Iako je u Svom utjelovljenju Isus bio lišen bilo kakvih osjećaja, uvijek je tješio svoje učenike, starao se o njima, pomagao im i podržavao ih. Koliko god djela da je činio ili koliko god patnje da je podnio, pred ljude nikad nije postavljao pretjerane zahtjeve, već je prema njihovim grijesima uvijek bio strpljiv i trpeljiv, te su ga ljudi u Doba milosti od milja nazivali „nježni Spasitelj Isus”. Za ljude iz tog vremena – za sve ljude – ono što je Isus imao i ono što je bio jesu milosrđe i dobrota. Nikada se nije spominjao ljudskih grijeha, a Njegov odnos prema ljudima nikada nije počivao na njihovim prijestupima. Budući da je to bilo drugačije doba, često je ljudima darivao obilje hrane kako bi mogli jesti do mile volje. Blagonaklono se ophodio prema svim Svojim sljedbenicima, iscjeljivao je bolesne, izgonio demone, uskrsavao mrtve. Ne bi li ljudi povjerovali u Njega i uvidjeli kako je sve ono što je činio bilo usrdno i iskreno, otišao je toliko daleko da je uskrsnuo leš koji trune, kako bi im pokazao da u Njegovim rukama čak i mrtvi mogu oživjeti. Na taj način šutke je trpio i među njima širio Svoje djelo otkupljenja. Čak i prije no što je bio prikovan za križ, Isus je na sebe već preuzeo ljudske grijehe, podnoseći žrtvu za grijeh ljudskog roda. I prije nego što je razapet, On je otvorio put ka križu ne bi li otkupio ljudski rod. Na kraju je bio prikovan za križ, žrtvujući sebe radi križa, a ljudskom rodu je darovao svu svoju milost, dobrotu i svetost. Prema ljudima je uvijek bio trpeljiv, nikad osvetoljubiv, opraštajući im grijehe, potičući ih na pokajanje i učeći ih da imaju strpljenja, uzdržanosti i ljubavi, da pođu Njegovim stopama i sebe žrtvuju za križ. Njegova ljubav prema braći i sestrama nadilazila je Njegovu ljubav prema Mariji. Djela koja je činio počivala su na načelu iscjeljenja bolesnih i istjerivanja demona, a sve zarad Njegova otkupljenja. Kamo god da je pošao, blagonaklono se ophodio prema svima koji su Ga slijedili. Siromahe je činio bogatima, hromima dao da prohodaju, slijepima da progledaju, a gluhima da pročuju. Čak i najneuglednije, siromašne i grešnike pozivao je da sjednu s Njim za isti stol, nikada ih ne izbjegavajući, već uvijek strpljiv, rekavši čak: „Kad pastir od stotinu ovaca izgubi jednu, ostavit će za sobom onih devedeset i devet da potraži tu jednu zalutalu ovcu, a nakon što je pronađe silno će se tome obradovati.” Volio je Svoje sljedbenike baš kao što ovca voli svoju janjad. Iako su u Njegovim očima bili nerazumni, neznalice i grešnici, a uz to i najponizniji članovi društva, On je ove grešnike – ljude od kojih su drugi zazirali – smatrao zjenicom Svojeg oka. Pošto im je bio naklonjen, dao je Svoj život za njih, baš kao što se janje prinosi na oltar. Hodao je među njima kao njihov sluga, dopuštajući im da ga iskoriste i da ga zakolju, podčinivši im se bezuvjetno. Za svoje sljedbenike on je bio nježni Spasitelj Isus, međutim, prema farizejima, koji su s visine ljudima držali propovijedi, On nije pokazivao milost i dobrotu, već prezir i srdžbu. Među farizejima nije mnogo činio, već im je samo povremeno držao propovijed i korio ih. Nije išao među njih da čini djelo otkupljenja, niti je činio znamenja i čuda. Svu svoju milost i dobrotu podario je svojim sljedbenicima, trpeći radi ovih grešnika sve do samog kraja, kada je prikovan na križ, i podnoseći svako poniženje sve dok u potpunosti nije otkupio čitav ljudski rod. To predstavlja cjelokupnost Njegovog djelovanja.

Da nije bilo Isusova otkupljenja ljudi bi zauvijek živjeli u grijehu, prerastajući u grešno potomstvo, potomstvo demona. Da se tako nastavilo, cijeli svijet postao bi stanište Sotone, mjesto na kojem on obitava. Djelo otkupljenja je, međutim, zahtijevalo iskazivanje milosrđa i dobrote prema ljudskom rodu. Samo je na taj način ljudski rod mogao primiti oprost i konačno steći pravo da bude potpun i sasvim osvojen od strane Boga. Bez ove etape djelovanja, plan upravljanja za šest tisuća godina ne bi se mogao ostvariti. Da Isus nije bio razapet, da je samo iscjeljivao bolesne i istjerivao demone, ljudima njihovi grijesi ne bi mogli u potpunosti biti oprošteni. Za tri i pol godine koje je Isus proveo vršeći svoje djelovanje na zemlji dovršio je samo polovicu djela otkupljenja. Zatim je, time što je prikovan na križ i što je postao oličenje grešnog tijela, time što je predat zlotvoru, dovršio djelo raspeća i zagospodario sudbinom ljudskog roda. Tek nakon što je predat u ruke Sotoni, On je otkupio ljudski rod. Trideset tri i pol godine proveo je na zemlji u stradanju, ismijavan, oklevetan i napušten, do te mjere da čak nije imao gdje spustiti glavu, gdje se odmoriti, da bi kasnije bio i razapet, čitavim Svojim bićem – Svojim svetim i nedužnim tijelom – prikovan na križ. Izdržao je svaku moguću patnju. Vlastodršci su Mu se rugali i bičevali Ga, a vojnici mu čak pljuvali u lice. Ipak, izdržao je do kraja ne pustivši ni glasa, pokoravajući se bezuvjetno sve do same smrti, nakon čega je otkupio čitav ljudski rod. Tek tada se mogao odmoriti. Djelo koje je Isus učinio predstavlja samo Doba milosti. Ono ne predstavlja Doba zakona niti je zamjena za djelo posljednjih dana. Ovo je suština Isusova djelovanja u Doba milosti, drugom po redu dobu kroz koje je ljudski rod prošao – koje se još naziva i Doba otkupljenja.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Istinita priča o djelima iz Doba otkupljenja.