I. Otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Bogu: otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu

A. Ljudska uobrazilja da je Božje djelo osobito nadnaravno i imaginarno

Kada se radi o otpuštanju prepreka između sebe i Boga i vlastitog neprijateljstva prema Bogu, prva stvar koju bi ljudi trebali otpustiti jesu njihove predodžbe i uobrazilje. Ovo je vrlo važan dio sadržaja, zar ne? (Da, jest.) Ne postoje li predodžbe i uobrazilje o Bogu u svakoj osobi? (Da, postoje.) Nijedna osoba ne živi u vakuumu i nijedna osoba nije robot. Svaka osoba ima slobodnu volju i gaji razna razmišljanja i gledišta koja je dobila iz vanjskog svijeta; naravno, svaka osoba također ima razne predodžbe i uobrazilje o Bogu koje su se razvile unutar njezine subjektivne volje na temelju vlastitih potreba, sklonosti i želja. Činjenica da se nazivaju „predodžbama” i „uobraziljama” znači da definitivno nisu u skladu s istinom ili činjenicama; u najmanju ruku, nisu u skladu s Božjim nakanama, Božjim identitetom i Božjom biti. Stoga su te predodžbe i uobrazilje prva velika stvar koju bi ljudi trebali otpustiti. Dakle, što uglavnom uključuje sadržaj koji se odnosi na predodžbe i uobrazilje o Bogu? S jedne strane, on uključuje već postojeće predodžbe koje ljudi imaju o Bogu prije nego što povjeruju u Njega. S druge strane, on uključuje nove predodžbe koje ljudi razvijaju o Bogu nakon što počnu vjerovati u Njega, a te nove predodžbe su konkretnije i realističnije predodžbe i uobrazilje. Prije nego što ljudi povjeruju u Boga, njihovo je srce puno uobrazilja o Bogu, a za te se uobrazilje također može reći da su predodžbe zajedničke svim ljudskim bićima. To je kao kad Kinezi Boga nazivaju „starcem na nebu”, unatoč tome što ne vjeruju u Njega, i kao kad Ga zapadnjaci – od kojih veći dio vjeruje u Boga – nazivaju „Gospodinom”. Iako mnogi ljudi ne vjeruju u Boga, većina ljudi vjeruje da Bog postoji i puna je uobrazilja o Njemu, misleći da Bog postoji među svime i da se uzdiže iznad svega te da je sveprisutan, svemoguć i da posjeduje velike, nevjerojatne moći. Dakle, tko je točno taj Bog? Nitko ne zna, ali u svakom slučaju, znaju da je Bog najveći i da On vlada nad svime. Kakva je onda konkretna slika Boga? Svaka osoba u svom umu gaji zamisao o izgledu i slici Boga koju je zamislila i odredila. Već smo prije raspravljali o tim univerzalnim ljudskim predodžbama i uobraziljama i one nisu glavni sadržaj današnjeg razgovora u zajedništvu. Ono o čemu ćemo danas razgovarati jesu razne vrste predodžbi i uobrazilja koje su suprotne Bogu i nespojive s Njegovom biti, a koje bi ljudi trebali otpustiti, unutar svih različitih vrsta predodžbi i uobrazilja koje se odnose na prepreke između ljudi i Boga i njihovo neprijateljstvo prema Bogu. Nećemo govoriti o onim šupljim, nestvarnim i nedokučivim predodžbama i uobraziljama. Moglo bi se reći da, s obzirom na vaš trenutni rast, te stvari u osnovi nisu problem i neće utjecati na vašu težnju istini, a još manje na vaše slijeđenje Boga te da čak i ako neki pojedinci još uvijek imaju neke imaginarne uobrazilje u svojim umovima, one neće utjecati na njihovo slijeđenje Boga i stoga nisu tako velik problem. Ljudske predodžbe i uobrazilje o kojima ćemo razgovarati u zajedništvu odnose se na stavove ljudi prema Bogu u njihovom svakodnevnom životu, kao i na vršenje dužnosti ljudi, puteve kojima ljudi idu i, naravno, još se više odnose na ljudske težnje. Među raznim predodžbama i uobraziljama koje ljudi imaju o Bogu, ljudi, prije svega, imaju mnogo predodžbi i uobrazilja o Njegovom djelu, koje su mnogo realističnije od raznih uobrazilja koje nevjernici imaju o Bogu i nisu ni isprazne ni nedokučive. To su stvari koje postoje u umu svake osobe dok slijedi Boga. To jest, ljudi su ispunjeni mnogim imaginarnim i nerealnim predodžbama i uobraziljama o Božjem djelu. Na primjer, ljudi zamišljaju da je Njegovo djelo puno čuda i znamenja koja ljudi ne mogu predvidjeti ili postići. Naravno, najveće predodžbe i uobrazilje ljudi u tom pogledu jesu da Božje djelo može trenutno upotpuniti osobu, ili da, samo izgovaranjem nekoliko riječi ili izvođenjem čuda ili znamenja, Bog može preobraziti osobu u trenu i učiniti je nekim tko se oslobodio života u tijelu i raznih praktičnih poteškoća tijela. Oni zamišljaju da ta osoba, poput robota, niti jede niti pije niti ima fizičkih potreba; nadalje, vjeruju da ta osoba razmišlja na čist način, bez sebičnih primisli, i da je u sebi izuzetno sveta. Zamišljaju da za postizanje toga nije potrebno težiti istini ili razgovarati u zajedništvu o istini ili prihvaćati orezivanje godinama; umjesto toga, Bog sve to može postići sa samo nekoliko riječi, jer Bog govori, i to se ostvari, i Bog zapovjedi, i to se uspostavi. Osobito u početku, kada su ljudi tek prihvatili treću etapu Božjeg djela, bili su još više ispunjeni svakojakim predodžbama i uobraziljama o Njegovom djelu. Kada su neki ljudi čuli da će se „Božje djelo uskoro završiti”, nisu znali koje će se godine, kojeg mjeseca ili kojeg dana završiti, a ipak su se osjećali tjeskobno pa su čak i napustili svoj posao i obitelj. Neki poljoprivrednici prestali su obrađivati zemlju, a drugi su prestali uzgajati krave i ovce. Neki su ljudi čak prodali svoje nekretnine i automobile, podigli sav novac koji su imali u banci, prikupili svoju imovinu i počeli nositi svoje zlato, srebro i dragocjenosti uz sebe, spremni slijediti Boga. To je bilo zato što su ljudi mislili da se Božje djelo završava i da više ne trebaju živjeti svojim životom te su vjerovali da je Bog razvrgnuo obitelji i brakove i da bi se trebali odreći svog braka, posla i budućnosti te napustiti sve svjetovne užitke kako bi slijedili Boga. Da ih je netko pitao: „Kamo idete s tim kovčegom i cijelom svojom obitelji?” rekli bi: „Idem u kraljevstvo nebesko.” Da su ih tada pitali: „Gdje je kraljevstvo nebesko?” odgovorili bi: „Još ne znam, ići ću kamo god me Bog odvede.” Bez obzira na to jesu li postupali nagonski ili su o tome promislili, u svakom slučaju, ta očitovanja otkrivaju jednu činjenicu, a to je da ljudi imaju mnogo uobrazilja o Božjem djelu. Ne znaju kako će Bog djelovati da ih spasi ili kako će se osjećati ili u kakvom će stanju i okruženju živjeti nakon što ih On spasi. A što se tiče toga koje su točno Božje nakane, ili koji rezultat Bog želi postići kroz Svoje djelo na ljudima, ni o tome ne znaju ništa. Dakle, što znaju? Oni se samo sjećaju jedne rečenice: dan Božji je blizu, nesreće su se spustile, Božje djelo će se uskoro završiti i trebamo ostaviti sve i slijediti Boga. To je izvor i temelj za stvaranje svih njihovih predodžbi i uobrazilja i kroz te predodžbe i uobrazilje donijeli su svakojake izbore i odluke. Kakve su izbore i odluke donijeli? Izabrali su napustiti svijet, napustiti svoje studije, napustiti svoju karijeru, napustiti svoj brak, napustiti svoju obitelj, pa čak i napustiti tjelesnu, obiteljsku ljubav, i tako dalje, i nakon što su otpustili sve te stvari, čekaju da se Božje djelo završi. Koji je njihov cilj u čekanju da se Božje djelo završi? To je da budu uzneseni i slijede Boga. Kamo točno uzneseni? Misle da, bez obzira na to kamo su uzneseni, ili kojeg će točno dana biti uzneseni, u svakom slučaju, neće ići u pakao. Vjeruju da čak i ako to nije nebo, idu na više mjesto, i da čak i ako to nije nebo, ili fizičko kraljevstvo, ne mogu pogriješiti slijedeći Boga, i da će vjerojatno biti uzneseni gdje god Bog jest. Iako su te predodžbe i uobrazilje koje ljudi imaju savršene, mogu li se ostvariti? Je li trenutak koji su čekali – kraj Božjeg djela – već stigao? (Nije.) A budući da se Božje djelo još nije završilo, osjećaju li se ljudi razočarano ili tjeskobno? Osjećaju li žaljenje? Neki su ljudi razočarani, zar ne? Neki ljudi postanu negativni kada se susretnu s poteškoćama dok vrše svoju dužnost ili osjećaju žaljenje kada dožive nevolju u svom obiteljskom životu ili kada trpe progonstvo i nemaju izlaza. Naravno, nekim ljudima nije bilo lako izdržati do sadašnjeg trenutka, ali u svome su srcu doista vrlo tjeskobni. Zbog čega su tjeskobni? Misle: „Zašto se Božje djelo još nije završilo? Koliko će još Božje djelo trajati? Trebam li se vratiti kući i nastaviti sa svojim životom? Trebam li se vratiti na posao i tražiti budućnost za sebe u svijetu? Trebam li otkupiti svoju kuću? Bog nam ne odgovara niti nam daje jasan odgovor o tome! Ne bi li nam trebalo reći kada će se Božje djelo završiti i koje će drugo djelo On vršiti, kako bismo se mogli pripremiti? Bog nam ne govori te stvari, On samo nastavlja izražavati istine, razgovarati u zajedništvu o istinama i govoriti o spasenju. On nikada ne govori o onome što će doći poslije ili o budućnosti, ili kada će čovječanstvo ući u prekrasno odredište, ili kada će se život u tijelu završiti; On nas samo tjera da čekamo unedogled.” Ljudi nemaju znanja o Božjem djelu. Točnije, nije im jasno kako Bog spašava ljude, koje načine koristi da spasi ljude, koje konkretno djelo Bog provodi unutar svog cjelokupnog djela kako bi omogućio ljudima da budu spašeni, i tako dalje. Umjesto toga, oni uvijek žive unutar svojih vlastitih predodžbi i uobrazilja te smatraju Božje djelo formalnošću ili nekom vrstom fantastične magije. Kao da je Njegovo djelo samo retorika i da nema nikakav konkretan sadržaj – Bog samo treba reći nekoliko riječi i kad On govori, to se ostvari, i kad On zapovjedi, to se uspostavi, i nakon toga će se ljudi promijeniti, i postati baš kao što je predviđeno u Knjizi Otkrivenja, pretvarajući se u svete i postajući posvećeni. Bez obzira na to kakve imaginarne i isprazne zamisli ljudi imaju o Božjem djelu, bilo da su konkretne ili ne, ukratko, ljudi su puni predodžbi i uobrazilja o Njegovom djelu, i uvijek žive unutar ispraznih predodžbi i uobrazilja u načinu na koji pristupaju Božjem djelu i u načinu na koji pristupaju svakom konkretnom djelu koje Bog čini i svakoj konkretnoj stvari koju On kaže kako bi spasio čovječanstvo. Naravno, većina ljudi ima samo jednu predodžbu i uobrazilju o Božjem djelu, a to je da će, jednom kada se Božje djelo završi, ljudi konačno uspjeti, i sve dok mogu čekati dok se Njegovo djelo ne završi i preživjeti u to vrijeme, tada će pobijediti, i sve što su ostavili i prinijeli, i teškoće koje su pretrpjeli, i cijene koje su platili, sve će se isplatiti. Sudeći na temelju toga, s jedne strane, ljudi su puni svakojakih uobrazilja o Božjem djelu. S druge strane, ljudi ne teže istini u svojoj vjeri u Boga; umjesto toga, u njihovoj vjeri postoji kockarski element – oni se kockaju sa svojim životom i svom svojom imovinom, svojom budućnošću, svojim brakom i svime što imaju, i misle da samo trebaju izdržati dok se Božje djelo ne završi i da će, sve dok su još živi kada Bog proglasi da je Njegovo djelo završeno, tada profitirati i vratiti sve što su uložili. Ne razmišljaju li ljudi tako? (Da.) Sada kada smo toliko govorili o ovome, koje su glavne predodžbe i uobrazilje ljudi o Božjem djelu? (Ljudi vjeruju da je Božje djelo puno čuda i da Bog može očistiti ljude sa samo nekoliko riječi i da mogu ući u kraljevstvo nebesko bez potrebe da plate ikakvu cijenu ili da teže istini.) To su predodžbe i uobrazilje koje ljudi imaju o Božjem djelu. Koje druge predodžbe i uobrazilje postoje? (Ljudi ne znaju točno koji rezultat Bog želi postići kroz Svoje djelo na ljudima i misle da će, sve dok mogu izdržati dok se Božje djelo ne završi, imati nadu u ulazak u kraljevstvo nebesko.) I ovo je predodžba i uobrazilja – ljudi misle da je Božje djelo samo formalnost i procedura. Što još postoji? (U svojoj vjeri u Boga, ljudi ne teže istini, umjesto toga u njihovoj vjeri postoji kockarski element.) Je li ovo predodžba i uobrazilja? To je bit vjere ljudi u Boga i bit njihove težnje. Koje predodžbe i uobrazilje postoje unutar ovoga? Nije li to da ljudi misle da će, sve dok sve ostave i vrše dužnost dok slijede Boga, biti promijenjeni, kao čarolijom? (Da.) Misli ljudi su izuzetno isprazne, zaokupljene nadnaravnim stvarima i imaginarne. Ljudi misle da ne trebaju prihvatiti grdnju, sud ili orezivanje, ili opskrbu Božjim riječima, da samo trebaju slijediti Boga na ovaj način, vršeći bilo koje dužnosti koje se od njih traže, i da će, sve dok slijede do kraja, biti promijenjeni, i na kraju ući u kraljevstvo nebesko jednom kada se Božje djelo završi. Nisu li to predodžbe i uobrazilje ljudi? (Jesu.)

Ljudi su ispunjeni svakojakim predodžbama i uobraziljama o Božjem djelu. Ono o čemu smo upravo razgovarali u zajedništvu tiče se ljudskih predodžbi o danima Božjeg djela. Osim tih predodžbi, postoji još jedna vrsta predodžbe i uobrazilje. Sastoji se u tome da se ljudi, kad god naiđu na stvarne poteškoće, vođeni svojom subjektivnom voljom često nadaju da će dobiti bljesak nadahnuća od Boga i da će im sinuti neka zamisao, a da pritom uobičajeno ne trebaju jesti i piti Božje riječi, opremati se istinom ili shvaćati istina-načela te da im Bog može pomoći riješiti sve probleme s kojima se susreću u svakodnevnom životu, bez obzira na to koliko bili veliki ili mali. Ljudsko shvaćanje i razumijevanje Božjeg djela izuzetno je imaginarno i isprazno, a ljudi su također puni predodžbi i uobrazilja o Božjim metodama spasenja čovjeka. Ljudi ne žele tragati za raznim istinama u Božjem djelu i baviti se svakom stvari na praktičan način u skladu s istina-načelima. Umjesto toga, nadaju se da će im Bog, kad god naiđu na bilo kakav problem, dati svjetlo i otkrivenja, baš kao što je davao otkrivenja prorocima, tako da će, bez obzira na to što im se dogodi u stvarnom životu, imati mudrost i sposobnost te načine da se nose sa svakojakim problemima, a da se ne trebaju moliti Bogu i tragati za istinom, ili jesti i piti Božje riječi, kao da žive u svijetu čarolije. Prema ljudskim uobraziljama, oni misle da će, jednom kad počnu vjerovati u Boga, postati pametni i bistri. Neki čak misle da će, jednom kad počnu vjerovati u Boga, postati lijepi i da više neće imati nikakvih poteškoća i tjelesnih problema, niti prepreku iskvarenih naravi, niti ikakvih stvarnih poteškoća u svakodnevnom životu. Vjeruju da će im Bog, sve dok imaju volju udovoljavati Mu, dati snagu i stvoriti dobre i superiorne okolnosti za njih, sve to pretvoriti u stvarnost i ostvariti sve njihove težnje i želje te da će im Bog, osobito kad naiđu na stvari koje nadilaze ono što njihov kov i nagoni mogu postići, još više pružiti ruku pomoći kako bi mogli pametno ili lako učiniti stvari koje žele. Postoje i neki ljudi lošega kova i s nedostatkom vještina u bilo kojem zanimanju koji misle da Bog samo treba učiniti čudo ili znamenje i njihov će kov odjednom postati dobar i oni će odjednom postati pametni. Također vjeruju da Bogu ništa nije teško postići i da im Bog može pomoći ostvariti stvari koje oni sami ne mogu te im pomoći riješiti teške probleme koje oni sami ne mogu nadvladati i koji nadilaze njihove sposobnosti. Ukratko, u Božjem djelu ljudi imaju mnogo predodžbi i uobrazilja. S jedne strane, puni su raznih uobrazilja o trajanju Božjeg djela, a također su u tom pogledu poduzeli razne radnje i platili razne cijene. Istovremeno, ljudi su također puni svakojakih predodžbi i uobrazilja o raznim poteškoćama i problemima s kojima se susreću, pa čak i o vlastitim iskvarenim naravima. Većina tih predodžbi i uobrazilja je isprazna, imaginarna i nerealna, a još više, nadilazi ljudski kov i um te prelazi opseg njihovih instinkata. Ljudi se često nadaju da Bog neće djelovati na temelju njihovih stvarnih poteškoća, ili na temelju njihova kova, uma i instinkata, već da će im umjesto toga omogućiti da nadmaše sve to te da nadmaše svoju normalnu ljudskost, svoj kov i nagone kako bi učinili određene stvari. Ljudi su puni predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu, a sadržaj njihovih uobrazilja izuzetno je nadnaravan. Te su predodžbe i uobrazilje potpuno proturječne i neprijateljske prema istinama koje je Bog izrazio. Ljudi ne razmišljaju: ako Bog čini te nadnaravne stvari, zašto onda još uvijek govori toliko riječi i pruža toliko istina ljudima? Ne bi bilo potrebe da to čini. Razlog zašto je Božje djelo tako praktično jest taj što Bog želi sve Svoje riječi i istine pružiti ljudima i usaditi ih u njih, kako bi mogli živjeti po tim riječima i tim istinama. Njegova namjera nije omogućiti ljudima da nadmaše normalnu ljudskost ili svoje nagone, već im omogućiti da se, na temelju normalne ljudskosti, drže istina-načela te dužnosti i poslanja koje im je On dao. Međutim, ljudske predodžbe i uobrazilje upravo su suprotne Božjem djelu i uopće nisu u skladu s načinom na koji Bog djeluje. Bog želi djelovati na praktičan način, dok se ljudske uobrazilje o Božjem djelu tiču nadnaravnih stvari, isprazne su i nerealne. Naravno, neki se ljudi nadaju da će Bog upotrijebiti neke još posebnije metode da im da otkrivenja, da ih opskrbi, podrži i pomogne im, pa čak i da ih promijeni i omogući im da budu spašeni. Na primjer, kad god neki ljudi naiđu na problem, često ne traže odgovore ili puteve primjene u Božjim riječima, već kleknu, zatvore oči i mole. Oni ne tragaju za istinom o problemu dok mole, niti zatim nalaze odgovarajuće Božje riječi da ga riješe. Umjesto toga, nadaju se da im Bog može u srcu reći što da čine; ili ih prosvijetliti rečenicom, idejom ili slikom; ili im omogućiti da zadobiju neko svjetlo i da im dâ neku motivaciju – oni žele razumjeti istinu na taj način. Naravno, postoje neki ljudi koji zauzimaju ekstremniji pristup, a to je da se, kad god naiđu na problem, nadaju da im Bog može otkriti odlomak Svojih riječi u snu, govoreći im trebaju li učiniti to i to i kako to učiniti, ili trebaju li ići na to i to mjesto, ili trebaju li propovijedati evanđelje tome i tome. Neki se ljudi, kad se suoče s velikim poteškoćama, nadaju da će dobiti san ili odgovor u snu, pa se čak nadaju da će analizirati i protumačiti svoj san sa svojom braćom i sestrama ili crkvenim vođama, misleći: „Koje je značenje ovog sna koji mi je Bog dao? Što On želi da učinim? Govori li mi da idem ili ne?” Vjeruju da se Božje djelo sastoji u davanju otkrivenja ljudima, vođenju ljudi i opskrbljivanju ljudi pomoću tih posebnih sredstava te da im se tako omogućuje da budu spašeni. Nije li to predodžba i uobrazilja? (Da, jest.) Postoje i drugi ljudi koji, kad se susretnu s problemom, a ne znaju što učiniti i ne dobivaju odgovore od Boga kad se mole, pribjegavaju donošenju odluka bacanjem novčića. Na primjer, kad se radi o odlasku nekamo radi propovijedanja evanđelja, mole se Bogu trebaju li ići ili ne i ne dobivaju odgovor, i što onda čine? Jednostavno bace novčić da odluče hoće li ići ili ne. Misle da, ako padne na glavu, to dokazuje da Bog želi da idu, dok, ako padne na pismo, to dokazuje da Bog ne želi da idu. Bace novčić tri puta i on padne jednom na glavu i dvaput na pismo, pa zaključe: „Dva je naprama jedan, što znači da Bog ne želi da idem”, i ne odu. Čak se osjećaju prilično mirno što ne idu, misleći da je to Božja želja i govoreći si: „Moram slijediti Božje vodstvo. Ovo je Božja odluka, a ne moja. Trebao bih se pokoriti Božjem vodstvu i ne ići.” Dakle, trebaju li zapravo ići ili ne? Može li se traženjem Božjih namjera na ovaj način dobiti točan odgovor? Odgovor nipošto ne može biti točan. Kad se suočiš s takvom situacijom, trebaš donijeti odluku na temelju načela i na temelju toga dopuštaju li okolnosti – samo je taj način ispravan. Propovijedanje evanđelja tvoja je dužnost, tvoj zadatak i posao koji danas trebaš obaviti, stoga trebaš ići – to je jedino ispravno. Međutim, ljudi često ne shvaćaju niti rješavaju takve stvari na temelju tih stvarnosti. Umjesto toga, često im pristupaju na temelju nekih predodžbi i uobrazilja, prosuđuju ih koristeći neka neobična sredstva i načine te na kraju donose neke apsurdne i iskrivljene odluke. Nije li to uzrokovano njihovim predodžbama i uobraziljama? (Jest.) U Božjem djelu, kad Bog ne pruža jasne riječi koje govore ljudima kako svaku stvar treba učiniti ili kojih se načela treba pridržavati u rješavanju svake vrste problema, ljudi trebaju slijediti usmjerenje Duha Svetoga i usmjeravanje koje im Bog pruža u stvarnim okolnostima. Naravno, također trebaju razgovarati ili moliti se i tragati zajedno sa svojom braćom i sestrama te na kraju odlučiti kako se nositi s problemom na temelju stvarne situacije. Međutim, u Božjem djelu, kad Bog ima jasne riječi i jasne upute koje ljudima govore o načelima primjene za razne stvari te se prethodno usvojene formalnosti mogu napustiti i ljudi ih se više ne trebaju pridržavati. Ako ih se i dalje budu pridržavali, to će samo odgoditi stvari. Na primjer, pretpostavimo da, kad god se nešto pojavi i potrebno je ići i pozabaviti se time, ljudi ipak kleknu i mole se, pitajući: „Bože, trebam li ići ili ne? Ako ne želiš da idem, samo stvori neku okolnost da me spriječiš, ili ako želiš da idem, samo učini da mi sve ide glatko.” To je kruto pridržavanje formalnosti i to nije ono što Bog zahtijeva od ljudi. Kad Bog ima jasne riječi u vezi sa Svojim zahtjevima i mjerilima, ljudi više ne trebaju prolaziti kroz ikakve formalnosti traženja, molitve, ispitivanja i tako dalje. Umjesto toga, s jedne strane, trebaju postupati u skladu sa stvarnom situacijom i stvarnim okolnostima, a s druge strane, iznad svega trebaju postupati u skladu s istina-načelima – to je ispravno. Svakog dana rješavaj stvari ispravnim redoslijedom, radi sve što bi trebao raditi i ne radi stvari koje ne bi trebao raditi; bavi se onim što je hitno i što treba riješiti, odgodi ono što se za sada može ostaviti po strani i prvo se posveti hitnim stvarima. Nisu li to načela? (Da, jesu.) To doista jesu načela. Moraš zapamtiti ovo: kad se moliš Bogu i nastojiš dokučiti Njegove namjere, moraš to činiti na temelju Njegovih riječi; u posebnim situacijama, naime kad nema jasnih riječi od Boga koje daju upute, trebao bi ipak znati da On ima jasne riječi i načela primjene za sve vrste stvari, i u takvim slučajevima, trebao bi postupati u skladu s raznim istina-načelima kojima je Bog u prošlosti opominjao ljude. Međutim, u svojim glavama ljudi su razvili mnoge predodžbe i uobrazilje o Božjem djelu koje su smiješne, bizarne i tiču se nadnaravnih stvari, koje pretvaraju Božje riječi i razna istina-načela u ukrase i isprazne doktrine te čine da oni ne mogu biti ljudska mjerila za rješavanje stvari ili putevi primjene kad se susretnu s problemima. To je žalosna stvar, a u potpunosti je uzrokovana činjenicom da su ljudi razvili velik broj predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu.

Ljudi imaju neke druge smiješne, bizarne i čudne predodžbe i uobrazilje o Božjem djelu koje prožimaju njihov svakodnevni život. Recimo, na primjer, da se, baš kad netko krene obaviti zadatak koji bi najviše trebao obavljati, dogodi nešto za što taj netko misli da se nije trebalo dogoditi, kao što je krađa mobitela dok je na putu da obavi zadatak, ili mu se pokvari auto ili padne na putu, ili nešto drugo pođe po zlu. Što to znači? Znači li to da ga Bog ometa u obavljanju tog zadatka? Znači li to da obavljanje tog zadatka nije u skladu s Božjim nakanama? Znači li to da taj zadatak ne bi trebalo obaviti? Treba li to shvatiti i razumjeti na taj način? (Ne, ne bi trebalo.) Ako je to najvažnija stvar koju bi sada trebao učiniti u vršenju svoje dužnosti i ti kreneš to učiniti, onda čak i ako putem naiđeš na neke prepreke i poteškoće, ili čak na stvari za koje ljudi misle da se ne bi trebale događati, ne može se reći da se dužnost koju vršiš i posao koji obavljaš ne sviđaju Bogu, ili da te Bog ometa u činjenju tih stvari – to je ljudska predodžba i uobrazilja. Ako te Bog želi omesti, On neće koristiti te načine. Umjesto toga, On će izravno stvoriti okolnost tako da ti prirodno ne moraš ići obaviti taj zadatak. To jest, Bog će ti u umu vrlo jasno dati do znanja da postoji nešto važnije što bi danas trebao učiniti i posljedično će taj zadatak morati biti stavljen na drugo ili treće mjesto na tvojem popisu i ostavljen za kasnije. Kako god računao, otkrit ćeš da danas neće biti moguće izvršiti taj zadatak na temelju stvarne situacije. To je Bog koji te ometa. Ali, bez obzira na to što misliš i bez obzira na to kakve se prepreke ili poteškoće pojave u procesu izvršavanja tog zadatka, u svakom slučaju, ako bi taj zadatak trebalo obaviti danas, onda bi trebao ići i obaviti ga. Ako te Bog ometa, On će upotrijebiti najprikladnija i najpodobnija sredstva da te prirodno navede da odustaneš od tog zadatka – to je način na koji Bog djeluje. Način na koji Bog djeluje jest da pusti ljude da čine ono što bi trebali činiti u okviru ljudskih nagona. S jedne strane, to je stav koji bi ljudi trebali imati. S druge strane, postoji i faktor objektivnih okolnosti – ako okolnosti dopuštaju da se zadatak obavi, onda bi ga trebalo obaviti; ako okolnosti ne dopuštaju, onda bi ljudi trebali pričekati neko vrijeme da ga obave. Koja je svrha čekanja? Svrha je čekati pravo vrijeme i okolnosti koje Bog uredi. Ako su okolnosti stalno neprikladne i stvari neprestano idu po zlu dok pokušavaš izvršiti ovaj zadatak, onda ga ne bi trebao izvršiti. Jeste li razumjeli? (Da.) U svakodnevnom životu ljudi nema potrebe da pokušavaju dokučiti što osjećaju u svom duhu dok obavljaju zadatke, bez obzira na to o kakvim se zadacima radi, jesu li to krupne stvari ili sitnice, ili jesu li to osobne ili crkvene stvari. Ako se danas osjećaš slabo u duhu i u srcu ne želiš obaviti zadatak, onda pitaj ostale koji će ga vršiti s tobom osjećaju li se slabo u duhu. Ako se ostali ne osjećaju slabo u duhu i u srcu su voljni obaviti zadatak, a ti ipak na temelju vlastitih osjećaja zaključiš da ga ne bi trebalo obaviti, nisi li previše subjektivan u tome? (Da.) Stoga, kad god ljudi obavljaju zadatak, moraju barem razumjeti da ne bi trebali pokušavati dokučiti svoje osjećaje niti na temelju njih postupati. Recimo, na primjer, da moraš obaviti neki zadatak, a osjećaš se pomalo nervozno, oko ti neprestano trza, a u ušima ti zuji i ti kažeš: „Trza mi desna vjeđa, sluti li to na loše vijesti? Trebam li obaviti ovaj zadatak?” Netko tada kaže: „Trzanje lijevog oka sluti na sreću, ali trzanje desnog oka sluti na nesreću”, a nakon što to čuješ, ne usuđuješ se ići obaviti zadatak. Bez obzira na to koje ti oko trza, ako je to zadatak koji je prethodno dogovoren i svi čimbenici potrebni za obavljanje tog zadatka su na mjestu, a vrijeme i mjesto su pravi, onda moraš ići i obaviti ga. Ako odlučiš ne ići samo zato što jedna osoba kaže da trzanje desnog oka sluti na nesreću, je li to prikladno? (Ne, nije.) Zašto nije prikladno? Ako je to tvoja odgovornost i tvoja dužnost, i danas objektivne okolnosti i svi uvjeti dopuštaju da se to obavi i, štoviše, zadatak treba hitno obaviti, onda bi trebao ići i obaviti ga. Pa što ako ti trza desna vjeđa? Možda se pojave neki manji problemi i stvari ne idu previše glatko, ali zadatak ipak bude obavljen. Samo ako ga Bog omete i okolnosti to ne dopuste, tada smiješ ne otići obaviti zadatak. Netko kaže: „Mora da nešto nije u redu kad ti desno oko trza”, ali netko drugi kaže: „Ovo je zadatak koji je prethodno dogovoren, pa bismo trebali otići obaviti ga.” Na kraju, svi svejedno krenete to obaviti, ali auto se neočekivano pokvari na pola puta. Recite Mi, ako nekome trza desno oko dok skupina kreće, trebaju li u tom slučaju ići? Želim vidjeti razumijete li vi doista istinu ili ne. Što mislite, bi li bilo ispravno ići i obaviti ovaj zadatak? (Da, bilo bi.) To je sigurno. Ne možeš procijeniti trebaš li ići ili ne na temelju toga trza li ti desna ili lijeva vjeđa. Kao prvo, ispravno je otići obaviti ovaj zadatak. Pa zašto se auto pokvario na putu? Je li to Bog dopustio? Teško je objasniti, zar ne? (Kvar automobila na putu mogao je biti uzrokovan ljudskim nemarom, kao na primjer ako auto nije prethodno pregledan da se vidi ima li problema s njim.) To je jedan mogući razlog. Ako isključimo taj razlog, je li normalno da se auto pokvari usred putovanja? (Da.) Ako kupiš rabljeni kineski auto koji u startu nije bio baš dobre kvalitete, i ne održavaš ga niti ga popravljaš kako treba i samo ga nastaviš voziti, auto će se pokvariti usred putovanja. Ako se auto pokvari usred putovanja, znači li to da zadatak definitivno ne može biti izvršen? (Ne nužno.) Auto se pokvari i treba sat ili dva da se popravi. Kad stignete na odredište, braća i sestre tamo kažu: „Sreća da ste došli u ovo vrijeme. Agenti za nadzor su upravo otišli. Da ste došli dva sata ranije, sigurno bi vas uhvatio veliki crveni zmaj. Za dlaku ste izbjegli!” Vidiš, loša se stvar pokazala dobrom. Je li bilo ispravno ići i obaviti zadatak? (Da.) Je li u kvaru automobila postojala Božja dobra nakana? (Da.) Dakle, je li trzanje tvoje desne vjeđe bilo znak nesreće ili sreće? (Nijedno.) Ništa se zbog toga nije dogodilo. Da smo prekinuli priču u trenutku kad se auto pokvario, onda bi se tvrdnja da „trzanje desnog oka sluti na nesreću” činila prilično točnom. Kvar automobila bio je nezgoda, zar ne? Ali gledajući konačni ishod, kvar automobila pokazao se dobrom stvari. Da se auto nije pokvario, svi biste upali u nevolju čim biste stigli na odredište – ne samo da ne biste uspjeli izvršiti zadatak, nego biste bili i uhićeni. Međutim, kako se ispostavilo, auto se pokvario na putu i popravak je trajao dva sata, pa dok ste stigli tamo, opasnost je upravo prošla i bili ste na sigurnom. To vas je Bog čuvao! Razmislite o tome, gledano iz perspektive kvara automobila, čini se kao da vas je Bog ometao da idete, ali zapravo ste saznali što se dogodilo tek nakon što je auto popravljen i stigli ste bez daljnjih incidenata. Kako vi gledate na načela i metode Božjih postupaka tijekom cijelog ovog procesa? Kakvo bi razumijevanje ljudi trebali imati o Božjem djelu? Promislite o tim stvarima; ovdje postoje istine za kojima se može tragati, a Ja ću vidjeti jeste li vi sposobni tragati za njima ili ne. (Bože, moje je razumijevanje da, bez obzira na to dogode li se ljudima dobre ili loše stvari, u tome postoji Božja dobra nakana.) To je jedan aspekt. (Postoji još jedan aspekt, a to je da Božje djelo nije nadnaravno ili imaginarno, već vrlo praktično.) Da, to je dobro razumijevanje. Božje djelo je praktično i nije imaginarno niti nadnaravno; svatko s normalnom ljudskošću može ga osjetiti i spoznati kroz iskustvo, a to je također nešto što su ljudi sposobni shvatiti. Nije li to razumijevanje koje bi ljudi trebali imati o Božjem djelu? (Jest.) Osim ovog razumijevanja, što bi još ljudi trebali razumjeti? Trebali bi razumjeti da Bog ima suverenost nad svime. U Božjem djelu, svaka pojedinačna stvar koju On čini omogućuje ljudima da vide da su Njegova djela izuzetno praktična. U početku, kad je vaša skupina kretala, neki od vas su raspravljali hoćete li ići ili ne. Bog te nije ometao; nije učinio da ti bude mučno, ili da povraćaš, ili da imaš proljev. Niti te je ometao, niti te je poticao da ideš. Nije li to vrlo praktično? Dopustio je skupini da zajedno o tome porazgovara. Neki su ljudi rekli da im trza desna vjeđa, dok su drugi rekli da u sebi osjećaju nelagodu, ali bez obzira na to jesi li se oslanjao na svoje osjećaje i raspoloženje, ili na uobrazilje koje se tiču nadnaravnih stvari, na kraju si trebao ići kamo si trebao, a Bog te ni na koji način nije ometao. Nije li vrlo praktično da Bog djeluje na ovaj način? (Jest.) Božja djela nisu ni najmanje isprazna; dopuštena su svakojaka ljudska očitovanja, što čak uključuje i trzanje vjeđa nekih ljudi. Recite Mi, može li Bog zaustaviti ili kontrolirati trzanje vjeđa ljudi? Ne bi li Bogu bilo tako lako to kontrolirati? Ali je li On to učinio? (Ne.) Bog to nije učinio. Nije se miješao, dao ti je slobodu. Tvoja se vjeđa trzala kako je htjela, ali na kraju je skupina ipak krenula – sve je to bilo tako praktično. Ali na odredištu je bilo nevolje, i Bog nije uklonio tu opasnost samo zato što ste vi išli tamo. Bog to nije učinio i nevolja se ipak dogodila kako se trebala dogoditi. Ipak, Bog je učinio pametnu stvar: učinio je da vam se auto pokvari na pola puta, tako da dok je auto popravljen i svi ste stigli na odredište, opasnost je prošla. To je Bog koji vas je čuvao. Vidiš, zbog tog vremenskog odmaka, On ti je pametno omogućio da izbjegneš opasnost. Sve što Bog čini tako je praktično, zar ne? (Da.) Dakle, ovo ti na vrlo praktičan način pokazuje da ono što Bog čini nije nimalo isprazno niti nadnaravno te da je događanje svake stvari prirodno i neizbježno, ali u tome leži Božja svemogućnost. Tijekom cijelog događaja, bez obzira na to kakve su bile ljudske uobrazilje, bez obzira na to kakve su bile njihove poteškoće, slabosti i problemi, bez obzira na to jesu li gledišta o kojima su zajedno raspravljali bila ispravna ili pogrešna, ništa od toga nije utjecalo na ono što se na kraju dogodilo, niti je utjecalo na neizbježan ishod događaja. Svaka pojedina stvar koja se trebala dogoditi dogodila se, nevolja koja se trebala dogoditi dogodila se, auto koji se trebao pokvariti pokvario se, a i ljudska su gledišta razotkrivena, ali konačni ishod događaja ipak se dogodio u skladu s načinom na koji je Bog odredio i u skladu s onim što je Bog predodredio i kako je Bog izvršio suverenost nad događajem. To je Božja svemogućnost, zar ne? (Da.) Sve se to dogodilo tako praktično i normalno, baš kao i sve što se ljudima događa svakog dana u njihovom svakodnevnom životu; dogodilo se prirodno i nije bilo nadnaravno, imaginarno ili isprazno. Stoga, u ovoj stvari ljudi bi trebali razumjeti da je Božje djelo praktično i da On ima suverenost nad svime. Kako bi ljudi trebali postupati? Kao prvo, moraju razumjeti kojih bi se načela trebali pridržavati bez obzira na to što im se dogodi. Ako se vode samo ljudskim osjećajima, to je nepouzdano. Ne bi se trebali voditi nadnaravnim osjećajima, niti nagađati naslijepo na temelju ispraznih uobrazilja. Umjesto toga, trebali bi ići i činiti ono što bi trebali činiti na temelju stvarnih okolnosti i dužnosti koje bi trebali obavljati. Osim toga, važno je da čine ono što bi trebali činiti na temelju istina-načela. Nije li onda to puno lakše? (Da.) Stoga, bez obzira na to na kakve probleme naiđeš i bez obzira na to do koje je etape Božje djelo stiglo, ne trebaš se voditi svojim osjećajima, ne trebaš provjeravati je li datum povoljan ili ne i, naravno, pogotovo ne trebaš gledati nikakve astronomske pojave niti slušati ikakva proročanstva – samo čini ono što bi trebao činiti. Neki ljudi vole gledati astronomske pojave ili provjeravati jesu li datumi povoljni ili ne, govoreći: „Sutra nije dobar datum, hoće li sve poći po zlu ako izađem? Hoće li veliki crveni zmaj provoditi uhićenja? Kako to da je jutros, kad sam rano ustao i izašao, pored vrata graktala vrana? Čuo sam da su neki ljudi sinoć, kad su izašli, vidjeli crnu mačku. Sve su to zloslutni znakovi! Što da radim? Hoće li se dogoditi nešto opasno?” Ako imaš normalnu ljudskost i normalno ljudsko razmišljanje, trebao bi moći procijeniti kakve su okolnosti opasne, a kakve relativno sigurne te znati kako im pristupiti i nositi se s njima u skladu sa stvarnom situacijom – ne trebaš gledati te druge stvari. Što se tiče onoga što bi trebao i ne bi trebao činiti svakog dana, s jedne strane, postoje jasne Božje riječi koje služe kao istina-načela, a s druge strane, imaš normalnu ljudskost, savjest i razum, i sve dok svakog dana činiš ono što bi trebao činiti na temelju uređenja stvarnih okolnosti i smjernica koje one pružaju te u skladu sa stvarnim potrebama normalne ljudskosti i vlastitim odgovornostima i obvezama, onda je to u redu. Ako ljudi ovako pristupaju svom svakodnevnom životu, neće li stvari biti puno jednostavnije? (Hoće.)