Trebate znati pravu priču o nastanku Biblije i o onome što stoji u njenoj pozadini. Ovo znanje ne pripada onima koji nisu prihvatili novo Božje djelo. Oni ne znaju. Ako bi im o ovim pitanjima o biti govorio jednostavnim jezikom, oni pred tobom više ne bi cjepidlačili u vezi s Biblijom. Oni stalno kopaju po sadržini proročanstava: je li se ostvarila ova izjava? Je li se ostvarila ona izjava? Evanđelje oni prihvaćaju u skladu s Biblijom i propovijedaju ga u skladu s Biblijom. Njihova vjera u Boga oslanja se na riječi Biblije; da nema Biblije, oni ne bi vjerovali u Boga. Oni tako i žive, podvrgavajući Bibliju sitničavoj analizi. Kad ponovo počnu kopati po Bibliji i od tebe zatraže da im nešto objasniš, ovako im kaži: „Kao prvo, hajde da ne provjeravamo svaku izjavu. Dajte da, umjesto toga, vidimo na koji način Duh Sveti djeluje. Hajde da put kojim idemo usporedimo s istinom, kako bismo vidjeli predstavlja li taj put doista djelo Duha Svetoga, i hajde da pomoću djela Duha Svetoga provjerimo je li takav put ispravan. A što se tiče toga je li se ova ili ona izjava ostvarila kao što je predskazano, mi ljudi ne trebamo zabadati nos u to. Bolje da, umjesto toga, govorimo o djelu Duha Svetoga i o najnovijem djelu koje Bog čini.” Biblijska proročanstva predstavljaju riječi Božje koje su u ono vrijeme prenosili proroci, kao i riječi koje su, dobivši nadahnuće, napisali ljudi koje je Bog upotrijebio; jedino Sâm Bog može te riječi objasniti, jedino Duh Sveti može otkriti njihovo značenje i jedino Sâm Bog može slomiti sedam pečata i otvoriti svitak. Reci: „Nisi ti Bog, a nisam ni ja, pa tko se to tako olako usuđuje objašnjavati riječi Božje? Usuđuješ li se ti objašnjavati te riječi? Čak i kad bi se sad pojavili proroci Jeremija, Ivan i Ilija, ni oni se ne bi usudili pokušati objasniti te riječi, jer nijedan od njih nije Janje. Samo Janje može slomiti sedam pečata, te razviti svitak – nitko drugi ne može riječi Njegove objasniti. Ne usuđujem se prisvajati ime Božje, a kamoli pokušati objasniti Njegove riječi. Mogu biti samo netko tko se pokorava Bogu. Jesi li ti Bog? Nijedno od stvorenih bića ne usuđuje se razviti svitak, niti objasniti te riječi, pa se stoga ni ja ne usuđujem objašnjavati ih. I tebi bi bolje bilo da ih ne pokušavaš objasniti. Nitko ih ne bi trebao pokušati objasniti. Razgovarajmo o djelu Duha Svetoga; toliko čovjek može učiniti. O djelu Jahve i Isusa znam ponešto, ali pošto nemam nikakvog osobnog iskustva s tim djelom, samo donekle mogu govoriti o njemu. A što se tiče značenja riječi koje su Izaija ili Isus u svoje vrijeme govorili, neću ih objašnjavati. Ja ne proučavam Bibliju, već radije slijedim sadašnje djelo Božje. Ti, zapravo, Bibliju smatraš malenim svitkom, ali nije li taj svitak nešto što samo Janje može otvoriti? Tko bi ga, osim Janjeta, mogao otvoriti? Ti nisi Janje, a ja se još manje usuđujem tvrditi da sam Sâm Bog, pa zato nemojmo analizirati Bibliju i tražiti dlaku u jajetu. Neusporedivo je bolje razgovarati o djelu koje Duh Sveti obavlja, to jest, o sadašnjem djelu koje obavlja Sâm Bog. Pogledajmo po kojim načelima Bog djeluje i što je bit Njegova djela, te pomoću njih provjerimo je li put kojim danas koračamo ispravan i na taj se način uvjerimo u to.” Ako želite propovijedati evanđelje, naročito onima iz svijeta vjere, morate razumjeti Bibliju i imati čvrsto razumijevanje prave priče koja stoji iza Biblije; u suprotnom, nema načina da propovijedate evanđelje. Nakon što steknete širu sliku i prestanete do najsitnijih detalja analizirati beživotne riječi u Bibliji, i kad, umjesto toga, počnete govoriti samo o djelu Božjem i o život-istini, moći ćete zadobiti one koji tragaju iskrenim srcem.

Jahvino djelo, zakoni koje je uspostavio i načela po kojima je usmjeravao živote ljudi, sadržaj djela koje je obavljao u Dobu zakona, značaj donošenja Njegovih zakona, značaj Njegova djela za Doba milosti, te ono što Bog čini u ovoj posljednjoj fazi – to su stvari koje trebate razumjeti. Prva faza je djelo iz Doba zakona, druga je djelo iz Doba milosti, dok treća faza predstavlja djelo posljednjih dana. Ove tri faze Božjeg djela moraju vam biti potpuno jasne. Od početka do kraja imaju ukupno tri faze. Što je bit svake faze djela? Koliko faza je ostvareno u okviru djela šest-tisućljetnog plana upravljanja? Kako se ove faze izvršavaju i zašto se svaka izvršava baš na taj način? Sve su ovo ključna pitanja. Djelo svakog doba ima reprezentativnu vrijednost. Koje je djelo vršio Jahve? Zašto ga je vršio baš na taj način? Zbog čega se On zvao Jahve? I opet, koje je djelo Isus vršio u Dobu milosti i na koji ga je način vršio? Koji su aspekti Božje naravi predstavljeni svakom fazom djela i svakim dobom? Koji su aspekti Njegove naravi bili izraženi u Dobu zakona? Koji su aspekti bili izraženi u Dobu milosti? A koji u završnom dobu? Ovo su suštinska pitanja oko kojih morate biti načisto. Cjelokupnost naravi Božje razotkrivena je tijekom ostvarenja šest-tisućljetnog plana upravljanja. Ona nije razotkrivena samo u Dobu milosti, niti samo u Dobu zakona, a još manje u ovom posljednjem razdoblju posljednjih dana. Djelo koje se vrši u posljednjim danima predstavlja sud, gnjev i grdnju. Djelo koje se vrši u posljednjim danima ne može zamijeniti djelo iz Doba zakona, niti ono iz Doba milosti. Pa ipak, ove tri međusobno povezane faze tvore jednu cjelinu i sve su one djelo jednog Boga. Naravno, izvršenje ovog djela podijeljeno je na zasebna doba. Djelom koje se obavlja u posljednjim danima sve biva privedeno kraju; djelo učinjeno u Dobu zakona predstavljalo je djelo početka; a djelo učinjeno u Dobu milosti bilo je djelo otkupljenja. Što se, pak, tiče vizija djela u čitavom ovom šest-tisućljetnom planu upravljanja, nitko nije u stanju steći uvid u njih, niti ih razumjeti, i ove vizije ostaju zagonetka. U posljednjim danima se, u cilju uvođenja Doba kraljevstva, obavlja samo djelo riječi koje, međutim, nije reprezentativno za sva doba. Posljednji dani nisu ništa drugo do posljednji dani, niti išta više od Doba kraljevstva, te oni ne predstavljaju Doba milosti, niti Doba zakona. Stvar je samo u tome da vama, tijekom posljednjih dana, cjelokupno djelo šest-tisućljetnog plana upravljanja biva razotkriveno. Radi se o razotkrivanju otajstva. Ovakvo otajstvo je nešto što nijedan čovjek ne bi mogao razotkriti. Ma kako veliko bilo čovjekovo razumijevanje Biblije, to su i dalje samo riječi, jer čovjek ne razumije bit Biblije. Čitajući Bibliju, čovjek može shvatiti neke istine, objasniti neke riječi ili svojoj intenzivnoj analizi podvrgnuti pojedine odlomke i poglavlja, ali on nikad neće biti u stanju otključati značenje koje je u tim riječima sadržano, jer čovjek uspijeva vidjeti samo beživotne riječi, ali ne i prizore Jahvinog i Isusovog djela, te stoga nema načina da čovjek ikad rasplete otajstvo ovoga djela. Otajstvo šesttisućljetnog plana upravljanja stoga je od svih otajstava najveće, najdublje skriveno i čovjeku potpuno nedokučivo. Nitko ne može izravno razumjeti nakane Božje, osim ako ih Sâm Bog ne objasni i ne otkrije čovjeku; u suprotnom će ove stvari čovjeku dovijeka ostati zagonetke, zauvijek zapečaćena otajstva. Da vam to danas nije saopćeno, ni vi to ne biste mogli shvatiti, a kamoli oni iz svijeta vjere. Ovo šest-tisućljetno djelo tajanstvenije je od svih proročanstava proroka. To je najveće otajstvo od postanka do današnjeg dana, i nikad nitko od proroka koji su se javljali kroz vjekove nije ga uspio dokučiti jer se veo s ovog otajstva skida tek u posljednjem dobu i ono nikad ranije nije bilo razotkriveno. Ako ovo otajstvo možete dokučiti i ako ste u stanju u cijelosti ga shvatiti, svi će religiozni ljudi biti pobijeđeni tim otajstvom. Jedino je ovo najveća od svih vizija; to je ono za čijim razumijevanjem čovjek najsnažnije žudi i što mu je, ujedno, najnerazumljivije. Dok ste živjeli u Dobu milosti, niste znali u čemu se sastojalo Isusovo djelo, niti ono koje je učinio Jahve. Ljudi nisu razumijevali zbog čega je Jahve uveo zakone, zašto je od mnoštva zahtijevao poštivanje tih zakona, niti zašto je morao biti podignut hram, a još su manje razumijevali zbog čega je Izraelce poveo iz Egipta najprije u pustinju, a zatim i u Kanaan. Tek su danas ova pitanja otkrivena.

Djelo u posljednjim danima predstavlja završnu od tri faze. To je djelo još jednog novog doba i ono ne predstavlja cjelokupnost djela upravljanja. Šest-tisućljetni plan upravljanja podijeljen je na tri faze djela. Nijedna od ovih faza, sama za sebe, ne može u cijelosti predstavljati djelo triju doba, već samo jedan njegov dio. Ime Jahvino ne može predstavljati cjelokupnu Božju narav. Činjenicom da je On Svoje djelo izvršio u Dobu zakona ne dokazuje se da Bog može biti Bog samo po zakonu. Jahve je zarad čovjeka uspostavio zakone i predao mu zapovijedi, zahtijevajući od njega da podigne hram i oltare; djelo koje je On učinio predstavlja samo Doba zakona. Ovo djelo koje je On učinio ne dokazuje da je Bog samo Bog koji od čovjeka traži poštivanje zakona, niti onaj Bog koji boravi u hramu, a nije ni samo Bog koji je pred oltarom. Bilo bi neistinito tako nešto kazati. Djelo koje je izvršeno po zakonu može predstavljati samo jedno doba. Da je, dakle, Bog učinio samo djelo u Dobu Zakona, čovjek bi Ga ograničio i kazao: „Bog je onaj Bog koji je u hramu i, stoga, da bismo služili Bogu, moramo obući svećeničke odore i ući u hram.” Da djelo iz Doba milosti nikad nije učinjeno i da se Doba zakona nastavilo sve do danas, čovjek ne bi znao da je Bog također milostiv i pun ljubavi. A da nije izvršeno djelo iz Doba zakona, već samo djelo iz Doba milosti, sve što bi čovjek znao bilo bi da Bog može jedino otkupiti čovjeka i oprostiti mu grijehe. Znao bi samo da se On odlikuje svetošću i nevinošću, te da je u stanju da se radi čovjeka žrtvuje i bude razapet na križu. Čovjek bi samo ove stvari znao i ništa drugo ne bi razumio. Prema tome, svako doba predstavlja jedan dio Božje naravi. A što se tiče toga koji su aspekti Božje naravi predstavljeni u Dobu zakona, koji u Dobu milosti, a koji u sadašnjem dobu – cjelokupna narav Božja može biti razotkrivena tek kad se sve tri faze objedine u cjelinu. Čovjek će je u potpunosti moći razumjeti tek kada spozna sve tri faze. Pri tom ne smije biti izostavljena nijedna od tri faze. Narav ćeš Božju u cijelosti moći vidjeti tek pošto spoznaš ove tri faze djela. Činjenica da je Bog Svoje djelo dovršio u Dobu zakona ne predstavlja dokaz da je On Bog samo prema zakonu, a činjenica da je On dovršio Svoje djelo otkupljenja ne podrazumijeva da će Bog ljude dovijeka otkupljivati. Sva je ova ograničenja napravio čovjek. Ti ne možeš reći, samo zato što je Doba milosti privedeno kraju, da je Bog jedino Bog na križu, te da jedino križ predstavlja spasenje Božje. Reći tako nešto značilo bi ograničiti Boga. Iako Bog, u sadašnjoj fazi, uglavnom obavlja djelo riječi, ipak ne možeš reći da Bog nikada nije prema čovjeku bio milostiv, te da je čovjeku donio samo grdnju i sud. Djelo u posljednjim danima objelodanjuje Jahvino i Isusovo djelo, kao i sva čovjeku nerazumljiva otajstva, time otkrivajući odredišta i ishode čovječanstva i dovršavajući cjelokupno djelo spasenja među ljudima. Ovom etapom djela u posljednjim danima, sve se privodi kraju. Sva otajstva koja su čovjeku nerazumljiva moraju se razotkriti kako bi ih čovjek mogao prozreti i svojim srcem ih jasno i u potpunosti shvatiti. Tek tada se ljudi mogu razvrstati po vrstama. Tek po završetku šesttisućljetnog plana upravljanja, čovjek će u cijelosti moći razumjeti Božju narav, jer će Njegovo upravljanje tada biti privedeno kraju. Sada kada ste iskusili Božje djelo u završnom dobu – znate li kakva je narav Božja? Usuđuješ li se reći da je Bog onaj Bog koji samo govori riječi i ništa više? Ne bi se smio tako ograničiti Boga. Neki bi rekli kako je Bog onaj Bog koji razotkriva otajstva, kako je Bog ono Janje i Onaj koji razbija sedam pečata. Ali se nitko ne usuđuje ograničiti Boga na taj način. Drugi bi možda rekli kako je Bog utjelovljeno tijelo, ali ni to ne bi bilo točno. Neki treći bi, pak, možda kazali da utjelovljeni Bog samo govori riječi i ne čini znamenja i čuda, ali ti bi se još teže usudio tako nešto izgovoriti, jer se Isus utjelovio i činio znamenja i čuda, te se stoga ti ne bi usudio Boga tako olako definirati. Cjelokupno djelo, obavljeno kroz šest-tisućljetni plan upravljanja, tek sada se privodi kraju. Tek pošto cjelokupno ovo djelo bude čovjeku razotkriveno i izvršeno među ljudima, čovječanstvo će u cijelosti spoznati narav Božju i sve što On ima i što jest. Kad djelo ove faze bude u potpunosti dovršeno, sva otajstva koja čovjek ne razumije bit će otkrivena, sve prethodno neshvaćene istine bit će razjašnjene, a ljudskoj će rasi biti saopćen njen budući put i njeno odredište. U ovome se sastoji cjelokupnost djela koje će biti učinjeno u sadašnjoj fazi. Iako je put kojim čovjek danas korača ujedno i put križa i put stradanja, ono što čovjek danas primjenjuje, ono što jede, pije i u čemu uživa, umnogome se razlikuje od onoga što je čovjek doživljavao po zakonu i tijekom Doba milosti. Ono što se od čovjeka danas traži drugačije je od onoga što se zahtijevalo u prošlosti, a još se više razlikuje od onoga što se od čovjeka tražilo u Dobu zakona. Što se, dakle, od čovjeka po zakonu zahtijevalo kad je Bog Svoje djelo obavljao u Izraelu? Da se čovjek treba pridržavati šabata i Jahvinih zakona i ništa više od toga. Nitko nije smio raditi na šabat niti kršiti Jahvine zakone. Ali danas to ne važi. Ljudi na šabat rade, okupljaju se i mole kao i obično, i ne nameću im se nikakva ograničenja. Oni koji su živjeli u Doba milosti morali su biti kršteni, a od njih se još zahtijevalo i da poste, lome kruh, piju vino, pokrivaju glavu i drugima peru noge. Danas su ova pravila ukinuta, ali se čovjeku zato postavljaju stroži zahtjevi, jer djelo Božje postaje sve dublje, a čovjekov ulazak seže sve više. U prošlosti je Isus ruke Svoje polagao na čovjeka i molio se, ali kakva korist od polaganja ruku danas, kad je već sve rečeno? Rezultati se mogu postići samim riječima. Kada je On u prošlosti ruke Svoje polagao na čovjeka, činio je to da bi čovjeka blagoslivljao i također da bi ga izliječio od bolesti. Tako je Duh Sveti u prošlosti činio, ali danas to nije tako. Duh Sveti sada koristi riječi da bi djelovao i postigao rezultate. Njegove su vam riječi razjašnjene i vi ih trebate provesti u djelo baš onako kako vam je rečeno. Njegove su riječi nakane Njegove; one su djelo koje On želi učiniti. Kroz riječi Njegove razumjet ćete Njegove nakane i ono što On od vas traži da postignete, a vi Njegove riječi možete jednostavno provesti u djelo izravno, bez ikakve potrebe za polaganjem ruku. Neki će možda reći: „Položi ruke Svoje na mene! Položi na mene Svoje ruke da bih mogao primiti Tvoj blagoslov i da bih mogao imati dijela u Tebi.” Sve su to starinski običaji iz prošlih vremena, koji su danas zastarjeli, jer se doba promijenilo. Duh Sveti ne djeluje nasumično, niti primjenjujući pravila, već djeluje u skladu s dobom. Doba se promijenilo, a novo doba sa sobom nužno donosi i novo djelo. Ovo važi za svaku fazu djela, te se tako djelo Njegovo nikad ne ponavlja. Isus je, u Doba milosti, učinio popriličan broj takvih djela kao što su iscjeljenje bolesti, istjerivanje demona, polaganje ruku Svojih na čovjeka kako bi se molio za njega i blagoslivljanje čovjeka. Ponovo činiti to isto, međutim, bilo bi besmisleno u današnje vrijeme. Sveti Duh je u to vrijeme tako činio zato što je to bilo Doba milosti, kad je milosti u kojoj je čovjek mogao uživati bilo dovoljno. Od njega se nije zahtijevalo da išta na bilo koji način plaća i, dokle god je vjerovao, primao bi milost. Prema svima se postupalo vrlo milostivo. Sad je drugačije doba i djelo Božje napredovalo je dalje; čovječje buntovništvo i sve što je nečisto u čovjeku bit će odbačeno upravo kroz grdnju i sud. Pošto je ono bila faza otkupljenja, Bogu je dolikovalo tako činiti i pokazati dovoljno milosti u kojoj čovjek uživa, kako bi čovjek mogao biti otkupljen od grijeha i da bi mu, pomoću milosti, grijesi bili oprošteni. Cilj ove sadašnje faze jeste razotkrivanje nepravednosti u čovjeku putem grdnje, suda, šibanja riječima, kao i discipliniranje i razotkrivanje riječima, da bi čovječanstvo kasnije moglo biti spašeno. Ovo je djelo dublje od otkupljenja. U Doba milosti bilo je dovoljno milosti u kojoj je čovjek uživao; pošto je čovjek dosad već iskusio ovu milost, on više ne treba uživati u njoj. Ovom je djelu vrijeme isteklo i ono se više ne treba vršiti. Čovjek sada treba biti spašen putem suda riječi. Nakon što bude podvrgnut sudu, grdnji i pročišćenju, time će se i narav čovjekova promijeniti. Nije li sve to zbog riječi koje sam izgovorio? Svaka faza djela odvija se shodno napretku čitavog ljudskog roda i shodno dobu. Ovo je djelo od sveopćeg značaja i u cijelosti se obavlja zarad konačnog spasenja, da bi čovječanstvo u budućnosti moglo imati dobro odredište i da bi ljudi, na kraju, mogli biti klasificirani prema svojoj vrsti.

Djelo posljednjih dana jest govoriti riječi. Velike se promjene u čovjeku mogu izvršiti uz pomoć riječi. Promjene koje se u ovim ljudima događaju sada, nakon što su prihvatili ove riječi, mnogo su veće od promjena koje su se u ljudima događale nakon prihvaćanja znamenja i čuda u Doba milosti. Jer, u Doba milosti, demoni su iz čovjeka izgonjeni polaganjem ruku i molitvom, ali iskvarene naravi u čovjeku su i dalje ostale. Čovjek je bio iscijeljen od bolesti i grijesi su mu oprošteni, ali što se tiče toga kako čovjek može odbaciti iskvarene sotonske naravi u sebi, to djelo je tek trebalo biti izvršeno na njemu. Zahvaljujući svojoj vjeri, čovjek je samo spašen i oprošteni su mu grijesi, ali njegova grješna priroda nije bila iskorijenjena već se u njemu zadržala. Grijesi su čovjeku oprošteni posredstvom utjelovljenog Boga, ali to nije značilo da u čovjeku više nije bilo grijeha. Čovjeku su grijesi mogli biti oprošteni kroz žrtvu za grijeh, ali kako učiniti da čovjek više ne griješi i kako se njegova grješna priroda može u potpunosti odbaciti i preobraziti, čovjek nema rješenje. Ljudski su grijesi oprošteni zahvaljujući Božjem djelu raspeća, ali je čovjek nastavio živjeti unutar svoje stare, iskvarene sotonske naravi. Imajući ovo u vidu, čovjeka je neophodno u cijelosti spasiti od njegove iskvarene sotonske naravi, kako bi njegova grješna priroda mogla biti potpuno odbačena da se više nikad ne razvije, čime bi se omogućio preobražaj naravi čovjekove. To bi od čovjeka zahtijevalo da razumije put životnog rasta, da razumije način života i razumije kako da promijeni svoju narav. Nadalje, to bi od čovjeka zahtijevalo da primjenjuje u skladu s tim putem kako bi se njegova narav postupno mijenjala, da bi živio obasjan svijetlošću, da bi sve što čini bilo u skladu s Božjim nakanama, da bi mogao odbaciti svoju iskvarenu sotonsku narav i da bi se oslobodio mračnog utjecaja Sotone, izranjajući na taj način u potpunosti iz grijeha. Tek će tada čovjek u cijelosti biti spašen. U vrijeme kad je Isus vršio Svoje djelo, čovjekovo znanje o Njemu još uvijek je bilo nejasno i maglovito. Čovjek Ga je uvijek smatrao sinom Davidovim i proglašavao Ga velikim prorokom, dobroćudnim Gospodinom koji otkupljuje grijehe čovjekove. Neki su, snagom svoje vjere bili iscijeljeni samo dodirivanjem poruba Njegove odore; slijepi su progledali, a čak su i mrtvi oživjeli. Pa ipak, čovjek nije bio u stanju u sebi otkriti duboko ukorijenjenu iskvarenu narav sotonsku, niti je znao kako je odbaciti. Čovjek je primio veliku milost, poput mira i blagostanja tijela, donošenja blagoslova cijeloj obitelji zahvaljujući vjeri jednog njenog člana, iscjeljenja bolesti i tome slično. Sve ostalo su bila dobra djela čovjekova i njegova bogougodna pojava; svatko tko je mogao živjeti na tim temeljima smatran je vjernikom koji je u skladu s mjerilom. Samo su takvi vjernici, nakon smrti, mogli ući u raj, što je značilo da su spašeni. Ovi ljudi, međutim, tijekom svojeg životnog vijeka uopće nisu razumijevali životni put. Samo su neprekidno činili grijehe i zatim ispovijedali grijehe, bez ikakvog puta za promjenu svoje naravi: takvo je bilo čovjekovo stanje u Doba milosti. Je li čovjek bio u potpunosti spašen? Ne! Stoga je, nakon završetka ove faze djela, preostalo izvršiti još i djelo suda i grdnje. Cilj ove faze jeste očistiti čovjeka uz pomoć riječi i time mu dati put koji bi trebao slijediti. Ova faza ne bi bila plodonosna ni smislena ako bi se u njoj nastavilo s istjerivanjem demona, jer na taj način i dalje ne bi bila iskorijenjena grješna priroda čovjekova, te bi se čovjek zaustavio na praštanju grijeha. Čovjeku su grijesi bili oprošteni zahvaljujući žrtvi za grijeh, jer je djelo raspeća već bilo privedeno kraju i Bog je već bio nadvladao Sotonu. Ali kako je iskvarena narav i dalje ostala u čovjeku, čovjek i dalje može griješiti i opirati se Bogu, a Bog još uvijek nije zadobio ljudski rod. Upravo zbog toga, Bog u ovoj etapi Svojeg djela koristi riječ kako bi razotkrio iskvarenu narav čovjekovu, uzrokujući da on primjenjuje u skladu s ispravnim putem. Djelo ove etape je smislenije i, ujedno plodonosnije od prethodne, jer je sada riječ ta koja neposredno opskrbljuje život čovjekov i omogućuje potpuno obnavljanje čovjekove naravi; to je neusporedivo temeljnija etapa djela. Prema tome, utjelovljenjem u posljednjim danima upotpunjen je značaj Božjeg utjelovljenja i do kraja dovršen Božji plan upravljanja čovjekovim spasenjem.