Spašavanje čovjeka od strane Boga nije učinjeno neposrednim korištenjem metoda djelovanja Duha, niti upotrebom identiteta Duha, jer Duh Njegov čovjek ne može ni dotaknuti ni vidjeti, niti Mu se može približiti. Da je On čovjeka pokušao spasiti izravnim korištenjem perspektive Duha, čovjek ne bi bio u stanju primiti Njegovo spasenje. Da se Bog nije odjenuo vanjskim obličjem stvorenog čovjeka, čovjek ni na koji način ne bi mogao primiti ovo spasenje. Jer, apsolutno nema načina na koji bi Mu čovjek mogao prići, baš kao što se nitko nije mogao približiti Jahvinom oblaku. Samo postavši stvoreno ljudsko biće, to jest, samo stavivši Riječ Svoju u tijelo koje On treba postati, Bog može Svoju riječ osobno usaditi u sve one koji Ga slijede. Samo tada čovjek može osobno čuti i vidjeti Njegovu Riječ i čak zadobiti Njegovu Riječ i na taj način biti u potpunosti spašen. Da se Bog nije utjelovio, nitko od krvi i mesa ne bi mogao dobiti tako veliko spasenje, niti bi ijedna osoba bila spašena. Da je Duh Božji Svoje djelo činio izravno među ljudima, čitavo bi čovječanstvo palo kao pokošeno ili bi, nemajući načina da dođe u dodir s Bogom, bilo u cijelosti porobljeno od Sotone. Prvo utjelovljenje imalo je za cilj čovjeka otkupiti od grijeha, otkupiti ga posredstvom Isusovog tijela od krvi i mesa; On je, drugim riječima, čovjeka spasio s križa, ali se u čovjeku i dalje zadržala iskvarena narav sotonska. Drugo utjelovljenje ne treba više služiti kao žrtva za grijeh, već treba u potpunosti spasiti one koji su od grijeha otkupljeni. Ovo se djelo vrši da bi oni kojima su grijesi oprošteni mogli biti oslobođeni svojih grijeha i potpuno pročišćeni, te da bi postigli promjenu svoje naravi i tako utekli od mračnog utjecaja Sotone i vratili se pred Božje prijestolje. Jedino na taj način čovjek može biti u potpunosti posvećen. Po završetku Doba zakona i započinjanjem Doba milosti, Bog je započeo Svoje djelo spasenja, koje se nastavlja sve do posljednjih dana, tijekom kojih će On, sudeći ljudskoj rasi i grdeći ga zbog buntovništva, do kraja očistiti čovječanstvo. Tek će tada Bog dovršiti Svoje djelo spasenja i tek će tada ući u počinak. Bog se, dakle, tijekom tri faze Svojeg djela, samo dva puta utjelovio kako bi Svoje djelo među ljudima obavio osobno. To je zato što samo jedna od tri faze podrazumijeva usmjeravanje čovjeka u pogledu načina življenja, dok se preostale dvije sastoje od djela spasenja. Jedino postajući tijelo, Bog može živjeti kraj čovjeka, iskusiti patnju svijeta i živjeti u normalnom tijelu od krvi i mesa. Samo na taj način, On može ljude opskrbiti praktičnom Riječju koja im je, kao stvorenim bićima, potrebna. Čovjek prima potpuno spasenje od Boga upravo kroz Božje utjelovljenje, a ne izravno s neba, kao odgovor na svoje molitve. Čovjek je od krvi i mesa, ni na koji način ne može vidjeti Božji Duh, a kamoli se približiti Njegovu Duhu, tako da on može doći u dodir samo s utjelovljenim Bogom. Jedino na taj način može dokučiti cijelu Riječ i sve istine i biti u potpunosti spašen. Drugo će utjelovljenje biti dovoljno da odagna čovjekove grijehe i u potpunosti ga očisti. Tako će, sa drugim utjelovljenjem, cjelokupno Božje djelo u tijelu biti privedeno kraju, a značaj Božjeg utjelovljenja bit će potpun. Od tada će Božje djelo u tijelu biti u potpunosti dovršeno. Nakon ovog drugog utjelovljenja, On se neće po treći put utjeloviti radi Svojeg djela. Budući da će cjelokupno Njegovo upravljanje biti privedeno kraju, utjelovljenje u posljednjim danima zadobit će u cijelosti narod koji je On izabrao, a ljudski rod će u posljednjim danima biti klasificiran prema vrstama. Bog više neće vršiti djelo spasenja, niti će se vraćati u tijelo zarad obavljanja bilo kojeg drugog djela. Tijekom obavljanja djela u posljednjim danima, moć riječi je veća od moći znamenja i čuda, a autoritet riječi nadmašuje autoritet znamenja i čuda. Riječju se razotkrivaju sve iskvarene naravi, duboko zakopane u srcima ljudi. Ne postoji način na koji bi ih ti mogao sâm otkriti. Kad one budu razotkrivene putem riječi, sasvim prirodno ćeš ih otkriti; morat ćeš ih priznati i bit ćeš u potpunosti uvjeren u njih. Zar to nije autoritet riječi? Ovo je rezultat koji se postiže današnjim djelovanjem riječi. Ne može se, dakle, iscjeljivanjem bolesti i istjerivanjem demona čovjek u cijelosti izbaviti iz svojih grijeha, niti ga je moguće upotpuniti prikazivanjem znamenja i čuda. Autoritet koji iscjeljuje bolesti i istjeruje demone čovjeku jedino može podariti milost, ali ljudsko tijelo je i dalje od Sotone, a iskvarena sotonska narav se i dalje zadržava u čovjeku. Drugim riječima, ono što nije pročišćeno i dalje pripada grijehu i prljavštini. Tek nakon što posredstvom riječi bude očišćen, čovjek može biti od Boga zadobiven i osvećen. Kad su iz čovjeka bili istjerani demoni, a on bio otkupljen, to je značilo samo da je čovjek istrgnut iz ruku Sotone i vraćen Bogu. Međutim, ukoliko ga Bog ne pročisti ili ne promijeni, čovjek će ostati iskvaren. Čovjek u sebi i dalje nosi prljavštinu, protivljenje i buntovnost; čovjek se Bogu vratio samo kroz Njegovo otkupljenje, ali još uvijek ne zna baš ništa o Bogu i još uvijek je spreman opirati Mu se i izdati Ga. Prije no što je čovjek otkupljen, u njemu su već bili usađeni mnogi Sotonini otrovi, tako da, nakon što ga je Sotona tisućama godina kvario, u sebi ima prirodu koja se opire Bogu. Stoga, kada je čovjek otkupljen, to nije ništa više nego slučaj otkupljenja. To jest, čovjek je otkupljen po visokoj cijeni, ali otrovna priroda u njemu nije eliminirana. Čovjek koji je u toj mjeri prljav mora biti podvrgnut promjeni prije no što postane dostojan služenja Bogu. Posredstvom ovog djela suda i grdnje, čovjek će u potpunosti spoznati svoju prljavu i iskvarenu bit, te će se moći u cijelosti promijeniti i biti pročišćen. Jedino na taj način čovjek može postati dostojan povratka pred Božje prijestolje. Cjelokupno današnje djelo vrši se da bi čovjek bio pročišćen i da bi se promijenio; kroz sud i grdnju riječima, kao i kroz pročišćenje, čovjek može odbaciti svoju iskvarenost i biti pročišćen. Umjesto da ovu fazu promatramo kao spasenje, prikladnije bi bilo reći da se radi o djelu očišćenja. Ovo je, u stvari, djelo osvajanja, a ujedno predstavlja i drugu etapu djela spasenja. Kroz sud i grdnju riječju, čovjek dolazi do toga da ga Bog zadobiva, a kroz pročišćenje, sud i razotkrivanje putem riječi, u cijelosti se razotkrivaju sve nečistoće, predodžbe, motivi i osobne nade u čovjekovom srcu. Iako je čovjek otkupljen, a njegovi grijesi oprošteni, to se može samo promatrati kao da se Bog ne sjeća čovjekovih prijestupa i da prema njemu ne postupa u skladu s njegovim prijestupima. Ukoliko, međutim, čovjek, koji živi u tijelu od krvi i mesa nije oslobođen grijeha, on samo može nastaviti griješiti, beskrajno razotkrivajući svoju iskvarenu sotonsku narav. Život koji čovjek živi upravo je takav beskrajni ciklus sagrešenja i dobivanja oprosta. Većina ljudi danju griješi, a uvečer se ispovijeda. Na taj način, iako će žrtva za grijeh za čovjeka zauvijek biti djelotvorna, ona ga neće moći izbaviti iz grijeha. Djelo spasenja dovršeno je samo polovično, jer čovjek još uvijek posjeduje iskvarenu narav. Primjerice, kad su ljudi shvatili da su potomci Moaba, oni su iznijeli riječi pritužbe, prestali su tragati za životom i postali su krajnje negativni. Zar ovo nije pokazatelj da čovječanstvo još uvijek nije u stanju u potpunosti predati se Božjoj vlasti? Nije li upravo to njihova iskvarena sotonska narav? Dok nisi bio izložen grdnji, dizao si ruke više od svih ostalih, čak više i od Isusa. Glasno si uzvikivao: „Budi ljubljeni sin Božji! Budi Božja uzdanica! Prije ćemo umrijeti nego se Sotoni pokloniti! Ustani protiv starog Sotone! Ustani protiv velikog crvenog zmaja! Dabogda veliki crveni zmaj bijedno pao s vlasti! Dabogda nas Bog upotpunio!” Uzvici tvoji bili su od svih glasniji. Ali, onda je nastupilo vrijeme grdnje i ljudska se iskvarena narav još jedanput razotkrila. Utihnuli su tada njihovi uzvici i njihova je riješenost zakazala. Takva je iskvarenost čovjekova; ona zadire dublje od grijeha, Sotona ju je posadio i ona je u čovjeku duboko ukorijenjena. Čovjeku nije lako postati svjestan svojih grijeha; on nema načina prepoznati vlastitu, duboko ukorijenjenu prirodu, te se mora osloniti na sud putem riječi da bi to postigao. Jedino će se tako, od tog trenutka, čovjek moći postupno mijenjati. U prošlosti je čovjek tako vikao, jer nije razumio svoju urođenu iskvarenu narav. To su nečistoće koje postoje u čovjeku. Tijekom toliko dugog razdoblja suda i grdnje, čovjek je živio u napetom ozračju. Zar sve to nije posredstvom riječi ostvareno? Nisi li i ti iz sveg glasa zavapio uoči kušnje služitelja? „Zakoračite u kraljevstvo! Svi koji prihvate ovo ime ući će u kraljevstvo! Svi će imati udjela u Bogu!” Kad je kušnja služitelja započela, nisi više vapio. Na samom početku, svi su zavapili: „O, Bože! Gdje god me postaviš, podčinit ću se Tvoj orkestraciji.” Pročitavši riječi Božje: „Tko će biti Moj Pavao?”, ljudi rekoše: „Ja sam voljan!” Zatim vidješe riječi: „A što je sa vjerom Jobovom?” i rekoše: „Voljan sam vjeru Jobovu primiti na sebe. Molim Te, Bože, iskušaj me!” Kad je nastupila kušnja služitelja, istog trenutka svi su popadali i jedva su mogli ponovo ustati. Nakon toga su, malo po malo, nečistoće iz srca njihovih postepeno nestajale. Zar se to nije postiglo riječju? Dakle, ono što ste danas iskusili jesu rezultati postignuti riječju, koji su čak i veći od onih koje je Isus postigao predočavanjem znamenja i čuda. Slava Božja i autoritet Boga Samoga koje vidiš, ne pokazuju se samo kroz raspeće, iscjeljenja bolesti i izgona demona, već ponajviše kroz sud Njegove riječi. To je pokazatelj da se autoritet i sila Božja ne ogledaju samo u prikazivanju znamenja, iscjeljivanju bolesti i izgonu demona, već da se sudom riječi Božje može bolje predstaviti Božji autoritet i razotkriti Njegova svemoć.

Ono što je čovjek sada postigao – njegov sadašnji rast, znanje, ljubav, odanost, pokornost i pronicljivost – to su rezultati postignuti kroz sud riječi. To što si u stanju biti odan i što čvrsto stojiš na nogama do današnjeg dana, ostvareno je posredstvom riječi. Sada čovjek vidi da je djelo utjelovljenog Boga doista izvanredno, te da u njemu ima mnogo toga što čovjek ne može postići, a to su otajstva i čuda. Stoga su se mnogi pokorili. Neki se od dana svojeg rođenja nisu pokorili nijednom ljudskom biću, ali se danas, ugledavši Božje riječi, u potpunosti pokoravaju a da toga nisu ni svjesni, i pri tom se ne upuštaju u detaljne analize, niti govore išta drugo. Čovječanstvo je palo pred riječju i ničice leži pod sudom riječi. Kad bi se Duh Božji čovjeku neposredno obratio, čitavo čovječanstvo bi se podčinilo tom glasu, palo bi bez riječi razotkrivanja, slično kao što je Pavao na putu za Damask pao na zemlju obasjan svjetlošću. Kad bi Bog nastavio na ovaj način djelovati, čovjek nikada ne bi mogao, posredstvom suda riječi, spoznati svoju iskvarenost i tako postići spasenje. Samo putem utjelovljenja, Bog Svojim riječima može osobno doprijeti do uha svakog ljudskog bića, kako bi svi koji imaju uši mogli čuti Njegove riječi i primiti Njegovo djelo suda posredstvom riječi. Jedino na ovaj način se rezultat postiže posredstvom riječi Božje, a ne pojavljivanjem Duha koji bi čovjeka primorao da Mu se iz straha pokori. Samo putem ovog praktičnog, a ipak izvanrednog djela, može se u potpunosti razotkriti čovjekova stara narav, godinama skrivana duboko u njemu, kako bi je čovjek mogao prepoznati i promijeniti. Sve ove stvari su praktično djelo utjelovljenog Boga, kojim On, govoreći i provodeći sud na praktičan način, postiže rezultate suđenja čovjeku putem riječi. U tome je autoritet utjelovljenog Boga i značaj Božjeg utjelovljenja. To je učinjeno da bi se otkrio autoritet utjelovljenog Boga, da bi se otkrili rezultati postignuti djelom riječi, te da bi se otkrilo da je Duh došao u tjelesnom obliku i Svoj autoritet demonstrira kroz suđenje čovjeku putem riječi. Mada Njegovo tijelo ima vanjski oblik običnog i normalnog ljudskog bića, upravo rezultati koje Svojim riječima postiže pokazuju čovjeku da je On pun autoriteta, da je On Sâm Bog i da su Njegove riječi izraz Boga Samoga. Time se čitavom ljudskom rodu pokazuje da je On Sâm Bog, da je On Sâm utjelovljeni Bog, da Njega nitko ne smije vrijeđati i da nitko ne može nadmašiti Njegov sud putem riječi, te da nikakva sila tame ne može nadjačati Njegov autoritet. Čovjekovo pokoravanje Njemu je u potpunosti posljedica toga što je On utjelovljena Riječ, sve je to posljedica Njegova autoriteta i Njegova suda putem riječi. Djelo učinjeno Njegovim utjelovljenim tijelom predstavlja autoritet koji On posjeduje. On se utjelovljuje zato što tijelo također može posjedovati autoritet, i u stanju je Svoje djelo među ljudima izvršiti na praktičan način, tako da ono čovjeku bude vidljivo i opipljivo. Ovo je djelo neusporedivo praktičnije od djela koje neposredno čini Duh Božji, koji ima sav autoritet i čiji su rezultati isto tako očiti. To je zato što Božje utjelovljeno tijelo može govoriti i djelovati na praktičan način. Vanjski oblik Njegova tijela nema nikakav autoritet i čovjek mu može pristupiti, dok Njegova suština posjeduje autoritet, ali taj autoritet nitko ne može vidjeti. Dok On govori i djeluje, čovjek nije u stanju otkriti postojanje Njegova autoriteta, što Bogu olakšava obavljanje Svog praktičnog djela. Sve ovo praktično djelovanje može donijeti rezultate. Mada nitko od ljudi ne shvaća da On posjeduje autoritet i da Ga se ne smije vrijeđati, niti vidi Njegov gnjev, On željene rezultate Svojih riječi postiže Svojim prikrivenim autoritetom, Svojim skrivenim gnjevom i Svojim riječima koje kazuje otvoreno. Čovjek, drugim riječima, biva potpuno uvjeren tonom Njegova glasa, strogošću Njegova govora i svom mudrošću Njegovih riječi. Na taj se način čovjek pokorava riječi utjelovljenog Boga koji, naizgled, nema nikakav autoritet, čime se ispunjava Božji cilj spasenja čovjeka. Ovo je još jedan vid očitovanja značaja Njegova utjelovljenja, koji se ogleda u govorenju na praktičniji način i dopuštanju da stvarnost Njegovih riječi utječe na čovjeka, kako bi čovjek mogao svjedočiti o snazi Božje riječi. Prema tome, da ovo djelo nije učinjeno putem utjelovljenja, njime se ne bi ostvarili nikakvi rezultati i ono ne bi moglo grešnim ljudima donijeti potpuno spasenje. Da se Bog nije utjelovio, On bi ostao samo Duh, kojeg čovjek ne može ni vidjeti, ni opipati. Budući da je čovjek stvorenje od krvi i mesa, on i Bog pripadaju dvama različitim svjetovima i drugačiji su po svojoj prirodi. Božji je Duh u neskladu s čovjekom koji je od krvi i mesa, te stoga, jednostavno, nema načina da se između njih uspostave odnosi, da i ne spominjemo čovjekovu nesposobnost da se pretvori u duha. Budući da je tako, Božji Duh mora postati stvoreno biće kako bi Bog vršio Svoje prvobitno djelo. Bog se može uzdignuti do najvećih visina, ali i poniziti se tako što će postati ljudsko stvorenje, djelovati među ljudima i živjeti u njihovu okruženju, dok se čovjek, s druge strane, ne može uzdignuti u visine i postati duhom, a još manje spustiti se na najniže mjesto. Upravo zato se Bog mora utjeloviti kako bi izvršio Svoje djelo. Po tom istom principu, tijekom prvog utjelovljenja samo je Božje utjelovljeno tijelo moglo otkupiti čovjeka putem Njegova raspeća, dok Duh Božji ni na koji način ne bi mogao zarad čovjeka biti razapet na križ kao žrtva za grijeh. Bog se je mogao izravno utjeloviti kako bi zarad čovjeka poslužio kao žrtva za grijeh, ali čovjek se nije mogao izravno vinuti u nebo kako bi preuzeo žrtvu za grijeh, koju je Bog za njega bio pripremio. Zbog toga je bilo jedino moguće zamoliti Boga da nekoliko puta otrči gore-dolje između neba i zemlje, umjesto da se čovjek uznese na nebo zarad spasenja, jer je čovjek već bio pao i, povrh toga, jednostavno nije mogao uzaći na nebo, a još manje dobiti žrtvu za grijeh. Stoga je bilo neophodno da Isus siđe među ljude i osobno izvrši djelo koje čovjek, jednostavno, nije mogao izvršiti. Svako Božje utjelovljenje izvršeno je iz krajnje nužde. Da je bilo koja od faza mogla biti izvršena neposredno od strane Duha Božjeg, On se ne bi izlagao poniženju koje sa sobom nosi utjelovljenje.

U ovoj, završnoj fazi djela, rezultati se postižu posredstvom riječi. Putem riječi čovjek uspijeva dokučiti mnoga otajstva, kao i djela koja je Bog činio tijekom prijašnjih naraštaja; putem riječi Duh Sveti prosvjetljuje čovjeka; putem riječi čovjek uspijeva razumjeti otajstva koja prošli naraštaji nikad ranije nisu razotkrili te djela proroka i apostola iz davno prošlih vremena i načela po kojima su oni djelovali; putem riječi čovjek uspijeva shvatiti i narav Boga Samoga, vlastiti bunt i otpor, te spoznati svoju bit. Kroz sve ove faze djela i kroz sve izgovorene riječi, čovjek upoznaje djelo Duha, djelo koje izvršava Božje utjelovljeno tijelo i, povrh toga, cjelokupnu narav Njegovu. I tvoje poznavanje Božjeg djela upravljanja tijekom šest tisuća godina također je stečeno posredstvom riječi. Nisu li i spoznaja tvojih nekadašnjih predodžbi i to što si ih uspio ostaviti po strani također postignuti putem riječi? U prethodnoj je fazi Isus činio znamenja i čuda, ali u ovoj fazi nema nikakvih znamenja, niti čuda. Nisi li i do svojeg razumijevanja razloga zbog kojih Bog više ne čini znamenja i čuda došao putem riječi? Prema tome, riječi izgovorene tijekom ove faze nadmašuju djelo koje su činili apostoli i proroci minulih pokoljenja. Čak ni proročanstvima koja su proroci kazivali ne bi mogao biti ostvaren ovaj rezultat. Proroci su kazivali samo proročanstva, govorili o onome što će se u budućnosti zbivati, ali ne i o djelu koje je Bog u to vrijeme želio učiniti. Nisu govorili da bi usmjeravali živote ljudi, darivali istinu ljudskom rodu ili im otkrili otajstva, a ponajmanje da bi ljudima darivali život. U riječima rečenim u ovoj fazi ima istine i pretkazanja, ali one uglavnom služe da čovjeku podare život. Sadašnje se riječi razlikuju od pretkazanja proroka. Svrha ove faze djela jeste život čovjekov i promjena njegove životne dispozicije, a ne proricanje. Prvu fazu činilo je djelo Jahve: trebalo je da Njegovo djelo čovjeku utre put ka obožavanju Boga na zemlji. Bilo je to djelo početka, kojim se tražilo izvorište obavljanja djela na zemlji. U to je vrijeme Jahve Izraelce podučavao da svetkuju šabat, poštuju svoje roditelje i žive jedni s drugima u miru. To je tako bilo zato što ljudi tog vremena nisu shvaćali što je to što čovjeka čini čovjekom, niti su razumijevali kako trebaju živjeti na zemlji. Stoga je bilo nužno da On u ovoj prvoj fazi djela usmjeri ljude kako da žive. Ništa od onoga što im je Jahve kazivao nije ranije bilo poznato ljudima, niti su se oni time odlikovali. U to je vrijeme Bog uzdigao mnoge proroke kako bi kazivali proročanstva, a svi su oni to činili pod vodstvom Jahve. To je, jednostavno, bila jedna od stavki u Božjem djelu. Bog se u prvoj fazi nije utjelovio, te je stoga svim plemenima i narodima uputstva davao preko proroka. Kad je Isus u Svoje vrijeme obavljao djelo, On nije toliko govorio kao što to danas čini. Ova faza djela riječi u posljednjim danima nikad ranije nije bila učinjena, tijekom minulih doba i naraštaja. Iako su Izaija, Daniel i Ivan govorili mnoga proročanstva, njihova su proročanstva bila sasvim drugačija od riječi koje se danas izgovaraju. Ono što su oni kazivali bila su samo proročanstva, ali riječi koje se danas govore to nisu. Ako bih sve ovo što sada govorim pretočio u proročanstva, biste li ih mogli razumjeti? Ako bismo pretpostavili da se ono o čemu sam govorio odnosi na stvari koje će se desiti tek pošto Ja odem, kako bi ti to onda mogao shvatiti? Djelo riječi nikada nije učinjeno u vrijeme Isusa, niti u Dobu zakona. Možda će netko reći: „Nije li i Jahve također govorio riječi u vrijeme Njegova djela? Zar nije i Isus, pored iscjeljivanja bolesti, izgona demona i predočavanja znamenja i čuda, također govorio riječi u vrijeme Svojeg djelovanja?” Među stvarima koje su izrečene postoje razlike. U čemu je bila bit riječi koje je govorio Jahve? On je samo usmjeravao ljude kako da žive svoj život na zemlji, pri tom se ne dotičući duhovnih stvari u životu. Zašto se kaže da je Jahve govorio da bi ljudima iz svih krajeva davao upute? Izraz „davati upute” znači eksplicitno saopćavati i izravno zapovijedati. On čovjeka nije opskrbljivao životom, već ga je, jednostavno, uzimao za ruku i podučavao kako da Ga se boji, bez suvišnih parabola. Djelo koje je Jahve učinio u Izraelu nije se sastojalo u orezivanju ili discipliniranju čovjeka, niti u donošenju suda i grdnje, već u usmjeravanju čovjeka. Jahve je Mojsiju zapovijedao da svojem narodu kaže da u pustinji skuplja manu. Svako jutro, prije svanuća, trebalo je da skupe taman toliko mane koliko će toga dana pojesti. Manu nije bilo moguće sačuvati za naredni dan, jer bi postala pljesniva. On ljudima nije držao predavanja, niti je razotkrivao njihovu prirodu, njihove misli i ideje. On ljude nije mijenjao, već ih je usmjeravao u tome kako trebaju živjeti. Ljudi toga vremena bili su nalik djeci – ništa nisu shvaćali i mogli su činiti samo osnovne mehaničke pokrete, te je stoga Jahve samo uveo zakone kojima će rukovoditi mnoštvom.

Da bi širio rad na evanđelju tako da svi koji iskrenim srcem tragaju mogu steći znanje o djelu koje se danas izvršava i da u to budu potpuno uvjereni, ti moraš jasno razumjeti pravu priču, bit i značaj djela obavljenog u svakoj fazi. Čini to tako da drugi ljudi, slušajući tvoj razgovor u zajedništvu, razumiju djelo Jahve i Isusa, a ponajviše da shvate cjelokupno djelo koje Bog danas izvršava, kao i veze i razlike između tri faze Božjeg djela. Čini to tako da, nakon što završe sa slušanjem, drugi shvate da ove tri faze ne ometaju jedna drugu, već da sve one predstavljaju djelo jednog te istog Duha. Iako Oni djeluju u različitim dobima, iako je sadržaj djela koje obavljaju različit, iako izgovaraju različite riječi, načela po kojima Oni djeluju istovjetna su. Ovo su najuzvišenije vizije koje svi ljudi koji slijede Boga trebaju razumjeti.