C. Ljudske predodžbe i uobrazilje o tome kako Bog pročišćuje i spašava čovjeka

Ljudi imaju još jednu vrstu predodžbe i uobrazilje o Božjem djelu, a to je da u svom svakodnevnom životu, kada su slabi, kada se u njima jave razne vrste buntovništva prema Bogu ili kada učine stvari kojima se bune protiv Boga i opiru Mu se, u svojim predodžbama i uobraziljama vjeruju da bi trebali biti dovedeni u red, prekoreni ili čak kažnjeni, prokleti i tako dalje. Na primjer, ponekad ljudi kažu pogrešnu stvar ili otkriju neke predodžbe, ili gaje određena mišljenja i neki prkos prema nečemu, i nakon nekog vremena pomisle: „Otkrio sam to buntovništvo i izdaju, ali zašto nisam zbog toga doveden u red? Nemam plikove na jeziku, nemam noćne more i ne osjećam nemir u srcu. Zašto je tome tako? Kako to da ne osjećam djelo Duha Svetoga?” U svojim predodžbama i uobraziljama, oni vjeruju da, budući da ih je Bog došao spasiti i budući da ih Božje djelo ne smije samo osvojiti, već i preobraziti i pročistiti te promijeniti sve vrste misli i gledišta koje gaje, a koja nisu u skladu s istinom, onda ako u njihovim mislima postoje neke stvari koje nisu u skladu s istinom ili stvari koje su prljave, nečiste ili opake, trebali bi zbog njih biti dovedeni u red, prekoreni ili čak kažnjeni te misle: „Kako se ljudi mogu promijeniti i kako mogu biti posvećeni ako ih se učestalo ne dovodi u red?” Koje su ovdje ljudske predodžbe i uobrazilje? Naime, da bi trebali biti učestalo dovođeni u red, prekoravani, ukoravani, kažnjavani, pa čak i grđeni i suđeni, i da tek tada mogu postići promjenu naravi. Međutim, u svakodnevnom životu, kada ljudi otkrivaju prljavštinu, opačinu i iskvarenost, čine to vrlo prirodno, mogu to osjetiti, pa čak se osjećaju spokojno živeći na taj način i ne osjećaju da ih se dovodi u red ili kažnjava te smatraju da je to nenormalno. Ljudi misle da bi se, ako otkriju iskvarenost, trebali barem osjećati prekoreno ili se razboljeti ili dobiti plikove na ustima ili se zagrcnuti ili ugristi za jezik dok jedu i da bi im oči trebale postati crvene i natečene ako gledaju nešto što ne bi trebali gledati. Recite Mi, čini li Bog te stvari? (Ne.) Zar ih On baš nikada ne čini? (Kada ljudi ne razumiju istinu, Bog ih može malo dovesti u red i prekoriti prema njihovom rastu, kako bi mogli promisliti o sebi i ući u istinu. Međutim, kada ljudi razumiju istinu i jasno znaju u svom srcu da je ono što su učinili pogrešno, Bog ih u tom slučaju sigurno neće dovoditi u red, jer se On nada da mogu tragati za istinom i koristiti Njegove riječi i istinu da mjere vlastite postupke i ponašanje.) O tome se jako dobro razgovaralo u zajedništvu. U ljudskim predodžbama i uobraziljama, oni vjeruju da bi ih Bog, kad god otkriju iskvarenost i buntovništvo, trebao dovesti u red i da bi ih, osobito kada zli ljudi čine zlo, Božja kazna trebala odmah snaći, tako da zli ljudi sigurno budu kažnjeni. Ali u stvarnom životu rijetko vide da se te kazne događaju. S jedne strane, kada ljudi otkrivaju razne vrste iskvarenosti i buntovništva, ne bivaju dovedeni u red ili prekoreni, a s druge strane, kada zli ljudi čine zlo, ne bivaju kažnjeni. To stvara određene predodžbe o Božjem djelu duboko u srcu ljudi, a neki će ljudi čak izgubiti vjeru i mjeriti Božje djelo na temelju tih vanjskih stvari te donositi sud o Njegovom djelu. To su ljudske predodžbe i uobrazilje, zar ne? Kada ljudi otkrivaju iskvarenost i buntovništvo, mora li ih Bog dovoditi u red ili grditi i suditi im? (Ne.) Neki ljudi kažu: „Kada Bog spašava ljude, mora ih spasiti temeljito. Koja je svrha Božjeg djela? Nije li to da pročisti ljude? Dakle, kada ljudi otkrivaju iskvarenost i buntovništvo, Bog bi ih trebao dovesti u red i prekoriti – to je odgovornost prema njima. Inače, On ne mari za ljude i ne ljubi ih istinski niti ima milosti prema njima.” Ne misle li ljudi na taj način? (Misle.) Koje su istine koje bi ovdje trebalo razumjeti? Jesu li dovođenje u red, prekoravanje i kažnjavanje bitni postupci da bi ljudi razumjeli istinu i ušli u istina-stvarnost? Jesu li to nužna sredstva i načini da Bog spasi ljude i preobrazi ih? Neki ljudi to ne mogu shvatiti i misle: „Ako Bog doista postoji i On čini Svoje djelo kako bi spasio ljude, zašto onda ne dovodi u red ljude kada otkrivaju iskvarenost ili se bune protiv Njega? Zašto Bog ne kažnjava zle ljude za činjenje zla?” Kada Bog ne dovodi ljude u red ili kada zli ljudi nisu kažnjeni za činjenje zla, neće li to uzrokovati da neki ljudi preispituju postojanje Boga i rezultate Njegovog djela? Kad bi često dovođenje u red i kažnjavanje mogli zamijeniti ljudsko traganje za istinom ili im omogućiti da uđu u istina-stvarnost, tada bi dovođenje u red i kažnjavanje bili glavni način na koji Bog djeluje da spasi ljude i nužno sredstvo za to. Ali s obzirom na trenutnu razinu iskvarenosti ljudi, bi li se njihova sotonska priroda mogla odmah preobraziti kroz Božje dovođenje u red i kažnjavanje? Bi li ljudi mogli odmah doći do istinskog pokajanja? Bi li mogli odmah ući u istina-stvarnost? (Ne, ne bi mogli.) To bi bilo izvan njihovih mogućnosti. Stoga u ovoj etapi Božjeg djela, istovremeno dok Bog izražava istine kako bi ljudima pružio život, On ne čini – s iznimkom djela Duha Svetoga prosvjetljivanja i usmjeravanja ljudi – ništa nadnaravno i rijetko čak čini takve stvari kao što su prekoravanje, dovođenje u red ili kažnjavanje ljudi. Prekoravanje, dovođenje u red i kažnjavanje ljudi nisu prevladavajući dio Božjeg djela, ali On i dalje čini te stvari. To jest, u slučaju određenih posebnih ljudi ili posebnih slučajeva, ili u određenim posebnim okruženjima, radi postizanja određenih posebnih rezultata ili zbog određenih posebnih razloga, Bog će činiti djelo dovođenja u red, prekoravanja ili kažnjavanja ljudi. Ali sve u svemu, u ovoj etapi Njegovog djela, prevladavajući način na koji On radi jest da govori i izražava istinu kako bi pružio ono što ljudi trebaju na svom putu težnje istini, a svrha toga je omogućiti im da razumiju istina-načela i uđu u istina-stvarnost. Sada kada je Bog izrazio velik broj istina, On rijetko čini ovo djelo dovođenja u red, prekoravanja, pa čak i kažnjavanja koje je činio u prošlosti. Dakle, ono na što bi se ljudi trebali više usredotočiti jesu razna istina-načela koja bi trebali provoditi u djelo kada se susretnu sa stvarima u svakodnevnom životu, umjesto da se usredotočuju na to dovodi li ih Bog u red, ometa li ih ili čini li da im stvari idu glatko u određenoj situaciji, i na druge takve načine i prakse. Budući da Bog rijetko koristi metode poput dovođenja u red, prekoravanja i kažnjavanja, nije da ih nikada ne koristi, samo ih rijetko koristi. Što mislim pod „rijetko ih koristi”? Povremeno, u nekim posebnim okolnostima, On će koristiti metode dovođenja u red, prekoravanja ili kažnjavanja kako bi – na blag ili reprezentativan i simboličan način – obavio neko djelo koje pomaže ljudima da razumiju istinu i postupaju u skladu s istina-načelima. To jest, On koristi te načine kako bi pomogao ljudima da uđu u istina-stvarnost, ali to je sve. Zašto, onda, Bog ne koristi te metode puno u Svom djelu? Zašto On ne radi pretežno na te načine? S jedne strane, to je zato što je u ovoj etapi Svog djela On već rekao i pružio ljudima razne istine koje bi trebali razumjeti i oni su već čuli te istine i već ih shvaćaju i poznaju u okviru svoje sposobnosti razumijevanja. To je jedan razlog. Drugi razlog odnosi se na subjektivne čimbenike ljudi. Ljudi imaju savjest normalne ljudskosti i, pod utjecajem te savjesti, oni će procijeniti jesu li iskvarene naravi koje otkrivaju ili njihovi vlastiti postupci, misli i gledišta, pozitivni ili negativni. U ljudima, u najmanju ruku, postoji mjerilo savjesti po kojem se sve to procjenjuje. Ako koristiš svoju savjest da procijeniš određenu stvar i utvrdiš da je pozitivna, onda bi trebao nastaviti i učiniti je, i ne trebaš se prekoravati ako si malo spor ili kasniš s tim. Ako koristiš svoju savjest da procijeniš tu stvar i utvrdiš da je negativna i nešto što se ne bi trebalo činiti, onda bi se trebao obuzdati i ne reći ili učiniti to. Međutim, ako nemaš osjećaje vođene svojom savješću i razumom, onda nisi ljudsko biće. Ako nemaš čak ni savjest i razum, onda nikako ne možeš procijeniti je li nešto ispravno ili pogrešno, pozitivno ili negativno, i stoga bi bilo besmisleno da te Bog dovodi u red i kažnjava. Drugim riječima, Bog ne radi na onima koji nisu podložni utjecaju savjesti i On ne spašava takve ljude. Što uključuje „ne spašava ih”? On ih čak ni ne želi dovoditi u red; On ih ne dovodi u red niti prekorava. Ima onih koji pitaju: „Ako netko čini zlo, hoće li ga Bog kazniti?” Bog ga neće kazniti izravno, jer crkva ima upravne odluke. Ako je on zla osoba koja uzrokuje ometanje ili prekidanje, onda će biti uklonjen ili izbačen i time je stvar završena. Čak i ako ne ispunjava uvjete za uklanjanje ili izbacivanje, bit će poslan u skupinu B. Ako netko rasipa Božje prinose, to je ozbiljnija stvar i mora nadoknaditi sve što treba, a nakon toga se s njim mora postupiti na odgovarajući način. To je načelo Božjeg djela i načelo po kojem se On odnosi prema ljudima. Jednostavno je, zar ne? (Da, jest.) Misliš li da to što te je Bog izabrao znači da te mora upotpuniti i da neće stati dok to ne učini? To je slučaj samo za one koji imaju savjest i razum te koji teže istini – to je slučaj samo za one koji mogu biti spašeni. Što se tiče onih koji nemaju čak ni svijest o savjesti, s njima treba samo postupati i rješavati ih prema upravnim odlukama crkve – Bog ih neće dovoditi u red. Koja je svrha dovođenja njih u red? Dovoditi u red ljude kojima nedostaje normalna ljudskost i savjest jednako je pokušaju tjeranja ribe da živi na suhom ili svinje da leti, to je isto kao bacati biserje pred svinje i davati svetinje psima – Bog to sigurno ne čini. Stoga, u ovoj stvari, ljudi ne bi trebali misliti: „Bog me izabrao, ja sam jedna od Božjih ovaca, i čak i ako griješim i činim zlo, Bog me neće napustiti.” Ova izjava je neodrživa – teško je reći jesi li ovca ili vuk. Kako procjenjuješ jesi li jedna od Božjih ovaca? Ovisi o tome jesi li svjestan toga i osjeća li tvoja savjest prijekor i ukor kada učiniš nešto što je protivno ljudskosti i savjesti. Ako osjeća prijekor, popravit ćeš se i, čak i ako ne razumiješ istinu, moći ćeš postupati prema mjerilu savjesti. U najmanju ruku, moći ćeš postupati u skladu s normalnom ljudskošću. Ako imaš ta očitovanja, onda si jedna od Božjih ovaca. Ako, kada naiđeš na nešto što je protivno savjesti normalne ljudskosti i krši moralnu pravdu, nemaš ni najmanji osjećaj za pravdu i ne osjećaš odbojnost ili mržnju prema zlu koje si učinio, ili prema smetnji koju uzrokuju zli ljudi, i tvoja savjest uopće ne osjeća prijekor, onda nisi jedna od Božjih ovaca, ti si vuk, ti si zvijer i ti si đavao. To je mjerilo po kojem se procjenjuje jesi li jedna od Božjih ovaca ili vuk. Ako nisi jedna od Božjih ovaca, a ipak stalno mjeriš Božje djelo koristeći zamisli, predodžbe i uobrazilje kao što su: „Otkrio sam iskvarenost i buntovništvo, a Bog me nije doveo u red; Bog bi me trebao dovesti u red”, onda si glup. Ti uopće nisi jedna od Božjih ovaca i Bog te nema namjeru spasiti, pa jesi li podoban mjeriti i suditi Božje djelo? Ako to nije glupost, što je onda? Možeš procijeniti ovu stvar, zar ne? (Sada mogu.)

Koje je mjerilo za to da netko ima savjest? Kako bi trebalo procijeniti ima li osoba savjest ili ne? (Ovisi o tome ima li osjećaj za pravdu u srcu kad vidi zle ljude kako čine zlo ili vidi stvari koje štete interesima Božje kuće te može li mrziti te stvari. Ako u srcu nema nikakve svijesti, onda nema savjesti. Također, ako netko u srcu nema svijesti o zlu koje je učinio ili o stvarima koje je učinio, a koje očito krše načela, takav čovjek također nema savjesti.) Ako nemaš savjesti, onda nisi čovjek. Hoće li te Bog u tom slučaju i dalje spasiti? Ako te Bog neće spasiti, hoće li te On i dalje dovoditi u red? Dovođenje u red i prekoravanje najmanji su dio Božjeg djela. Kad kažem „najmanji”, mislim da Bog te metode koristi samo štedljivo, ali one su i dalje dio Božjeg djela. Ako nemaš čak ni savjesti ni razuma, ima li ikakve koristi od toga da te Bog dovodi u red? Ako nemaš osjećaja za pravdu i ne osjećaš ništa prema svemu što je opako, svemu što se protivi istini, svemu što se protivi moralnoj pravdi, pa čak i onome što se protivi tvojoj savjesti i ne mrziš takve stvari te ako ne možeš stati na Božju stranu da braniš interese Božje kuće i ne možeš ustati i reći ijednu riječ u obranu rada crkve – čak ni jednu jedinu pravednu izjavu – onda nisi čovjek. Nisi čovjek, a ipak se nerazumno nadaš da će te Bog dovesti u red. Stvarno uzvisuješ sebe i smatraš da pripadaš! Neki kažu: „Ako netko nije jedna od Božjih ovaca, već vuk, onda ga Bog neće dovesti u red. Dakle, ako je jedna od Božjih ovaca, hoće li ga Bog dovesti u red?” U posebnim okolnostima, Bog će te povremeno dovoditi u red i preuzeti odgovornost za tebe. Čak i ako si otupio i nesvjestan, Bog će te potaknuti, dovesti u red i prekoriti. Božje se djelo vrši do odgovarajuće mjere i na tome ostaje. Zašto On radi na taj način? Zato što, ako imaš savjest, onda kad te Bog ovako prekori, tvoja će savjest brzo postati svjesna i ti ćeš kriviti sebe i osjećati se dužnim Njemu; osjećat ćeš kajanje, bit ćeš ožalošćen i napaćen, i moći ćeš se obratiti i vratiti na ispravan put i na kraju tragati za istina-načelima i postupati u skladu s istinom – to je rezultat koji Bog želi. Ako imaš osjetljivu savjest i razumiješ mnoge istine, pa čak i ako te Bog ne dovodi u red, ne kori ili ne potiče, ti si i dalje u stanju shvatiti problem i tvoja savjest i dalje ima svijest i osjeća se ukoreno i prekoreno, onda je to još bolje, i Božje dovođenje u red nije potrebno. Čak i ako te Bog ne dovodi u red, tvoja je savjest izuzetno osjetljiva i osjeća se prekoreno i ti osjećaš kajanje, ožalošćen si, dužan si Bogu i osjećaš da si Mu nanio nepravdu, iznevjerio Ga i ostavio Ga nezadovoljnim i u stanju si samoinicijativno tragati za istina-načelima i postupati u skladu s Njegovim zahtjevima. To je učinak koji savjest normalne ljudskosti ima na ljude, a to je i učinak koji bi trebala imati na ljude. Stoga, je li osoba jedna od Božjih ovaca ili ne i može li biti spašena ili ne, ovisi o tome ima li normalnu ljudskost i savjest. To je ključno i važno. Ako kažeš da razumiješ mnogo istina, onda kad si sâm buntovan ili naiđeš na zle ljude koji čine zlo, počinju li istine koje razumiješ djelovati? Postižu li one učinak nadziranja i prosvjetljivanja te poticanja tvoje savjesti da osjeti prijekor i počne djelovati? Ako nemaš svijest o savjesti, onda ti nedostaje savjest i normalna ljudskost, a ono što razumiješ je doktrina, a ne istina. Ako razumiješ samo doktrinu, onda ne možeš provesti istinu u djelo i nisi jedan od onih koji će biti spašeni. Razumiješ to, zar ne? (Da.) Stoga u Božjem djelu, kad se radi o nekim od najtemeljnijih načina na koje Bog djeluje, ljudi ih ne bi trebali ograničavati na temelju vlastitih predodžbi i uobrazilja. Bez obzira na to jesi li bio doveden u red, prekoren i kažnjen od Boga ili nikada nisi bio doveden u red, prekoren ili kažnjen, to nije pokazatelj koliko si istina-načela razumio, niti ukazuje na to da si osoba koju je Bog izabrao. Može biti da vjeruješ u Boga dugi niz godina i da si bezbroj puta bio dovođen u red i prekoravan, ali nikada nisi postupao u skladu s istina-načelima – u tom slučaju, kad na kraju ne budeš spašen, to će biti isključivo tvoja krivnja i upravo ono što zaslužuješ. Također može biti da si rijetko bio dovođen u red i kažnjavan u svojoj vjeri u Boga, ali zbog svoje savjesti često se osjećaš prekoreno i ukoreno, a kad počiniš prijestupe, osjećaš kajanje i obratiš se i vratiš na ispravan put i u stanju si tragati za istina-načelima, primjenjivati istinu i postupati u skladu s istina-načelima – u ovom slučaju, ti si jedan od onih koji će biti spašeni. Jesi li razumio? (Jesam.) Spomenuo sam dvije situacije. Koje su to konkretne situacije? (Jedna je situacija kad su ljudi često dovođeni u red i kažnjavani, ali na kraju i dalje ne mogu postupati u skladu s istina-načelima i nisu zadobili istinu, pa nisu spašeni i sami su za to krivi. Druga je situacija kad su neki ljudi u stanju koristiti svoju savjest da se obuzdaju bez potrebe da ih Bog često dovodi u red ili kori i kad god prekrše načela ili pokažu buntovništvo, osjećaju grižnju savjesti i mogu samoinicijativno tragati za istinom i postupati u skladu s istina-načelima i, u najmanju ruku, mogu činiti neke pozitivne stvari, pa su među onima koji će biti spašeni. Bog je upravo govorio o te dvije situacije.) Mogu li ili ne mogu postupati u skladu s istina-načelima mjerilo je za procjenu te dvije vrste ljudi. Neki ljudi ne mogu postupati u skladu s istina-načelima i, bez obzira na to koliko doktrine razumiju ili koliko su dovođeni u red i kažnjavani, oni nisu kandidati za spasenje. S druge strane, neke druge ljude Bog rijetko dovodi u red i kažnjava ili kori i prekorava, ali oni su često u stanju promišljati o sebi i, kad god postupaju u suprotnosti s načelima ili pokažu buntovništvo, mogu osjetiti prijekor i ukor svoje savjesti, a poslije osjećaju kajanje i mogu samoinicijativno postupati u skladu s istina-načelima. Iako ih Bog rijetko dovodi u red ili kori, ljudi ove vrste ipak su kandidati za spasenje. Dovođenje u red i kažnjavanje o kojima ovdje govorim nemaju nikakve veze sa sudom i grdnjom Božjih riječi, to je jednostavno ono što ljudi u svojim predodžbama i uobraziljama smatraju dovođenjem u red i kažnjavanjem. U ljudskim predodžbama i uobraziljama, oni vjeruju da, ako su često dovođeni u red i kažnjavani, to znači da imaju iskustveno svjedočanstvo i da su duhovni ljudi. Ljudi također često povezuju dovođenje u red i kažnjavanje s djelom Duha Svetoga i vjeruju da su povezani s tokom Duha Svetoga. Neki ljudi često govore: „Nisam dobro obavio svoju dužnost i opet sam bio orezan. Sad imam plikove na ustima i razbolio sam se – to me Bog dovodi u red.” Mnogi ljudi često razgovaraju u zajedništvu o tim iskustvima, ali ti bi trebao pogledati kakva su njihova očitovanja kad god se susretnu s problemima – vidjeti osjećaju li grižnju savjesti kad učine nešto pogrešno i jesu li u stanju ustati i pridržavati se istina-načela i braniti interese Božje kuće kad naiđu na zle ljude koji čine zlo ili kad naiđu na opačine. Ako ne, onda ti ljudi nemaju savjesti i nisu ljudi! Slatkorječivi su i tako savršeno govore o mnogim iskustvenim svjedočanstvima koja posjeduju – kao da im je Bog iskazao toliko milosti i učinio toliko djela na njima i izgovorio im toliko riječi, a to kao da ukazuje na to da su već postigli spasenje. Međutim, u svojim svakodnevnim životima, kad god naiđu na probleme koji se odnose na načela, nikada se ne drže istina-načela i uvijek se povuku poput kornjače koja se skriva u svom oklopu i izbjegavaju suočavanje. I svaki put kad se od njih zatraži da govore i izraze svoja gledišta i stajalište, oni ostanu po strani, prave se nevješti i šute. Uopće se ne drže istina-načela, niti primjenjuju istinu. Kakvi su to ljudi? To su licemjeri. Kad pomažu drugima i zalijevaju ih, govore o duhovnim teorijama na vrlo sustavan i logičan način i govore satima, ganuvši neke ljude do suza, a ipak nikada ne primjenjuju istinu u vlastitim postupcima – to su farizeji. Bez obzira na to koliko nazovi-duhovnih iskustava i nazovi-duhovnih doktrina spominju ili koliko ispraznih i pretjeranih riječi izgovaraju, njihova ih savjest ne prekorava; a kad se radi o bilo kakvim ključnim pitanjima ispravnog i pogrešnog ili pitanjima načela, oni ne stoje na strani istine niti se drže istina-načela i njihova ih savjest uopće ne prekorava, ali poslije se i dalje mogu besramno hvaliti kako brane interese Božje kuće i još uvijek mogu iznositi mnoge milozvučne doktrine – to je licemjerje i nedostatak svijesti o savjesti. Toliko puta ne uspijevaju primijeniti istinu, toliko puta krše istinu, toliko puta varaju i zaluđuju ljude, a njihova ih savjest uopće ne prekorava i još uvijek se mogu drsko hvalisati – to je lišenost ljudskosti! Šepire se i hvastaju na ovaj način posvuda i čak im nije neugodno; ne primjenjuju istinu, a ipak se i dalje hvale da su duhovni ljudi, da su ljudi koje je Bog spasio i usavršio i koji ljube Boga više od bilo koga drugog – to je nedostatak svijesti o savjesti i to nisu ljudi koji su spašeni. Mogu li oni koji su spašeni biti bez normalne ljudskosti i svijesti o savjesti? Neki ljudi osjećaju da ne vole istinu toliko i, kad god naiđu na probleme koji uključuju istina-načela ili ključna pitanja ispravnog i pogrešnog, postaju osobe koje ugađaju drugima, pokušavaju se snaći kako znaju i umiju i nikada nisu u stanju držati se istina-načela, pa osjećaju prijekor u svom srcu i često se mole pred Bogom i osjećaju se dužnima Njemu. Iako su često slabi i ne mogu probiti tu prepreku, u srcu znaju da nisu branili istinu ni pravdu i da nisu bili postojani u svom svjedočanstvu za Boga i da su samo osobe koje ugađaju drugima, pa bi im bilo previše neugodno reći da imaju ikakvo svjedočanstvo. To je zato što se nisu držali istina-načela i nemaju istinsko iskustveno svjedočanstvo i osiromašeni su i slijepi i nisu ispunili Božje zahtjeve; znaju to u svom srcu i njihove savjesti često zbog toga osjećaju prijekor i osjećaju da duguju Bogu i ožalošćeni su. Još uvijek postoji nada i prilika da ti ljudi postignu spasenje. Nasuprot tome, postoje oni koji naizgled vrlo dobro razumiju istinu i u stanju su zalijevati i opskrbljivati ljude i pomagati im, ali kad naiđu na probleme koji uključuju istina-načela ili ključna pitanja ispravnog i pogrešnog, nikada ne stoje na Božjoj strani i nikada se ne drže istina-načela, a ipak se hvale da su duhovni ljudi, ljudi koji ljube Boga i ljudi koji su odani Bogu. Ljudi ove vrste su u velikoj nevolji. Ne usuđuju se suočiti sa stvarnošću, ne usuđuju se rješavati stvarne probleme, ne usuđuju se izjasniti o svom stavu o važnim pitanjima i ne usuđuju se braniti istina-načela na otvoren i izravan način, ali nakon toga se i dalje besramno hvale da su duhovni ljudi i govore da najviše ljube Boga i da najbolje mogu dokučiti Božje namjere. Ljudi ove vrste nipošto nemaju svijesti o savjesti. Može li se osoba kojoj nedostaje svijest o savjesti pridržavati istina-načela? Usuđuje li se otvoreno izjasniti o svom stavu i stati na Božju stranu da se obračuna sa zlim ljudima? Nema šanse za to; takvim je ljudima vrlo teško primijeniti istinu.