Od trenutka kad plačući dođeš na ovaj svijet, počinješ ispunjavati svoju dužnost. Zarad Božjeg plana i Njegovog uređenja, obavljaš svoju ulogu i započinješ svoj životni put. Ma kakvo bilo tvoje porijeklo i ma kakav bio put pred tobom, nitko ne može umaći određenjima i aranžmanima Neba i nitko ne upravlja vlastitom sudbinom, jer je samo On, koji vlada svim stvarima, sposoban za takvo djelo. Od nastanka čovjeka Bog je tako činio, upravljajući univerzumom, usmjeravajući pravila promjene za sve stvari i putanju njihovog kretanja. Kao i sve stvari, čovjek se tiho i nesvjesno hrani miomirisom i kišom i rosom od Boga; kao i sve stvari, čovjek nesvjesno živi pod Božjim određenjem. Čovjekovo srce i duh su u Božjoj ruci, cjelokupan njegov život u Božjim je očima. Bez obzira vjeruješ li u ovo ili ne, sve stvari bez izuzetka, bile žive ili mrtve, pomicat će se, mijenjati, obnavljati i nestajati u skladu s Božjim mislima. To je način na koji Bog upravlja svim stvarima.

Dok noć tiho pada, čovjek je nesvjestan, jer ljudsko srce ne može opaziti kako se noć približava, niti odakle dolazi. Dok noć tiho izmiče, čovjek dočekuje svjetlost dana, ali još manje zna odakle je ta svjetlost došla i kako je otjerala noćnu tamu i još manje je toga svjestan. Ove stalne smjene dana i noći vode čovjeka iz jednog perioda u drugi, iz jednog povijesnog konteksta u drugi, istodobno osiguravajući da se Božje djelo izvršava u svakom periodu i da se provodi Njegov plan za svako doba. Čovjek je prošao kroz ove periode zajedno s Bogom, pa ipak ne zna da Bog upravlja sudbinom svih stvari i živih bića, niti zna kako Bog određuje i usmjerava sve stvari. Ovo je čovjeku izmicalo od davnina do dana današnjeg. Razlog tome nije zato što su Božja djela previše skrivena, niti zato što se Božji plan tek treba ostvariti, već zato što su čovjekovo srce i duh previše udaljeni od Boga, do te mjere da čovjek ostaje u službi Sotone čak i kad slijedi Boga – a još uvijek to ne zna. Nitko aktivno ne traga za Božjim stopama i Božjom pojavom i nitko nije voljan živjeti pod Božjom brigom i staranjem. Umjesto toga, ljudi se žele osloniti na pokvarenost Sotone, onoga zloga, kako bi se prilagodili ovom svijetu i pravilima postojanja koje zlo čovječanstvo slijedi. U ovom trenutku čovjekovo srce i duh postali su čovjekov danak Sotoni i on se njima hrani. Štoviše, ljudsko srce i duh postali su mjesto na kojem Sotona može boraviti i njegovo prikladno igralište. Tako čovjek nesvjesno gubi razumijevanje načela ljudskosti te vrijednost i značenje čovjekovog postojanja. Božji zakoni i zavjet između Boga i čovjeka postupno blijede u čovjekovom srcu i on prestaje tragati za Bogom i obraćati pažnju na Njega. Kako vrijeme prolazi, čovjek više ne razumije zašto ga je Bog stvorio, niti razumije riječi iz usta Božjih i sve ono što dolazi od Boga. Tada se čovjek počinje opirati Božjim zakonima i uredbama, a njegovo srce i duh obamiru.... Bog gubi čovjeka kojeg je prvobitno stvorio, a čovjek gubi korijen koji je prvobitno imao: to je tuga ovog ljudskog roda. U stvari, od samog početka pa do sada, Bog je za čovječanstvo uprizorio tragediju, i to takvu u kojoj je čovjek ujedno i protagonist i žrtva. I nitko ne može odgovoriti na pitanje tko je režiser ove tragedije.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Bog je izvor čovjekovog života.