Svakodnevne riječi Božje: Utjelovljenje, Odlomak 101

22 kolovoza 2023

Prije nego što je izvršio Svoje djelo, Isus je samo živio u Svojoj normalnoj ljudskosti. Nitko nije mogao reći da je On Bog i nitko nije otkrio da je On utjelovljeni Bog; ljudi su Ga, jednostavno, poznavali kao sasvim običnog čovjeka. Njegova sasvim obična, normalna ljudskost bila je dokaz da je On utjelovljeni Bog i da je Doba milosti razdoblje u kojem djelo obavlja utjelovljeni Bog, a ne Duh. To je bio dokaz da se Duh Božji potpuno ostvario u tijelu, da će u doba Božjeg utjelovljenja Njegovo tijelo obaviti cjelokupno djelo Duha. Krist s normalnom ljudskošću jest tijelo u kojemu se ostvaruje Duh, tijelo koje ima normalnu ljudskost, normalan razum, koje razmišlja kao čovjek. Izraz „ostvaruje se” znači da Bog postaje čovjekom, da Duh postaje tijelom; jasnije rečeno, to je kad se Sâm Bog nastani u tijelu normalnog čovjeka i kroz njega izrazi Svoje božansko djelo – to je ono što znači biti ostvaren, ili utjelovljen. Tijekom Njegova prvog utjelovljenja bilo je potrebno da Bog iscjeljuje bolesne i istjeruje demone jer je svrha Njegova djela bilo otkupljenje. Da bi otkupio cijeli ljudski rod, On je morao biti suosjećajan i praštati. Djelo koje je učinio prije nego što je raspet na križ bilo je iscjeljivanje bolesnih i istjerivanje demona, čime je nagoviješteno spasenje čovjeka od grijeha i prljavštine. Pošto je to bilo Doba milosti, bilo je potrebno da iscjeljuje bolesne, pokazujući tako znamenja i čuda, što je u to doba predstavljalo milost – jer, Doba milosti usredotočeno je na davanje milosti, simbolizirano mirom, radošću i materijalnim blagostanjem, što su sve znakovi vjere ljudi u Isusa. Drugim riječima, iscjeljivanje bolesnih, istjerivanje demona i davanje milosti bile su instinktivne sposobnosti Isusova tijela u Dobu milosti, one su bile djelo koje je Duh ostvario u tijelu. Ali dok je obavljao takvo djelo, On je živio u tijelu i nije ga nadilazio. Bez obzira na djela iscjeljenja koja je učinio, On je i dalje posjedovao normalnu ljudskost, i dalje je živio normalnim ljudskim životom. Kada kažem da je, tijekom doba Božjeg utjelovljenja, tijelo obavilo cjelokupno djelo Duha, to znači da je On baš sva Svoja djela obavio u tijelu. Međutim, zbog Njegova djela ljudi su smatrali da bit Njegova tijela nije u potpunosti tjelesna jer je to tijelo moglo činiti čuda, a u nekim posebnim trenucima moglo je čak činiti stvari koje nadilaze tijelo. Naravno, sve se to događalo nakon što je On započeo Svoju službu, poput toga da je bio iskušavan četrdeset dana ili poput preobraženja na gori. Dakle, Značenje Božjeg utjelovljenja nije s Isusom bilo dovršeno, već je bilo samo djelomično ispunjeno. Život kojim je živio u tijelu prije nego što je započeo Svoje djelo bio je u svakom pogledu sasvim normalan. Nakon što je započeo Svoje djelo, zadržao je samo vanjsku ljusku Svog tijela. Budući da je Njegovo djelo bilo izraz božanstva, nadmašilo je normalne funkcije tijela. Uostalom, Božje utjelovljenje razlikovalo se od ljudskog tijela koje je od krvi i mesa. Njemu su, naravno, u svakodnevnom životu bili potrebni hrana, odjeća, san i sklonište, bile su Mu potrebne sve uobičajene ljudske potrepštine, imao je razum normalnog ljudskog bića i razmišljao je kao normalno ljudsko biće. Ljudi su Ga i dalje smatrali normalnim čovjekom, osim što je djelo koje je obavljao bilo nadnaravno. Što god da je radio, On je, zapravo, živio u običnoj i normalnoj ljudskosti i, dokle god je obavljao Svoje djelo, Njegov je razum bio osobito normalan, a Njegove misli osobito lucidne, više nego kod ikojeg drugog normalnog čovjeka. Bilo je neophodno da utjelovljeni Bog ima takav razum i upravo tako razmišlja jer je božansko djelo trebalo biti izraženo tijelom čiji je razum sasvim normalan i čije su misli bile veoma lucidne – jedino je tako Njegovo tijelo moglo izraziti božansko djelo. Tijekom trideset tri i pol godine, koliko je živio na zemlji, Isus je sve vrijeme zadržao svoju normalnu ljudskost, ali su Ga zbog Njegova djela koje je obavljao tijekom tri i pol godine Svoje službe ljudi smatrali vrlo transcendentnim i u mnogo većoj mjeri nadnaravnim nego prije. U stvarnosti se, međutim, Isusova normalna ljudskost prije i poslije započinjanja Njegove službe nije mijenjala; Njegova ljudskost je sve vrijeme ostala ista, ali su se, zbog razlika u Njegovu tijelu prije i nakon što je započeo Svoju službu, javila dva različita pogleda na Njegovo tijelo. Što god ljudi mislili, utjelovljeni Bog zadržao je svoju izvornu, normalnu ljudskost cijelo vrijeme jer je On, nakon što se utjelovio, živio u tijelu – tijelu koje je imalo normalnu ljudskost. Bilo da je vršio Svoju službu ili ne, normalna ljudskost Njegova tijela nije mogla biti izbrisana jer ljudskost predstavlja osnovnu bit tijela. Prije nego što je Isus počeo vršiti Svoju službu, Njegovo je tijelo bilo potpuno normalno, i uključeno u sve uobičajene ljudske aktivnosti. Nije se doimao nadnaravnim i nije pokazivao nikakve čudesne znakove. U to vrijeme, On je jednostavno bio vrlo običan čovjek koji obožava Boga, mada je Njegova težnja bila poštenija i iskrenija od bilo čije. Na taj se način očitovala Njegova krajnje normalna ljudskost. Budući da nije činio nikakva djela prije nego što je preuzeo Svoju službu, nitko nije bio svjestan Njegova identiteta; nitko nije mogao reći da se Njegovo tijelo razlikovalo od tijela svih ostalih ljudi jer On do tad nije učinio ni jedno jedino čudo niti je izvršio i djelić Božjeg djela. Međutim, nakon što je počeo obavljati Svoju službu, zadržao je vanjsku ljusku normalnog ljudskog bića i još uvijek je živio s normalnim ljudskim razumom, ali su, zbog toga što je počeo obavljati djelo Boga Samoga, preuzimati službu Krista i obavljati djelo koje smrtna bića, ljudi od krvi i mesa, nisu bili u stanju obaviti, ljudi pretpostavili da On nema normalnu ljudskost i da nema potpuno normalno tijelo, već nepotpuno tijelo. Zbog djela koje je obavljao, ljudi su govorili da je On utjelovljeni Bog koji ne posjeduje normalnu ljudskost. Takvo je shvaćanje pogrešno jer ljudi nisu razumjeli značaj Božjeg utjelovljenja. Ovaj nesporazum nastao je iz činjenice da je djelo koje je Bog izrazio u tijelu bilo božansko djelo, izraženo u tijelu koje je imalo normalnu ljudskost. Bog je bio odjeven u tijelo, živio je u tijelu, a Njegovo djelo u ljudskom obličju zamaglilo je normalnost Njegove ljudskosti. Zbog toga su ljudi vjerovali da Bog ne posjeduje ljudske, već samo božanske odlike.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Bit tijela nastanjenog Bogom.

Pogledajte dodatne sadržaje

Ukazala vam se velika sreća što ste posjetili našu internetsku stranicu, jer ćete imati priliku zadobijete Božje blagoslove i pobjegnete iz mučna života. Pridružite se našoj zajednici kako biste doznali više o tome. Pristup stranici je besplatan.

Podijeli

Otkaži

Povežite se s nama preko Messengera