Iako je Božje upravljanje dubokoumno, ono nije izvan čovjekova poimanja. To je zato što je cjelokupno Božje djelo povezano s Njegovim upravljanjem i Njegovim djelom spasenja čovječanstva i tiče se života, življenja i odredišta čovječanstva. Može se reći da je djelo koje Bog čini nad ljudima i među ljudima veoma praktično i smisleno. Čovjek ga može vidjeti i doživjeti i ono je daleko od nečeg apstraktnog. Ako čovjek nije u stanju prihvatiti sva djela koja Bog čini, kakav je onda značaj Njegova djela? I kako takvo upravljanje može dovesti do čovjekova spasenja? Mnogi koji slijede Boga mare jedino za to kako da dobiju blagoslove ili izbjegnu kataklizmu. Na prvi spomen Božjeg djela i upravljanja oni utihnu i izgube svaki interes. Misle da razumijevanje takvih zamornih pitanja neće unaprijediti njihov život niti im donijeti bilo kakvu korist. Samim tim, iako su čuli informaciju o Božjem upravljanju, pristupaju joj na neozbiljan način. Ne vide to kao nešto dragocjeno što treba prihvatiti, a još manje ga razumiju primajući to kao dio svojeg života. Svrha zbog koje ovi ljudi slijede Boga je vrlo jednostavna, a to je zbog jednog jedinog cilja: da prime blagoslove. Ovi se ljudi ne žele zamarati obraćanjem pažnje na bilo što drugo što se ne odnosi na taj cilj. Za njih nema opravdanijeg cilja od vjere u Boga zarad primanja blagoslova – to je suštinska vrijednost njihove vjere. Ako nešto ne doprinosi tom cilju, oni ostaju potpuno ravnodušni. To je slučaj s većinom ljudi koji danas vjeruju u Boga. Njihov cilj i namjera djeluju opravdano jer, kako vjeruju u Boga, tako se i daju za Boga, posvećuju se Bogu i obavljaju svoju dužnost. Odriču se mladosti, napuštaju obitelj i karijeru, pa čak i provode godine daleko od doma zaokupljeni nečim. Zarad svojeg krajnjeg cilja mijenjaju vlastite interese, svoj pogled na život, pa čak i smjer kojem teže; ne mogu, međutim, promijeniti cilj svoje vjere u Boga. Oni jure unaokolo zarad upravljanja vlastitim aspiracijama; bez obzira na to koliko je put dugačak i na to koliko nevolja i prepreka ima na putu, oni ostaju uporni i ne boje se smrti. Kakva ih sila tjera da nastave biti posvećeni na ovaj način? Je li to njihova savjest? Je li to njihov velik i plemenit karakter? Je li to njihova odlučnost da se do samog kraja bore sa silama zla? Je li to njihova vjera da svjedoče o Bogu bez traženja nagrade? Je li to njihova odanost u smislu da su spremni odreći se svega kako bi ispunili Božju volju? Ili je to njihov duh posvećenosti da se uvijek odriču ekstravagantnih osobnih zahtjeva? To da netko tko nikad nije razumio djelo Božjeg upravljanja svejedno daje toliko, to je jednostavno pravo čudo! Zasad nemojmo raspravljati o tome koliko su ti ljudi dali. Njihovo ponašanje, međutim, itekako zavređuje našu analizu. Osim prednosti koje su toliko usko povezane s njima, postoje li još neki razlozi zbog kojih bi ljudi koji nikad ne razumiju Boga toliko mnogo za Njega dali? U tome otkrivamo problem koji ranije nije bio ustanovljen: čovjekov odnos s Bogom zasnovan je samo na golim osobnim interesima. To je odnos između primaoca i davaoca blagoslova. Jednostavno rečeno, to je odnos zaposlenika i poslodavca. Zaposlenik naporno radi samo da bi primio nagrade koje mu daje poslodavac. U takvom odnosu utemeljenom na interesu nema srodničke naklonosti, već samo transakcija. Nema pružanja ili primanja ljubavi, već samo milostinja i milosrđe. Nema razumijevanja, samo bespomoćno prigušeno ogorčenje i obmana. Nema bliskosti, već samo nepremostiv ponor. Sad kad su stvari došle do te točke, tko može preokrenuti takav tijek? I koliko je ljudi sposobno istinski razumjeti koliko je ovaj odnos postao užasan? Vjerujem da kad ljudi utonu u radost blagoslovljenosti, nitko ne može zamisliti koliko je takav odnos s Bogom sramotan i neugledan.

Najtužnija stvar u vezi s ljudskom vjerom u Boga jest to što čovjek provodi vlastito upravljanje usred Božjeg djela, a pritom ne obraća pažnju na Božje upravljanje. Čovjekov najveći neuspjeh leži u tome što čovjek, dok se nastoji pokoriti Bogu i štovati Ga, gradi vlastito idealno odredište i smišlja kako primiti najveći blagoslov i najbolje odredište. Čak i ako netko razumije koliko je žalostan, odvratan i patetičan, koliko je njih spremno napustiti svoje ideale i nade? A tko je u stanju zaustaviti vlastite korake i prestati praviti planove za sebe? Bogu su potrebni oni koji će blisko surađivati s Njim kako bi dovršili Njegovo upravljanje. Njemu trebaju oni koji će Mu se pokoriti tako što će sav svoj um i tijelo posvetiti djelu Njegova upravljanja. Njemu ne trebaju ljudi koji svaki dan pružaju ruke da od Njega prose, a još manje oni koji daju malo pa čekaju da budu nagrađeni. Bog prezire one koji daju oskudan doprinos i onda žive od stare slave. On mrzi one hladnokrvne ljude koji s ogorčenjem gledaju na djelo Njegova upravljanja i jedino žele pričati o odlasku na nebo i stjecanju blagoslova. Još više su mu mrski oni koji iskorištavaju priliku koju im pruža djelo koje On čini spašavanjem čovječanstva. To je zato što ovi ljudi nikad nisu marili za ono što Bog želi postići i steći djelom Svojeg upravljanja. Njima je jedino bitno to kako mogu iskoristiti priliku koju pruža Božje djelo da bi dobili blagoslove. Oni nisu obzirni prema Božjem srcu jer su potpuno zaokupljeni vlastitim izgledima i sudbinom. Oni koji s ogorčenjem gledaju na djelo Božjeg upravljanja i koje ni najmanje ne zanima kako Bog spašava čovječanstvo, kao ni Njegove namjere, čine isključivo ono što im je drago na način koji je odvojen od djela Božjeg upravljanja. Njihovo ponašanje Bog ne pamti niti odobrava – a kamoli da Bog na njega gleda blagonaklono.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Dodatak 3: Čovjek se može spasiti samo usred Božjeg upravljanja.