Djelo upravljanja nastalo je isključivo zbog ljudskog roda, što znači da je nastalo samo zbog postojanja čovjeka. Nikakvog upravljanja nije bilo prije postanka čovjeka, kao ni u početku, kad su stvarani nebo i zemlja i sve stvoreno. Kad u čitavom Božjem djelu ne bi bilo prakse korisne za čovjeka, to jest, kad Bog iskvarenom čovječanstvu ne bi postavljao odgovarajuće zahtjeve (kad u djelu koje Bog obavlja ne bi bilo prikladnog puta za čovjekovu praksu), to se djelo ne bi moglo nazvati Božjim upravljanjem. Kad bi cjelokupno Božje djelo iskvarenom čovječanstvu samo nalagalo kako da praktično djeluje, kad Bog ne bi poduzimao vlastite poduhvate i kad ne bi pokazivao ni trunku Svoje Svemoći ili mudrosti, onda čovjek, koliko god Božji zahtjevi prema njemu bili visoki i koliko god dugo Bog živio među ljudima, ništa ne bi znao o Božjoj naravi; kad bi tako bilo, onda bi takvo djelo bilo još manje dostojno nazvati se Božjim upravljanjem. Jednostavno rečeno, Božjem djelu upravljanja pripada djelo koje obavlja Sâm Bog, kao i cjelokupan posao koji pod Božjim usmjeravanjem obavljaju oni koje je Bog zadobio. Takvo se djelo može sažeti pod pojam upravljanja. Drugim riječima, djelo koje Bog obavlja među ljudima, kao i suradnja s Njim svih onih koji Ga slijede, jednim se imenom nazivaju upravljanje. Ovdje se Božje djelo naziva vizijama, a čovjekova suradnja praksom. Što je Božje djelo uzvišenije (to jest, što su uzvišenije vizije), to se Božja narav jasnije pokazuje čovjeku i u većoj je suprotnosti s čovjekovim predodžbama, a to uzvišenije postaju i čovjekova praksa i suradnja. Što su zahtjevi prema čovjeku viši, to je Božje djelo u većoj suprotnosti s čovjekovim predodžbama, uslijed čega i čovjekove kušnje, kao i standardi koje mora ispuniti, postaju sve viši. Po završetku ovog djela sve će vizije biti upotpunjene, a ono što se od čovjeka zahtijeva da provede u djelo dostići će vrhunac savršenstva. U to će vrijeme također svatko biti raspoređen prema svojoj vrsti jer će se čovjeku otkriti ono što on mora znati. Dakle, kada vizije dostignu svoj vrhunac, shodno tome će i djelo biti privedeno kraju, a i ljudska praksa dostići će svoj zenit. Čovjekova praksa temelji se na Božjem djelu, a Božje upravljanje u potpunosti se izražava samo zahvaljujući čovjekovoj praksi i suradnji. Čovjek je eksponat Božjeg djela i predmet djelovanja cjelokupnog Božjeg upravljanja, a također i produkt čitavog Božjeg upravljanja. Kad bi Bog djelovao sâm, bez suradnje čovjeka, ne bi bilo ničega što bi moglo poslužiti kao kristalizacija cjelokupnog Njegova djela, stoga ni Božje upravljanje ne bi imalo nikakav značaj. Osim Svojim djelom, cilj Svojega upravljanja i cilj cjelokupnog ovog djela radi potpune pobjede nad Sotonom Bog može ostvariti samo tako što će odabrati prikladne objekte kojima će izraziti Svoje djelo i dokazati Svoju svemoć i mudrost. Dakle, čovjek je neizostavan element Božjeg djela upravljanja i jedino zahvaljujući njemu Božje upravljanje može uroditi plodom i postići svoj krajnji cilj. Nijedan drugi oblik života osim čovjeka ne može odigrati tu ulogu. Ako čovjek treba postati istinska kristalizacija Božjeg djela upravljanja, onda neposlušnost iskvarenog čovječanstva mora u potpunosti biti raspršena. To zahtijeva da se čovjeku dodijeli praksa prikladna za različita vremena i da Bog među ljudima obavi odgovarajuće djelo. Jedino će tako na kraju biti zadobivena grupa ljudi koji predstavljaju kristalizaciju Božjeg djela upravljanja. Božje djelo među ljudima ne može o Samom Bogu svjedočiti isključivo kroz Božje samostalno djelovanje; da bi se takvo svjedočanstvo ostvarilo, potrebno je i sudjelovanje živih ljudi prikladnih za Njegovo djelo. Bog će najprije djelovati na te ljude, kroz koje će se zatim izraziti Njegovo djelo i tako će se među stvorenjima pronijeti takvo svjedočanstvo o Njemu, čime će Bog postići cilj Svojega djela. Bog ne djeluje samostalno da bi porazio Sotonu jer ne može neposredno svjedočiti o Sebi među svim stvorenjima. Kad bi tako radio, čovjeka bi bilo nemoguće potpuno uvjeriti, stoga Bog mora raditi na čovjeku da bi ga osvojio i tek će tada On moći steći svjedočanstvo među svim stvorenjima. Kad bi Bog radio samostalno bez suradnje čovjeka ili kad se od čovjeka ne bi zahtijevala suradnja, onda čovjek nikad ne bi mogao spoznati Božju narav, a Božja bi mu volja zauvijek ostala nepoznata; Božje djelo tada se ne bi moglo nazvati djelom Božjeg upravljanja. Kad bi, pak, čovjek samo nastojao, težio i naporno radio, ali pritom ne bi razumio Božje djelo, čovjek bi tada samo zbijao šale. Bez djelovanja Duha Svetoga, čovjek čini ono što dolazi od Sotone, buntovan je i zao; Sotona se pokazuje u svemu što čini iskvareno čovječanstvo, u tome nema ničega što je u skladu s Bogom i sve što čovjek čini manifestacija je Sotone. Od svega što je rečeno ništa ne isključuje vizije i praksu. Na temelju vizija čovjek pronalazi praksu i put pokoravanja kako bi napustio svoje predodžbe i stekao ono što ranije nije posjedovao. Bog zahtijeva da čovjek surađuje s Njim i potpuno se podčini Njegovim zahtjevima, dok čovjek želi vidjeti djelo koje obavlja Sâm Bog, iskusiti svemoguću Božju moć i spoznati Božju narav. Ukratko, to je Božje upravljanje. Božji savez s čovjekom je upravljanje, i to najuzvišenije upravljanje.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Božje djelo i čovjekova praksa.