Ponašanje koje ne predstavlja apsolutnu poslušnost Meni je izdaja. Ponašanje koje ne predstavlja odanost Meni je izdaja. I kada Me varaš i služiš se lažima da bi Me obmanuo je izdaja. Izdaja je i kad imaš mnoštvo ideja i širiš ih posvuda. Kada nisi u stanju potvrditi Moja svjedočanstva i interese je izdaja. Kada se lažno smiješ, a u srcu si daleko od Mene, i to je izdaja. Sve su ovo djela izdaje za koja ste oduvijek bili sposobni i među vama su uobičajena. Nitko od vas možda ovo ne smatra problemom, ali ja ne mislim tako. Kada Me netko izda, ne odnosim se prema tome kao da je to neka beznačajna stvar i svakako to ne mogu ignorirati. Sada, kada obavljam svoje djelo među vama, ponašate se ovako – dođe li dan kad vas više neće imati tko čuvati, nećete li biti poput razbojnika koji su se proglasili kraljevima svojih malih planina? Kada se to dogodi i kada izazovete katastrofu, tko će biti tu da počisti za vama? Vi smatrate da su neka djela izdaje samo povremeni incidenti, a ne vaše ustaljeno ponašanje i da nisu vrijedna ozbiljne rasprave koja bi mogla povrijediti vaš ponos. Ako zaista tako mislite, onda vam nedostaje zdrav razum. Ako tako razmišljate, vi ste primjer i arhetip pobune. Čovjekova priroda je njegov život; princip na koji se oslanja kako bi opstao i on ga ne može promijeniti. Uzmimo prirodu izdaje kao primjer. Ako si u stanju izdati rođaka ili prijatelja, to je dokaz da je to dio tvojeg života i prirode s kojom si rođen. To je nešto što nitko ne može poreći. Na primjer, ako osoba uživa krasti od drugih, onda je to uživanje u krađi dio njenog života, iako ponekad krade, a ponekad ne. Bilo da kradu ili ne, to nije dokaz da je njihova krađa samo vrsta ponašanja. Naprotiv, to je dokaz da je ta krađa dio njihovog života – to jest, njihove prirode. Neki će se zapitati: ako je takva njihova priroda, zašto ponekad i ne ukradu lijepe stvari koje vide? Odgovor je vrlo jednostavan. Mnogo je razloga zašto ne kradu. Neke stvari ne kradu jer su prevelike da bi ih ugrabili neopaženo pod nečijim budnim okom, ili zato što nema pogodnog trenutka za akciju, ili je nešto preskupo, prestrogo čuvano, ili možda nisu naročito zainteresirani za to, ili ne vide kako im je to korisno, i tako dalje. Svi ovi razlozi su mogući. Ali bez obzira na to jesu li nešto ukrali ili ne, to ne može biti dokaz da ova misao postoji samo kao trenutni, prolazni bljesak. Naprotiv, to je dio njihove prirode koji se teško mijenja na bolje. Takva se osoba ne zadovoljava samo jednom krađom; takve misli o posezanju za tuđom imovinom kao da je njihova javljaju se kad god naiđu na nešto lijepo ili kada se nađu u pogodnoj situaciji. Zato kažem da porijeklo ove misli nije nešto što se jednostavno povremeno događa, već nešto što leži u samoj prirodi ovakve osobe.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Vrlo ozbiljan problem: Izdaja (1).