Od svih onih koji žive u tijelu, težnja za promjenom naravi zahtijeva postojanje ciljeva kojima treba težiti, a težnja za spoznajom Boga zahtijeva promatranje praktičnih djela i stvarnoga lica Božjega. Oboje se može postići samo utjelovljenim Božjim tijelom i oboje se može ostvariti samo tijelom koje je normalno i opipljivo. Zbog toga je utjelovljenje neophodno – ono je potrebno cijelom iskvarenom čovječanstvu. Budući da se od ljudi zahtijeva spoznati Boga, slike nejasnih i natprirodnih bogova moraju biti otklonjene iz njihovih srca, a kako se od njih zahtijeva odbaciti svoju iskvarenu narav, najprije moraju spoznati tu svoju iskvarenu narav. Ako na otklanjanju slika nejasnih bogova iz ljudskih srca radi samo čovjek, neće uspjeti postići namjeravani učinak. Slike nejasnih bogova u ljudskim srcima ne mogu se razotkriti, odbaciti ni potpuno izbaciti samo riječima. Tako bi na kraju ipak bilo nemoguće iz ljudi otkloniti te duboko ukorijenjene slike. Odgovarajući učinak može se postići samo zamjenom nejasnih i natprirodnih stvari praktičnim Bogom i istinskom slikom Božjom te navođenjem ljudi da ih postupno spoznaju. Čovjek shvaća da je Bog za kojim je u prošlim vremenima tragao nejasan i natprirodan. Taj učinak ne može postići izravno vodstvo Duha, a kamoli učenja određenog pojedinca, već utjelovljeni Bog. Kad utjelovljeni Bog službeno obavlja svoje djelo, čovjekove predodžbe bivaju ogoljene jer su normalnost i praktičnost utjelovljenog Boga suprotnost nejasnom i natprirodnom bogu iz čovjekove mašte. Prvobitne čovjekove predodžbe mogu se otkriti tek kad se usporede s utjelovljenim Bogom. Bez usporedbe s utjelovljenim Bogom čovjekove se predodžbe ne bi mogle otkriti; drugim riječima, bez praktičnosti kao kontrasta ne bi bilo moguće otkriti stvari koje su nejasne. Nitko nije u stanju riječima obaviti to djelo i nitko nije u stanju riječima artikulirati to djelo. Sâm Bog može obaviti Svoje djelo i nitko drugi ne može to djelo učiniti u Njegovo ime. Koliko god ljudski jezik bio bogat, čovjek njime ipak ne može izraziti praktičnost i normalnost Božju. Čovjek Boga može praktičnije spoznati i jasnije Ga vidjeti jedino ako Bog osobno djeluje među ljudima i ako čovjeku u cijelosti prikazuje sliku Svoju i Svoje biće. Takav učinak ne može ostvariti nijedno ljudsko biće sazdano od tijela. Naravno, ni Duh Božji nije u stanju postići takav učinak. Iskvarenog čovjeka Bog može spasiti od utjecaja Sotone, ali Duh Božji nije u stanju izravno izvršiti ovo djelo; to može obaviti samo tijelo u koje je Božji Duh zaodjenut, samo tijelo utjelovljenog Boga. To je tijelo ujedno i čovjek i Bog, ono je čovjek koji posjeduje normalnu ljudskost, a također i Bog koji posjeduje potpuno božanstvo. Stoga, iako to tijelo nije Duh Božji i uvelike se razlikuje od Duha, ipak je to Sâm utjelovljeni Bog koji čovjeka spašava, koji je Duh, ali ujedno i tijelo. Bez obzira na to kojim se imenom zove, na kraju je ipak Sâm Bog taj koji spašava ljudski rod. Jer Duh Božji neodvojiv je od tijela, a djelo tijela ujedno je i djelo Duha Božjeg. Razlika je samo u tome što se to djelo ne obavlja korištenjem identiteta Duha, već korištenjem identiteta tijela. Djelo koje Duh mora izravno obaviti ne zahtijeva utjelovljenje, a djelo za čije je obavljanje neophodno tijelo Duh ne može obaviti izravno, već ga može obaviti samo utjelovljeni Bog. To je ono što je neophodno za obavljanje tog djela, i to je ono što je potrebno iskvarenom čovječanstvu. Od tri etape Božjeg djela samo je jednu izravno obavio Duh, dok preostale dvije etape obavlja utjelovljeni Bog, a ne Duh izravno. Djelo iz Doba zakona, koje je obavio Duh, nije obuhvaćalo promjenu iskvarene ljudske naravi niti je imalo ikakve veze s čovjekovim znanjem o Bogu. Međutim, djelo Božjeg tijela u Doba milosti i u Doba kraljevstva obuhvaća iskvarenu čovjekovu narav i njegovo znanje o Bogu, što je važan i presudan dio djela spasenja. Stoga je iskvarenom ljudskom rodu potrebnije spasenje utjelovljenog Boga i potrebnije mu je izravno djelovanje utjelovljenog Boga. Ljudskom rodu je utjelovljeni Bog potreban da mu bude pastir, da ga podržava, poji i hrani, sudi mu i grdi ga, a treba mu i još milosti i veće iskupljenje od utjelovljenog Boga. Samo utjelovljeni Bog može biti čovjekov pouzdanik, čovjekov pastir, čovjekov spreman pomoćnik; a u svemu tome se ogleda nužnost utjelovljenja, kako danas, tako i u prošlim vremenima.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Iskvarenom ljudskom rodu potrebnije je spasenje utjelovljenog Boga.