Budući da uvijek postoje nova zbivanja u Božjem djelu, neka djela postaju stara i zastarjela kako nastaju nova djela. Različite vrste djela, stara i nova, nisu međusobno proturječna, već se dopunjavaju, pri čemu svaki korak slijedi iz prethodnog. Budući da postoje nova djela, stara naravno moraju biti uklonjena. Na primjer, neke od davno uspostavljenih praksi i uobičajenih ljudskih izreka, zajedno s čovjekovim dugogodišnjim iskustvom i učenjima, stvorile su u njegovu umu svakakve vrste i oblike predodžbi. To što Bog tek treba čovjeku otkriti Svoje pravo lice i suštinsku narav, zajedno s dugogodišnjim širenjem tradicionalnih teorija iz drevnih vremena, još je više doprinijelo njegovom oblikovanju takvih predodžbi. Može se reći da je tijekom čovjekove vjere u Boga, utjecaj raznih predodžbi kod ljudi doveo do stalnog oblikovanja i razvoja svakojakih pojmovnih shvaćanja Boga. Zbog toga su mnogi religiozni ljudi koji služe Bogu postali Njegovi neprijatelji. Prema tome, što su ljudske religijske predodžbe jače, to se više suprotstavljaju Bogu, i to su ljudi sve veći neprijatelji Božji. Djelo Božje uvijek je novo i nikad nije staro. Ono nikad ne prerasta u doktrinu, već se neprestano mijenja i u većoj ili manjoj mjeri obnavlja. Takav način djelovanja izraz je suštinske naravi Samog Boga. To je također suštinsko načelo Božjeg djela, te jedno od sredstava pomoću kojih On upravlja. Da Bog nije djelovao tako, čovjek se ne bi promijenio, niti bi Ga mogao spoznati, a Sotona ne bi bio pobijeđen. Tako se u Njegovom djelu stalno javljaju promjene koje su naizgled slučajne, ali su zapravo periodične. Međutim, način na koji čovjek vjeruje u Boga sasvim je drugačiji. On se drži starih, ustaljenih doktrina i sustava, a što su oni stariji to su mu prihvatljiviji. Kako bi budalasti ljudski um, nepopustljiv poput kamena, mogao prihvatiti toliko nedokučivih novih djela i riječi Božjih? Čovjek se gnuša Boga koji je uvijek nov i nikad nije star; sviđa mu se jedino stari Bog koji je drevan, sjedokos i zaglavljen na jednom mjestu. Tako je čovjek, zato što Bog i čovjek imaju različite sklonosti, postao Božji neprijatelj. Mnoge od ovih proturječnosti postoje i danas, u vrijeme kada Bog sprovodi novo djelo gotovo šest tisuća godina. Za njih, dakle, nema lijeka. Možda je to zbog tvrdoglavosti čovjeka ili neprikosnovenost Božjih upravnih uredbi za sve ljude – ali ti se svećenici i svećenice još uvijek uporno drže pljesnivih starih knjiga i papira, dok Bog nastavlja Svoje nedovršeno djelo upravljanja kao da je sam. Iako te proturječnosti čine Boga i čovjeka neprijateljima, do te mjere da su čak nerješive, Bog na njih ne obraća pozornost, kao da istodobno i postoje i ne postoje. Čovjek se, međutim, još drži svojih uvjerenja i predodžbi, te ih nikada ne otpušta. Ipak, jedno je očigledno: iako čovjek ne odstupa od svojeg gledišta, Božje noge uvijek su u pokretu i On uvijek mijenja Svoje stanovište ovisno o okruženju. Naposljetku, čovjek je taj koji će biti poražen bez borbe. Bog je, međutim, najveći neprijatelj svih svojih poraženih neprijatelja, ali je također i pobornik ljudskog roda, kako poraženih tako i neporaženih ljudi. Tko se može natjecati s Bogom i pobijediti ga? Čovjekove predodžbe naizgled potiču od Boga jer su mnoge začete kao ishod Božjeg djela. Međutim, Bog ne oprašta čovjeku zbog toga, niti ga, štoviše, nagrađuje što proizvodi seriju za serijom proizvoda „za Boga”, kao rezultat Božjeg djela koji su izvan Njegovog djela. Umjesto toga, On je krajnje zgrožen čovjekovim predodžbama i starim, pobožnim uvjerenjima, i nema čak ni namjeru priznati datum njihovog prvog pojavljivanja. On uopće ne prihvaća da su sve te predodžbe uzrokovane Njegovim djelom, jer ljudske predodžbe šire ljudi. Njihov izvor su čovjekove misli i um – ne Boga, već Sotone. Božja namjera oduvijek je bila da Njegovo djelo bude novo i živo, a ne staro i mrtvo, a ono u što bi On htio da čovjek vjeruje mijenja se u skladu s dobom i razdobljem i nije vječno i nepromjenjivo. To je zato što je On Bog koji čini da čovjek živi i bude nov, a ne đavao koji čini da čovjek umre i bude star. Zar još uvijek ne shvaćate to? Imaš predodžbe o Bogu i ne možeš ih otpustiti zbog zatvorenosti uma. To nije zato što Božje djelo ima premalo smisla, niti zato što se razlikuje od čovjekovih želja, niti je, štoviše, zbog toga što Bog uvijek zanemaruje svoje dužnosti. Ne možeš otpustiti svoje predodžbe jer ti nedostaje poslušnosti, jer nimalo ne nalikuješ stvorenom biću, a ne zato što ti Bog to otežava. Ti si uzrok svemu tome i to nema nikakve veze s Bogom. Za svu patnju i nesreću kriv je jedino čovjek. Božje misli uvijek su dobre: On ne želi kod tebe izazvati stvaranje predodžbi, već da se s vremenom mijenjaš i obnavljaš, te za to budeš nagrađen. Ti, međutim, ne znaš što je dobro za tebe, pa uvijek ili ispituješ ili analiziraš. Ne otežava Bog tebi život, već ti Njega ne poštuješ i previše si neposlušan. Maleno stvoreno biće, koje se usuđuje uzeti jedan krajnje nebitni dio onoga što je Bog prethodno dao, zatim se okrenuti i upotrijebiti to za napad na Boga – nije li to ljudska neposlušnost? Ljudi su, slobodno se može reći, krajnje nekompetentni za izražavanje svojih stavova pred Bogom, a još manje podobni da unaokolo paradiraju svojim bezvrijednim, smrdljivim, trulim, kitnjastim jezikom kako im volja – da i ne govorimo o onim njihovim ustajalim predodžbama. Nisu li one još bezvrednije?

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Bogu mogu služiti jedino oni koji poznaju današnje Božje djelo.