Kad Božje djelo dođe do određene točke i kad Njegovo upravljanje dostigne određenu točku, svi oni koji su po Njegovu srcu sposobni su ispuniti Njegove zahtjeve. Bog čovjeku postavlja zahtjeve prema Svojim mjerilima i prema onom što je čovjek sposoban ostvariti. Kad govori o Svojem upravljanju, Bog čovjeku ujedno pokazuje put i daje mu put koji vodi prema opstanku. Božje upravljanje i čovjekova praksa pripadaju istoj fazi djela i provode se istovremeno. Priča o Božjem upravljanju odnosi se na promjene u čovjekovoj naravi, dok se priča o onom što čovjek treba učiniti i promjenama u njegovoj naravi odnosi na Božje djelo; to se dvoje ni u kojem trenutku ne može razdvojiti. Čovjekova se praksa mijenja, korak po korak. To je zato što se Božji zahtjevi prema čovjeku također mijenjaju i zato što se Božje djelo stalno mijenja i napreduje. Ako čovjekova praksa ostane u zamkama doktrine, to dokazuje da je čovjek lišen Božjeg djela i usmjeravanja; ako se čovjekova praksa nikad ne mijenja ni produbljuje, to dokazuje da je ona po volji čovjeka i da nije praksa istine; ako čovjek nema puta kojim bi hodio, onda je već pao u Sotonine ruke i njime upravlja Sotona, što znači da je pod kontrolom zlih duhova. Ako se čovjekova praksa ne produbljuje, Božje se djelo neće razvijati, a ako nema promjene u Božjem djelu, čovjekov će ulazak biti obustavljen; to je neminovno. Kad bi se čovjek tijekom čitavog Božjeg djela pridržavao Jahvina zakona, Božje djelo ne bi moglo napredovati, a još manje bi čitavo doba moglo biti privedeno kraju. Kad bi se čovjek stalno držao križa i prakticirao strpljenje i poniznost, Božje djelo ne bi moglo nastaviti napredovati. Šest tisuća godina upravljanja naprosto se ne može okončati među ljudima koji samo poštuju zakon ili se samo drže križa i prakticiraju strpljenje i poniznost. Naprotiv, cjelokupno djelo Božjeg upravljanja dovršava se među ljudima posljednjih dana, među onima koji poznaju Boga, koji su izbavljeni iz Sotoninih kandži i koji su se potpuno oslobodili Sotonina utjecaja. To je neizbježan smjer Božjeg djela. Zašto se kaže da je praksa pripadnika religijskih crkava zastarjela? Zato što je ono što oni provode u praksi razdvojeno od današnjeg djela. Ono što su praktično primjenjivali u Doba milosti bilo je ispravno, ali kako je to doba prošlo, a Božje se djelo promijenilo, njihova praksa postupno je zastarjela. Pretekli su je novo djelo i nova svjetlost. Djelo Duha Svetoga je, oslanjajući se na svoj prvobitni temelj, napredovalo nekoliko razina dublje. Ipak, ti su ljudi i dalje zaglavljeni u prvobitnoj fazi Božjeg djela i još uvijek se drže starih običaja i starog svjetla. Božje se djelo može uvelike promijeniti za tri ili pet godina, pa zar je onda čudno što su se još veće transformacije dogodile tijekom 2000 godina? Ako čovjek nema novo svjetlo ili praksu, to znači da nije išao ukorak s djelom Duha Svetoga. To je čovjekova greška; postojanje novog Božjeg djela ne može se osporiti jer se oni koji su ranije posjedovali djelo Duha Svetoga i danas drže zastarjele prakse. Djelo Duha Svetoga stalno napreduje, stoga svi koji se nalaze u bujici Duha Svetoga također trebaju prodirati dublje i mijenjati se korak po korak. Ne bi se trebali zaustaviti na jednoj jedinoj fazi. Samo bi oni koji ne poznaju djelo Duha Svetoga ostali zaglavljeni u Njegovu prvotnom djelu i ne bi prihvatili novo djelo Duha Svetoga. Samo oni neposlušni ne bi mogli primiti djelo Duha Svetoga. Ako čovjekova praksa ne ide ukorak s novim djelom Duha Svetoga, onda je ona zasigurno odsječena od današnjeg djela i sigurno je u neskladu s njim. Takvi zastarjeli ljudi naprosto nisu u stanju ostvariti Božju volju, a kamoli postati oni koji će na kraju svjedočiti o Bogu. Štoviše, cjelokupno djelo upravljanja ne bi moglo biti dovršeno među takvom grupom ljudi. Što se tiče onih koji su nekad poštovali Jahvin zakon i onih koji su jednom patili za križ, sve što su činili bit će uzaludno i beskorisno ako ne mogu prihvatiti fazu djela posljednjih dana. Najjasniji izraz djela Duha Svetoga jest prihvaćanje onoga što postoji ovdje i sada, a ne nostalgija za prošlim vremenima. Oni koji nisu išli ukorak s djelom današnjice i koji su se odvojili od današnje prakse jesu oni koji se djelu Duha Svetoga protive i ne prihvaćaju ga. Takvi ljudi prkose sadašnjem Božjem djelu. Iako se čvrsto drže za svjetlost prošlosti, ne može se zanijekati da ne poznaju djelo Duha Svetoga. Čemu sva ova priča o promjenama u čovjekovoj praksi, o razlikama između nekadašnje i sadašnje prakse, o tome kako se praktično djelovalo u prethodnom dobu, a kako se to radi danas? O takvim podjelama u čovjekovoj praksi stalno se govori zato što djelo Duha Svetoga neprestano napreduje, stoga se i čovjekova praksa neprestano mora mijenjati. Ako čovjek ostane zaglavljen u jednoj fazi, to dokazuje da ne može održati korak s novim Božjim djelom i novom svjetlošću; to nije dokaz da se Božji plan upravljanja nije promijenio. Ljudi izvan bujice Duha Svetoga uvijek misle da su u pravu, ali Božje djelo u njima zapravo je odavno prestalo, a djela Duha Svetoga u njima uopće nema. Božje djelo je već odavno prešlo na drugu skupinu ljudi, onu na kojoj On namjerava dovršiti Svoje novo djelo. Budući da religiozni ljudi ne mogu prihvatiti novo Božje djelo i drže se samo starog djela iz prošlosti, Bog ih je napustio, a Svoje novo djelo obavlja na ljudima koji to novo djelo prihvaćaju. To su ljudi koji surađuju u Njegovu novom djelu, a jedino se tako može ostvariti Njegovo upravljanje. Božje upravljanje stalno napreduje, a čovjekova se praksa stalno uzdiže. Bog stalno djeluje, a čovjeku stalno nešto treba, tako da oboje dostižu svoj zenit, a Bog i čovjek postižu potpuno jedinstvo. To je izraz ostvarenja Božjeg djela i konačni ishod cjelokupnog Božjeg upravljanja.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Božje djelo i čovjekova praksa.