Oni koji služe kao vođe moraju barem malo razumjeti istinu i imati praktičnog iskustva. Ako uopće nemaju iskustva, onda zasigurno ne razumiju nimalo istine. Neki ljudi koji služe kao vođe dobri su u propovijedanju riječi i doktrina te su u stanju zadobiti odobravanje i pohvale većine ljudi. Iako su lažni vođe naizgled u stanju odgovoriti na pitanja, nisu u stanju razgovarati u zajedništvu o istina-načelima. Sve što propovijedaju je isprazna teorija i u tome nema ničeg praktičnog. Kad ljudi čuju njihovo propovijedanje, osjećaju da je ono u skladu s njihovim ukusom, a oni bez sposobnosti razlučivanja ga svesrdno odobravaju. Međutim, nakon toga i dalje nemaju put primjene i ne mogu pronaći načela primjene. Može li se onda smatrati da je time riješen ikakav problem? Nije li to samo njihova nemarnost? Može li se pokušaj rješavanja problema na ovaj način smatrati obavljanjem stvarnog posla? Lažni vođe ne obavljaju stvarni posao, ali znaju se ponašati kao dužnosnici. Što je prvo što učine kad postanu vođe? To je kupovanje naklonosti ljudi. Oni primjenjuju pristup „novi dužnosnici žarko se žele dokazati”: prvo učine nekoliko stvari kako bi se dodvorili ljudima i riješe nekoliko stvari koje poboljšavaju svačiju svakodnevnu dobrobit. Prvo pokušavaju ostaviti dobar dojam na ljude, pokazati svima da su usklađeni s masama, tako da ih svi hvale i govore: „Ovaj se vođa prema nama odnosi kao roditelj!” Zatim službeno preuzimaju dužnost. Osjećaju da imaju podršku ljudi i da je njihov položaj osiguran; tada počinju uživati u statusnim povlasticama, kao da im one s pravom pripadaju. Njihova su gesla: „Život se svodi na dobru hranu i lijepu odjeću”, „Život je kratak, zato uživaj dok možeš” i „Današnje vino popij danas, a o sutrašnjem brini sutra”. Uživaju u svakom danu kako dolazi, zabavljaju se dok mogu i ne razmišljaju o budućnosti, a još manje razmatraju koje bi odgovornosti vođa trebao ispuniti i koje bi dužnosti trebao obavljati. Oni rutinski propovijedaju nekoliko riječi i doktrina i obavljaju nekoliko zadataka samo radi privida – ne obavljaju nikakav stvarni posao. Ne otkrivaju stvarne probleme u crkvi i ne rješavaju ih u potpunosti, pa koja je svrha toga da obavljaju tako površne zadatke? Nije li to prijevarno? Mogu li se važni zadaci povjeriti takvoj vrsti lažnog vođe? Jesu li oni u skladu s načelima i uvjetima Božje kuće za odabir vođa i djelatnika? (Ne.) Ti ljudi nemaju nimalo savjesti ni razuma, lišeni su svakog osjećaja odgovornosti, a ipak i dalje žele imati neki službeni položaj, biti vođa u crkvi – zašto su tako besramni? Neki ljudi koji imaju osjećaj odgovornosti, ako su lošeg kova, ne mogu biti vođe – a da ne govorimo o beskorisnim ljudima koji uopće nemaju osjećaj odgovornosti; oni su još manje kvalificirani da budu vođe. Koliko su lijeni takvi proždrljivi i indolentni lažni vođe? Čak i kad otkriju problem i svjesni su da je to problem, ne shvaćaju ga ozbiljno i ne obaziru se na njega. Tako su neodgovorni! Iako su dobri govornici i čini se da imaju nešto kova, ne mogu riješiti razne probleme u crkvenom radu, što dovodi do zastoja u radu; problemi se neprestano gomilaju, ali ti se vođe njima ne bave i ustraju u rutinskom obavljanju nekoliko površnih zadataka. A koji je krajnji rezultat? Ne naprave li nered od crkvenog rada, ne naprave li zbrku od njega? Ne uzrokuju li kaos i nedostatak jedinstva u crkvi? To je neizbježan ishod. Hoće li u takvoj situaciji lažni vođe podnijeti izvještaj Višnjem? Zasigurno ne. Ako netko u crkvi želi izvijestiti Višnjeg o problemima lažnih vođa, hoće li oni na to pristati? Oni će tu osobu sasvim sigurno potisnuti i blokirati, neće dopustiti nikome da izvijesti Višnjeg o problemu i ograničit će, potisnuti i izolirati svakoga tko to učini. Recite Mi, nisu li ti lažni vođe veoma vrijedni prezira? Bez obzira na to koliko su naštetili crkvenom radu, oni i dalje neće dopustiti da Višnji za to sazna, a kamoli da to riješe. Sve do čega im je stalo jest uživanje u statusnim povlasticama i zaštita vlastite taštine i ponosa – takvi su ljudi krajnje vrijedni prezira i besramni! Nisu li potpuno bez savjesti i bez ljudskosti? Kad se Višnji raspituje o poslu, oni odlučno kažu da nema problema, izbjegavajući odgovor i zavaravajući Višnjeg – ne varaju li time Višnjeg i ne skrivaju li stvari od onih ispod sebe? Problemi s crkvenim radom neprestano se gomilaju, a lažni vođe ih ne mogu sami riješiti, no ne izvještavaju ni Višnjeg o tim problemima. U tim okolnostima, ponašaju se kao da ništa nije pogrešno; i dalje se prepuštaju ugodi, sjede ne radeći ništa cijeli dan i trate dane, i uopće se ne brinu. A kad se problemi razotkriju i Višnji to istraži, oni i dalje govore: „Uredio sam da ljudi obave taj posao. Ispunio sam svoje odgovornosti. Ako posao nije dobro obavljen, to je do drugih ljudi. Kakve to veze ima sa mnom?” Izgovorivši tih nekoliko riječi, potpuno se oslobađaju odgovornosti. Kao da uopće nemaju odgovornosti za tu stvar. Ne samo da ne promišljaju o sebi, već osjećaju i da su u pravu i osjećaju se spokojno, govoreći: „U svakom slučaju, nisam bio besposlen u svojoj dužnosti; nisam jeo kruh badava. Ako me Višnji ne smijeni, nastavit ću služiti kao vođa. Ako podnesem ostavku, neću li izdati Boga? Neću li pokazati nelojalnost prema svojoj dužnosti?” Ako ih orežeš, moći će smisliti mnogo razloga da te opovrgnu. Neće reći da su odgovorni za tu stvar, neće reći koje su njihove odgovornosti i neće promišljati o tome kakva je priroda toga što ne rješavaju probleme i ne obavljaju stvarni posao. Nisu li takvi ljudi tako odvratni? Dovode crkveni rad do zastoja i tako dugo štete Božjem izabranom narodu bez trunke kajanja u srcu – jesu li oni još uvijek ljudi? Imaju li još uvijek trunku savjesti ili razuma? Neki ljudi kažu: „Ljude poput ovih ne bi trebalo birati za vođe.” Teoretski je tako; međutim, među izabranim vođama i djelatnicima doista ima nekih takvih ljudi; to je činjenica. Sve se to događa zato što Božjem izabranom narodu nedostaje sposobnosti razlučivanja, a i zato što većina ljudi voli osobe koje ugađaju drugima, pa posljedično izaberu neke lažne vođe i lažne djelatnike. Stoga se prije crkvenih izbora mora više razgovarati u zajedništvu o načelima za izbor vođa i djelatnika, kao i o načelima za razlučivanje lažnih vođa i lažnih djelatnika; to će osigurati da više ljudi glasa u skladu s načelima. Samo se tako mogu postići dobri rezultati na crkvenim izborima.

Recite Mi, mogu li takvi prezira vrijedni i besramni besposličari dobro obavljati crkveni rad kao vođe i djelatnici? Mogu li riješiti probleme prisutne u crkvi ili poteškoće s kojima se susreće Božji izabrani narod? (Ne.) Dakle, što biste trebali učiniti kad naiđete na takve lažne vođe? Pretpostavimo da netko kaže: „Naš je kov loš i nedostaje nam sposobnost razlučivanja, pa ne možemo ništa učiniti ako se susretnemo s lažnim vođom.” Je li to točno? Sigurno nisu svi u crkvi lošeg kova i bez sposobnosti razlučivanja? Mora postojati barem nekoliko ljudi koji relativno razumiju istinu. Dakle, ako netko pronađe lažnog vođu koji nije u stanju obavljati stvarni posao ili riješiti bilo kakve probleme, trebao bi razgovarati u zajedništvu s onima koji razumiju istinu i zamoliti ih da upotrijebe svoju sposobnost razlučivanja i donesu sud. Je li to prikladno? (Da, jest.) Zašto je prikladno? Kakve će biti posljedice ako crkveni vođa nije u stanju obavljati stvarni posao? Tko će biti žrtve? Neće li to biti Božji izabrani narod u crkvi? Ako lažni vođa kontrolira crkvu tri ili pet godina, kod koliko će to ljudi utjecati na razumijevanje istine i ulazak u stvarnost? Kod koliko će ljudi postizanje Božjeg spasenja biti odgođeno? Ne te posljedice je strašno i pomisliti. Dakle, kad se otkrije da lažni vođa ne obavlja stvarni posao i da nije sposoban riješiti nijedan problem, to je velika stvar za svakog pojedinog pripadnika Božjeg izabranog naroda i trebali bi odmah razotkriti i prijaviti tog lažnog vođu kako bi se izbjegla kašnjenja u poslu. Oni kojima crkveni vođe nanose štetu time što ne obavljaju stvarni posao jesu Božji izabrani narod. Ako ih nitko od Božjeg izabranog naroda ne razotkrije ili ne prijavi, i ako su svi jednostavno ravnodušni prema tome, onda za tu crkvu nema nade. Pretpostavimo da u svom srcu uvijek gajite misli o tome da ne preuzimate odgovornost, poput: „U svakom slučaju, ti si vođa. Ne možeš obavljati stvarni posao, a ipak ne izvještavaš Višnjeg o problemima – ako to odgodi crkveni rad, Višnji će tebe smatrati odgovornim. Kakve to veze ima s nama? Koja je svrha da se mi brinemo o tome? Nismo mi glavni. Ta je odgovornost na tebi.” Ako uvijek gajite tu predodžbu u svom srcu, neće li to odgoditi stvari? Neće li to utjecati na vašu težnju za istinom, ulazak u stvarnost i postizanje Božjeg spasenja? Ako nitko u crkvi ne preuzima odgovornost, onda je teško reći može li ta crkva svjedočiti za Boga i primiti Božje blagoslove, a još je teže reći koliko će ljudi u toj crkvi postići spasenje. Ako svi u toj crkvi razmišljaju na taj način i imaju takvo stajalište, onda za tu crkvu uopće nema nade. Nemaju li timovi za filmsku produkciju trenutno taj problem? Neki od vaših vođa ne rješavaju probleme niti izvještavaju o njima – oni su lažni vođe. Jeste li u stanju to vidjeti? Ti vođe ne rješavaju probleme za vas – niste li otkrili da je to problem? Osjećate li se zapravo sretno zbog toga? „Naš vođa ne izvještava o ovom problemu i ovaj se problem ne može riješiti, pa je ovo dobro vrijeme da se odmorimo. To je sjajno! Štoviše, Višnji u posljednje vrijeme nije osobno pitao o toj stvari, pa nema potrebe ni da mi izvještavamo o problemu. Zašto si ne bismo priuštili malo slobodnog vremena? Moramo li snimiti film tako brzo i završiti ga na vrijeme? Napredak koji postižemo je u redu! Pa što ako nismo završili snimanje? Hoćemo li zbog toga biti osuđeni?” Je li to vaš stav? Mislite li da ne postoji tako strog raspored za rad Božje kuće, pa ga možete odgađati unedogled, i da sve dok Višnji ne pita o tome ili to ne istražuje, nema potrebe brinuti se ili osjećati pritisak, i možete jednostavno riješiti probleme koje možete, a pustiti one koje ne možete? Je li to vaše gledište? (Ne.) Pa zašto onda ne izvještavate o problemima kad ih imate? Je li to zato što vas ti lažni vođe drže pod svojom kontrolom ili su vam podvalili neki čarobni, omamljujući napitak zbog kojeg ste postali bunovni i nesposobni govoriti? U čemu je ovdje problem? Kad problemi postoje, znate li vi za njih? Ako kažete da ne znate za njih, onda lažete; ako znate za njih, a ne izvještavate o njima, onda ste krajnje nemarni i teško zanemarujete svoje odgovornosti, i nemate nimalo odanosti prema svojoj dužnosti. Čak i ako radiš u svijetu da zaradiš novac, i dalje moraš biti vrijedan svoje bijedne plaće. A da i ne spominjemo, ti danas jedeš hranu iz Božje kuće; težiš spasenju dok obavljaš svoju dužnost i time utireš put i pripremaš se za vlastito odredište. Ti to ne radiš za Božju kuću, ni za bilo kojeg pojedinca, a još manje za Mene – ti to radiš za sebe. Ljepše rečeno, ljudi obavljaju svoju dužnost kako bi postigli spasenje, ali da budemo precizni, rade to za sebe kako bi stekli blagoslove i imali dobro odredište. Moraš jasno razumjeti tu stvar; ne budi budala. Ti ne obavljaš svoju dužnost za druge ljude ili za svoje roditelje, i ne radiš to da doneseš slavu svojim precima ili čast imenu svoje obitelji – ti to radiš za sebe. Bog te je stvorio i otkad je stvorio svijet, On je predodredio da ćeš se roditi u posljednjim danima. On te je doveo u Svoju kuću, dao ti je da čuješ Njegov glas, dao ti je da svaki dan jedeš i piješ Njegove riječi i primaš opskrbu životom, i dao ti je priliku da možeš obavljati svoju dužnost u Božjoj kući. To je tvoja najbolja prilika kao stvorenog bića da postigneš spasenje, a to je i tvoja jedina prilika. Ako, dok obavljaš svoju dužnost, ti uništiš tu priliku, onda bez obzira na to primiš li kaznu ili budeš plakao i škrgutao zubima kad na kraju padneš u nesreće, sve će to biti tvoje djelo i zasluživat ćeš to! To će biti tvoja vlastita krivnja. Nema potrebe da drugi ljudi preuzimaju tvoje odgovornosti i nema potrebe da ti preuzimaš odgovornosti drugih ljudi. Samo ti možeš preuzeti odgovornost za put kojim hodaš i sve što danas činiš, i samo ti možeš snositi krajnje posljedice. Ono što Ja mogu učiniti jest pomoći vam da razumijete stvari koje vam trebam reći i utrti vam put kako biste mogli krenuti putem spasenja. Sve sam jasno objasnio, pa kako ćete konkretno postupiti, ovisi o vama. Ne bavim se vašim poslovima; Ja samo obavljam posao koji Mi pripada i ne radim nijedan posao više od toga. Nije li činjenica da ti obavljaš svoju dužnost radi vlastitog odredišta? Ako kažeš: „Ima toliko problema, ali moj vođa ne izvještava o njima, pa neću ni ja izvijestiti”, nije li to glupo? Nije li to proračunato? Koja je tvoja odgovornost kad vidiš problem? Tvoja je odgovornost sazvati sve zajedno i utišati se kako biste tražili i razgovarali u zajedništvu o problemu, da vidite u kojem se području problem pojavio i da pronađete korijen problema. Ako se, nakon rasprave, pronađe korijen problema, ali vi ga niste u stanju sami riješiti, trebali biste odmah izvijestiti Višnjeg o tome. Tko bi o tome trebao izvijestiti? Ti bi trebao predložiti samog sebe i reći: „Ja ću izvijestiti o tome. Ako to ne uspije, onda možemo izabrati nekoliko predstavnika i zajedno izvijestiti o tome.” Neki ljudi kažu: „Zar nemamo vođu?” Ti odgovaraš: „On nije nikakav vođa! On uopće ne ispunjava odgovornosti ljudskog bića. On je samo zvijer u ljudskoj koži i treba ga šutnuti u stranu i smijeniti! On ne izvještava o problemu, pa bismo trebali sami izvijestiti o tome – to je naša odgovornost. Tek kad ispunimo svoje odgovornosti, Bog će nas smatrati ljudskim bićima. Ako jasno znamo koje su naše odgovornosti, ali ih ne ispunjavamo, onda ne zaslužujemo biti ljudi i nema šanse da će nas Bog takvima smatrati.” Ako te Bog ne smatra čovjekom, što to onda znači? Čime te smatra? To implicira da te smatra svinjom ili psom. I bi li te Bog onda još uvijek spasio? Nema šanse. Dakle, ako ne završiš s dobrim odredištem, nećeš li to sam sebi skriviti? I nećeš li uzalud obavljati svoju dužnost? Na tebi je da izabereš svoj put, a na tebi je i da njime hodaš. Bez obzira na to koji put odabereš ili kakve su krajnje posljedice, ti si taj koji snosi odgovornost; nitko neće preuzeti odgovornost za put kojim ti hodaš i za posljedice koje iz toga proizađu.

Ako, kao vođe i djelatnici, vi ignorirate probleme koji se javljaju u obavljanju dužnosti, pa čak i tražite razne izlike i isprike da izbjegnete odgovornost, i ne rješavate neke probleme koje ste sposobni riješiti, i ne izvještavate Višnjeg o problemima koje niste sposobni riješiti, kao da nemaju nikakve veze s vama, nije li to zanemarivanje odgovornosti? Je li postupanje s crkvenim radom na taj način pametno ili glupo? (To je glupo.) Nisu li takvi vođe i djelatnici ljigave osobe? Nisu li lišeni svakog osjećaja odgovornosti? Kad naiđu na probleme, ignoriraju ih – nisu li to bešćutni ljudi? Nisu li to prepredeni ljudi? Prepredeni ljudi su najgluplji od svih ljudi. Moraš biti poštena osoba, moraš imati osjećaj odgovornosti kad se suočavaš s problemima i moraš isprobati sva moguća sredstva i tragati za istinom da ih riješiš. Apsolutno ne smiješ biti prepredena osoba. Ako se samo brineš o izbjegavanju odgovornosti i pranju ruku od nje kad se pojave problemi, za takvo ponašanje bio bi osuđen čak i među nevjernicima, a da ne spominjemo u Božjoj kući! To ponašanje će sigurno biti osuđeno i prokleto od Boga, a Božji izabrani narod ga prezire i odbacuje. Bog voli poštene ljude, a prezire prijevarne i ljigave ljude. Ako si ti prepredena osoba i ponašaš se na ljigav način, neće li te Bog prezirati? Hoće li te Božja kuća jednostavno pustiti da se izvučeš? Prije ili kasnije, bit ćeš pozvan na odgovornost. Bog voli poštene ljude i ne voli lukave ljude. Svatko bi to trebao jasno razumjeti i prestati biti smeten i činiti gluposti. Privremeno neznanje je oprostivo, ali ako osoba uopće ne prihvaća istinu, onda je previše tvrdoglava. Pošteni ljudi mogu preuzeti odgovornost. Oni ne razmatraju vlastite dobitke i gubitke; oni samo štite rad i interese Božje kuće. Imaju dobro i pošteno srce koje je poput zdjele bistre vode kojoj se dno može vidjeti na prvi pogled. U njihovim postupcima također postoji transparentnost. Prijevaran čovjek uvijek se ponaša na ljigav način, uvijek se pretvara, prikriva i skriva stvari i nevjerojatno se dobro zamotava. Nitko ne može prozrijeti takvu osobu. Ljudi ne mogu prozrijeti tvoje unutarnje misli, ali Bog može pomno ispitati stvari u tvojem najdubljem srcu. Kad Bog vidi da nisi poštena osoba, da si ljigava stvar, da nikad ne prihvaćaš istinu, da se uvijek upuštaš u prijevaru protiv Njega i da Mu nikad ne predaješ svoje srce, On te ne voli, i On te prezire i napušta. Kakvi su ljudi svi oni koji napreduju među nevjernicima, i oni koji su slatkorječivi i bistri? Je li vam to jasno? Koja je njihova bit? Može se reći da su svi izvanredno nedokučivi, svi su izuzetno prijevarni i prepredeni, oni su istinski đavli i Sotone. Može li Bog spasiti takve ljude? Bog ne prezire ništa više od đavala – ljudi koji su prijevarni i prepredeni – i On definitivno neće spasiti takve ljude. Vi nipošto ne smijete biti takva vrsta osobe. Oni koji su uvijek pažljivi i budni kad govore, koji su uglađeni i prepredeni i igraju ulogu koja odgovara prilici dok se bave stvarima – kažem ti, Bog najviše prezire takve ljude, ljudima poput ovih nema spasa. Što se tiče svih onih koji pripadaju kategoriji prijevarnih i prepredenih ljudi, bez obzira na to koliko lijepo njihove riječi zvučale, sve su to varljive, đavolje riječi. Što ljepše njihove riječi zvuče, to su ti ljudi više đavli i Sotone. To su upravo oni ljudi koje Bog najviše prezire. To je apsolutno točno. Što vi kažete: mogu li prijevarni ljudi, ljudi koji često lažu i slatkorječivi ljudi dobiti djelo Duha Svetoga? Mogu li dobiti prosvjetljenje i osvjetljenje Duha Svetoga? Nipošto ne mogu. Kakav je Božji stav prema ljudima koji su prijevarni i prepredeni? On ih odbacuje s prezirom, stavlja ih po strani i ne obazire se na njih, On ih smatra istom vrstom kao i životinje. U Božjim očima, takvi ljudi samo nose ljudsku kožu, a u biti su đavli i Sotone, oni su hodajući leševi i Bog ih nipošto neće spasiti. Dakle, u kakvom su stanju ti ljudi sada? U njihovom je srcu tama, nedostaje im istinska vjera i bez obzira na to što im se dogodi, nikad ne bivaju prosvijetljeni ni osvijetljeni. Kad se suoče s nesrećama i nevoljama, mole se Bogu, ali Bog nije s njima i nemaju se na što istinski osloniti u svom srcu. Kako bi dobili blagoslove, pokušavaju se dobro pokazati, ali si ne mogu pomoći jer su lišeni savjesti i razuma. Ne bi mogli biti dobri ljudi čak i da su htjeli; čak i da su htjeli prestati činiti loše stvari, ne bi se mogli kontrolirati, ne bi išlo. Hoće li moći spoznati sebe nakon što budu smijenjeni i eliminirani? Iako će znati da su to zaslužili, neće to nikome priznati, pa čak i ako se čini da su u stanju obaviti poneku dužnost, i dalje će se ponašati na ljigav način, a njihov posao neće donijeti nikakve jasne rezultate. Pa što vi kažete: jesu li ti ljudi sposobni za istinsko pokajanje? Apsolutno ne. To je zato što ne posjeduju savjest ni razum i ne vole istinu. Bog ne spašava takvu vrstu prepredene i zle osobe. Kakva nada postoji u vjerovanju u Boga za takve ljude? Njihova je vjera već lišena značaja i suđeno im je da iz nje ne dobiju ništa. Ako, tijekom svoje vjere u Boga, ljudi ne teže istini, onda bez obzira na to koliko godina vjeruju, to neće imati učinka; čak i ako vjeruju do samog kraja, neće dobiti ništa. Da bi zadobili Boga, ljudi moraju zadobiti istinu. Samo ako razumiju istinu, primjenjuju istinu i uđu u istina-stvarnost, zadobit će istinu i postići Božje spasenje; i tek tada će dobiti Božje priznanje i blagoslove; i samo to je zadobivanje Boga. Ako ljudi žele zadobiti istinu, onda je prvi korak koji bi trebali poduzeti naučiti ispunjavati svoje odgovornosti, to jest, trebali bi dobro obavljati svoju dužnost – to je najosnovnija stvar. Ljudi apsolutno ne smiju učiti od lažnih vođa, koji samo propovijedaju riječi i doktrine i ne obavljaju stvarni posao, ne preuzimaju odgovornost ni za što što rade, rade sve površno i na kraju bivaju eliminirani. Obavljanje dužnosti nije mala stvar; ljudi se najviše razotkrivaju u obavljanju svoje dužnosti, a Bog određuje ishode ljudi na temelju njihovog dosljednog ponašanja tijekom obavljanja dužnosti. Što znači kad netko ne obavlja dobro svoju dužnost? To znači da ne prihvaća istinu ili se istinski ne kaje i da ga Bog eliminira. Kad lažni vođe i lažni djelatnici budu smijenjeni, što to predstavlja? To je stav Božje kuće prema takvim ljudima i, naravno, to također predstavlja Božji stav prema takvim ljudima. Dakle, kakav je Božji stav prema beskorisnim ljudima poput ovih? On ih odbacuje s prezirom, osuđuje i eliminira. Dakle, želite li vi i dalje uživanje u statusnim povlasticama i biti lažni vođa?

Nakon što ljudi povjeruju u Boga, što je najbolnija i najviše uznemirujuća stvar koja im se može dogoditi? Najveća stvar nije ništa drugo nego saznanje da su uklonjeni ili izbačeni, te da ih je Bog razotkrio i eliminirao – to je najbolnija i najtužnija stvar, i nitko ne želi da mu se to dogodi nakon što povjeruje u Boga. Dakle, kako ljudi mogu izbjeći da im se to dogodi? U najmanju ruku, moraju postupati po svojoj savjesti, to jest, prvo moraju naučiti kako ispunjavati svoje odgovornosti, nipošto ne smiju biti nemarni i ne smiju odgađati ono što im je Bog povjerio. Budući da si ti osoba, trebao bi razmišljati o tome koje su odgovornosti osobe. Odgovornosti koje nevjernici najviše cijene, kao što je odanost roditeljima, uzdržavanje roditelja i stjecanje ugleda za svoju obitelj, ne treba spominjati. Sve su to ispraznosti i lišene su stvarnog značenja. Koja je minimalna odgovornost koju bi osoba trebala ispuniti? Najrealnija stvar je kako ti sada dobro obavljaš svoju dužnost. Biti zadovoljan pukim otaljavanjem nije ispunjavanje tvoje odgovornosti i samo govorenje riječi i doktrina nije ispunjavanje tvoje odgovornosti. Samo primjenjivanje istine i činjenje stvari u skladu s načelima jest ispunjavanje tvoje odgovornosti. Tek kad je tvoje primjenjivanje istine bilo učinkovito i od koristi ljudima, ti si istinski ispunio svoju odgovornost. Bez obzira na to koju dužnost obavljaš, tek kad ustraješ u postupanju u skladu s istina-načelima u svemu, ti si istinski ispunio svoju odgovornost. Otaljavanje prema ljudskom načinu činjenja stvari je površnost; jedino pridržavanje istina-načela jest pravilno obavljanje dužnosti i ispunjavanje odgovornosti. A kad ispunjavaš svoju odgovornost, nije li to očitovanje odanosti? To je očitovanje odanog obavljanja dužnosti. Tek kad budeš imao taj osjećaj odgovornosti, tu odlučnost i želju, i to očitovanje odanosti u pogledu svoje dužnosti, Bog će na tebe gledati s naklonošću i odobravati te. Ako ti nemaš čak ni taj osjećaj odgovornosti, Bog će te smatrati besposličarom, glupanom, i prezirat će te. S ljudskog stajališta, to znači ne poštivati te, ne shvaćati te ozbiljno i gledati na tebe svisoka. To je kao kad si neko vrijeme u kontaktu s nekim i vidiš da govori o nerealnim, nepraktičnim stvarima, i mlati praznu slamu govoreći nerealne stvari, i primijetiš da se voli hvaliti i govoriti velike riječi, i da nije pouzdan – bi li ga ti poštovao? Bi li se ti usudio povjeriti mu bilo kakav zadatak? Možda bi on odgodio zadatak koji mu ti povjeriš iz nekog razloga, i zato se ti ne bi usudio ništa povjeriti takvim ljudima. Prezirao bi ih iz dubine srca i požalio bi što si se ikad družio s njima. Osjećao bi se sretnim što im nisi ništa povjerio te bi mislio da bi žalio do kraja života da jesi. Recimo da ti dođeš u doticaj s nekim i, kroz razgovor i kontakt s njim, vidiš da ne samo da posjeduje dobru ljudskost, već ima i osjećaj odgovornosti, a kad mu povjeriš zadatak, čak i ako mu samo nešto ležerno kažeš, on to utisne u svoj um i razmišlja o načinima kako dobro obaviti zadatak da ti udovolji, i ako ne obavi dobro zadatak koji si mu dao, poslije mu je neugodno vidjeti te – to je netko s osjećajem odgovornosti. Sve dok im se nešto kaže ili im se nešto dodijeli – bez obzira na to je li to od strane vođe, djelatnika ili od Višnjeg – ljudi s osjećajem odgovornosti uvijek će misliti: „Dakle, budući da me oni toliko cijene, moram dobro obaviti ovu stvar i ne iznevjeriti ih.” Ne bi li se ti osjećao spokojno povjeravajući zadatak takvim ljudima koji posjeduju savjest i razum? Ljudi kojima možeš povjeriti zadatak zasigurno su oni na koje gledaš s naklonošću i kojima vjeruješ. Osobito, ako su za tebe obavili nekoliko zadataka i sve ih izvršili vrlo savjesno te u potpunosti ispunili tvoje zahtjeve, ti ćeš misliti da su vrijedni povjerenja. U svojem ćeš im se srcu doista diviti i visoko ih cijeniti. Ljudi su voljni družiti se s takvom vrstom osobe, a da ne govorimo o Bogu. Mislite li vi da bi Bog bio voljan povjeriti crkveni rad i dužnost koju je čovjek obvezan vršiti osobi koja nije vrijedna povjerenja? (Ne, ne bi.) Kad Bog dodijeli dio crkvenog rada nekome, kakvo je Božje očekivanje od njega? Prvo, Bog se nada da je marljiv i odgovoran, da se prema tom poslu odnosi kao prema velikoj stvari i da ga u skladu s tim obavlja i dobro ga obavi. Drugo, Bog se nada da je osoba vrijedna povjerenja, da bez obzira na to koliko vremena prođe i bez obzira na to kako se okruženje promijeni, njegov osjećaj odgovornosti se ne koleba, a njegov integritet podnosi kušnju. Ako je osoba vrijedna povjerenja, Bog će biti spokojan i više neće nadzirati niti pratiti tu stvar. To je zato što im On u Svom srcu vjeruje i oni će sigurno izvršiti zadatak koji im je dan bez da išta pođe po zlu. Kad Bog povjeri zadatak nekome, ne nada li se On tome? (Da.) Onda, kad ti jednom razumiješ Božju nakanu, trebao bi u svojem srcu znati kako postupiti da bi ispunio Božje zahtjeve, našao naklonost u Božjim očima i zaslužio Božje povjerenje. Ako možeš jasno vidjeti vlastita očitovanja i ponašanje, te stav s kojim pristupaš svojoj dužnosti, ako imaš samosvijest i znaš što si, nije li onda nerazumno da zahtijevaš da Bog na tebe gleda s naklonošću, da ti iskazuje milost ili da ti daje poseban tretman? (Da, jest.) Čak i ti sam sebe podcjenjuješ, čak i ti prezireš samog sebe, a ipak zahtijevaš da Bog na tebe gleda s naklonošću – to nema smisla. Stoga, ako želiš da Bog na tebe gleda s naklonošću, trebao bi sebe barem učiniti vrijednim povjerenja u očima drugih ljudi. Ako želiš da ti drugi vjeruju, da na tebe gledaju s naklonošću, da te visoko cijene, onda u najmanju ruku moraš biti dostojanstven, imati osjećaj odgovornosti, držati riječ i biti vrijedan povjerenja. Nadalje, moraš postati marljiv, odgovoran i odan pred Bogom – tada ćeš u biti ispuniti Božje zahtjeve prema tebi. Tada će postojati nada da ćeš zadobiti Božje odobravanje, zar ne? (Da, hoće.) Je li to teško postići? (Ne.) Čak i ljudi žele pronaći pouzdanu osobu za obavljanje zadataka i druženje, pa je li pretjerano da Bog traži od ljudi da dobro obavljaju svoje dužnosti i da On ima taj mali zahtjev prema njima? (Ne, nije pretjerano.) Uopće nije pretjerano. To nije da bi se ljudima otežalo, već je vrlo prikladno. Samo što ljudi nemaju srce za to, ne razmišljaju o Božjim mislima niti shvaćaju Božje nakane. Sve što mogu činiti jest neprestano postavljati zahtjeve Bogu, govoreći: „Ti me moraš blagosloviti! Ti mi moraš iskazati milost! Ti me moraš usmjeravati!” Dakle, što je to što ti radiš? Možeš li ti uistinu ispuniti svoju dužnost u skladu sa svojom savješću i razumom? Možeš li ti uistinu biti marljiv, odgovoran i odan? To je minimalni uvjet koji moraš ispuniti kako bi Bog na tebe gledao s naklonošću. Nije li to smjer u kojem bi ljudi trebali naporno raditi? Budući da vjeruješ u Boga, moraš težiti istini i Božjim zahtjevima – to je smjer u kojem bi ljudi trebali naporno raditi. Ljudi moraju naporno raditi u ispravnom smjeru. Na taj način, njihova težnja da udovolje Bogu više neće biti isprazna.

Imaju li lažni vođe u svom srcu ikakav pojam o udovoljavanju Bogu u svojoj vjeri u Njega? Imaju li ikakav stav? Očito ne. Oni samo imaju stav provlačenja kroz svijet i na isti se način odnose prema Bogu, na način koji je nevjerojatno pun nepoštovanja i prezriv. Takav stav ozbiljno nanosi sramotu Bogu i huli na Boga, i Bog ga prezire. Bog im je dao život i sve što osoba posjeduje, a ipak je njihov stav prema svemu što im je Bog dao, prema aranžmanima koje Bog čini za njihove živote, prema Božjem poslanju i djelu, i prema njihovim vlastitim dužnostima, stav krajnjeg prezira. Što znači „prezir”? To znači željeti se provlačiti kroz dane i ništa ne shvaćati ozbiljno. Bog do krajnosti prezire taj njihov stav i zato On nipošto neće spasiti takve ljude. Što je to što biste vi ovdje trebali razumjeti? To je da ne smijete biti takva vrsta osobe. Bez obzira na to jesi li vođa ili ne, ili imaš li ambiciju i želju postati vođa ili ne, prvo moraš naučiti kako se vladati, i nipošto ne biti besposličar, danguba ili podlac. U svojem vladanju, moraš imati ispravan stav, dostojanstvo i osjećaj odgovornosti – to je apsolutni minimum. Samo na tom temelju ljudi mogu ispuniti Božje zahtjeve i ispuniti Njegovo poslanje. Ako nemaš čak ni taj djelić temelja, onda se nema o čemu govoriti.

3. travnja 2021.