Raščlamba načina na koje antikristi zaluđuju ljude, pridobivaju ih, prijete im i kontroliraju ih

I. Raščlamba načina na koje antikristi zaluđuju ljude

Na posljednjem okupljanju završili smo razgovor u zajedništvu o četvrtoj stavci na temu raznih očitovanja antikrista. Danas ćemo početi razgovarati o petoj stavci: kako antikristi zaluđuju ljude, pridobivaju ih, prijete im i kontroliraju ih. U ovaj aspekt očitovanja antikrista uključena su četiri glagola, a iz ta četiri glagola i ponašanja antikrista možemo vidjeti njihove naravi. Prvi glagol je „zaluđivati”. Kakva je narav sadržana u tome? To je opačina. A što je s „pridobivati”? Običavaju li se pri pridobivanju koristiti lijepe ili ružne riječi? (Lijepe riječi.) Dakle, kakva narav upravlja ovim ponašanjem? Opačina. A što je s „prijetiti” i „kontrolirati” – koja narav upravlja njima? (Pakost.) Tako je, pakost. Iz pete stavke možemo vidjeti naravi antikrista. Koja su primarna očitovanja antikrista u ovoj stavci? (Opačina i pakost.) Te dvije naravi, opačina i pakost, vrlo su istaknute i očite. Raspravimo o tim ponašanjima, jednom po jednom, počevši sa „zaluđivati”. Što izraz „zaluđivati” općenito znači? Uključuje li ikakva očitovanja poštenja? Ima li u njemu poštenih riječi? (Ne.) U njemu nema poštenih riječi – sve je lažno, to je korištenje lažnih dojmova, lažnih izjava i varljivih riječi kako bi se druge navelo da vjeruju da je ono što netko govori točno, čime ih se navodi da ga priznaju i vjeruju mu. To je ono što se podrazumijeva pod „zaluđivati”. Zadobivaju li oni koji su zaluđeni istinu ili stupaju li na pravi put? Ne postižu ni jedno od toga. Ponašanje i praksa zaluđivanja ljudi definitivno je negativna, a ne pozitivna stvar. Oni koji su zaluđeni u suštini su prevareni; ne razumiju stvarne činjenice, stvarnu situaciju ili istinski kontekst, a zatim odabiru pogrešan put i smjer te pogrešnu osobu koju će slijediti. To je učinak koji zaluđivanje ima na one koji na njega nasjednu. To je poput reklama u trgovačkom centru: vrlo su dobro napisane i kad ih ljudi vide, uzimaju ih zdravo za gotovo, ali nakon kupnje otkriju da su proizvodi beskorisni. To znači biti prevaren. Dakle, koja je svrha toga što se antikristi ponašaju tako da zaluđuju ljude? Koje metode koriste, koje riječi govore i koje stvari čine da bi zaluđivali ljude? Razgovarajmo prvo o njihovom cilju. Da nemaju nikakav cilj, bi li trebali ulagati trud ili govoriti lijepe stvari da pridobiju i zalude ljude? Među nevjernicima postoji izreka: „Nema besplatnog ručka.” Ako ti to ne možeš prozreti, bit ćeš prevaren. Svijet je jednostavno toliko opak, ljudi spletkare jedni protiv drugih i zlostavljaju jedni druge. To je život iskvarenog čovječanstva. Zašto antikristi ulažu trud da govore okolišajući kako bi zaluđivali ljude? Oni govore i djeluju s jasnim ciljem, a to je borba za moć i kontrolu nad ljudima – to je nedvojbeno. Njihovi ciljevi ne razlikuju se od ciljeva političara. Dakle, koje strategije antikristi koriste da bi zaluđivali ljude? Kako to rade? Prvo, navedu te da ti se svide. Jednom kad stekneš povoljan dojam o njima, više ih se nećeš čuvati: vjerovat ćeš im, a zatim ćeš prihvatiti njihovo vodstvo i voljno im biti poslušan. Bit ćeš voljan slušati sve što kažu i sve što od tebe traže da učiniš. Što znači ta voljnost da se sluša? To znači ne primjenjivati sposobnost razlučivanja te slušati i biti poslušan bez načela. Mogu li antikristi postići učinak zaluđivanja ljudi korištenjem riječi ili metoda osude? Nipošto ne mogu. Dakle, koje metode obično koriste kako bi postigli taj učinak? Većinu vremena koriste riječi koje su u skladu s ljudskim predodžbama, kao i s doktrinama ljudskih osjećaja. Ponekad govore i neke riječi i doktrine koje su u skladu s istinom. To im olakšava postizanje cilja zaluđivanja ljudi, a i ljudi će ih vjerojatno prihvatiti. Primjerice, kad braća i sestre učine nešto pogrešno, nanoseći štetu crkvenom radu, i osjećaju se negativno i slabo, antikristi ne razgovaraju o istini kako bi ih poduprli i pomogli im. Umjesto toga, oni kažu: „Uobičajena je pojava da su ljudi slabi – to je normalno. I ja sam često slab. Bog ne pamti te stvari.” U stvarnosti, znaju li oni pamti li Bog te stvari ili ne? Ne, ne znaju. Oni kažu: „Nije važno što se s ovom stvari nije ispravno postupilo. Samo to ispravi sljedeći put. Božja kuća ne zna i nitko se ne raspituje o tome. Sve dok ja to ne prijavim nadređenima, više vodstvo neće znati za to, a višnji sigurno neće znati, pa onda ni bog neće znati – stoga, bog neće obratiti pozornost na to. Svi smo mi iskvareni ljudi; u tebi je iskvarenost, kao što je i u meni. Kao vođa, ja sam poput roditelja: kakve god pogreške vi napravili, to je moja odgovornost. Moja je krivica što imam mali rast i što vas nisam mogao poduprijeti i pomoći vam, što je dovelo do toga da stvari radite pogrešno. Da sam imao veći rast, bio bih vam mogao pomoći i vi ne biste pogriješili. Odgovornost za ovu stvar leži na meni. Iako je ovo možda nanijelo određenu štetu crkvenom radu, mi to možemo sami riješiti i tako će ta stvar biti završena. Nitko se ne bi trebao raspitivati o ovoj stvari i nitko je ne bi trebao prijaviti nadređenima; neka to ostane samo između tebe i mene. Ako ja to ne spomenem drugoj braći i sestrama, nitko to neće prijaviti nadređenima i na tome će ostati. Samo se trebamo pomoliti i zakleti pred bogom da nikada više nećemo učiniti nešto ovakvo niti napraviti ovakvu pogrešku. Kao vođa, imam odgovornost zaštititi vas. Bog je tako uzvišen – je li realno da mi tražimo njegovu zaštitu? Osim toga, bog se ne zamara tim banalnim stvarima u životima ljudi, pa odgovornost da vas zaštitim prešutno pada na moja pleća kao vođe. Vi imate mali rast, pa ću ja preuzeti krivnju ako pogriješite. Ne brinite, ako u nekom trenutku nešto stvarno pođe po zlu i višnji to sazna ili čuje za to, ja ću se zauzeti za vas.” Kad ljudi to čuju, pomisle: „Ovo je sjajno! Bio sam tako zabrinut zbog preuzimanja odgovornosti – ovaj je vođa tako divan!” Nisu li oni zaluđeni? Ima li ičega u onome što su antikristi rekli što je u skladu s istinom? Ima li ičega što je korisno ili izgrađujuće za ljude? Ima li ičega čime se stvari rješavaju na temelju načela? (Ne.) Dakle, kakve su to riječi? To su riječi koje koriste ljudske osjećaje, suosjećanje i opraštanje kako bi se izgradile veze, stavljajući naglasak na osjećaje i prijateljstvo, kako bi se odnos podigao na određenu razinu, čineći da ljudi osjećaju da su antikristi posebno puni razumijevanja, posebno skloni opraštanju i tolerantni prema ljudima. Ali u tome nema načela ni istine. Što je to površno razumijevanje? To je samo zataškavanje, to je poput nagovaranja djeteta. Koje se strategije ovdje koriste? Nagovaranje, obmanjivanje, izgradnja veza, zataškavanje i pretvaranje da su dobri ljudi, sve na štetu interesa braće i sestara, i izdaja interesa Božje kuće, kako bi postigli svoj cilj nasamarivanja i zaluđivanja ljudi. Koja je krajnja posljedica toga? To navodi ljude da se udalje od Boga, da budu na oprezu pred Bogom i da se zbliže s antikristima. Čak i nakon što su zaluđeni, ti ljudi kažu: „Nakon što sam napravio tu pogrešku, bio sam tako zabrinut. Molio sam se Bogu mnogo puta, ali On me nije utješio. Osjećao sam se poljuljano i nespokojno u srcu i nisam mogao naći rješenje kod Boga. Ali sada je u redu; sve dok odlazim k vođi, svi moji problemi bivaju riješeni. Zaista sam sretan što imam takvog vođu. Naš je vođa bolji od bilo koga drugoga!” U tom su se trenutku njihova srca i gledišta već priklonila antikristima i oni su pod njihovom kontrolom. Kako to da ih antikristi mogu kontrolirati? To je zato što u tim antikristima nalaze osjećaj sigurnosti. Primaju suosjećanje, a duboko u srcu primaju zadovoljstvo i utjehu. To pokazuje da su zaluđeni.

U prošlosti je Višnji otkrio da u jednoj crkvi postoji netko s lošom ljudskošću, tko je neprestano činio stvari koje prekidaju i ometaju bez ikakvog znaka pokajanja, pa je rekao vođi mjesne crkve da ukloni tu osobu. Kad je vođa mjesne crkve to čuo, pomislio je: „Ukloniti ga? Moram razmisliti o tome. On je jedan od mojih – ne možete ga tek tako ukloniti. Moram se zauzeti za njega. Višnji ne razumije pravo stanje stvari. Pokušati ga tek tako ukloniti stvarno je previše. Bio bi tako slomljen!” Usmeno je pristao ukloniti tu osobu, ali u srcu nije imao namjeru to učiniti. Možeš li pogoditi kako je on to riješio? Razmišljao je o tome: „Kako mogu riješiti tu situaciju tako da ljudi pod mojim vodstvom budu zadovoljni sa mnom kao svojim vođom, a da me višnji ne zamrzi?” Nakon što je promislio, smislio je plan. Sazvao je sve na okupljanje i rekao: „Danas imamo posebnu stvar za riješiti. O čemu se radi? Postoji netko s kim višnji nije baš zadovoljan i želi ga ukloniti. Dakle, što bismo trebali učiniti u vezi s tim? Hajde da svi glasanjem odlučimo hoćemo li ga ukloniti ili ne.” Rezultati glasanja su zbrojeni i oko 80–90 % ljudi složilo se da se osoba ukloni, ali bilo je nekoliko glasova protiv. Nećemo govoriti o tome jesu li ti koji su glasali protiv bili zagriženi sljedbenici te zle osobe ili su to učinili iz drugih razloga, u svakom slučaju, neki se ljudi nisu složili i mišljenje nije bilo jednoglasno. Tada je vođa rekao: „Kroz glasanje sam primijetio da postoje različiti glasovi. Ovo je značajna stvar i moramo poštivati te glasove. Moramo provoditi demokraciju. Pogledajte kako je sjajan zapadnjački demokratski sustav: moramo tako prakticirati i u crkvi, moramo se truditi davati sve od sebe da postignemo demokraciju i ljudska prava. Dakle, budući da postoji nekoliko glasova protiv, ne možemo ukloniti ovu osobu. Moramo poštivati mišljenja naše braće i sestara. Tko su braća i sestre? Oni su božji izabrani narod! Ne možemo zanemariti njihovo mišljenje. Čak i ako se samo jedan od božjih izabranika ne slaže, ne možemo nastaviti s uklanjanjem.” U stvarnosti, ono što je rekao nije imalo temelja, Bog nikada nije rekao takve stvari. Samo je govorio besmislice. Kasnije, kad je Višnji otkrio da zla osoba još uvijek nije uklonjena, zatražio je od mjesnog vođe da požuri s tim. Obećao je, rekavši: „U redu, bit će to uskoro riješeno.” Što je njegovo obećanje značilo? To je značilo da će odugovlačiti. Mislio je: „Vi tražite od mene da ga uklonim, ali ja to ne mogu učiniti odmah. Tko zna, ako prođe dovoljno vremena, možda ćete zaboraviti na to i neću ga morati ukloniti.” Kasnije je ponovno sazvao sve na okupljanje i ponovno glasanje. Kroz razgovor i razlučivanje svima je postalo jasno da tu osobu doista treba ukloniti. Broj glasova protiv se smanjio, ali je još uvijek postojao jedan glas protiv njegovog uklanjanja. Vođa ga opet nije uklonio, govoreći: „Sve dok postoji jedan glas protiv, ne možemo ga ukloniti.” Većina ljudi je mislila: „Ako je Višnji zapovjedio uklanjanje, onda ga uklonite. Zar Višnji ne može prozreti ovu stvar? Sigurno nije napravio pogrešku?” Je li pokoravanje aranžmanima Višnjeg načelo? Je li to istina? (Da.) Ovaj vođa nije znao da je to istina. Što je učinio? Rekao je: „Još uvijek postoji jedan glas protiv, pa ga ne možemo ukloniti. Moramo bezuvjetno poštivati mišljenje naše braće i sestara. To se zove najviše ljudsko pravo.” Kasnije, kad se Višnji ponovno raspitao o toj stvari, vođa se nastavio površno odnositi prema njemu i odugovlačiti. Na kraju, kad je Višnji vidio da on ne uklanja zlu osobu, smijenio ga je i također uklonio. Višnji ga je učinio vođom, a on ga nije slušao; Višnji ima autoritet da ga koristi i da ga smijeni – to je upravna odluka. Nakon toga su i njegovi saveznici uklonjeni. Trebaju li svi glasati o aranžmanima Višnjeg? (Ne.) Zašto ne? Vi to ne možete objasniti; čini se da ste prilično slični tom smušenom vođi, nije li tako? Recite Mi, jesu li ove riječi o kojima besjedim s vama doktrine ili stvarnosti? (Stvarnosti.) Ako ih ljudi primjenjuju i provode, hoće li to biti točno? (Da.) Ako je točno, je li potrebno da svi ubace glasački listić i glasaju o tome? (Ne.) Može li Višnji nekome nanijeti nepravdu zapovijedajući da bude uklonjen? Apsolutno ne. Dakle, kad je Višnji naredio uklanjanje ove zle osobe, a ovaj je vođa odbio to provesti, u čemu je bio problem? (Otvoreno suprotstavljanje.) To je više od samog otvorenog suprotstavljanja, to je stvaranje neovisnog kraljevstva. Kad je Višnji naredio uklanjanje zle osobe, ovaj je lažni vođa odugovlačio i nije to proveo, pa je čak održao glasanje i ispitivao javno mnijenje. Kakvo je javno mnijenje on ispitivao? Što je javno mnijenje? Što je većina? Razumije li većina ljudi istinu ili je posjeduje? (Ne.) Većina ljudi ne posjeduje čak ni sposobnost razlučivanja, pa mogu li oni biti ljudi koji razumiju istinu? Ovaj je vođa čak ispitivao javno mnijenje – može li to doista riješiti ikakav problem? Je li to potrebno? Većini ljudi nedostaje sposobnost razlučivanja, a Višnji je osobno nadgledao i naredio uklanjanje zle osobe, ali je ovaj antikrist odugovlačio i nije je uklonio, štiteći i zaklanjajući zlu osobu, dopuštajući joj da ostane u crkvi i uzrokuje ometanja. Gdje god postoje zli ljudi, tamo vlada kaos i nedostatak reda. Božji izabrani narod ne može normalno obavljati svoje dužnosti, a crkveni rad ne može se normalno odvijati. Samo pravovremeno uklanjanje zlih ljudi može osigurati da se crkveni rad odvija normalno. Međutim, na mjestima gdje antikristi drže vlast, oni koji škode interesima Božje kuće, uzrokuju ometanja, postupaju na nerazuman način i obavljaju svoje dužnosti bez imalo iskrenosti, ne mogu biti uklonjeni. Antikristi divljaju čineći loše stvari u crkvi, štiteći i zaklanjajući te zle ljude i bezvjernike. Pod kojom izlikom to čine? Pod izlikom da su oni dužnosnici, pa moraju biti gospodari drugih ljudi. Oni sebe predstavljaju kao dužnosnike u Božjoj kući i žele biti gospodari drugih ljudi. Recite Mi, tko je gospodar čovjeka? (Bog.) Bog i istina su Gospodar čovjeka. Ti antikristi su ništa! Oni žele biti gospodari tih ljudi, ali ne znaju ni tko je njihov gospodar! Nisu li oni nitkovi? Antikristi koriste ovu metodu kako bi rekli ljudima: „Ja mogu biti vaš gospodar. Ako imate bilo kakve pritužbe, bilo kakvo nezadovoljstvo, ili ako ste pretrpjeli bilo kakvu nepravdu ili poteškoću, ja to, kao vaš vođa, mogu izgladiti za vas.” Tada ti antikristi zaluđuju one koji ne razumiju istinu ili stvarne činjenice. Oni se prema tim antikristima odnose kao prema precima i Bogu koje treba slijediti i obožavati. Kako se osjećaju oni koji razumiju istinu kada susretnu takve antikriste? Osjećaju gađenje i odbojnost prema njima, govoreći: „Dakle, ti želiš biti naš gospodar i kontrolirati nas? Ni za živu glavu! Izabrali smo te za vođu kako bi nas vodio pred Boga, a ne pred sebe.” To znači da su prozreli spletke antikrista. Antikristi zaluđuju ljude pod izlikom da su njihovi gospodari, navodeći ih da misle kako je to u skladu s njihovim potrebama, bilo da su to emocionalne, psihološke, duhovne ili druge potrebe. Oni koji ne razumiju istinu ili stvarne činjenice često postaju žrtve zaluđivanja antikrista, do te mjere da se nakon što budu zaluđeni, možda ne samo da se neće moći pokajati i promisliti, već bi se čak mogli zauzeti za te antikriste i braniti ih. Činjenica da se mogu zauzeti za antikriste i braniti ih dovoljno pokazuje da su doista zaluđeni – nije li tako? (Jest.) Zašto ljudi vjeruju u Boga? Nije li to radi postizanja spasenja? Ako slijediš antikriste, zar se ne opireš Bogu i ne izdaješ Ga? Zar ne stojiš na strani sila koje su neprijateljske prema Bogu? U tom slučaju, hoće li te Bog i dalje htjeti? Ako samo po imenu slijediš Boga, a ipak slijediš čovjeka, kako će Bog gledati na tebe i postupati s tobom? Ako odbaciš Boga, zar te On neće odbaciti s prezirom? Ako ljudi ne razumiju ni ovoliko malo doktrine, mogu li razumjeti istinu? Nisu li ti ljudi smušeni?

Zaluđivanje ljudi nije povremeno očitovanje antikrista; oni to čine često, to je njihovo dosljedno načelo postupanja, ili bi se moglo reći da je to njihov temelj, metoda i način obavljanja stvari – to je dosljedan stil njihovih postupaka. Inače, tko bi se ugledao na njih? Kao prvo, oni ne razumiju istinu. Kao drugo, imaju lošu ljudskost. Kao treće, nedostaje im i bogobojazno srce. Dakle, kako su u stanju navesti ljude da im se potpuno priklone, da se ugledaju na njih i dive im se? Oslanjaju se na razna sredstva i metode da bi se razmetali, navodeći ljude da se ugledaju na njih i obožavaju ih. Koriste te metode da bi zaluđivali ljude, dajući im određene lažne dojmove, navodeći ih da vide da su duhovni, da vole Boga, da plaćaju cijenu, da često govore ispravne riječi i iznose ispravne teorije te da štite interese braće i sestara. Zatim koriste te lažne dojmove kako bi u ljudima stvorili osjećaj poštovanja i divljenja, postižući svoj cilj da mogu zaluđivati ljude i nagnati ih da ih slijede. Kad ovako zaluđuju ljude, jesu li stvari koje čine u skladu s istinom? Iako govore sve ispravno, stvari koje čine definitivno nisu u skladu s istinom. Oni bez sposobnosti razlučivanja ne mogu vidjeti problem. Što se tiče biti zaluđivanja ljudi, njihovi postupci otežavaju ljudima da vide da nisu u skladu s istinom. Kad bi se to moglo vidjeti, zar ljudi ne bi uočili njihovu prijevaru? U stvarnosti, ono što čine i ono što razotkrivaju jest lažna duhovnost. Dakle, koje je očitovanje lažne duhovnosti? Mnoga ponašanja, postupci i izjave koji pripadaju lažnoj duhovnosti čine se ispravnima, ali su zapravo samo vanjski postupci i nemaju nikakve veze s primjenom istine. Baš kao farizeji koji su se opirali Gospodinu Isusu: držali su Sveta Pisma u rukama i glasno se molili na uglovima ulica, govoreći: „O, moj gospodine…”, pokazujući ljudima svoju pobožnost. Kao rezultat toga, danas je „farizej” postao alternativni izraz za ljude koji su licemjerni. Koji pridjev stoji ispred farizeja? Licemjerni. Zapravo, i bez izgovaranja riječi „licemjerni”, čim se spomene riječ „farizej”, znat ćete da to nije pozitivna riječ – ista je kao „nitkov” ili „đavao” i nosi isto značenje. Govoreći o lažnoj duhovnosti, danas malo ljudi govori o duhovnosti, a kad god netko spomene duhovnost, što dodaje ispred toga? (Lažna.) Tako je, lažna. U većini slučajeva, očitovanja antikrista koji zaluđuju ljude zapravo su očitovanja lažne duhovnosti. Riječi, postupci i ponašanja povezani s lažnom duhovnošću čine se prilično dobrima, prilično pobožnima i u skladu s istinom. Kad vide da je netko slab, zaborave na jelo i pojure ga poduprijeti. Kad vide da netko ima situaciju kod kuće, zanemare vlastite poslove i požure mu pomoći. Međutim, njihova se pomoć sastoji od izgovaranja određenih ispravnih riječi ili riječi koje lijepo zvuče i pune su suosjećanja, ali nakon toliko priče, stvarni problemi druge osobe nisu nimalo riješeni. Koji je onda cilj takvog njihovog ponašanja? Ljudi su posebno dirnuti njihovim ponašanjem i osjećaju da je imati takvog vođu na kojeg se mogu osloniti u vrijeme potrebe divno – uistinu su sretni. Stoga se može reći da antikristi ne koriste samo riječi da bi zaluđivali ljude, već istovremeno koriste i razna ponašanja da bi ih zaluđivali, kako bi naveli ljude da vjeruju da su oni visoko duhovni, izvanredni i dostojni njihovog povjerenja i oslonca. Neki bi čak mogli pomisliti: „Vjerovanje u Boga čini se nekako previše apstraktnim, ali vjerovanje u našeg vođu je praktično. To je tako stvarno i istinito: možeš ga dotaknuti i vidjeti, a kad rješavaš stvari, možeš ga izravno pitati i razgovarati s njim. Kako je to divno!” Postizanjem takvih rezultata, antikristi su ostvarili svoje ciljeve, ali oni koje su zaludili završavaju jadno. Nakon što su ih antikristi neko vrijeme zaluđivali, kad ti ljudi ponovno dođu pred Boga, više ne znaju kako se moliti ili Mu otvoriti svoje srce. Štoviše, kad se ti ljudi okupe, laskaju jedni drugima, pretvaraju se da su duhovni i zaluđuju i varaju jedni druge. Na kraju, antikristi čak tvrde: „Svaki brat i sestra u našoj crkvi voli boga. Kad se suoče s problemima, svatko od njih je na visini zadatka – čak i da ih uhiti veliki crveni zmaj, svi bi mogli biti postojani u svojem svjedočanstvu. Među nama ne bi bilo niti jednog Jude – ja to jamčim!” Kako se ispostavilo, kad su uhićeni, većina ih se pretvorila u Judu. Nisu li oni hrpa nitkova? Antikristi koriste te prazne riječi i parole da bi nasamarili, zaludili i prevarili braću i sestre. Većina ljudi je nerazumna i neuka, nedostaje im sposobnost razlučivanja i dopuštaju antikristima da se ponašaju obijesno. Radni aranžmani Višnjeg već dugo naglašavaju kako postupati u okolnostima kad se pojave i koji posao obavljati, s ciljem osiguravanja da svi Božji izabranici mogu obavljati svoje dužnosti u sigurnom okruženju. U slučaju uhićenja i progona, gubici bi se trebali svesti na najmanju moguću mjeru. Ako svi Božji izabranici budu uhićeni i odu u zatvor, gubeći u potpunosti crkveni život, ne dovodi li to do štete u njihovom ulasku u život? Bez mogućnosti da jedu i piju Božje riječi u zatvoru, može li nečiji život sazrijeti? Mogu se sjetiti samo nekoliko riječi himni i svaki dan njihov život ovisi o tih nekoliko riječi. Kad se mole noću, mogu to činiti samo tiho u srcu i ne usuđuju se pomaknuti usne. Jedino što im je preostalo u srcu su misli poput: „Nemoj izdati, nemoj biti Juda, budi postojan u svojem svjedočanstvu za Boga i proslavi Ga, nemoj Ga osramotiti”, nema ničeg drugog – ljudi imaju samo toliko rasta. Antikristi ne uzimaju te stvari u obzir. Zašto se nazivaju antikristima? Oni zlostavljaju druge i nanose štetu braći i sestrama ne trepnuvši okom! Radni aranžmani Višnjeg zahtijevaju od ljudi da obavljaju svoje dužnosti u sigurnom okruženju i da izbjegavaju nesreće koliko je god moguće, ali antikristi ne slijede te radne aranžmane kad obavljaju svoj posao. Oni viču i postupaju slijepo prema vlastitoj volji, zanemarujući sigurnost. Neki nerazumni pojedinci nemaju sposobnost razlučivanja i misle: „Zašto Višnji uvijek spominje sigurnost? Zašto se toliko boji nesreća? Čega se tu ima bojati? Sve je u Božjim rukama!” Nije li nerazumno govoriti takve stvari? Tvoj rast možda jest malen, možda nemaš razumijevanja i možda ne možeš prozreti stvari, ali ne možeš se ponašati nerazumno! Višnji je uredio kako se ljudi trebaju okupljati pod određenim okolnostima i koja načela trebaju slijediti – čemu služe svi ti detaljni aranžmani? Oni služe upravo tome da bi se zaštitio Božji izabrani narod, kako bi se mogli okupljati i obavljati svoje dužnosti na normalan i siguran način. Sigurnost ti omogućuje da nastaviš vjerovati u Boga, da živiš crkvenim životom te normalno jedeš i piješ Božje riječi. Ako je čak i tvoja sigurnost izgubljena, ako te uhiti veliki crveni zmaj, a u zatvoru ne možeš čuti ni čitati Božje riječi, ne možeš pjevati himne i nemaš okupljanja – kako ćeš i dalje moći vjerovati u Boga? Mogao bi postati samo vjernik po imenu. Antikriste nije briga za ta pitanja; nije ih briga za život i smrt ljudi. Radi zadovoljenja vlastitih ambicija i želja, potiču sve da ustanu i slijepo viču: „Mi se ne bojimo okolnosti – mi imamo boga!” Oni koji su nerazumni ništa ne razumiju i zaluđeni su tim riječima. Svi imaju neodređene i šuplje misli, poput: „Mi vjerujemo u Boga i Bog nas štiti; ako nam se nešto dogodi, to je uz Božje dopuštenje.” Nisu li to šuplje riječi? Tako postupaju antikristi i oni koji ne razumiju istinu. Iako braća i sestre možda ne razumiju, kao vođa koji često razgovara u zajedništvu o radnim aranžmanima, ti ne bi smio biti neupućen u ta pitanja. Ti moraš obavljati posao u skladu s radnim aranžmanima i ne smiješ uvijek htjeti toliko pričati kako bi zadovoljio svoje ambicije i želje, misleći čak da što te više ljudi sluša, to bolje, i što ih je više, to tvoj govor postaje entuzijastičniji. Kako bi pridobili one ispod sebe i naveli ih da slušaju njihove upute, antikristi okupljaju te ljude bez ikakvog valjanog razloga, bez ikakvog obzira na sigurnost okruženja te na kraju odvode te ljude u propast.

Antikristi su vješti u govorenju velikih stvari i korištenju određenih praznih, lažno duhovnih i teoretskih osnova za zaluđivanje ljudi. Mnogi kojima nedostaje sposobnost razlučivanja samo ih slušaju i poslušni su antikristima kako god oni manipulirali njima, što rezultira nevoljama i uhićenjem. Kako te nevolje mogu nastati? Neki bi mogli reći da je to zato što ih Bog nije zaštitio. Ali nije li to prigovaranje Bogu? Krivnja za ovu stvar ne može se svaliti na Boga. Bog dopušta ljudima da iskuse Njegovo djelo u raznim okolnostima. Ako ti provodiš svoje praktično djelovanje prema načelima utemeljenim na radnim aranžmanima i kada okruženje to dopušta, bez obzira na to koliko se ljudi okupi, možeš normalno jesti i piti Božje riječi, iskusiti Božje djelo i obavljati dužnosti koje trebaš, tada će te Bog voditi i vršiti Svoje djelo u tebi. Ako ti ideš protiv zahtjeva Višnjeg i djeluješ slijepo prema vlastitoj volji i nešto se dogodi, to je samo bezumlje i neznanje. Bog ne namjerava staviti sve u zatvor kako bi ih oplemenio. Njegova je namjera da svaka osoba pravilno jede i pije Njegove riječi i iskusi Njegovo djelo. Međutim, antikristi to ne razumiju. Oni vjeruju u vlastitu logiku, misleći da uz Božju zaštitu nema razloga za strah. Oni nemaju razumijevanja o načelima Božje zaštite i slijepo slijede propise, uvijek ograničavajući Boga. Mnogi su ljudi zaluđeni njima i slijepo postupaju s njima, ignorirajući aranžmane Višnjeg, i kao rezultat toga, nešto se dogodi – budu uhićeni i trpe mučenje u zatvoru. Kakav rast imaju ti ljudi kada nastanu nevolje? Imaju samo malo entuzijazma, razumiju malo doktrine i mogu uzvikivati nekoliko parola, ali nemaju nikakvo znanje o Bogu, nemaju nikakvo istinsko razumijevanje, znanje ili iskustvo istine i nemaju razumijevanja o tome kako Bog djeluje da bi spasio ljude. Oni se jednostavno oslanjaju na entuzijazam da bi slijedili Boga i imaju malo odlučnosti. Mogu li ljudi s takvim rastom iznijeti svjedočanstvo kada su uhićeni i strpani u zatvor? Nipošto. Čim izdaju, koje su posljedice? Počinju razmišljati: „Nije li bog svemoguć? Sve je u njegovim rukama, pa zašto me on ne spasi? Zašto dopušta da ovako patim? Postoji li uopće bog? Je li moguće da smo pogriješili što smo imali toliko entuzijazma? Ako su nas naši vođe odveli na krivi put, zašto ih onda bog ne disciplinira? Zašto nas je bog doveo ovdje? Zašto je dopustio da se suočimo s takvom okolnošću?” Pritužbe počinju izlaziti na površinu, praćene poricanjem Boga: „Božji postupci nisu u skladu s voljom čovjeka. Njegovi postupci možda nisu uvijek ispravni i on možda nije nužno istina.” Na kraju, nakon što su mnogo pretrpjeli i izdržali neko vrijeme, čak i ono malo doktrine koju su znali i onaj mali žar koji su imali nestaju. Oni poriču Boga i gube vjeru, čak postaju Juda. Nakon puštanja iz zatvora, čak misle: „Sada se više nikada ne moram brinuti o okolnostima. Pogledajte kako je dobro onima koji ne vjeruju u boga: imaju toliko slobode vani. Što mi radimo vjerujući u tajnosti? Ako država zabranjuje vjerovanje, jednostavno prestani vjerovati.” Mogu li takvi ljudi kasnije i dalje vjerovati u Boga? (Ne, ne mogu.) Zašto ne mogu? Bog ih više ne želi. Bog te bira samo jednom, i ti si već izgubio svoju priliku, pa te Bog neće htjeti drugi put. Kakva je nada za takve ljude da postignu spasenje? Ravna je nuli, nema više nade. To je posljedica koju antikristi u konačnici uzrokuju ponašajući se obijesno i koristeći određene lažno duhovne teorije da bi zaludili ljude, navodeći ih da teže vanjskoj duhovnosti i žaru. Koja je posljedica? (Oni su uništeni.) Spašava li ih Bog ili ne, to je Božja stvar, ali barem se za sada čini da kada put vjere ljudi u Boga dođe do ove točke, njihovi izgledi i odredište su u osnovi uništeni. Kad se sve zbroji, tko je to uzrokovao? Antikristi su to uzrokovali. Da nisu postupali tako slijepo, već u skladu s radnim aranžmanima, vodeći braću i sestre prema zahtjevima Višnjeg i dovodeći sve pred Boga, te se stvari ne bi dogodile. Bi li za te ljude još uvijek bilo nade da budu spašeni? (Bilo bi.) Ti bi ljudi još uvijek imali nadu u spasenje. Budući da su ambicije i želje antikrista jako uvećane, ako nema nikoga tko bi ih štitio i slušao, osjećaju da je život dosadan i nezanimljiv. Oni se prema tim smušenjacima koji ih slijede odnose kao prema topovskom mesu i igračkama kojima manipuliraju, tjerajući ih sve da slijede njihovo vodstvo. Osjećaju da su sposobni i da posjeduju užitke i da je ovaj život vrijedan življenja. Kako bi zadovoljili svoje ambicije i želje, koriste te takozvane duhovne riječi i riječi koje lijepo zvuče kako bi zaludili one koji ih slijede, a nakon što ih zalude, navode ih da skrenu s istinitog puta i od Božjih riječi, da se udalje od Boga kako bi slijedili njih te da krenu putem antikrista. Koji je krajnji rezultat? Izgledi i odredište tih ljudi su uništeni i oni gube priliku za spasenje. Koje su posljedice kada ljudi ne vjeruju u Boga ispravno, već slijede druge ljude? Zavidite li vi još uvijek ikome tko se čini duhovnim? (Ne, ne zavidimo.) Što je s izrazom „duhovan”? Šupalj je. Ljudi su od krvi i mesa – oni su stvorena bića. Da si ti doista duhovan, tada tvoje tijelo više ne bi postojalo i koliko bi ti onda bio duhovan? Nije li to samo šuplja priča? Dakle, vidite, sam izraz „duhovan” ne drži vodu; to je samo šuplja priča. U budućnosti, ako čuješ nekoga da kaže kako teži duhovnosti, reci mu: „Ti trebaš težiti tome da budeš poštena osoba i živiš pred Bogom – to je realnije. Ako težiš duhovnosti, to je slijepa ulica! Nemoj nikada težiti duhovnosti; to nije nešto čemu ljudi teže – to jednostavno ne drži vodu.” Recite Mi, nakon mnogo godina vjerovanja u Boga, tko je postao duhovna osoba? Te poznate ličnosti i tumači Biblije u religiji, jesu li oni duhovni? Svi su oni licemjeri, nijedan od njih nije duhovan. Ljudi koji su izmislili izraz „duhovan” koriste tu praznu riječ da bi zaluđivali druge. Oni su nitkovi i đavli. Kakva osoba može govoriti takve prazne stvari? Imaju li oni duhovno razumijevanje? (Ne, nemaju.) Ako ti čak ne možeš razumjeti čemu bi ljudi trebali težiti kada vjeruju u Boga ili od čega bi trebali biti, možeš li ti razumjeti istinu? Ti si po svojoj prirodi stvoreno biće, pripadnik čovječanstva koje je Sotona iskvario. Što se tiče pripadnosti nečemu, ti si od krvi i mesa – to je svojstvo ljudi. Naravno, ako težiš tome da budeš od krvi i mesa, ti si od Sotone: to je hodanje putem svijeta. Ljudi koji vjeruju u Boga trebali bi težiti istini – to je ispravno. Ako ljudi teže tome da budu duhovni ili bogoliki, je li to nešto čemu mogu dorasti? Bez obzira na to kako tome teže, beskorisno je. To nije pravi put za vjerovanje u Boga. Stoga je težnja da se bude duhovan ili bogolik samo parola, lažno duhovna teorija, nepovezana s istinom. Ako vjeruješ u Boga i slijediš Ga, trebao bi ispravno ispunjavati svoju dužnost kao stvoreno biće i biti sposoban pokoriti se Bogu i udovoljiti Mu. To je istina-stvarnost.