Narav Božja je tema koja svima djeluje jako apstraktno i koju, štoviše, nije lako prihvatiti, jer se Njegova narav razlikuje od osobnosti ljudskog bića. Bog također ima Svoja osjećanja radosti, bijesa, tuge i sreće, ali se ta osjećanja razlikuju od ljudskih emocija. Sam Bog ima Svoje odlike i biće. Sve ono što On izražava i otkriva predstavlja Njegovu vlastitu bit i Njegov vlastiti identitet. Ove odlike i ovo biće, kao i ova bit i ovaj identitet, jesu stvari koje ne može zamijeniti nijedan čovjek. Njegova narav obuhvaća Njegovu ljubav prema čovječanstvu, utjehu za čovječanstvo, mržnju prema čovječanstvu i, čak ponajviše, temeljno razumijevanje čovječanstva. Osobnost čovjeka, međutim, može uključivati veselost, živahnost ili bezosjećajnost. Božja narav je ono što posjeduje Vladar svih stvari i živih bića, to je ono što posjeduje Gospodar stvaranja. Njegova narav predstavlja čestitost, moć, plemenitost, veličanstvo i, iznad svega, nadmoć. Njegova je narav simbol vlasti, simbol svega što je pravedno, simbol svega što je lijepo i dobro. Štoviše, Njegova narav je simbol neranjivosti od pobjede ili napada tame ili bilo kakve neprijateljske sile, kao i simbol neranjivosti od uvrede (i nepodnošenje uvrede) od bilo kojeg stvorenog bića. Njegova je narav simbol najviše sile. Nijedna osoba ili osobe ne mogu niti smiju ometati Njegovo djelo ili Njegovu narav. Osobnost čovjeka, pak, samo je puki simbol blage nadmoći čovjeka nad zvijerima. Čovjek, sam po sebi, nema vlast, nema samostalnost, kao ni mogućnost sebe nadići, već je po svojoj biti onaj koji drhti od straha, prepušten na milost i nemilost svih vrsta ljudi, događaja i stvari. Radost Božja nastaje uslijed postojanja i pojave pravednosti i svjetla, zbog uništenja tame i zla. On uživa u donošenju svjetlosti i lijepog života čovječanstvu. Njegova je radost pravedna radost, simbol postojanja svega pozitivnog i, čak ponajviše, simbol dobrobiti. Gnjev Božji nastaje zbog štete koju postojanje i ometanje pravde donose Njegovom čovječanstvu, zbog postojanja zla i tame, zbog postojanja stvari koje istiskuju istinu i ponajviše, zbog postojanja stvari koje se protive onome što je dobro i lijepo. Njegov gnjev je simbol prestanka postojanja svih negativnih stvari, i povrh toga, simbol Njegove svetosti. On tuguje zbog čovječanstva, u koje On polaže nadu, ali koje je zapalo u tamu, kao i zbog toga što djelo koje On čini nad čovjekom ne ispunjava Njegove namjere, jer čovječanstvo koje On voli ne može cijelo živjeti u svjetlosti. On osjeća tugu zbog nedužnog čovječanstva, zbog poštenog ali neukog čovjeka, i zbog čovjeka koji je dobar ali koji nema vlastite stavove. Njegova je tuga simbol Njegove dobrote i Njegove milosti, simbol ljepote i ljubaznosti. Njegova sreća, naravno, potječe od Njegove pobjede nad neprijateljima i od zadobivanja čovjekove poštene namjere. Povrh toga, ona proizlazi iz protjerivanja i uništavanja svih neprijateljskih sila, i iz lijepog i mirnog života koje čovječanstvo dobiva. Sreća Božja drugačija je od radosti čovječje; ona, za razliku od nje, podsjeća na ubiranje zrelih plodova, osjećaj veći čak i od radosti. Njegova sreća je simbol čovječanstva koje se, od sada pa zanavijek, oslobađa patnje i simbol ulaska čovječanstva u svijet prepun svjetlosti. S druge strane, kod čovjeka se sve emocije javljaju radi njegovih vlastitih interesa, a ne zbog pravednosti, svjetlosti ili nečega što je lijepo, a ponajmanje zbog milosti koju daruje Nebo. Čovjekove emocije su sebične i pripadaju svijetu tame. One ne nastaju radi volje, a još manje radi plana Božjeg, pa se stoga o čovjeku i o Bogu nikada ne može govoriti istovremeno. Bog je vječno nadmoćan i častan, dok je čovjek vječno prizeman i bezvrijedan. To je zato što Bog vječno posvećuje Sebe čovječanstvu i daje Se za čovječanstvo; dok čovjek vječno traži i trudi se samo radi sebe. Bog se vječno muči radi opstanka čovječanstva, dok čovjek, nasuprot tome, nikada ničim ne doprinosi pravednosti niti svjetlosti, a čak i ako čovjek privremeno uloži trud, taj trud ne može izdržati nijedan udarac, jer taj čovjekov trud uvijek je radi njega samog, a ne radi drugih. Čovjek je vječno sebičan, dok je Bog vječno nesebičan. Bog je izvor svega pravednog, dobrog i lijepog, dok je čovjek taj koji uspijeva izraziti svu ružnoću i zlo. Bog nikada neće promijeniti pravednost i ljepotu Svoje biti, dok čovjek može u svakom trenutku i u svakoj situaciji izdati pravednost i udaljiti se od Boga.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Veoma je važno razumjeti Božju narav.