Nakon što je Bog obavio djelo Doba zakona, nastao je Stari zavjet i ljudi su tada počeli čitati Bibliju. Kad je Isus došao, obavio je djelo Doba milosti, a Njegovi apostoli napisali su Novi zavjet. Tako su nastali Stari i Novi zavjet Biblije, pa čak do danas svi oni koji vjeruju u Boga čitaju Bibliju. Biblija je povijesna knjiga. Naravno, sadrži i neka proročanstva proroka, a takva proročanstva svakako nisu povijest. Biblija sadrži nekoliko dijelova – ne postoje samo proročanstva ili samo djelo Jahvino niti postoje samo Pavlove poslanice. Moraš znati koliko dijelova ima Biblija; Stari zavjet sadrži Postanak, Izlazak…, a tu su i knjige proročanstava koje su napisali proroci. Na kraju, Stari zavjet se završava Knjigom proroka Malahije. Stari zavjet bilježi djelo Doba zakona koje je predvodio Jahve; od Postanka do Knjige proroka Malahije, Stari zavjet je sveobuhvatan zapis o čitavom djelu Doba zakona. Drugim riječima, Stari zavjet bilježi sve ono što su doživjeli ljudi koje je vodio Jahve tijekom Doba zakona. Tijekom starozavjetnog Doba zakona velik broj proroka koje je Jahve uzdigao izricao je proročanstva u Njegovo ime, davao upute raznim plemenima i narodima te prorekao djelo koje će Jahve izvršiti. Svi ti ljudi koji su bili uzdignuti primili su Duh proročanstva od Jahve: imali su vizije Jahve i mogli su čuti Njegov glas, tako da ih je On nadahnjivao, a oni su pisali proročanstva. Djelo koje su obavljali bilo je izraz Jahvina glasa, izraz Jahvina proročanstva, a Jahvino djelo u to vrijeme bilo je naprosto voditi ljude koristeći Duh; nije se utjelovio i ljudi Mu nisu ni nazreli lice. Stoga je uzdigao mnoge proroke kako bi obavljali Njegovo djelo i dao im proročanstva koja su prenosili svakom izraelskom plemenu i klanu. Njihov posao bio je kazivati proročanstva, a neki od njih zapisali su upute koje im je Jahve dao da bi ih pokazali drugima. Jahve je te ljude uzdigao da kazuju proročanstva, proriču djelo budućnosti ili djelo koje se tek trebalo obaviti u ono vrijeme kako bi ljudi mogli vidjeti čudesnost i mudrost Jahvinu. Te knjige proročanstava bile su sasvim drugačije od drugih biblijskih knjiga; to su bile riječi koje su izgovorili ili napisali oni kojima je dat Duh proročanstva – oni koji su od Jahve zadobili vizije ili glas. Osim knjiga proročanstava, sve ostalo u Starom zavjetu sastoji se od zapisa koje su napravili ljudi nakon što je Jahve završio Svoje djelo. Te knjige ne mogu zamijeniti proročanstva koja su izgovorili proroci koje je Jahve uzdigao, isto kao što se Postanak i Izlazak ne mogu usporediti s Knjigom proroka Izaije i Knjigom proroka Daniela. Proročanstva su izrečena prije nego što je djelo obavljeno; druge knjige su, međutim, napisane nakon što je djelo završeno, što je bilo u domeni ljudske moći. Proroke onog vremena nadahnuo je Jahve te su izrekli neka proročanstva, izrekli su mnoge riječi i prorekli događaje Doba milosti, kao i uništenje svijeta u posljednjim danima – djelo koje je Jahve planirao učiniti. Sve preostale knjige bilježe ono što je Jahve učinio u Izraelu. Stoga, kad čitate Bibliju, uglavnom čitate o tome što je Jahve učinio u Izraelu; biblijski Stari zavjet prvenstveno bilježi Jahvino djelo predvođenja Izraela, Njegovo korištenje Mojsija da izvede Izraelce iz Egipta, koji ih je oslobodio faraonovih lanaca i odveo u pustinju, nakon čega su ušli u Kanaan, a sve što je uslijedilo bio je njihov život u Kanaanu. Osim toga, ostatak čine zapisi o Jahvinu djelu diljem Izraela. Sve što je zapisano u Starom zavjetu je Jahvino djelo u Izraelu, to je djelo koje je Jahve obavio u zemlji u kojoj je stvorio Adama i Evu. Otkad je Bog službeno počeo voditi narod na zemlji poslije Noe, sve što je zapisano u Starom zavjetu djelo je Izraela. A zašto nema zabilježenih djela izvan Izraela? Zato što je zemlja Izraelova kolijevka čovječanstva. U početku nije bilo drugih naroda osim Izraela, pa Jahve nije djelovao ni na jednom drugom mjestu. Stoga je ono što je zapisano u biblijskom Starom zavjetu čisto Božje djelo u Izraelu u to vrijeme. Riječi koje su izgovorili proroci Izaija, Daniel, Jeremija i Ezekiel… njihove riječi proriču Njegovo drugo djelo na zemlji, proriču djelo Samog Boga Jahve. Sve je to došlo od Boga, to je bilo djelo Duha Svetoga i, osim tih knjiga proroka, sve ostalo zapis je iskustava ljudi o tadašnjem Jahvinom djelu.

Djelo stvaranja dogodilo se prije nego što je postojalo čovječanstvo, ali Knjiga postanka došla je tek nakon što je nastalo čovječanstvo; to je bila knjiga koju je Mojsije napisao u Doba zakona. Isto to se događa među vama danas: nakon što se nešto dogodi, vi to zapisujete da biste pokazali ljudima u budućnosti, a ljudima budućnosti to što si zabilježio samo su stvari koje su se dogodile u prošlim vremenima – one su samo povijest. U Starom zavjetu zapisano je Jahvino djelo u Izraelu, a u Novom zavjetu zapisano je Isusovo djelo tijekom Doba milosti; oni bilježe djelo koje je Bog obavio u dva različita doba. Stari zavjet bilježi Božje djelo tijekom Doba zakona, stoga je Stari zavjet povijesna knjiga, dok je Novi zavjet proizvod djela Doba milosti. Kad je novo djelo otpočelo, i Novi zavjet je zastario – stoga je Novi zavjet također povijesna knjiga. Naravno, Novi zavjet nije sistematičan kao Stari zavjet niti bilježi toliko stvari. Sveukupno mnoštvo riječi koje je izgovorio Jahve zapisane su u biblijskom Starom zavjetu, dok su samo neke Isusove riječi zapisane u četiri Evanđelja. Naravno da je i Isus mnogo toga učinio, ali to nije podrobno zabilježeno. Razlog zašto je manje toga zabilježeno u Novom zavjetu jest količina djela koje je Isus obavio; količina djela koje je obavio tijekom tri i pol godine na zemlji i djelo apostola daleko su manji od Jahvina djela. Stoga Novi zavjet sadrži manje knjiga nego Stari.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. U vezi s Biblijom (1).