Definicije vođa i djelatnika i razlozi za njihovo postavljanje

Razgovarajmo sada o drugoj kategoriji: onima koji obavljaju dužnosti vođa i djelatnika. Iako malobrojni, takvi ljudi imaju važnu ulogu u smislu same prirode svog posla. Dužnosti vođa i djelatnika također uključuju mnoge istine – čak i više istina nego propovijedanje evanđelja. Zašto to kažem? Te su dužnosti vrlo širokog opsega. Jedan aspekt ovih dužnosti je širenje rada na evanđelju prema van, a drugi je unutarnje zalijevanje i opskrbljivanje Božjeg izabranog naroda, dobro upravljanje crkvenim životom, kao i bavljenje crkvenim pitanjima i rješavanje svih vrsta problema. To jest, vođe i djelatnici moraju razumjeti više istina, a pred njih se postavljaju stroži zahtjevi u pogledu određenih načela primjene te njihov odnos s Bogom mora biti bliskiji. Biti vođa ili djelatnik uključuje primjenu i ulazak u različite aspekte istine, puteve kojima ljudi idu, kao i mnoge druge aspekte. U usporedbi s obavljanjem dužnosti propovijedanja evanđelja, biti vođa ili djelatnik tješnje je povezano s ulaskom u život i također zahtijeva postizanje promjene naravi. To znači da su razne istine koje se odnose na to kako dobro obavljati posao vođe brojnije i šireg opsega. Ipak, bez obzira na to koliko ih ima, one i dalje spadaju pod nekoliko glavnih tema, pa prođimo kroz njih stavku po stavku, točku po točku, i vi ćete ih postupno shvatiti. Počnimo razgovorom o definiciji vođa i djelatnika. Zašto ih je potrebno definirati? Definicija je jednaka pozicioniranju nečega, to jest, ona govori ljudima o prirodi i opsegu odgovornosti tih dužnosti, kao i njihove nazive – drugim riječima, kako ih nazivati. Točnim definiranjem ovih dužnosti ljudi mogu dobiti jasnu sliku u pogledu položaja koji ova kategorija ljudi ima u Božjem umu, što On od njih zahtijeva i koje zahtjeve On ima za njihovo obavljanje tih dužnosti, kojim putem trebaju ići i koja načela trebaju primjenjivati. Bez obzira na to jesu li mladi ili stari, visokog i plemenitog položaja ili niskog i neznatnog položaja i bez obzira na njihovo podrijetlo, u svakom slučaju, Bog ima zahtijevane standarde za takve ljude. Drugim riječima, postoje istine koje ljudi koji obavljaju takve dužnosti moraju razumjeti; postoje istina-načela koja bi trebali dokučiti i primjenjivati i postoji određeni put koji bi trebali slijediti. Dakle, kako se obično definiraju oni koji su izabrani između Božjih sljedbenika da predvode i rade? Koja je točna definicija? Što ljudi misle da je definicija? I koji točno položaj takvi ljudi zauzimaju u srcu drugih? Nije li to povezano s definiranjem identiteta i statusa takvih ljudi? Kako drugi pozicioniraju ovu skupinu ljudi u svome srcu? Kao apostole? Ne. Kao učenike? Ne ni kao učenike. Ima li itko tko ih naziva pastirima? (Da.) Je li „pastiri” prikladan naziv? (Nije.) Zašto nije? (To je pogrešan položaj.) Jesu li ljudi sposobni preuzeti ulogu pastira? (Ne.) Budući da nisu apostoli ni učenici, a ni naziv „pastiri” nije prikladan, koji je točno najprikladniji naziv za ljude koji obavljaju te dužnosti? Koji je prikladniji izraz? (Stražari.) Je li „stražari” prikladno? Ne vidim nikakvu razliku između ovog naziva i „pastira”. To je naziv koji zvuči grandiozno, ali posao koji ti ljudi obavljaju prilično je neznatan. Nijedan od ovih naziva nije prikladan. Dakle, na temelju prirode dužnosti koje ti ljudi obavljaju, koji je prikladniji naziv i definicija? Koja su načela za definiranje takvih ljudi? Definicija mora odgovarati prirodi njihova posla, kao i njihovu identitetu i statusu, i mora biti baš kako treba, a ne previše grandiozna. Kad bismo te ljude definirali kao „apostole”, bi li to bilo previše grandiozno? (Da.) Ili, što je sa „stražarima”? (To je još grandioznije.) Jesi li ti sposoban stražariti nad ljudima? Ako nisi, nisi stražar. Što je s „pastirima”? Na što se odnosi naziv „pastiri”? (Na ljude koji napasaju stado.) Odnosi se na ljude koji napasaju stado ovaca i stražare nad njim. Naziv zapravo odgovara ovoj skupini, samo na temelju prirode njihova posla. Međutim, s obzirom na ono što ljudi danas mogu preuzeti na svoja pleća, što mogu postići i s obzirom na njihove iskvarene naravi, je li naziv „pastiri” prikladan? (Nije.) Pomalo je grandiozan. Oni nisu sposobni za to, niti to odgovara prirodi ili opsegu posla koji ljudi danas obavljaju. Očito im taj naziv ne pristaje. Kako je onda najprikladnije definirati ovu kategoriju ljudi? (Kao vođe i djelatnike.) Taj je izraz relativno prikladan.

Koji je uzrok pojave kategorije ljudi koji su vođe i djelatnici? Kako su se pojavili? Gledajući šire, potrebni su za Božje djelo; gledajući uže, potrebni su za rad crkve, potrebni su Božjem izabranom narodu. Bez obzira na njihov identitet ili status i bez obzira na ulogu koju igraju, oni su jednaki običnim pripadnicima Božjeg izabranog naroda; njihov identitet i status pred Bogom su isti. Iako izraz „vođe i djelatnici” postoji u crkvi, i iako su ti pojedinci „vođe” i „djelatnici” koji obavljaju drugačije dužnosti od svoje braće i sestara, njihov naziv „stvorena bića” pred Bogom je i dalje isti; taj se identitet neće promijeniti. Razlika između vođa i djelatnika i običnih pripadnika Božjeg izabranog naroda samo je u posebnom svojstvu dužnosti koje obavljaju. To se posebno svojstvo očituje prvenstveno u njihovim vodećim ulogama. Na primjer, bez obzira na to koliko ljudi crkva ima, vođa je glava. Dakle, koju ulogu taj vođa igra među članovima? On vodi sav Božji izabrani narod u crkvi. Dakle, kakav učinak on ima na cijelu crkvu? Ako taj vođa krene pogrešnim putem, svi u crkvi slijedit će ga tim pogrešnim putem, što će imati ogroman utjecaj na sav Božji izabrani narod u crkvi. Uzmite Pavla za primjer. On je vodio mnoge crkve koje je osnovao, kao i Božji izabrani narod. Kad je Pavao zastranio, crkve i Božji izabrani narod koje je vodio također su zastranili. Dakle, kad vođe krenu vlastitim, pogrešnim putem, to ne utječe samo na njih, već su pogođene i crkve i Božji izabrani narod koje oni vode. Ako je vođa ispravna osoba, onaj koji hoda ispravnim putem te teži istini i primjenjuje je, tada će ljudi koje on vodi normalno jesti i piti riječi Božje i normalno težiti istini, a u isto vrijeme, životno iskustvo i napredak vođe bit će vidljivi drugima i utjecat će na druge. Dakle, koji je ispravan put kojim bi vođa trebao ići? To je sposobnost da vodi druge do razumijevanja istine i ulaska u istinu te da vodi druge pred Boga. Što je pogrešan put? To je težiti statusu, slavi i dobitku, često se razmetati i svjedočiti o sebi, a nikada ne svjedočiti o Bogu. Kakav učinak to ima na Božji izabrani narod? (Dovodi ih pred sebe.) Oni će odlutati daleko od Boga i doći pod kontrolu tog vođe. Ako ti vodiš ljude da dođu pred tebe, onda ih vodiš pred iskvarenu osobu i vodiš ih pred Sotonu, a ne pred Boga. Samo je vođenje ljudi pred istinu vođenje ljudi pred Boga. Bez obzira na to idu li ispravnim ili pogrešnim putem, vođe i djelatnici imaju izravan utjecaj na Božji izabrani narod. Dok još ne razumiju istinu, većina pripadnika Božjeg izabranog naroda slijedi slijepo. Vođa može biti netko dobar i oni će ga slijediti; vođa može biti netko loš i oni će ga također slijediti – oni ne prave razliku. Oni slijede onako kako ih se vodi, bez obzira na to tko je vođa. Stoga je ključno da crkve izaberu dobre ljude da im budu vođe. Put kojim ide svaka osoba koja vjeruje u Boga izravno je povezan s putem kojim idu njezini vođe i može, u različitim stupnjevima, biti pod utjecajem tih vođa i djelatnika. Započnimo razgovorom u zajedništvu posredstvom ova dva smjera o raznim istinama koje se tiču dužnosti vođa i djelatnika – s jedne strane kroz ispravan, a s druge kroz pogrešan put. O kojem od ta dva bismo trebali prvo razgovarati u zajedništvu? (O pogrešnom putu.) Zašto to birate? Je li bolje prvo raspravljati o ispravnom putu ili o pogrešnom putu? (O pogrešnom.) Zapravo, oba su ispravna – ali ovisno o tome o kojem prvo raspravljamo, učinak će biti drugačiji. Ako počnemo razgovarati o pogrešnom putu, ljudi mogu unutar pogrešnog puta otkriti više o onom ispravnom, a također i saznati mnoge negativne stvari ili spoznaje koje mogu upotrijebiti da bi sebe opomenuli. Iz toga mogu izvući nešto pozitivno, a ako nakon toga prijeđemo na razgovor o ispravnom putu, ljudi će moći dublje i brže shvatiti ono što je pozitivno. U osnovi, taj je pristup izvediv i ljudima koristi. Započnimo, stoga, razgovorom o pogrešnom putu.

Tehnike kojima se antikristi služe za kontrolu nad ljudima

Kad je osoba izabrana za vođu ili djelatnika i počne obavljati svoje dužnosti, treba li ona zauzeti određeno držanje? Neki pitaju: „Kakvo držanje? Treba li ona uzjahati oblake ili zapovijedati vjetru i kiši?” Ni jedno ni drugo nije ispravno. Iako ne bi trebala uzjahati oblake ili zapovijedati vjetru i kiši, a svakako ne bi trebala ni vikati na sav glas, budući da je iskvareno ljudsko biće s iskvarenom naravi i biti Sotone, u takvim trenucima svaka osoba duboko u sebi osjeća silnu uzburkanost. Svi oni imaju uzvišene ambicije i osjećaju poriv da uspiju u svojoj karijeri, da pokažu svoje vještine, da ostave snažan dojam i krenu punom parom. Nemojmo za sada raspravljati je li takav poriv ispravan ili pogrešan. Kad je netko izabran za vođu ili djelatnika, duboko u sebi gaji vrlo složene osjećaje. Što želim reći kada kažem „složene”? Neki vjeruju da uopće nije lako biti izabran za vođu te, iako nisu sigurni mogu li dobro obaviti posao i ne znaju kakav će biti njihov budući put, njihova je urođena priroda takva da su vrlo radosni zbog te prilike, vrlo sretni što prihvaćaju tu časnu odgovornost i teško breme. Također se, duboko u sebi, osjećaju pomalo samozadovoljno i sretno. Zbog čega se osjećaju sretno? Oni vjeruju: „Ja sam izabran između desetaka drugih – mora da sam prilično izvrstan i sposoban. Mora da sam bolji od običnih ljudi i da imam bolju sposobnost shvaćanja i više duhovnog razumijevanja od većine. Vjerovao sam u boga mnogo godina i mnogo sam se trošio i ulagao napor. Činjenice dokazuju da sam podoban preuzeti vodstvo u crkvi, vodeći ljude u ulazak u riječi božje i razumijevanje istine. Ima toliko ljudi koji su pametniji, obrazovaniji i rječitiji od mene, pa zašto sam ja izabran umjesto njih? To pokazuje da sam sposoban i da imam dobru ljudskost. To je milost božja.” To je njihov unutarnji monolog. „Milost božja” je dodano na kraju, ali to su zapravo njihove prave misli i pravo razumijevanje u prvom dijelu njihova monologa. Oni misle: „Iako se nisam natjecao niti borio za ovo, ipak sam izabran. I što sad trebam učiniti? Ne smijem iznevjeriti ničija očekivanja, moram dati sve od sebe!” A kako oni daju sve od sebe? Prvog dana na poslu sazivaju nadzornike svakog tima na okupljanje i imaju određeno držanje i energiju. Kakvu energiju? Postupaju brzo i odlučno, stoje iza svojih riječi, željni ostaviti snažan dojam na početku. Prvo pokušavaju svima pokazati koliko su sposobni, a zatim pokušavaju navesti ljude da razluče i ostave njihova prethodnika. Oni kažu: „Danas, provedimo prvo neko vrijeme analizirajući mog prethodnika, na primjer, načine na koje je sputavao ljude, u kojim je aspektima posla imao nedostatke ili zanemario dužnost, i tako dalje – o svim tim stvarima možemo razgovarati u zajedništvu. Kad završimo s razgovorom i kad vi budete jasno razlučili prethodnog vođu, budete ga mogli ostaviti, kad vas on više ne bude sputavao i kad ne budete više čeznuli za njim, tada se može smatrati da posjedujete razumijevanje i da ste odani i pokorni bogu. Na današnjem okupljanju počet ćemo kritiziranjem prethodnog lažnog vođe i antikrista. Razotkrijmo ga.” Kao odgovor, svi kažu da su o tome već razgovarali u zajedništvu i razlučili da je prethodnik bio lažni vođa i antikrist, pa nemaju što razotkriti. Ali ti se novi vođe ne slažu te počinju prozivati ljude i navoditi ih da besjede. Besjeda nekih ljudi nije im po volji, pa traže od jednog od braće i sestara koji je bio najbliži bivšem vođi da ga razotkrije i analizira, ali nakon što čuju tu besjedu, ti novi vođe misle: „Ova osoba nije razlučila mog prethodnika, a nije ga se ni odrekla. Čini se kao da on još uvijek ima mjesto u srcu ove osobe. To nikako neće ići; danas moram smisliti način da potpuno razotkrijem svog prethodnika.” Nakon toga prozivaju nekoga tko je bio u najlošijim odnosima s prethodnim vođom da ustane i razotkrije ga. Kad ta osoba razotkrije prethodnog vođu, oni su zadovoljni i misle da je ta osoba vrijedna odgajanja. A što žele odgojiti? Žele odgojiti suučesnika, odgojiti vlastite snage. Tako prolazi prvo okupljanje. A mogu li postići svoj cilj nakon ovog okupljanja? Ne tako temeljito, niti tako brzo. Što oni smišljaju u srcu? „Ništa nije teže dokučiti od ljudskog srca i ništa nije podmuklije. Moram utvrditi što svaka osoba misli o mom prethodniku i moram biti načisto s tim što misle o meni, znaju li za moju prošlost i znaju li sve o meni i na kraju im svima pokazati da sa mnom nema šale. Ali moram pažljivo birati svoje metode i taktike. Ne smijem otkriti svoje namjere; moram ih prikriti.” A odakle dolaze sve te misli, metode rada i motivi? Iz njihove sotonske prirode. Imate li vi takva očitovanja? Onog dana kad ste bili izabrani za vođe ili djelatnike, možda ste počeli tako što ste sebe upozoravali da ne krenete pogrešnim putem, da ne hodate putem lažnih vođa i antikrista. Možda ste si rekli da morate otpustiti status i da ne smijete raditi radi vlastite slave, dobitka ili statusa ili da vas u radu ne smiju voditi vlastite želje, već umjesto toga marljivo obavljati svoje dužnosti i biti odani Bogu. Ipak, kako vrijeme prolazi, ima onih koji si ne mogu pomoći i čim progovore ili poduzmu radnje, njihov cilj postaje vrlo jasan – odmah pokušavaju učvrstiti vlastiti status i pridobiti ljudska srca. Čim netko iskaže i najmanji znak nezadovoljstva ili prkosa, to ih živcira, te iako možda neće otvoreno isključiti ili napasti tu osobu, duboko u sebi osjećaju veliku odbojnost prema njoj. Kako očituju taj osjećaj odbojnosti? (Ignoriraju tu osobu.) Ignoriranje je tiho očitovanje, pa kakve konkretne radnje ta odbojnost uključuje? Na primjer, na okupljanjima ljude koji im se sviđaju posjednu nasuprot sebi, a nađu razlog da ljude koji im se ne sviđaju posjednu sa strane. Je li to napad? (Da.) To je početak njihova napada. Oni poduzimaju radnje, zar ne? (Da.) Radnje su ozbiljnije i teže od riječi ili misli. Zašto su teže? Misliti nešto, a ne djelovati prema tome – to proizlazi iz uma i misli. Ali čim postoji radnja, to postaje činjenica. Kad to postane ponašanje, to nije samo iskvarena narav Sotone, već zlo djelo. Nakon što su ljudi izabrani za vođe, oni u rad koji obavljaju i dužnosti koje vrše unose vlastite želje, ambicije i težnje. Ali koje je zajedničko očitovanje koje imaju svi ljudi koji posjeduju Sotoninu iskvarenu narav? Što im je svima zajedničko? Pokušavaju prigrabiti vlast i učvrstiti vlastiti status. Kojim sredstvima pokušavaju prigrabiti vlast? Prvo, promatraju u skupinama tko im se pokušava ulagivati i približiti im se. Zatim se aktivno približavaju tim ljudima i, bilo laskanjem ili nuđenjem malih usluga, stvaraju podmukle veze i umiljavaju im se, tako da ti ljudi – s kojima dijele sklonosti, interese i neobuzdane ambicije ili istu prirodu – postaju njihovi smrtno odani sljedbenici i udružuju snage s njima. A koji je njihov cilj u tome što navode te ljude da udruže snage s njima? Učvrstiti svoj status i proširiti opseg svojih snaga. Jednom kad steknu moć, nije stvar samo u tome da oni imaju završnu riječ i to je to – oni također žele pridobiti više ljudi da ih slijede, podržavaju i govore u njihovo ime, tako da čak i kad kažu nešto pogrešno, učine loše stvari ili napadaju i ograničavaju ljude, i dalje bude onih koji čine kako oni kažu i odobravaju ih. To je njihov cilj. Zatim, ako Višnji jednog dana otkrije njihove probleme i smijeni ih, i dalje će biti ljudi koji će dati sve od sebe da govore u njihovo ime, koji će stati u njihovu obranu i pokušati zaštititi njihov ugled. A koju metodu koriste za te svoje radnje kako bi postigli takav ishod? Pridobivanje ljudskih srca. Koriste metodu pridobivanja ljudskih srca kako bi učvrstili svoj status i proširili opseg svojih snaga. To je jedna od metoda kojom antikristi grabe vlast.

Kada je riječ o tehnikama koje antikristi koriste kako bi učvrstili svoj status, prva je pridobivanje ljudskih srca, a druga je napadanje i isključivanje neistomišljenika. Pridobivanje ljudskih srca znači da koriste metodu pridobivanja ljudi na onima koji im se ulaguju, koji im se približavaju, koji im vjeruju i koji ih slijede bez obzira na to jesu li u pravu ili u krivu. Napadanje i isključivanje neistomišljenika znači da kao neprijatelje vide sve one koji razumiju istinu i koji ih posljedično mogu razlučiti, suzdržati se od toga da ih slijede i držati se podalje od njih. Oni tretiraju te ljude kao trn u oku i bodlje u boku, a tehnika koju koriste na tim ljudima jest da ih napadaju i isključuju. Na primjer, recimo da antikrist primijeti da su svaki put kad on razgovara u zajedništvu ljudi vrlo entuzijastični, pri čemu neki hvataju bilješke ili ih snimaju na kasetofon. Postoji samo jedna mlada sestra koja nikada ne hvata bilješke niti progovara. Stoga on misli u sebi: „Ima li ona nešto protiv mene? Ili misli da ja ne besjedim dobro? Štoviše, svaki put kad dođem, drugi me ljudi pozdravljaju i prijateljski mi kimaju, toče mi vodu i nude mi sjedalo, ali ona se nikada nije tako ponašala prema meni. Čini se da mi se ne pokorava – moram smisliti način i pronaći priliku da joj očitam lekciju! Kakvu priliku trebam tražiti? Dogovorit ću da ode obaviti nešto što će sigurno loše obaviti – to će mi dati razlog da joj održim bukvicu. Ovo mi je najbolja šansa da je natjeram da mi se pokori.” Nakon toga dogovori da ta sestra ode raditi negdje gdje je opasno. On misli: „Poslat ću je da ide propovijedati evanđelje starom religioznom pastoru, koji je pomalo razvratan i ne prihvaća istinu. Da vidimo može li ga obratiti. Što će imati za reći u svoju obranu ako ne uspije? Ako mi se ne pokori, otjerat ću je!” Zatim joj progovara: „Trenutačno većina druge braće i sestara ima vrlo visoko mišljenje o tebi. Vjeruješ u boga već mnogo godina i razumiješ mnoge istine. Postoji jedan religiozni pastor koji dobro poznaje Bibliju, a ti si osoba koja je najprikladnija da ode i propovijeda mu evanđelje.” Kad sestra upozna pastora, pastor vidi da je mlada i lijepa i svidi mu se – čak se prema njoj počne ponašati suviše slobodno. Nakon što se vrati, sestra kaže da ne želi ponovno ići, na što antikrist odgovara: „Crkva ti je dodijelila da mu propovijedaš evanđelje. To je tvoja dužnost, moraš ići!” Čuvši to, sestra nema drugog izbora nego poslušati i kao rezultat toga plače nakon svakog posjeta. Ovaj je vođa sposoban činiti takve stvari kako bi napao druge i osvetio im se. Kakva je to osoba? Zla osoba. Da je on žena, bi li išao tamo u ovakvoj situaciji? (Ne bi.) Nipošto ne bi. Izbjegavao bi to više od bilo koga. On vidi tko mu nije po volji, koga je lako zlostavljati, tko mu se ne pokorava i tko mu se ne ulaguje, a zatim pronalazi prilike da spletkari protiv tih ljudi i osveti im se. Recite Mi, kad netko ima loše i zle namjere, nije li sposoban činiti svakojake užasne stvari? A kako dolazi do tih loših, zlih namjera? Jedan od glavnih razloga je taj što je njegova priroda-bit previše loša i zlonamjerna, a drugi je taj što nema bogobojazno srce. Kad čovjek ne posjeduje bogobojazno srce, nema toga što se ne usuđuje učiniti; ne samo da će nauditi drugim ljudima, već može činiti čak i stvari poput osude i izdaje Boga – nauditi ljudima za njega je sitnica. Neće smatrati da je to velika stvar bez obzira na to koliko naudi drugim ljudima; nema suosjećanja za druge i u svojoj je srži vrlo zlonamjeran. A koji je bio cilj tog antikrista kad je gurnuo tu mladu sestru u ognjenu jamu? Nije to učinio kako bi propovijedao evanđelje i pridobio ljude; to je bilo samo da bi je mučio. Kakve ljude on muči? Ako je to netko tko mu udovoljava i sluša ga, hoće li ga mučiti? Ne, neće. Pa zašto je sestra bila podvrgnuta takvom tretmanu? (Zato što mu se nije pokorila.) Zato što mu se nije pokorila, nije mu se ulagivala, nije činila kako je rekao niti ga je smatrala važnim, već ga je prezirala, prema njoj se tako odnosio i kao rezultat toga bila je povrijeđena. Kad antikristi na taj način naude ljudima, kako će oni koji su malog rasta i ne razumiju istinu općenito reagirati? Mislit će u sebi: „Lokalni dužnosnici imaju više kontrole od državnih. Trenutačno smo pod kontrolom ove osobe, pa bismo trebali činiti kako ona kaže i ići kamo god nam kaže. Kako se drugi ljudi ponašaju prema njoj, tako bismo se i mi trebali ponašati prema njoj. Moramo se uklopiti u skupinu. Trebali bismo joj se ulagivati na isti način na koji to čine drugi ljudi i trebali bismo to činiti bolje i pažljivije od drugih. Samo tako možemo skinuti ovog vođu s vrata. Ovom vođi nije lako služiti – ne bismo se trebali kačiti s njim!” I nije li to upravo ishod koji antikrist želi vidjeti? (Da.) Time je postigao svoj cilj. Nije li to isto kao metoda koju Sotona koristi za zlostavljanje ljudi? (Jest.) Što to pokazuje? Da njegovi postupci predstavljaju Sotonu. Postao je kanal i predstavnik Sotone; on postupa u njegovo ime. Je li obavljanje dužnosti na taj način istinsko obavljanje dužnosti? Je li to služenje Bogu? (Nije.) Takvi vođe nisu dostojni zvati se vođama – oni su zli ljudi i Sotone.

Čim antikristi postanu vođe, prvo što čine jest da pokušavaju pridobiti ljudska srca, kako bi im ljudi vjerovali, imali povjerenja u njih i podržavali ih. Kada se njihov status učvrsti, počinju se ponašati nenormalno. Kako bi očuvali svoj status i moć, počinju napadati i isključivati neistomišljenike. Prema neistomišljenicima – osobito prema ljudima koji teže istini – ne biraju sredstva, koristeći uporne, precizne i nemilosrdne metode kako bi ih potisnuli i napali, kako bi ih mučili. Tek kada sruše i ocrne svakoga tko ugrožava njihov status, osjećaju se spokojno. Svaki je antikrist takav. Koji je njihov cilj u korištenju tih bezbrojnih taktika da bi pridobili i potisnuli ljude? Cilj im je doći do moći, učvrstiti svoj status, zaluditi i kontrolirati ljude. Što predstavljaju te njihove namjere i motivi? Oni žele uspostaviti vlastito, neovisno kraljevstvo, žele stajati nasuprot Bogu. Takva je bit čak i teža od iskvarene naravi: Sotonine spletke i divlje ambicije potpuno su razotkrivene. Ovo nije samo problem otkrivanja iskvarene naravi. Primjerice, kada su ljudi pomalo oholi i samopravedni, ili su ponekad pomalo prijevarni i lažljivi, to su tek otkrivanja iskvarene naravi. Sve što antikristi čine, s druge strane, čine kako bi pridobili ljudska srca, napadali i isključivali neistomišljenike, učvrstili svoj status, zgrabili moć i kontrolirali ljude. Koja je priroda ovih postupaka? Primjenjuju li oni istinu? Vode li oni Božji izabrani narod da uđe u Božje riječi i dođe pred Boga? (Ne.) Dakle, što oni rade? Oni se bore s Bogom za Njegov izabrani narod, bore se za ljudska srca i pokušavaju uspostaviti vlastito, neovisno kraljevstvo. Tko bi trebao imati mjesto u ljudskim srcima? Bog bi trebao imati to mjesto. Međutim, sve što antikristi rade upravo je suprotno. Oni ne dopuštaju da Bog i istina zauzmu mjesto u ljudskim srcima, već žele da to mjesto pripadne čovjeku, njima kao vođama i Sotoni. Čim otkriju da nemaju mjesto u nečijem srcu, da se ta osoba ne odnosi prema njima kao prema vođama, postaju krajnje nezadovoljni i vjerojatno će je pokušati potisnuti i mučiti. Sve što antikristi čine i govore vrti se oko njihova statusa i ugleda, a cilj je navesti ljude da o njima imaju visoko mišljenje, da im zavide i obožavaju ih – čak i da ih se boje. Žele navesti Božji izabrani narod da se prema njima odnosi kao prema Bogu, misleći: „Bez obzira na to u kojoj sam crkvi, ljudi me moraju slušati, moraju se ravnati prema meni. Tko god da prijavljuje neki problem višnjem, to mora ići preko mene, dopušteno im je podnositi izvješća samo meni, a ne izravno višnjem. Ako mi itko kaže ‚ne’, kaznit ću ga, tako da svatko tko me vidi osjeti strah, strepnju i jezu u srcu. Štoviše, ako izdam zapovijed ili nešto utvrdim, nitko se ne smije usuditi prigovoriti; što god kažem, ljudi se moraju s tim složiti. Moraju me bespogovorno slušati, moraju mi se pokoravati u svemu i ja moram biti onaj koji tamo o svemu odlučuje.” To je upravo ton kojim antikristi govore, to je glas antikrista, to je način na koji antikristi pokušavaju gospodariti crkvama. Ako Božji izabrani narod čini kako oni kažu i pokorava im se, ne postaju li takve crkve kraljevstva antikrista? Oni kažu: „Radne aranžmane koje je izdao višnji moram ja provjeriti, ja moram preuzeti odgovornost za vas, ja moram biti onaj koji analizira ispravno i pogrešno, o ishodu moram ja odlučiti. Vi nemate dovoljan rast i niste dovoljno kvalificirani. Ja sam vođa crkve i sve ovisi o meni.” Nisu li ljudi koji govore te stvari krajnje oholi? Oni su doista toliko oholi da nemaju nimalo razuma! Ne pokušavaju li uspostaviti vlastito, neovisno kraljevstvo? Kakvi su ljudi skloni pokušaju stvaranja vlastitog kraljevstva? Nisu li to pravi antikristi? Nije li sve što antikristi govore i čine u svrhu zaštite vlastitog statusa? Ne pokušavaju li zaluditi i kontrolirati ljude? Zašto se nazivaju antikristima? Koje je značenje riječi „anti”? To znači neprijateljstvo i mržnju. To znači neprijateljstvo prema Kristu, neprijateljstvo prema istini i neprijateljstvo prema Bogu. Što znači „neprijateljstvo”? To znači stajati na suprotnoj strani, odnositi se prema tebi kao prema neprijatelju, kao da je netko ispunjen velikom i dubokom mržnjom; to znači biti u dijametralnoj suprotnosti s tobom. Takav je mentalitet s kojim se antikristi odnose prema Bogu. Kakav stav ljudi poput ovih, ljudi koji mrze Boga, imaju prema istini? Jesu li u stanju voljeti istinu? Jesu li u stanju prihvatiti istinu? Definitivno ne. Stoga su ljudi koji stoje nasuprot Bogu ljudi koji mrze istinu. Prva stvar koja se u njima očituje jest odbojnost prema istini i mržnja prema istini. Čim čuju istinu ili riječi Božje, u njihovom se srcu javlja mržnja, a kada im netko čita riječi Božje, na licu im se pojavljuje izraz ljutnje i bijesa, baš kao kad se riječi Božje čitaju đavlu dok ljudi propovijedaju evanđelje. U svojem srcu, ljudi koji osjećaju odbojnost prema istini i mrze istinu osjećaju najveću odbojnost prema Božjim riječima i istini, njihov stav je stav otpora i idu čak toliko daleko da mrze svakoga tko im čita Božje riječi ili besjedi istinu s njima, čak se prema toj osobi odnose kao prema neprijatelju. Osjećaju krajnju odbojnost prema raznim istinama i prema pozitivnim stvarima. Sve istine kao što su pokoravanje Bogu, posvećeno obavljanje svojih dužnosti, biti pošten čovjek, traganje za istinom u svemu i tako dalje – imaju li oni imalo subjektivne čežnje ili ljubavi prema tome? Ne, ni najmanje. Stoga, s obzirom na takvu priroda-bit koju imaju, oni već stoje u izravnoj suprotnosti s Bogom i istinom. Bez sumnje, takvi ljudi duboko u sebi ne vole istinu niti bilo koju pozitivnu stvar; duboko u sebi, oni čak osjećaju odbojnost prema istini i mrze je. Na primjer, ljudi na položaju vodstva moraju biti sposobni prihvatiti različita mišljenja svoje braće i sestara, moraju biti u stanju otvoriti se i razotkriti se pred braćom i sestrama te biti sposobni prihvatiti njihov prijekor i ne smiju isticati svoj status. Što bi antikrist rekao na sve te ispravne načine primjene? Rekao bi: „Kad bih slušao mišljenja braće i sestara, bih li onda još uvijek bio vođa? Bih li još uvijek imao status i ugled? Ako nemam ugled, kakav posao mogu obavljati?” To je upravo ona vrsta naravi koju posjeduje antikrist; on ne prihvaća istinu ni na koji način i, što je način primjene ispravniji, to mu se više opire. On ne prihvaća da je postupanje prema načelima primjenjivanje istine. Što on misli da je primjena istine? Misli da mora koristiti spletke, trikove i nasilje prema svima, umjesto da se oslanja na riječi Božje, istinu i ljubav. Sva njegova sredstva i metode su opake. Sve je to u potpunosti reprezentativno za priroda-bit antikrista. Motivi, mišljenja, pogledi i namjere koje često otkrivaju sve su naravi odbojnosti i mržnje prema istini, što je priroda-bit antikrista. Što, dakle, znači stajati nasuprot istini i Bogu? To znači mrziti istinu i pozitivne stvari. Na primjer, kada netko kaže: „Kao stvoreno biće, čovjek treba ispuniti dužnost stvorenog bića. Što god da Bog kaže, ljudi se trebaju pokoriti, jer mi smo stvorena bića”, kako antikrist razmišlja? „Pokoriti se? Nije neistina da sam ja stvoreno biće, ali kada je riječ o pokoravanju, to ovisi o situaciji. Prvo i najvažnije, mora biti neke koristi za mene, ne smijem biti stavljen u nepovoljan položaj, a moji interesi moraju biti na prvom mjestu. Ako se mogu dobiti nagrade ili veliki blagoslovi, onda se mogu pokoriti, ali bez nagrada i bez odredišta, zašto se moram pokoriti? Ne mogu se pokoriti.” To je stav neprihvaćanja istine. Njegovo pokoravanje Bogu je uvjetno, a ako njegovi uvjeti nisu ispunjeni, ne samo da se ne pokorava, već je sklon i usprotiviti se i opirati se Bogu. Na primjer, Bog traži da ljudi budu pošteni, ali ti antikristi vjeruju da samo budale pokušavaju biti poštene, a da pametni ljudi ne pokušavaju biti pošteni. Koja je bit takvog stava? To je mržnja prema istini. Takva je bit antikrista i njihova bit određuje kojim putem hodaju, a put kojim hodaju određuje sve što čine. Antikristi imaju priroda-bit mržnje prema istini i Bogu, dakle, kakve su stvari skloni činiti? Skloni su pokušati pridobiti ljudska srca, napadati i isključivati neistomišljenike i mučiti ljude. Cilj koji pokušavaju postići čineći te stvari jest imati moć, kontrolirati Božji izabrani narod i uspostaviti vlastito, neovisno kraljevstvo. U to nema sumnje. Svaka osoba koja, jednom kada stekne status, nije sposobna za potpuno pokoravanje Bogu i nije sposobna slijediti Boga ili težiti istini, jest antikrist.