu ima razum, ne bi mogao nastaviti biti parazit svojim roditeljima; bojao bi se podsmijeha drugih, gubitka obraza. Dakle, ima li razuma onaj tko voli udobnost i tko mrzi rad? (Ne.) Uvijek žele nešto dobiti bez truda; žele nikad ne ispuniti nikakvu odgovornost, želeći da im pečeni golubovi sami padaju s neba u usta; uvijek žele imati tri obroka dnevno, da ih netko poslužuje i da uživaju u dobroj hrani i piću bez i najmanjeg truda. Nije li to mentalitet parazita? I imaju li ljudi koji su paraziti savjest i razum? Imaju li integritet i dostojanstvo? Apsolutno ne. Svi su oni beskorisni paraziti i ništarije, sve su to zvijeri bez savjesti ili razuma. Nitko od njih nije prikladan da ostane u Božjoj kući.

Pretpostavimo da ti crkva dodijeli posao, a ti kažeš: „Bez obzira na to je li posao takav da mi omogućuje da privučem pažnju ili ne – budući da mi je povjeren, dobro ću ga obaviti i preuzeti ovu odgovornost na sebe. Ako mi se dodijeli dužnost ugošćivanja, dat ću sve od sebe da je dobro obavim; dobro ću se brinuti za braću i sestre i dat ću sve od sebe da osiguram svačiju sigurnost. Ako mi se dodijeli da propovijedam evanđelje, opremit ću se istinom i dobro propovijedati evanđelje s ljubavlju i ispuniti svoju dužnost. Ako mi se dodijeli da učim strani jezik, učit ću ga svim srcem i marljivo raditi na tome, i pokušati ga savladati što je brže moguće, u roku od godinu ili dvije, kako bih mogao strancima svjedočiti o Bogu. Ako se od mene traži da pišem članke o svjedočanstvima, savjesno ću se obučavati za to, gledati na stvari prema istina-načelima i učiti o jeziku. Iako možda neću moći pisati članke lijepom prozom, barem ću moći jasno prenijeti svoje iskustveno svjedočanstvo, jasno razgovarati u zajedništvu o istini i dati istinsko svjedočanstvo o Bogu, tako da se ljudi duhovno izgrađuju i imaju koristi od čitanja mojih članaka. Koji god mi posao crkva dodijeli, preuzet ću ga svim svojim srcem i svom svojom snagom. Ako postoji nešto što ne razumijem ili se pojavi problem, molit ću se Bogu, tragati za istinom, rješavati probleme prema istina-načelima i dobro obaviti posao. Koja god da je moja dužnost, iskoristit ću sve što imam da je dobro obavim i udovoljim Bogu. Za sve što mogu postići, dat ću sve od sebe da preuzmem odgovornost koju trebam snositi, i u najmanju ruku, neću raditi protiv svoje savjesti i razuma, niti biti površan, niti biti lukav i zabušavati, niti uživati u plodovima tuđeg rada. Ništa što radim neće biti ispod mjerila savjesti.” To je minimalni standard za ljudsko vladanje i onaj tko na takav način obavlja svoju dužnost može se smatrati osobom sa savješću i razumom. Moraš barem biti čiste savjesti u obavljanju svoje dužnosti i moraš barem biti vrijedan svoja tri obroka dnevno i ne živjeti na tuđ račun. To se zove imati osjećaj odgovornosti. Bez obzira na to je li tvoj kov visok ili nizak te razumiješ li istinu ili ne, u svakom slučaju, moraš imati ovaj stav: „Budući da mi je ovaj posao povjeren da ga obavim, moram ga shvatiti ozbiljno, moram ga smatrati svojom brigom i moram upotrijebiti sve svoje srce i svu svoju snagu da ga dobro obavim. Što se tiče toga mogu li ga savršeno dobro obaviti, ne mogu se usuditi dati jamstvo, ali moj je stav da ću dati sve od sebe da ga dobro izvršim i sigurno neću biti površan u vezi s tim. Ako se u poslu pojavi problem, tada bih trebao preuzeti odgovornost i osigurati da iz toga izvučem pouku i dobro obavim svoju dužnost.” To je ispravan stav. Imate li vi takav stav? Neki ljudi kažu: „Ne moram nužno dobro obaviti posao koji mi je dodijeljen. Učinit ću samo što mogu, pa kako ispadne, ispadne. Ne trebam se toliko umarati, niti si kidati živce ako nešto pogriješim, i ne trebam preuzimati toliko stresa. Koja je svrha toliko se umarati? Uostalom, uvijek radim i ne jedem kruh badava.” Ovakav stav prema vlastitoj dužnosti je neodgovoran. „Ako mi se radi, radit ću nešto. Učinit ću samo što mogu, pa kako ispadne, ispadne. Nema potrebe to shvaćati tako ozbiljno.” Takvi ljudi nemaju odgovoran stav prema svojoj dužnosti i nedostaje im osjećaj odgovornosti. Kakva ste vi vrsta osobe? Ako ste prva vrsta osobe, onda ste netko s razumom i ljudskošću. Ako ste druga vrsta osobe, onda se ne razlikujete od vrste lažnih vođa koje sam upravo raščlanio. Samo tratite dane. „Izbjegavat ću umor i teškoće i samo više uživati. Čak i ako jednog dana budem smijenjen, neću ništa izgubiti. Barem ću nekoliko dana uživati u statusnim povlasticama, to za mene neće biti gubitak. Ako budem izabran za vođu, tako ću se ponašati.” Što mislite o načinu razmišljanja ove vrste osobe? Takvi su ljudi bezvjernici koji ni najmanje ne teže istini. Ako uistinu imaš osjećaj odgovornosti, onda to pokazuje da imaš savjest i razum. Bez obzira na to koliko je zadatak velik ili malen, bez obzira na to tko ti dodijeli taj zadatak, bilo da ti ga povjeri Božja kuća ili ti ga dodijeli crkveni vođa ili djelatnik, tvoj stav treba biti: „Budući da mi je ova dužnost dodijeljena, to je Božje uzdizanje i Božja milost. Trebao bih je dobro obaviti prema istina-načelima. Unatoč mom prosječnom kovu, voljan sam preuzeti ovu odgovornost i dati sve od sebe da je dobro obavim. Ako loše obavim posao, trebao bih preuzeti odgovornost za to, a ako dobro obavim posao, to nije moja zasluga. To je ono što bih trebao činiti.” Zašto kažem da je način na koji se netko odnosi prema svojoj dužnosti pitanje načela? Ako uistinu imaš osjećaj odgovornosti i odgovorna si osoba, onda ćeš moći preuzeti na sebe crkveni rad i ispuniti dužnost koju trebaš ispuniti. Ako svoju dužnost shvaćaš olako, onda je tvoj pogled na vjeru u Boga neispravan, a tvoj stav prema Bogu i svojoj dužnosti je problematičan. Tvoj pogled na obavljanje dužnosti je da je obavljaš površno i da se samo provlačiš, i bilo da je to nešto što si voljan raditi ili ne, nešto u čemu si dobar ili ne, uvijek pristupaš tome sa stavom da se samo provlačiš, tako da nisi prikladan da budeš vođa ili djelatnik i ne zaslužuješ obavljati crkveni rad. Štoviše, da se izrazim vrlo otvoreno, ljudi poput tebe su ništarije, osuđeni da ništa ne postignu, i naprosto su beskorisni. Kakvi su ljudi beskorisni? Smeteni ljudi, ljudi koji trate dane. Ljudi te vrste nisu odgovorni ni u čemu što rade, niti to shvaćaju ozbiljno; sve upropaste. Ne obaziru se na ničije riječi, bez obzira na to kako im se pokušava podijeliti istina. Misle: „Provlačit ću se ovako ako želim. Govori što hoćeš! U svakom slučaju, trenutno obavljam svoju dužnost i imam što jesti, to je dovoljno dobro. Barem ne moram biti prosjak. Ako jednog dana ne budem imao što jesti, razmišljat ću o tome tada. Uvijek postoji izlaz. Kažete da nemam savjesti ni razuma, i da sam smeten – pa što onda? Nisam prekršio zakon. U najboljem slučaju, samo mi malo nedostaje karaktera, ali to za mene nije gubitak. Sve dok imam što jesti, u redu je.” Što mislite o ovoj perspektivi? Kažem ti, smeteni ljudi poput ovih koji trate dane svi su predodređeni da budu eliminirani i nema načina da postignu spasenje. Svi oni koji vjeruju u Boga nekoliko godina, ali nikada nisu prihvatili nikakvu istinu i bez iskustvenih su svjedočanstava, bit će eliminirani. Nitko neće preživjeti. Smeća i ništarije su svi paraziti i predodređeni su da budu eliminirani. Ako su vođe i djelatnici samo paraziti, tim više moraju biti smijenjeni i eliminirani. Smeteni ljudi poput ovih i dalje žele biti vođe i djelatnici; oni su nedostojni! Ne obavljaju nikakav stvarni posao, a ipak žele biti vođe. Uistinu nemaju srama!

Nakon što neki vođe i djelatnici budu smijenjeni sa svojih položaja, kažu: „Sjajno je ne biti vođa ili djelatnik. Ne moram biti toliko tjeskoban niti se toliko brinuti. Divno je biti običan brat ili sestra. Zašto bih se brinuo oko toga? Ne posjedujem kov samo da bih se iscrpljivao.” Netko drugi im kaže: „Što ćeš ti sada raditi kad nisi vođa ili djelatnik?” Oni odgovaraju: „Mogu raditi bilo što, sve dok nije previše naporno i ne zahtijeva puno truda – nešto što uključuje hodanje i gledanje uokolo, ili sjedenje i razgovor ili gledanje u računalo, i ne zahtijeva preduge sate ili fizičku patnju, bilo bi u redu.” Kakva je to priča? Ako otkrijete da je vođa ili djelatnik kojeg ste izabrali takav, kako ćete se osjećati u srcu? Nećete li jako zažaliti? (Da.) Dakle, hoćete li imati kakvih misli o ovome? Reći ćeš: „Prvotno sam vidio da ti imaš malo kova i htio sam te promaknuti i odgajati, i dati ti priliku, kako bi ti mogao razumjeti još neke istine. Nikad nisam pomišljao da si ti manje od ničega. Žalim što sam te tada smatrao ljudskim bićem. Nikad nisam pomišljao da ti zapravo nisi ljudsko biće. Ti si čak niži od svinje ili psa, ti si smeće. Ne zaslužuješ nositi ovu ljudsku kožu, i ne zaslužuješ biti čovjek!” Zvuče li ove riječi neugodno? (Ne.) Vama ne zvuče neugodno, ali zar ne zvuče vrlo neugodno ovoj vrsti smeća? (Da.) Ima li smeće poput ovoga srce? (Ne.) Dakle, mogu li oni prepoznati govori li netko dobre ili loše stvari o njima? Kad se ljudi bez srca susretnu s bilo čime, neće promijeniti svoj neradnički stav. Misle da je u redu sve dok oni sami imaju koristi i profitiraju i osjećaju se ugodno. Dakle, bez obzira na to što bilo tko drugi kaže, nije ih briga. Njihova poznata izreka je: „Bez obzira na to što ti kažeš, bez obzira na to kako me vidiš ili ocjenjuješ, ili kako me klasificiraš ili postupaš sa mnom, nije me briga!” Nisu li ti ljudi samo smeće? Bez obzira na to što ti kažeš, nemaju nikakav osjećaj i ne uzimaju to k srcu. Zašto to ne uzimaju k srcu? Oni su samo zabušanti i nemaju srca. Ljudi koji nemaju srca nemaju dostojanstva ni integriteta, nije ih briga za bilo što što ti kažeš, i bez obzira na to koliko im strogo govoriš, neće osjetiti ubod u srcu. Samo će oni s dostojanstvom, integritetom i razumom biti povrijeđeni i osjetiti da im je srce probodeno kad čuju takve riječi. Oni će reći: „Moje vladanje je bilo nisko, zbog toga su me ljudi gledali svisoka, i izgubio sam dostojanstvo, pa se više neću tako ponašati. Želim povratiti svoje dostojanstvo i ne uzrokovati da me ljudi gledaju svisoka. Nastojat ću povratiti svoju čast i učinit ću sve što je potrebno da živim s dostojanstvom i udovoljim Bogu.” Imaju osjećaj kad se radi o riječima koje vrijeđaju njihovo dostojanstvo i pogađaju ih u bolnu točku, u slabu točku – to su ljudi sa srcem. Kad oni koji imaju osjećaj i posjeduju dostojanstvo čuju izjave koje su ispravne i vide pozitivne stvari i razlikuju što je ispravno od onoga što je pogrešno, imaju odlučnost da se promijene jer imaju dostojanstvo i ne žele da ih drugi gledaju svisoka. Ti neradnici i beskorisni ljudi nemaju dostojanstva, i stoga bez obzira na to što im ti kažeš, bez obzira na to koliko su tvoje izjave ispravne ili točne ili u skladu s istinom, ili koliko su tvoje izjave pozitivne stvari, nemaju nikakvog učinka na te ljude i neće ih ni najmanje dirnuti. Osoba bez dostojanstva nema nikakav osjećaj u pogledu bilo koje pozitivne stvari, bilo koje presude ili bilo kojeg razotkrivanja, niti ima ispravan stav o tome kakav životni put odabrati. Zato, bez obzira na to što im ti kažeš, bez obzira na to kako ih razotkrivaš ili karakteriziraš, apsolutno odbijaju to prihvatiti, i nije ih briga. Dakle, ima li ikakve koristi propovijedati istinu i držati propovijedi takvim ljudima? Ima li ikakve koristi orezivati ih? Ima li ikakve koristi suditi im i grditi ih? Ne! Takvi su ljudi jednostavno beskorisni. Provlače se kroz dane i pripadaju kategoriji zvijeri – da budemo precizni, nisu ljudi. Ne zaslužuju čuti Božje riječi. Ako ove ništarije, paraziti, postanu crkveni vođe, mogu li otkriti probleme koji su prisutni u crkvi? Mogu li riješiti probleme? Sigurno ne. Ako Božji izabrani narod istakne problem, mogu li ga riješiti? Sigurno ga ne mogu riješiti. Nisu sposobni riješiti nijedan problem, pa kako mogu obavljati posao vođe? To bi bilo nezamislivo! Kao vođe i djelatnici, ljudi moraju u najmanju ruku biti sposobni rješavati probleme koji su prisutni u crkvenom radu i probleme s ulaskom u život Božjeg izabranog naroda. Ako se neko vrijeme obučavaju i steknu neko iskustvo, i mogu također razgovarati u zajedništvu o nekim istinama i govoriti o nekom iskustvenom svjedočanstvu, onda postupno mogu postati kompetentni u poslu vođe. Ako nisu sposobni otkriti ili riješiti nijedan problem, onda nema načina da mogu obavljati posao vođe; oni su tada lažni vođe i trebaju biti smijenjeni, a novi vođe trebaju biti izabrani.