Naš posljednji razgovor u zajedništvu na okupljanju bio je o jedanaestoj odgovornosti vođa i djelatnika. Razgovarali smo o odgovornosti koju vođe i djelatnici trebaju ispuniti i o radu koji trebaju obaviti u čuvanju prinosa. Koji rad vođe i djelatnici trebaju obaviti u čuvanju prinosa? (Prvi zadatak je čuvati ih. Drugi je provjeravati račune. Treći je pratiti, istraživati i provjeravati jesu li razni troškovi u skladu s načelima. Mora se provoditi stroga kontrola, a neracionalni troškovi moraju biti strogo ograničeni. Najbolje je spriječiti rasipanje i traćenje prije nego što se dogode. Ako su se već dogodili, odgovorni moraju biti pozvani na odgovornost. Ne samo da se trebaju izdati upozorenja, već se mora zahtijevati i odštetu.) To je u osnovi to. Glavno je čuvati ih, zatim provjeravati račune, a nakon toga pratiti i provjeravati troškove, te ih ispravno koristiti i trošiti. Nakon što smo završili naš razgovor o jedanaestoj odgovornosti, ljudi sada imaju precizno razumijevanje i spoznaju o prinosima, a također sada znaju i rad koji vođe i djelatnici trebaju obaviti u čuvanju prinosa, kao i kako lažni vođe obavljaju taj rad i koja su njihova specifična ponašanja u tome. Bilo da se naš razgovor odnosi na odgovornosti vođa i djelatnika ili na razna ponašanja lažnih vođa, i bilo da se radi o razgovoru u zajedništvu o pozitivnim stvarima ili o razotkrivanju negativnih, njegova je glavna svrha navesti ljude da shvate kako ispravno obavljati posao čuvanja prinosa i kako eliminirati nerazumne prakse u čuvanju, trošenju i raspodjeli prinosa. Svi Božji izabranici – bili oni vođe ili djelatnici ili ne – trebaju ispuniti svoju odgovornost u čuvanju prinosa. Koja je to odgovornost, dakle? To je nadzirati i pravovremeno prijaviti sve pronađene probleme – to jest, obavljati funkcije nadziranja i prijavljivanja. Nemojte misliti da „čuvanje prinosa spada u odgovornost vođa i djelatnika i da nema nikakve veze s nama običnim vjernicima”. Takvo je gledište netočno. Budući da su ljudi razumjeli ove istine, trebaju ispuniti svoju odgovornost. U slučaju problema koje vođe i djelatnici ne mogu prepoznati, ili mrtvih kutova koje nije lako uočiti, ako itko pronađe bilo kakve probleme nerazumnosti ili kršenja načela u čuvanju, raspodjeli i korištenju prinosa, treba ih pravovremeno prijaviti vođama i djelatnicima, kako bi se osiguralo razumno čuvanje, razumna upotreba i razumna raspodjela prinosa. To je odgovornost svakog pojedinca iz Božjeg izabranog naroda.

Dvanaesta stavka: Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih (Prvi dio)

Sada kada je razgovor u zajedništvu o jedanaestoj odgovornosti dovršen, prelazimo na razgovor o dvanaestoj odgovornosti vođa i djelatnika: „Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih.” Što je primarni sadržaj ove odgovornosti? Primarno se radi o zahtjevu da se vođe i djelatnici pozabave raznim ljudima, događajima i stvarima u crkvi – kao i raznim problemima – koji prekidaju, ometaju i štete normalnom redu u crkvi. Što vođe i djelatnici moraju prvo razumjeti kako bi se učinkovito pozabavili ovim problemima i riješili ih, ispunili svoje odgovornosti i dobro obavili ovaj posao? Ova odgovornost je „pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi”; to je opseg ovog rada. S ciljem i opsegom, postaje jasno koje probleme treba riješiti i koji se rad i odgovornosti očekuju od vođa i djelatnika. Unutar dvanaeste odgovornosti, koji je primarni zahtjev za vođe i djelatnike? To je zaustaviti i ograničiti razne ljude, događaje i stvari koji uzrokuju prekide i ometanja, te preokrenuti situaciju, istovremeno razgovarajući u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih. Koji preduvjeti moraju biti ispunjeni da bi se to učinilo? Ako vidiš razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju, ometaju i štete normalnom redu u crkvi, a ipak misliš da to nisu problemi, onda je to problem. To pokazuje da ne možeš proniknuti u bit problema, to jest, ne razumiješ štetu koju prekidanje i ometanje crkvenog života može donijeti crkvenom radu, te posljedice i utjecaje koje može imati na ulazak u život Božjeg izabranog naroda. Mogu li takvi vođe i djelatnici i dalje dobro obavljati crkveni rad? Mogu li riješiti probleme i preokrenuti situaciju? (Ne.) Koja je onda ključna točka o kojoj ovdje treba razgovarati u zajedništvu? To je da jedino razumijevanjem načela istine vođe i djelatnici mogu proniknuti u suštinu raznih pitanja i učinkovito riješiti razne stvarne probleme. Da bi dobro obavljali crkveni rad, vođe i djelatnici prvo trebaju znati koji se problemi obično javljaju u crkvenom radu. Zatim, moraju točno razumjeti, razlučiti i prosuditi prirodu problema koji se javljaju, utječu li na crkveni rad i normalan red crkvenog života, te jesu li po prirodi takvi da prekidaju i ometaju crkveni rad. Ovo je vrlo važno pitanje koje bi vođe i djelatnici trebali prvo razumjeti. Tek nakon što to shvate, moguće je učinkovito riješiti te probleme i biti u stanju „zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju” kao što je spomenuto u dvanaestoj odgovornosti. Ukratko, prije rješavanja problema, prvo trebaš razumjeti u čemu je problem, koja su stanja i situacije uključeni, prirodu problema, koliko je ozbiljan, kako ga raščlaniti i razlučiti i kako točno provesti u djelo. To je ono što vođe i djelatnici prvo trebaju razumjeti. Budući da vođe i djelatnici trebaju razumjeti te stvari, razgovarajmo u zajedništvu o njima s nekoliko aspekata, kako bi i vođe i djelatnici i Božji izabrani narod mogli razumjeti kako se suočiti s tim problemima kada se pojave, kako ih dovesti u vezu s Božjim riječima i kako koristiti istina-načela da ih riješe. Na taj način, kada se vođe i djelatnici susretnu s poteškoćama koje ne mogu riješiti, sav Božji izabrani narod može se zajedno suočiti s njima i tragati za istinom radi rješenja, a kada se susretnu s problemima prekidanja i ometanja u crkvenom radu, svatko može ustati da ih zaustavi i ograniči. Istovremeno, za negativne osobe i pojave, mogu provesti javnu raščlambu, razlučivanje i karakterizaciju, čime se omogućuje da se ti problemi zaustave, ograniče i iskorijene. Krenimo onda s razgovorom o najspecifičnijim pitanjima.

Razni ljudi, događaji i stvari koji prekidaju i ometaju crkveni život

Da bi se identificirali problemi koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi, s kojim područjima bi vođe i djelatnici trebali započeti? Trebali bi početi s istraživanjem crkvenog života kako bi otkrili te probleme. Znate li vi svi ponešto o tome koji se problemi, čija je priroda takva da uzrokuju prekide i ometanje, obično javljaju u crkvenom životu? Koliko god ljudi bilo u crkvi, zasigurno će biti više od nekolicine onih koji bi prekidali i ometali crkveni rad. Koji su postupci prekidanja i ometanja za koje ste vi saznali? (Stalno skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini na okupljanjima, bez usredotočenosti na ključna pitanja.) (Također, uobičajeno govorenje riječi i doktrina.) Skretanje s teme tijekom razgovora o istini. Na primjer, kada drugi razgovaraju o tome kako biti odan u vršenju svoje dužnosti, oni će govoriti o tome kako se dobro brinuti za svog muža (ili ženu) i djecu. Kada drugi razgovaraju o tome kako je odanost u vršenju dužnosti namijenjena udovoljavanju Bogu i pokoravanju Njemu, oni će govoriti o tome kako je odanost u vršenju dužnosti namijenjena stjecanju blagoslova za vlastitu obitelj i voljene. Nije li to skretanje s teme? (Da.) Ako ih ne prekinete, nastavit će unedogled. Ako ih ograničite, naljutit će se i pobjesnjeti od sramote, čime postaju još neobuzdaniji u svom lošem ponašanju. Ovaj problem je, dakle, po svojoj prirodi na razini prekidanja i ometanja, što je vrlo ozbiljno. Iako je skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini čest problem, objektivno govoreći, to može prekidati i ometati život crkve. To je prvi problem. Što se tiče drugog, „govorenja riječi i doktrina”, kvalificira li se to kao prekidanje i ometanje ovisi o ozbiljnosti slučaja. Neki ljudi govore riječi i doktrine jer im nedostaje istina-stvarnost; čim otvore usta, sve su to riječi i doktrine, samo prazne teorije. Međutim, namjera im nije zaluditi druge i zadobiti njihovo poštovanje. Uz ograničenja i odvraćanje, steći će samosvijest, a nakon toga će govoriti manje riječi i doktrina i više neće ometati ulazak u život braće i sestara. To se ne smatra prekidanjem i ometanjem. Međutim, oni koji namjerno govore riječi i doktrine s namjerom da zalude druge, čine to čak i kada potpuno znaju da su ono što govore riječi i doktrine. Njihov cilj u tome je zadobiti poštovanje drugih; žele privući ljude na svoju stranu i zaluditi ih, te prigrabiti status. To je prilično ozbiljno po prirodi. To je po prirodi različito od pukog govorenja riječi i doktrina zbog nerazumijevanja istine. Takvo ponašanje predstavlja prekidanje i ometanje. Razni ljudi, događaji i stvari koji uzrokuju prekide i ometanja u crkvenom životu su sveprisutni. To nisu samo problemi poput govorenja riječi i doktrina ili skretanja s teme. Koji su još neki? (Formiranje klika, sijanje razdora i gušenje pozitivnosti drugih.) (Tu je i izbacivanje negativnosti, te izazivanje problema i uporno dosađivanje ljudima.) (Kada neki ljudi imaju predodžbe o radnim aranžmanima Božje kuće, oni šire te predodžbe i izbacuju svoju negativnost, uzrokujući da se i u drugima pojave predodžbe o radnim aranžmanima.) Te stvari se kvalificiraju kao prekidanja i ometanja. Formiranje klika je jedno, sijanje razdora je drugo, zajedno s mučenjem i napadanjem ljudi, širenjem predodžbi, izbacivanjem negativnosti, širenjem neutemeljenih glasina i borbom za status – sve su to prekidanja i ometanja. Ovi su problemi po prirodi mnogo ozbiljniji od skretanja s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini. Postoji i problem koji se odnosi na izbore. Koja vrsta problema koja se javlja tijekom izbora spada u prekidanje i ometanje? Tu je, na primjer, manipuliranje glasovima – obećavanje povlastica kako bi se osigurali glasovi za sebe. To je jedan od načina potkopavanja izbora. I tajne radnje – utjecanje na razmišljanje ljudi iza kulisa kako bi ih se privuklo na svoju stranu, zaludilo i navelo da glasaju za tebe. Sve su to problemi koji se javljaju tijekom izbora. Predstavljaju li oni prekidanja i ometanja? (Da.) Ovi se problemi zajednički nazivaju kršenjem izbornih načela. Još jedan problem je brbljanje o kućnim stvarima, građenje osobnih veza i obavljanje osobnih poslova. Netko može dolaziti na okupljanja zbog toga – ne da bi razumio istinu ili u zajedništvu razgovarao o Božjim riječima, već da bi obavljao privatne poslove. Je li takav problem ozbiljne vrste? (Da.) To također predstavlja prekidanje i ometanje.

Sada, sažmimo razne probleme prekidanja i ometanja koji se javljaju u crkvenom životu: prvo, često skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini; drugo, govorenje riječi i doktrina kako bi se zaludili ljudi i zadobilo njihovo poštovanje; treće, brbljanje o kućnim stvarima, građenje osobnih veza i obavljanje osobnih poslova; četvrto, formiranje klika; peto, borba za status; šesto, sijanje razdora; sedmo, napadanje i mučenje ljudi; osmo, širenje predodžbi; deveto, izbacivanje negativnosti; deseto, širenje neutemeljenih glasina; i jedanaesto, kršenje izbornih načela. Ukupno jedanaest. Ovih jedanaest očitovanja su problemi prekidanja i ometanja koji se često javljaju u crkvenom životu. Kada se živi crkveni život, ako se ti problemi pojave, potrebno je da vođe i djelatnici ustanu i zaustave ih, ograniče ih i ne dopuste da se nekontrolirano razvijaju. Ako ih vođe i djelatnici ne mogu ograničiti, onda bi se sva braća i sestre trebali udružiti da ih ograniče. Ako dotična osoba nema zlu ljudskost i ne uzrokuje namjerno prekide i ometanja, već joj jednostavno nedostaje razumijevanje istine, može joj se pomoći i podržati je kroz razgovor u zajedništvu o istini. Ako je osoba koja uzrokuje prekide i ometanja zla, a radi se o lakšem slučaju, onda bi njezina prekidanja i ometanja trebalo zaustaviti i ograničiti kroz razgovor u zajedništvu i razotkrivanje. Ako je voljna pokajati se, i više ne govori niti djeluje na načine koji uzrokuju prekide i ometanja, voljna je biti najmanje značajan član u crkvi, može slušati i poslušno se pokoravati, i činiti sve što crkva uredi, prihvaćajući ograničenja koja su postavila braća i sestre, onda ona može privremeno ostati u crkvi. Ali ako to ne prihvati i umjesto toga se suprotstavi i postane neprijateljski raspoložena prema većini, onda bi trebalo poduzeti drugi korak – njezino uklanjanje. Je li ovaj pristup prikladan? (Da.)

I. Često skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini

Sada ćemo razgovarati u zajedništvu o raznim ljudima, događajima i stvarima koji se pojavljuju u crkvenom životu, a koji po svojoj prirodi predstavljaju prekidanje i ometanje. Prvo od njih je često skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini. Kako odrediti skretanje s teme tijekom razgovora o istini? Kako možemo jasno uočiti riječi razgovora u zajedništvu koje su skrenule s teme? Skrećete li vi često s teme u svojem razgovoru o istini? (Da.) Koliko daleko taj problem mora ići da bi se po svojoj prirodi smatrao prekidanjem i ometanjem? Kad bi se svaki primjer skretanja s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini okarakterizirao kao prekidanje i ometanje, ne bi li se ljudi u budućnosti bojali govoriti ili razgovarati u crkvenom životu? A ako se ljudi boje razgovarati, ne znači li to da nisu jasno uočili problem? (Da.) Dakle, kada se točno odredi kakvo skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini predstavlja prekidanje i ometanje, većina ljudi bit će oslobođena svojih sputanosti. S obzirom na to da vi skrećete s teme čak i u normalnom razgovoru, to je još češće kada razgovarate u zajedništvu o istini. Stoga je nužno o tome razgovarati u zajedništvu s velikom jasnoćom, kako vi ne biste bili sputani. Neka vas strah od skretanja s teme i od toga da ćete stvarati prekidanje i ometanje ne odvrati od govora i ne učini da se ne usudite razgovarati u zajedništvu iako imate znanje, ili – kada želite razgovarati u zajedništvu – ne natjera da prvo razmislite: „Odnosi li se ono što želim reći na temu? Je li to skretanje s teme? Trebao bih sastaviti nacrt i skicu svojih misli prije nego što progovorim, a zatim se držati skice kako ne bih skrenuo s teme, bez obzira na sve. Ako skrenem s teme, to nikome ne bi koristilo i potratilo bi dragocjeno vrijeme okupljanja, utječući na razumijevanje istine kod braće i sestara. A ako je ozbiljno, moglo bi čak prekinuti i omesti crkveni život.” Kako bismo onda trebali gledati na pitanje skretanja s teme? Prvo, moramo razmotriti je li skretanje s teme korisno za braću i sestre, a zatim moramo jasno vidjeti kakve su posljedice skretanja s teme za crkveni život. Na taj način možemo jasno vidjeti da skretanje s teme nije mali problem; u ozbiljnim slučajevima, može čak predstavljati prekidanje i ometanje za crkveni život i crkveni rad. Recimo da o nekoj temi tražite odlomak Božjih riječi kako biste razgovarali u zajedništvu o svojem znanju i shvaćanju; ili pretpostavimo da o nekoj temi razgovarate u zajedništvu u vezi sa znanjem koje ste stekli, istinama koje ste razumjeli i Božjim nakanama koje ste shvatili iz nečega što ste iskusili; ili recimo da vi razgovarate u zajedništvu o određenoj temi nadugačko i naširoko i da se o tome ne izražavate tako jasno, ponavljajući se nekoliko puta – skrećete li u tim situacijama s teme? Ništa od toga ne računa se kao skretanje s teme. Što je onda skretanje s teme? Skretanje s teme je kada ono što govorite ima malo ili nimalo veze s temom razgovora, kada je to samo trabunjanje o vanjskim stvarima i nimalo ne izgrađuje ljude. To je potpuno skretanje s teme. Sada, razgovarajmo o tome što znači uzrokovati prekidanje i ometanje. U slučaju skretanja s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini, kakve vrste riječi i ponašanja predstavljaju prekidanje i ometanje? Što je ovdje bit problema? Kako skretanje s teme po svojoj prirodi predstavlja prekidanje i ometanje? Nije li o ovome vrijedno razgovarati u zajedništvu? Kada se o tome bude razgovaralo, hoćete li razumjeti što znači skretanje s teme? (Da.) Dajte onda vi svoje odgovore na pitanje. (Kada je nečiji razgovor u zajedništvu o temama koje nemaju nikakve veze s istinom – na primjer, isprazno čavrljanje i razgovor o kućanskim poslovima, te raspravljanje o stvarima koje uključuju društvene trendove koji ometaju ljudska srca, sprječavajući ih da budu tihi pred Bogom i razmatraju Njegove riječi – taj je razgovor skrenuo s teme.) Na koliko glavnih točaka to ukazuje? (Jedna je da teme nisu povezane s istinom.) Ovo je vrlo važna točka: nepovezanost s istinom. Jedna točka je isprazno čavrljanje i brbljanje o kućanskim stvarima. Druga je govorenje o tradicionalnoj kulturi, o ljudskom moralnom razmišljanju i o stvarima koje ljudi smatraju plemenitima kao da su istina. To je problem iskrivljenog shvaćanja; sve te stvari nisu povezane s istinom. Na primjer, Božje riječi kažu: „Mladi ljudi ne bi trebali biti bez težnji.” Netko razgovara u zajedništvu: „Od davnina, junaci su se pojavljivali u mladosti” ili „Ambicija nije ograničena godinama”. Ili, kada ti govoriš o tome kako se bojati Boga, oni razgovaraju u zajedništvu: „Postoji bog metar iznad tebe”; „Kad čovjek radi, Nebo gleda”; „Ako imaš čistu savjest, ne trebaš se bojati da ti duhovi kucaju na vrata”; ili „Srce se mora okrenuti dobroti”. Nije li ovo skretanje s teme? Nisu li ove riječi nepovezane s istinom? Kakve su to riječi? (Sotonske filozofije.) To su sotonske filozofije, a također su i tradicionalna kultura određene etničke skupine. Prvo očitovanje skretanja s teme je kada tema nije povezana s istinom; to je kada netko izgovara filozofije i teorije za koje nevjernici smatraju da su ispravne i uzvišene, i nasilno ih povezuje s istinom. To je skretanje s teme. Tema nije povezana s istinom – ovo očitovanje trebalo bi biti lako razumjeti. Drugo očitovanje je kada teme o kojima se raspravlja ometaju ljudske umove. Kada se na okupljanju ne razgovara u zajedništvu o istini, a ono o čemu se razgovara je znanje, učenost, filozofija i pravo, ili društvene pojave i razni složeni međuljudski odnosi, tada to ometa ljudske umove. To je kada netko razgovara u zajedništvu o pitanjima koja se u osnovi ne tiču istine i nemaju apsolutno nikakve veze s njom kao da su te stvari istina. To uzrokuje zbrku u umovima drugih, i dok slušaju, njihovo razmišljanje prelazi s razgovora u zajedništvu o istini na vanjske stvari. Kako se ti ljudi tada ponašaju? Počinju se usredotočivati na znanje i učenost. Ometanje ljudskih umova je po svojoj prirodi ozbiljna stvar. Treće očitovanje je kada teme o kojima se raspravlja uzrokuju da ljudi pogrešno razumiju Boga, što rezultira nedostatkom jasnoće u pogledu vizija. Nekim ljudima ni samima istina nije baš jasna, ali se žele pretvarati da imaju jasnoću i razumijevanje. Dakle, kada razgovaraju u zajedništvu o istini, ubacuju neke duboke doktrine u ono što govore, miješajući zajedno vjerske doktrine koje su čuli i razumjeli, govoreći neutemeljeno i ekstravagantno. Nakon što ih poslušaju, ljudi gube jasnoću u pogledu vizija; ne znaju o kojoj je točno istini osoba namjeravala raspravljati. Što više slušaju, to postaju zbunjeniji i to se više smanjuje njihova vjera u Boga, a mogu čak razviti i pogrešna shvaćanja o Bogu. Ljudi ne samo da odlaze s tog razgovora bez razumijevanja istine – njihovi umovi postaju pomućeni. To ima negativan učinak. To je ono što proizlazi iz skretanja s teme.

Skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini očituje se na nekoliko načina, a svaki od njih po svojoj prirodi predstavlja ometanje ulaska ljudi u život. Kada su ljudi poslušali takav razgovor u zajedništvu, ne samo da im nedostaje jasno razumijevanje istine i put primjene, nego im se umovi pomute, postaje im sve nejasnije u vezi s istinom, a razvijaju i neka pogrešna tumačenja i lažna shvaćanja. To je utjecaj i štetna posljedica koju skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini ima na ljude. Svako od ova tri očitovanja je po svojoj prirodi prilično ozbiljno. Na primjer, prvo je „tema o kojoj se govori nije povezana s istinom”. Govoriti stvari koje se čine ispravnima, ali nisu, i donositi sotonske stvari, kao što su ljudsko znanje, filozofija, teorije, tradicionalna kultura i poznate izreke slavnih osoba, u crkvu da bi se propovijedale i analizirale, koristeći priliku za razgovor u zajedništvu o istini kako bi se ljudi zaludili, predstavlja ometanje za njih. To je po svojoj prirodi vrlo ozbiljno. Kad bi osoba sa sposobnošću razlučivanja poslušala takav razgovor u zajedništvu, rekla bi: „Ono što ti govoriš nije ispravno; to nije istina. Ono o čemu ti govoriš su moralno ponašanje i izreke za koje nevjernici misle da su dobri. To su načela nevjernika o tome kako se vladati i ophoditi sa svijetom, što je u osnovi nepovezano s istinom.” Međutim, nekim ljudima nedostaje sposobnost razlučivanja, i kada čuju te zablude, čak se i slažu s njima i drže ih se kao istine. Ako vođe i djelatnici u takvim trenucima to ne zaustave i ne ograniče, ako o tome ne razgovaraju u zajedništvu i ne raščlane to kako bi ljudi stekli sposobnost razlučivanja, tada bi neki od Božjeg izabranog naroda mogli biti navedeni na pogrešan put. Koje su posljedice navođenja na pogrešan put? Vjerovat će da su stvari koje propovijedaju slavni ljudi iz svijeta nevjernika, za koje ljudi misle da su ispravne, dobre i duboke, kao što su narodne poslovice i maksime slavnih ljudi te teorije o vladanju sobom, sve ispravne i da su istina, baš kao što su i Božje riječi. Nisu li zaluđeni? Na površini se čini kao da razgovaraju u zajedništvu o istini, ali u stvarnosti je to pomiješano s nekim ljudskim idejama i nekim Sotoninim zaluđujućim filozofijama, a to očito predstavlja ometanje za ljude. Ako netko zaluđuje ljude predstavljajući Sotoninu filozofiju i ljudsko znanje kao istinu, tada bi vođe i djelatnici trebali razotkriti i raščlaniti tu stvar, kako bi braća i sestre porasli u sposobnosti razlučivanja i razumjeli što je zaista istina. To je djelo koje bi vođe i djelatnici trebali činiti. Drugo očitovanje je „ometanje ljudskih umova”. Neki ljudi uvijek koriste prilike za razgovor u zajedništvu o istini kako bi govorili o stvarima koje se čine ispravnima, ali nisu, uzdižući ljudsko znanje, učenost, darove i talente. Govore i o moralnim normama, tradicionalnoj kulturi i tako dalje. Te stvari koje dolaze od Sotone predstavljaju kao pozitivne stvari, kao istinu, što ljude dovodi do pogrešnog uvjerenja da se te stvari trebaju zagovarati, širiti i veličati u crkvi, da ih se svi trebaju pridržavati; to uzrokuju porast zabluda i krivovjerja, koji se u ljudskom umu čine ispravnima, ali nisu; i zbunjuju ljudski um te čini da se ljudi osjećaju izgubljeno, ne znajući što je istina zapravo, ili kako ispravno postupati kada se suoče s problemima, ili koji je put ispravan. To gura njihova srca u tamu. To je posljedica širenja krivovjerja i zabluda kako bi se ljudi naveli na pogrešan put. Što se tiče trećeg očitovanja, o njemu nećemo detaljno razgovarati u zajedništvu. Ukratko, neke od rasprava koje skreću s teme uključuju znanje, neke uključuju ljudske predodžbe, a neke uključuju moralno dobra ponašanja, između ostalog. Ali nijedna od tih stvari ne odnosi se na istinu – sve su joj suprotne. Stoga, kada se ti problemi pojave, vođe i djelatnici bi ih trebali zaustaviti i ograničiti. Ako, nakon što čuju nečiji razgovor u zajedništvu, ljudi ne samo da nemaju jasnoću u svojim srcima o istini, već su i ometeni, a njihovi nekoć bistri umovi postanu pomućeni, ne znajući kako ispravno provoditi u djelo, tada bi razgovor takve osobe trebao biti zaustavljen i ograničen. Na primjer, u svojem razgovoru u zajedništvu o istinama koje se tiču normalne ljudskosti, neki ljudi kažu: „Ono što se Bogu najviše sviđa u normalnoj ljudskosti je sposobnost podnošenja teškoća, ne žudjeti za tjelesnim užitkom ili lagodnošću, odreći se ukusne hrane, ne uživati u onome u čemu bi se trebalo uživati ili što je Bog pripremio, biti u stanju pobuniti se protiv tih tjelesnih želja, obuzdati sve želje tijela, zauzdati svoje tijelo i ne dopustiti tijelu da bude po njegovom. Dakle, kada ti noću želiš spavati, trebaš se pobuniti protiv tijela. Ako ne možeš, trebaš pronaći načine da ga obuzdaš. Što je veća tvoja odlučnost da se pobuniš protiv tijela i što se više buniš protiv tijela, to se dokazuje da posjeduješ više očitovanja primjene istine i više odanosti Bogu. Mislim da je najistaknutije očitovanje normalne ljudskosti – i ono koje bi se najviše trebalo zagovarati – zauzdavati svoje tijelo, buniti se protiv želja tijela, ne žudjeti za tjelesnom lagodnošću i biti štedljiv u materijalnom uživanju. Što si štedljiviji, to ćeš veće blagoslove sakupiti u kraljevstvu nebeskom.” Ne zvuče li ove riječi prilično pozitivno? Ima li u njima greške? Mjereno ljudskom logikom, načelima i predodžbama, ove bi riječi prošle u bilo kojoj vjerskoj ili društvenoj skupini; svi bi podigli palac u znak odobravanja i rekli da je to što govore ispravno, da je njihova vjera dobra i čista. Zar nema i u crkvi nekih ljudi koji bi u to također vjerovali? Mjereno ljudskim predodžbama, sve su ove riječi ispravne – što je u njima ispravno? Neki bi mogli reći: „Bog zaista voli takve ljude. I On živi na takav štedljiv način.” Nije li to ljudska predodžba? Ljudi gaje takvu predodžbu, pa ako bi neka osoba zaista održala takav razgovor u zajedništvu, ne bi li se to samo prilagodilo predodžbama većine? (Da.) Kada ljudi prihvate takvu predodžbu, ne slažu li se s gledištem te osobe? Kada si se ti složio s gledištem te osobe i prihvatio ga, ne slažeš li se onda i s njezinim postupcima? Nećeš li je onda pokušati oponašati? A kada si u stanju to učiniti, neće li put koji slijediš, tvoj put primjene, tada biti utvrđen? Što znači biti fiksiran? To znači da si odlučan da ćeš djelovati i primjenjivati na takav način. Budući da u svojem srcu vjeruješ da Bog voli takve ljude i da Mu se sviđa kada ti tako postupaš, da samo tako možeš biti netko koga Bog prihvaća, netko tko može ući u kraljevstvo nebesko i biti blagoslovljen na nebu, tko ima dobro odredište, ti tada odlučuješ tako postupati. Kada doneseš tu odluku, nije li tvoj um već bio ometen i zaluđen takvom mišlju i gledištem? To je činjenica; to je posljedica. Tvoj je um ometen, a ti to ni ne shvaćaš. Ovdje postoji i drugi problem: kada je tvoj um paraliziran i ometen takvim mislima i gledištima, ne gubiš li onda jasnoću o Božjim nakanama i zahtjevima? Ne razvijaš li onda pogrešna shvaćanja o Bogu i ne udaljavaš li se od Njega? Ne ukazuje li to da su ti vizije nejasne? Razmisli o tome pažljivo: kada si zaveden nekom mišlju ili gledištem koje ljudi smatraju ispravnim, ali je pogrešno, nije li tvoj um tada ometen? Mogu li vizije u tvojem srcu tada još uvijek biti jasne? (Ne.) Dakle, je li tvoje znanje o Bogu točno ili je pogrešno shvaćanje? Jasno, to je pogrešno shvaćanje. Dakle, je li ono što ti razumiješ i ono za što vjeruješ da je ispravno zaista istina? Ne, nije – to je u suprotnosti s Božjim riječima, s istinom, ide protiv njih. Stoga, ovakvo skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini zaista predstavlja ometanje ljudskog uma. S obzirom na to da ovo skretanje s teme predstavlja tako veliko ometanje za ljudske umove, može li se reći da predstavlja prekidanje Božjeg djela? Vodi ljude u predodžbe i u Sotoninu filozofiju i logiku, pa ne odvlači li ih od Božje prisutnosti? Kada ljudi pogrešno razumiju Boga, kada ne razumiju Njegove nakane i ne mogu postupati u skladu s Njegovim nakanama i zahtjevima, već umjesto toga postupaju u skladu sa Sotoninom logikom i ljudskim predodžbama, jesu li tada bliže Bogu ili dalje od Njega? (Dalje su od Njega.) Dalje su od Njega. Dakle, ne bi li razgovor u zajedništvu o ovakvoj temi trebao biti ograničen tijekom okupljanja? (Da.) Priroda ovakvog skretanja s teme je da predstavlja ometanje ljudi, stoga se zaista mora ograničiti. Ako se ne zaustavi i ne ograniči, bit će mnogo smetenih ljudi koji su lošeg kova i obamrli – osobito oni bez duhovnog razumijevanja – koji oponašaju i slijede osobu koja skreće s teme. Tada bi vođe i djelatnici trebali odmah ustati da to zaustave. Ne smiju dopustiti toj osobi da nastavi skretati s teme; ne smiju dopustiti da tema njezinog razgovora u zajedništvu zaludi više ljudi i omete umove više ljudi. To je odgovornost koju bi vođe i djelatnici trebali ispuniti, funkcija koju bi trebali obavljati.

To je otprilike sve što se tiče našeg razgovora o temi skretanja s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini. Zatim ćemo sažeti koliko daleko netko mora skrenuti s teme u svojem razgovoru u zajedništvu o istini i o kojim temama mora razgovarati da bi se to po svojoj prirodi kvalificiralo kao prekidanje i ometanje. Neke vrste skretanja s teme su očite: kada je netko potpuno izvan teme, kada se upusti u isprazno čavrljanje ili raspravlja o kućanskim poslovima, to je lako razlučiti. Na primjer, kada svi razgovaraju u zajedništvu o tome kako obavljati svoju dužnost, netko može razgovarati o svojoj „slavnoj” prošlosti, govoreći o dobrim stvarima koje je učinio ili kako je pomogao braći i sestrama, i tako dalje. Nitko to ne želi slušati, i što više to čini, to im sve to postaje odbojnije, sve dok ne počnu ignorirati tu osobu. Osobi će tada biti neugodno. Sve dok većina može razlučiti tu osobu, ona neće moći nastaviti. Nije potrebno veliko razumijevanje istine da bi se mogla razlučiti ova vrsta skretanja s teme. Isprazno čavrljanje, brbljanje o kućanskim stvarima, uzdizanje sebe, isticanje sebe i iskorištavanje teme razgovora u zajedništvu za govorenje o vlastitoj „slavnoj” prošlosti – ovakvu vrstu skretanja s teme je lako razlučiti. To u osnovi ne predstavlja veliko ometanje, jer većina ljudi osjeća odbojnost prema takvim stvarima i ne želi ih slušati, i znaju da se ta osoba hvali, a ne da razgovara u zajedništvu o istini, da je skrenula s teme. Skupina bi mogla pokušati ne osramotiti je odmah na početku govora, ali kako duže govori, ljudima postaje odbojna i ne žele dalje slušati, te osjećaju da bi umjesto toga bilo bolje da sami čitaju Božje riječi. Da je osoba nastavila, ustali bi i otišli. Kada osoba vidi da su se stvari okrenule i da se sramoti, neće nastaviti govoriti. Kakva vrsta skretanja s teme je već imala štetan utjecaj na ljude, a ipak ljudi to još uvijek ne mogu prozreti kao nešto negativno, i umjesto toga uzimaju sadržaj izvan teme kao istinu i pažljivo ga slušaju? Ovakva vrsta skretanja s teme može predstavljati ometanje ljudi, i u takvim slučajevima treba znati razlučiti. Dajte primjer ovakve vrste skretanja s teme. (Kada netko ne promišlja o sebi nakon što je orezan, već svoj govor usmjerava samo na ispravnost i neispravnost problema, to zbunjuje svačije umove. Zbog toga ljudi ne samo da ne mogu razviti sposobnost razlučivanja, nego osjećaju da je ono što ta osoba govori u skladu s istinom i da je u pravu. To navodi sve da stanu na njezinu stranu.) Pod izlikom razgovora u zajedništvu o tome kako prihvatiti orezivanje, oni se brane i opravdavaju, navodeći ljude da misle da su nepravedno orezani, da stanu na njihovu stranu i suosjećaju s njima, i dodatno, da se dive njihovoj sposobnosti da se pokoravaju i prihvaćaju orezivanje pod takvim okolnostima. To zaluđuje ljude; to je namjeran, promišljen primjer skretanja s teme, zbog kojeg se slušatelji ne samo da se ne mogu pokoriti kada se suoče s orezivanjem, i ne mogu prihvatiti orezivanje te promišljati o sebi i spoznati sebe, već ih umjesto toga ostavlja opreznima i sklonim opiranju prema orezivanju. Takav razgovor u zajedništvu ne uspijeva pomoći ljudima da razumiju značaj orezivanja, kako bi ljudi trebali usvojiti ispravan stav kada se suoče s orezivanjem, kako ga prihvatiti i kako postupati. Umjesto toga, navodi ljude da odaberu drugi način suočavanja s orezivanjem, način koji nije primjena istine i nije djelovanje u skladu s istina-načelima, već onaj koji ljude čini prepredenijima. Takav razgovor u zajedništvu služi za zaluđivanje ljudi. Skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini jedna je vrsta problema koja se javlja u crkvenom životu. Ako ova vrsta problema dosegne razinu prekidanja i ometanja, vođe i djelatnici bi trebali istupiti da ga zaustave i ograniče, razgovarajući u zajedništvu o njemu i raščlanjujući ga, kako bi većina porasla u sposobnosti razlučivanja, učila iz iskustva i naučila lekciju.