Čovjekovo djelo ostaje unutar određenog opsega i ograničeno je. Jedna osoba može obaviti samo djelo određene faze, ali ne i djelo čitave epohe – inače bi ljude odvela u središte pravila. Čovjekovo djelo može se primijeniti samo na konkretno vrijeme ili fazu. To je zato što ljudsko iskustvo ima svoj opseg. Čovjekovo djelo ne može se usporediti s Božjim. Čovjekovi načini praktičnog djelovanja i njegovo poznavanje istine primjenjivi su unutar konkretnog opsega. Ne može se reći da put kojim čovjek korača u cijelosti predstavlja volju Duha Svetoga jer čovjek može samo biti prosvijećen Duhom Svetim, ali ne i potpuno ispunjen Njime. Sve ono što čovjek može iskusiti pripada opsegu normalne ljudskosti i ne može izaći izvan granica misli u normalnom ljudskom umu. Iskustva svih onih koji mogu proživjeti stvarnost istine nalaze se unutar tih granica. Kad ti ljudi doživljavaju istinu, to je uvijek iskustvo normalnog ljudskog života prosvijećenog Duhom Svetim; to nije način doživljavanja koji bi odudarao od normalnog ljudskog života. Oni istinu doživljavaju prosvijećeni Duhom Svetim na temelju proživljavanja svojeg ljudskog života. Štoviše, ta istina varira od osobe do osobe, a njezina je dubina povezana sa stanjem konkretne osobe. Može se samo reći da je put kojim oni koračaju normalan ljudski život nekoga tko traga za istinom, a taj se put može nazvati putem kojim korača normalan čovjek prosvijećen Duhom Svetim. Ne može se reći da je put kojim oni koračaju isti put kojim ide Duh Sveti. Djelo Duha Svetoga u normalnom ljudskom iskustvu također nije isto jer nisu isti ni ljudi koji tragaju. Osim toga, njihovo je iskustvo u različitim stupnjevima pomiješano zato što okruženja koja ljudi doživljavaju i rasponi njihova iskustva nisu isti. Svaka osoba istinu razumije u skladu sa svojim različitim, osobnim stanjem. Njihovo razumijevanje pravog značenja istine nije potpuno i predstavlja samo jedan ili više njenih aspekata. Opseg istine koju čovjek doživljava razlikuje se od osobe do osobe, u skladu s njezinim stanjem. Stoga različiti ljudi drugačije izražavaju poznavanje iste istine. To znači da je čovjekovo iskustvo uvijek ograničeno i ne može u potpunosti predstavljati volju Duha Svetoga niti se djelo čovjeka može promatrati kao djelo Božje, čak i ako je ono što čovjek izražava veoma blisko povezano s Božjom voljom i čak i ako je čovjekovo iskustvo veoma blisko djelu usavršavanja koje obavlja Duh Sveti. Čovjek može biti samo sluga Božji i obavljati posao koji mu Bog povjeri. Čovjek može izražavati samo znanje prosvijećeno Duhom Svetim i istine stečene iz osobnog iskustva. Čovjek nije kvalificiran niti ispunjava uvjete da bude odušak Duha Svetoga. Nema pravo reći da njegovo djelo predstavlja djelo Božje. Čovjek ima ljudska načela djelovanja, a svi ljudi imaju različita iskustva i promjenjiva stanja. Čovjekovo djelo obuhvaća sva njegova iskustva pod prosvjećenjem Duha Svetoga. Ta iskustva mogu predstavljati samo čovjekovo biće, ali ne predstavljaju Božje biće ni volju Duha Svetoga. Stoga se za put kojim čovjek korača ne može reći da je put kojim korača Duh Sveti jer čovjekovo djelo ne može predstavljati djelo Božje, a čovjekovo djelo i čovjekovo iskustvo nisu cjelokupna volja Duha Svetoga. Čovjekovo djelo često se pretvara u pravila, a metoda njegova rada lako se svodi na ograničeni opseg i ne može izvesti ljude na slobodan put. Većina sljedbenika živi unutar ograničenog opsega, a njihov je način doživljavanja također ograničen po svojem opsegu. Čovjekovo iskustvo uvijek je ograničeno; metoda njegova rada također je ograničena na svega nekoliko vrsta i ne može se usporediti s djelom Duha Svetoga ili djelom Samog Boga. To je zato što je ljudsko iskustvo na kraju krajeva ograničeno. Kako god Bog obavlja Svoje djelo, ono nije sputano pravilima; kako god se obavlja, nije ograničeno na samo jednu metodu. Ne postoje nikakva pravila Božjeg djelovanja – cjelokupno Njegovo djelo je nesputano i slobodno. Koliko god vremena provodio slijedeći Ga, čovjek iz toga ne može izvući zakone koji bi upravljali Božjim načinima djelovanja. Iako je Njegovo djelo utemeljeno na načelima, uvijek se obavlja na nove načine, uvijek se razvija na nov način i čovjeku je nedostižno. Bog u jednom razdoblju može imati nekoliko različitih vrsta djela i različite načine vođenja ljudi, tako da ljudi uvijek imaju nove ulaske i promjene. Ti ne možeš razabrati zakone Njegova djela jer On uvijek djeluje na nove načine i samo zato Božji sljedbenici ne postaju sputani pravilima. Djelo Samog Boga uvijek izbjegava ljudske predodžbe i suprotstavlja im se. Samo oni koji Ga slijede i svim srcem tragaju za Njim mogu preobraziti svoju narav i živjeti slobodno, bez poštovanja ikakvih pravila i nesputani bilo kakvim vjerskim predodžbama. Čovjekovo djelo ljudima postavlja zahtjeve na temelju vlastitog iskustva tog konkretnog čovjeka i onoga što on sâm može postići. Standard tih zahtjeva ograničen je određenim opsegom, a metode praktičnog djelovanja također su veoma ograničene. Stoga sljedbenici nesvjesno žive unutar tog ograničenog opsega, a kako vrijeme prolazi, te stvari postaju pravila i rituali. Ako djelo jednog razdoblja predvodi netko koga Bog nije osobno usavršio i komu Bog nije sudio, svi će njegovi sljedbenici postati vjerski zanesenjaci i stručnjaci za opiranje Bogu. Prema tome, ako je osoba kvalificirani vođa, morala je biti podvrgnuta sudu i prihvatiti usavršavanje. Oni koji nisu bili podvrgnuti sudu izražavaju samo nejasne i nestvarne stvari, čak i ako možda posjeduju djelo Duha Svetoga. Oni će s vremenom ljude navoditi na nejasna i natprirodna pravila. Djelo koje Bog obavlja nije u skladu s čovjekovim tijelom. Ne slaže se s čovjekovim mislima, već se suprotstavlja njegovim predodžbama; nije ukaljano nejasnim vjerskim bojama. Rezultate Božjeg djela ne može ostvariti netko tko nije usavršen od Njega; ti su rezultati izvan dosega čovjekova razmišljanja.

Djelo u čovjekovu umu čovjeku je suviše lako ostvarljivo. Primjera radi, pastori i vođe u svijetu religije u obavljanju svojeg posla oslanjaju se na svoj talent i položaj. Ljudi koji ih duže vrijeme slijede bit će zaraženi njihovim talentima i na njih će utjecati nešto od njihova bića. Oni se usredotočuju na ljudske talente, sposobnosti i znanja te obraćaju pažnju na natprirodne stvari i mnogobrojne duboke, nerealne doktrine (naravno, te duboke doktrine su nedostižne). Ne usredotočuju se na promjene u ljudskoj naravi, već na obučavanje ljudi kako propovijedati i djelovati, čime unapređuju znanje ljudi i njihove bogate vjerske doktrine. Ne usredotočuju se na to koliko je narav ljudi promijenjena ili u kojoj mjeri ljudi razumiju istinu. Ne zanima ih ljudska bit, a još manje pokušavaju spoznati normalna i abnormalna ljudska stanja. Ne suprotstavljaju se ljudskim predodžbama niti ih otkrivaju, a još se manje bave podrezivanjem ljudskih nedostataka i iskvarenosti. Većina onih koji ih slijede služe putem svojih talenata, a sve što oslobađaju jesu vjerske predodžbe i teološke teorije, koje nemaju dodira sa stvarnošću i potpuno su nesposobne ljudima darovati život. Bit njihova djela zapravo je njegovanje talenta, odgoj osobe od nule do nadarenog diplomiranog sjemeništarca, koji će kasnije nastaviti djelovati i predvoditi. Možeš li uočiti ijedan zakon u svih šest tisuća godina Božjeg djela? U djelu koje čovjek obavlja ima mnogo pravila i ograničenja, a ljudski je mozak previše dogmatičan. Dakle, ono što čovjek izražava jesu znanja i spoznaje unutar granica njegova iskustva. Čovjek ne može izraziti ništa drugo osim toga. Čovjekova iskustva i znanja ne rađaju se iz njegovih urođenih talenata ili nagona, već nastaju zbog Božjeg vodstva i neposrednog pastirskog rada. Čovjek ima samo sposobnost prihvatiti taj pastirski rad, ali ne i sposobnost koja bi mogla neposredno izraziti što je božansko. Čovjek ne može biti izvor; on može biti samo posuda koja u sebe prima vodu s izvora. To je ljudski nagon, sposobnost koju bi čovjek kao ljudsko biće trebao posjedovati. Ako izgubi sposobnost prihvaćanja Božje riječi i izgubi ljudski instinkt, osoba ujedno gubi ono najdragocjenije i gubi dužnost stvorenog čovjeka. Ako osoba nema spoznaju ni iskustvo Božje riječi ili Njegova djela, onda gubi svoju dužnost, dužnost koju treba izvršavati kao stvoreno biće i gubi dostojanstvo stvorenog bića. Bog ima nagon da izrazi što je božansko, bilo da je to izraženo u tijelu ili neposredno Duhom; to je Božja služba. Čovjek svoja iskustva ili znanja (to jest, ono što on jest) izražava tijekom ili nakon Božjeg djela; to je čovjekov nagon i čovjekova dužnost i to je ono što čovjek treba ostvariti. Iako je čovjekov izraz daleko slabiji od onoga što Bog izražava i iako je čovjekov izraz sputan mnogim pravilima, čovjek mora ispuniti dužnost koju treba ispuniti i činiti ono što mora činiti. Čovjek treba činiti sve što je u ljudskoj moći da ispuni svoju dužnost i pritom ne bi trebao imati ni najmanje rezerve.

Nakon godina rada čovjek će sažeti iskustvo svojeg višegodišnjeg djelovanja, kao i mudrost i pravila koja je prikupio. Onaj tko je dugo radio umije osjetiti napredak djela Duha Svetoga; zna kad Duh Sveti djeluje, a kad ne; umije dijeliti u zajedništvu dok nosi breme i svjestan je normalnog stanja djela Duha Svetoga i normalnog stanja ljudskog rasta u životu. Takva je osoba koja je godinama radila i poznaje djelo Duha Svetoga. Oni koji su dugo radili govore samouvjereno i polako, a pribrani su čak i kad nemaju što reći. Oni u sebi mogu nastaviti moliti se i tragati za djelom Duha Svetoga. Iskusni su u radu. Osoba koja je dugo radila, koja ima mnogo iskustva i naučila je mnogo lekcija u sebi ima mnogo toga što ometa djelovanje Duha Svetoga; to je mana njezina dugogodišnjeg rada. Čovjek koji je tek počeo djelovati nije razvodnjen ljudskim poukama ni iskustvom, a pogotovo ne zna kako Duh Sveti djeluje. Međutim, dok djeluje, postupno uči osjetiti kako djeluje Duh Sveti i postaje svjestan što treba učiniti da bi zadobio djelo Duha Svetoga, kako druge napasti točno tamo gdje su najranjiviji, kao i slična opća znanja koja trebaju posjedovati oni koji djeluju. S vremenom će tu mudrost i opće znanje o djelu poznavati kao svoj džep i činit će se da ih u svojem djelu lako primjenjuje. Međutim, kad Duh Sveti promijeni Svoj način djelovanja, čovjek se i dalje pridržava svojeg starog znanja o djelu i starih pravila djelovanja, stoga veoma malo zna o novoj dinamici djela. Godine rada i ispunjenost prisutnošću i vodstvom Duha Svetoga pružaju mu sve više pouka o radu i sve veće iskustvo. Takve stvari ispunjavaju ga samopouzdanjem, koje se razlikuje od ponosa. Drugim riječima, prilično je zadovoljan svojim radom i općim znanjem koje je stekao o djelu Duha Svetoga. Još veće samopouzdanje posebno mu daje činjenica da je stekao i spoznao stvari koje drugi nisu; čini se kao da se djelo Duha Svetoga u njemu nikad ne može ugasiti, dok drugi nemaju pravo na tako poseban tretman. Samo takvi ljudi, koji su godinama radili i čija upotreba ima značajnu vrijednost, imaju pravo u njemu uživati. Te stvari postaju velika prepreka njegovu prihvaćanju novog djela Duha Svetoga. Čak i ako može prihvatiti novo djelo, ne može to učiniti preko noći. Zasigurno će morati proći kroz nekoliko uspona i padova prije nego što ga prihvati. Ovu situaciju moguće je preokrenuti samo postupno, nakon obračuna s njegovim starim predodžbama i suda njegovoj staroj naravi. Bez prolaska kroz ove korake on ne popušta i ne prihvaća lako nova učenja i djelo koji nisu u skladu s njegovim starim predodžbama. S tim se kod čovjeka najteže obračunati i to nije lako promijeniti. Ako kao djelatnik odmah može postići razumijevanje djela Duha Svetoga i sažeti njegovu dinamiku te ako može nadići svoje iskustvo u djelovanju i prihvatiti novo djelo u svjetlu starog, onda je on mudar čovjek i kvalificirani djelatnik. Ljudi su često ovakvi: rade nekoliko godina, a pritom ne mogu sažeti svoje radno iskustvo ili su, pak, nakon sažimanja radnog iskustva i mudrosti, spriječeni prihvatiti novo djelo i ne mogu pravilno razumjeti niti se ispravno odnositi prema starom i novom djelu. S ljudima je doista teško izaći na kraj! Takva je većina vas. Oni koji su iskusili godine djelovanja Duha Svetoga teško prihvaćaju novo djelo i uvijek su puni predodžbi koje ne mogu odbaciti, dok čovjeku koji je tek počeo raditi nedostaje opće znanje o djelu i ne zna kako se nositi čak ni s nekim najprostijim pitanjima. Vi ljudi ste doista teški! Oni koji posjeduju neki staž toliko su ponositi i uobraženi da su zaboravili odakle su došli. Uvijek s prezirom gledaju na mlađe, ali ne mogu prihvatiti novo djelo i napustiti predodžbe koje su godinama prikupljali i čuvali. Iako ti mladi, neuki ljudi donekle mogu prihvatiti novo djelo Duha Svetoga i pokazuju prilično entuzijazma, stalno su zbunjeni i ne znaju što činiti kad se pojave problemi. Imaju entuzijazma, ali su neuki. Jedva ponešto znaju o djelu Duha Svetoga i ne mogu to znanje koristiti u životu; ono je samo potpuno beskorisna doktrina. Previše je ljudi poput vas; koliko ih je prikladno za upotrebu? Koliko ima onih koji mogu poslušati prosvjetljenje i prosvjećenje Duha Svetoga i uspjeti se uskladiti s Božjom voljom? Čini se da ste vi koji ste bili sljedbenici do danas bili vrlo poslušni, ali zapravo niste odustali od svojih predodžbi, još uvijek tragate po Bibliji, vjerujete u nejasnoće ili lutate u predodžbama. Nema nikoga tko bi pažljivo istražio današnje stvarno djelo ili dublje zakoračio u njega. Današnji put prihvaćate sa svojim starim predodžbama. Što možete dobiti takvom vjerom? Moglo bi se reći da se u vama kriju mnoge predodžbe koje nisu razotkrivene, a vi se naprosto svim silama trudite da ih sakrijete tako da ih nije lako otkriti. Novo djelo ne prihvaćate iskreno i ne planirate se odreći svojih starih predodžbi; imate previše životnih filozofija i one su vam previše bitne. Ne odustajete od svojih starih predodžbi i nerado se bavite novim djelom. Vaše je srce previše zlokobno i naprosto ne primate k srcu korake novog djela. Mogu li takve ništarije poput vas raditi na širenju evanđelja? Možete li preuzeti na sebe djelo njegovog širenja na čitav svemir? Ovi vaši praktični postupci ne dopuštaju vam da preobrazite svoju narav i spoznate Boga. Ako tako nastavite, zasigurno ćete biti izgnani.

Morate znati razlikovati Božje djelo od čovjekova. Što možeš vidjeti u čovjekovu djelu? Mnogo je elemenata čovjekova iskustva u njegovu djelu; čovjek izražava ono što on jest. Božje djelo također izražava ono što On jest, ali Njegovo biće je drugačije od čovjekova. Čovjekovo biće predstavlja čovjekovo iskustvo i život (ono što čovjek doživljava i s čime se susreće u životu, odnosno životne filozofije koje ima), a ljudi koji žive u različitim sredinama izražavaju različita bića. Po onom što izražavaš može se vidjeti imaš li iskustva u vezi s društvom, kako zapravo živiš u svojoj obitelji i što unutar nje doživljavaš, dok u djelu utjelovljenog Boga ne možeš vidjeti ima li On društvenih iskustava. On je veoma svjestan čovjekove suštine i može otkriti sve vrste praktičnih postupaka koji se odnose na sve vrste ljudi. Još je i bolji u otkrivanju iskvarene naravi i buntovnog ponašanja ljudi. On ne živi među ovozemaljskim ljudima, ali je svjestan prirode smrtnika i cjelokupne iskvarenosti ovozemaljskih ljudi. To je Njegovo biće. Iako se ne bavi ovim svijetom, poznaje pravila ponašanja u svijetu jer u potpunosti razumije ljudsku prirodu. Poznaje djelo Duha, kako ovo današnje tako i ono iz prošlosti, koje čovjekove oči ne mogu vidjeti niti ga čovjekove uši mogu čuti. Ovdje spada i mudrost koja nije životna filozofija, kao i čuda koja ljudi teško mogu dokučiti. To je Njegovo biće, koje je otkriveno ljudima, ali ujedno i skriveno od ljudi. Ono što On izražava nije biće neke izuzetne osobe, već su to suštinska svojstva i biće Duha. On ne putuje po svijetu, ali zna sve o njemu. Stupa u kontakt s „antropoidima” koji nemaju ni znanja ni uvide, ali izražava riječi koje su uzvišenije od znanja i iznad su velikih ljudi. Živi u skupini glupih i otupjelih ljudi, u kojima nema ljudskosti i koji ne razumiju konvencije i život ljudi, ali od ljudi može tražiti život normalne ljudskosti, istovremeno razotkrivajući nečasnu i nisku ljudskost čovječanstva. Sve je to Njegovo biće, koje je uzvišenije od bića svakog čovjeka od krvi i mesa. On ne mora doživjeti složen, tegoban i odvratan društveni život da bi obavio djelo koje treba obaviti i da bi do kraja razotkrio suštinu iskvarenog čovječanstva. Odvratan društveni život ne unapređuje Njegovo tijelo. Njegovo djelo i riječi samo razotkrivaju čovjekovu neposlušnost, a čovjeku ne pružaju iskustvo i pouke za nošenje sa svijetom. On ne mora proučavati društvo ili čovjekovu obitelj kad čovjeka opskrbljuje životom. Razotkrivanje čovjeka i suđenje čovjeku nisu izraz iskustava Njegova tijela; to je Njegovo otkrivenje ljudske nepravednosti, do kojeg je došao nakon što je dugo poznavao čovjekovu neposlušnost i gnušao se ljudske iskvarenosti. Djelo koje obavlja u cijelosti ima za cilj čovjeku razotkriti Njegovu narav i izraziti Njegovo biće. Jedino On može obaviti to djelo; to nije nešto što bi mogla ostvariti osoba od krvi i mesa. Čovjek iz Njegova djela ne može razaznati kakva je On osoba. Isto tako, čovjek Ga na temelju Njegova djela ne može svrstati među stvorene osobe. Zbog Njegova bića ujedno Ga je nemoguće svrstati među stvorene osobe. Čovjek Ga samo može smatrati neljudskim bićem, ali ne zna u koju kategoriju Ga svrstati, stoga Ga je prisiljen svrstati u kategoriju Boga. Nije nerazumno što čovjek to čini jer Bog je među ljudima obavio mnogo djela koje čovjek ne može učiniti.

Djelo koje Bog obavlja ne proizlazi iz iskustva Njegova tijela; djelo koje obavlja čovjek proizlazi iz njegova iskustva. Svatko priča o svojem osobnom iskustvu. Bog može neposredno izraziti istinu, dok čovjek može izraziti samo ono iskustvo koje odgovara njegovu doživljaju istine. Božje djelo nema pravila i ne podliježe vremenskim ili prostornim ograničenjima. On bilo kad i bilo gdje može izraziti ono što On jest. On radi onako kako želi. Čovjekovo djelo ima uvjete i kontekst; bez njih čovjek ne bi mogao djelovati niti bi mogao izraziti svoje znanje o Bogu ili svoj doživljaj istine. Kako bi utvrdio je li djelo Božje ili ljudsko, moraš samo usporediti razlike među njima. Ako ne postoji djelo koje je obavio Sâm Bog, već samo čovjekovo djelo, ti ćeš jednostavno znati da su čovjekova učenja uzvišena, da nadilaze sposobnosti bilo koga drugoga; način na koji on govori, načela kojima se vodi u rukovanju stvarima te iskusan i staložen način rada, izvan su dosega drugih ljudi. Svi se vi divite tim ljudima dobrog kova i uzvišenog znanja, ali iz Božjeg djela i riječi ne možeš vidjeti koliko je Njegova ljudskost uzvišena. Naprotiv, On je običan, a dok djeluje, On je normalan i stvaran, ali za smrtnike ipak neizmjeran, zbog čega ljudi osjećaju neku vrstu bojazni pred Njim. Možda je iskustvo nekog čovjeka u njegovom radu naročito napredno ili su njegova mašta i rasuđivanje naročito napredni, a njegova ljudskost naročito dobra; takva svojstva mogu kod ljudi izazvati samo divljenje, ali ne i strahopoštovanje i strah. Svi se dive onima koji znaju dobro raditi, koji posjeduju naročito duboko iskustvo i koji umiju istinu provesti u djelo, ali takvi ljudi nikad ne mogu izazvati strahopoštovanje, već samo divljenje i zavist. Međutim, ljudi koji su iskusili Božje djelo ne dive se Bogu, već osjećaju da je Njegovo djelo izvan dosega ljudi i da je čovjeku nedokučivo, da je svježe i predivno. Kad ljudi iskuse Božje djelo, njihova prva spoznaja o Njemu jest da je On nedokučiv, mudar i divan te Ga se nesvjesno pribojavaju i osjećaju otajstvenost djela koje obavlja, a koje je izvan vidokruga čovjekovog uma. Ljudi samo žele moći ispuniti Njegove zahtjeve, udovoljiti Njegovim željama; ne žele Ga nadmašiti jer djelo koje On obavlja nadilazi čovjekovo razmišljanje i maštu i čovjek ga ne bi mogao obaviti umjesto Njega. Čak ni sâm čovjek ne poznaje vlastite nedostatke, ali Bog je utro novi put i došao uvesti čovjeka u noviji i ljepši svijet, a čovječanstvo je tako učinilo novi korak naprijed i dobilo priliku za novi početak. Ono što ljudi osjećaju prema Bogu nije divljenje, ili, bolje rečeno, nije samo divljenje. Njihovo najdublje iskustvo jest strahopoštovanje i ljubav; oni osjećaju da je Bog doista divan. On obavlja posao koji čovjek ne može obaviti i govori stvari koje čovjek ne može reći. Ljudi koji su iskusili Božje djelo uvijek imaju neki neopisiv osjećaj. Ljudi s dovoljno dubokim iskustvom mogu razumjeti Božju ljubav; mogu osjetiti Njegovu divotu, da je Njegovo djelo tako mudro i tako divno, čime se među njima stvara beskrajna moć. To nije strah ili povremena ljubav i poštovanje, već duboki osjećaj Božje samilosti i trpeljivosti prema čovjeku. Međutim, oni koji su iskusili Njegovu grdnju i sud osjećaju Njegovo veličanstvo i znaju da On ne tolerira uvrede. Čak Ga ni ljudi koji su u velikoj mjeri iskusili Njegovo djelo ne mogu dokučiti; svi koji su istinski bogobojazni znaju da Njegovo djelo nije u skladu s ljudskim predodžbama, već im je uvijek suprotstavljeno. Njemu nije potrebno apsolutno divljenje ili hinjena poslušnost ljudi; umjesto toga, ljudi trebaju postići istinsku bogobojaznost i istinsku podčinjenost. U tolikom dijelu Njegova djela svatko tko ima istinsko iskustvo osjeća bojazan prema Njemu, koja je uzvišenija od divljenja. Ljudi su vidjeli Njegovu narav zahvaljujući Njegovu djelu grdnje i suda, stoga su svim svojim srcem bogobojazni. Ljudi se trebaju bojati Boga i pokoravati Mu se jer Njegovo biće i Njegova narav nisu isti kao kod stvorenog bića, već su iznad njih. Bog je samopostojeći i vječan, On je nestvoreno biće i samo je Bog dostojan bogobojaznosti i poslušnosti; čovjek na to nema pravo. Prema tome, svi koji su iskusili Njegovo djelo i koji su Ga istinski spoznali prema njemu osjećaju bogobojaznost. Međutim, oni koji se ne odriču svojih predodžbi o Njemu – oni koji Ga naprosto ne smatraju Bogom – ne osjećaju bogobojaznost prema Njemu i, premda Ga slijede, nisu osvojeni; oni su po prirodi neposlušni ljudi. On djeluje tako kako bi sva stvorena bića u srcu osjetila bogobojaznost prema Stvoritelju, štovala Ga i bezuvjetno se podčinila Njegovoj vlasti. To je konačni rezultat koji cjelokupno Njegovo djelo treba ostvariti. Ako ljudi koji su iskusili takvo djelo nisu nimalo bogobojazni i ako se njihova prethodna neposlušnost nimalo ne promijeni, oni će zasigurno biti izgnani. Ako se čovjekov stav prema Bogu sastoji samo u divljenju ili iskazivanju poštovanja na daljinu, pri čemu nema ni najmanje ljubavi, onda je to rezultat do kojeg je došla osoba čije srce nije ispunjeno ljubavlju prema Bogu, a ta osoba ne ispunjava uvjete da bude usavršena. Ako toliko djelo ne može zadobiti istinsku ljubav osobe, onda ta osoba nije zadobila Boga i ne teži iskreno istini. Osoba koja ne voli Boga ne voli ni istinu, stoga ona ne može zadobiti Boga, a kamoli od Boga dobiti odobravanje. Takvi ljudi, kako god da su iskusili djelo Duha Svetoga i Božji sud, ne mogu se bojati Boga. To su ljudi čija je priroda nepromjenjiva i ljudi izuzetno pokvarene naravi. Svi koji se ne boje Boga bit će izgnani, bit će podvrgnuti kazni i bit će kažnjeni isto kao i oni koji čine zlo, propatit će čak i više od onih koji su počinili nepravdu.