C. Neprimjereni odnosi iz interesa

Druga vrsta neprimjerenog odnosa jest odnos iz osobnog interesa. Ljudi čine stvari poput laskanja, uzdizanja, hvaljenja i ulagivanja jedni drugima radi interesa. Unošenje takvog pokvarenog ponašanja i opake atmosfere u crkveni život ozbiljno utječe na druge koji u tišini čitaju Božje riječi ili slušaju podijeljena iskustva. Jednom kada se uspostavi odnos iz osobnog interesa, uključeni pojedinci često će za vlastitu korist govoriti ili činiti stvari protivno svojim željama. Na primjer, ako netko vidi da bi druga osoba na neki način mogla koristiti njegovom poslu ili interesima, mogao bi tu osobu izabrati za vođu, predložiti je za određenu dužnost ili se složiti sa svime što ta osoba kaže, tvrdeći da je to ispravno bez obzira na to je li u skladu s istinom, kako bi stekao njezinu naklonost. Kako bi se dodvorili toj osobi, čine mnoge stvari koje nisu u skladu s načelima i protive se istini, što ometa Božji izabrani narod u razlučivanju ljudi, događaja i stvari te u ulasku u istinu. Oni opisuju ono što je pogrešno i izopačeno kao ispravno, opisuju ljudske predodžbe i uobrazilje kao da su u skladu s Božjim nakanama, i tako dalje, čime ometaju misli ljudi te ispravan smjer i cilj njihove težnje. Sva ta ponašanja proizlaze iz njihovog održavanja odnosa iz osobnog interesa. Da bi zaštitili i održali vlastite interese, mogu govoriti protiv svoje savjesti i djelovati protivno načelima. Ono što govore i čine uzrokuje ometanje i razaranje crkvenog života, što na kraju dovodi do toga da sve više ljudi nije u stanju razgovarati u zajedništvu o Božjim riječima, molitveno čitati Božje riječi ili dijeliti osobna iskustva na normalan i uredan način, što uzrokuje gubitke njihovom ulasku u život. Kada ljudi razgovaraju u zajedništvu o svom osobnom iskustvenom razumijevanju, često se susreću s uplitanjem odnosa iz osobnog interesa među ljudima; neka su uplitanja verbalna, neka u vidu ponašanja, a druga se odnose na ciljeve i smjerove. Ljude se često prekida dok razgovaraju u zajedništvu o istini i molitveno čitaju Božje riječi, često budu odvučeni od teme i često su pogođeni u različitim stupnjevima. Stoga, oni koji se upuštaju u neprimjerene odnose iz osobnog interesa i srodna ponašanja trebaju biti ograničeni. Crkveni vođe suočeni s tim problemima ne bi trebali zažmiriti na jedno oko, a zasigurno ne bi trebali povlađivati takvom zlu, dopuštajući da se takve stvari događaju unutar crkvenog života. Umjesto toga, trebali bi biti budni i pronicljivi te ih odmah zaustaviti i ograničiti.

Upuštanje u neprimjerene odnose iz osobnog interesa česta je pojava u crkvi. Na primjer, ako se netko planira kandidirati na izborima za sljedećeg crkvenog vođu, mogao bi privući skupinu ljudi i otkriti im svoje ideje. Ti ljudi nisu glupi; oni natuknu: „Ako vas izaberemo, kakve ćete nam koristi pružiti?” Tako se među njima formira odnos temeljen na osobnim interesima. Da bi održali svoje osobne interese, oni često zauzimaju isti stav o pitanjima tijekom okupljanja. Oni uvijek govore o tome kako je jedna osoba dobra, kako je ono što druga osoba čini dopušteno i blagoslovljeno od Boga, tko je dao priloge i koliko je dao i tko je dao kakve doprinose kući Božjoj, često hvaleći i uzdižući jedni druge – sve to rade a da drugi toga nisu svjesni ili ne znaju pozadinu. U crkvenom životu, oni često iznose te stvari u službi konsenzusa koji su ranije postigli i kako bi podržali svoje uzajamne interese. Na primjer, netko bi mogao reći: „Ako me izabereš za vođu, jednom kad preuzmem položaj, postavit ću te za vođu skupine.” Ne traže li svi oni osobnu korist? Da bi ostvarili svoje interese, ne moraju li reći određene stvari ili poduzeti određene radnje? Stoga, oni pokazuju različita očitovanja tijekom okupljanja, a sva su usmjerena na podržavanje konsenzusa koji su ranije postigli i uključenih interesa. Prije postizanja svog cilja, većina onoga što čine vođena je interesima. Dakle, nisu li namjere i svrhe iza onoga što govore i čine prilično neprimjerene? Nije li odnos uspostavljen među njima neprimjeren? Ne bi li se takvi neprimjereni odnosi unutar crkve trebali ograničiti? Neki kažu: „Kako ga možemo ograničiti ako nije otkriven?” Takve se stvari, osim ako se uopće ne čine, jednom kad se poduzmu, mogu otkriti i bit će razotkrivene. Ako ljudi ispravno razgovaraju u zajedništvu o istini i svojim osobnim spoznajama i iskustvima, bez miješanja ičega što nije povezano s istinom, svatko to može uočiti. Ako postoje primjese, ljudi to također mogu razlučiti. Stoga, u crkvi, različiti transakcijski odnosi koji nastaju radi održavanja uzajamnih interesa također bi trebali biti ograničeni; u najmanju ruku, uključenima treba dati upozorenje i s njima razgovarati u zajedništvu, kako bi prepoznali vlastite probleme i razumjeli ozbiljne posljedice upuštanja u takve aktivnosti, istovremeno omogućujući braći i sestrama da razluče prirodu tih stvari. Kakav utjecaj ova vrsta aktivnosti ima na većinu ljudi? Navodi ljude da misle kako nema velike razlike između crkve i društva, da su oba mjesta gdje svatko iskorištava svakoga i ljudi se upuštaju u transakcije za vlastitu korist. Ovo ponašanje nije umjereno ometanje, već predstavlja ozbiljno ometanje crkvenog života. Recite Mi, je li netko tko neprestano privlači ljude kako bi osvojio njihove glasove na izborima, koristeći neuobičajena sredstva da manipulira izborima i stekne položaj vođe, dobra osoba? Jasno je da vođe izabrani na ovaj način nisu dobri ljudi. Mogu li braća i sestre koji su pali u njihove ruke očekivati išta dobro? Ako netko postane vođa neuobičajenim sredstvima, umjesto da bude izabran na temelju načela, takav vođa definitivno nije dobra osoba. Ako im se dopusti da vode, to je jednako očitom predavanju braće i sestara zloj osobi – antikristu, pri čemu je većina ljudi zapravo predana u Sotonine ruke; u takvom scenariju, plodovi njihovog crkvenog života bit će samo po sebi očigledni. Ovo je vrsta neprimjerenog odnosa vezanog uz interese. Bilo među skupinama ili pojedincima, jednom kad odnosi među ljudima uključuju interese, oni će se u svojim postupcima više naginjati osobnim koristima umjesto da djeluju prema načelima kako bi podržali interese kuće Božje. Takvi odnosi nisu utemeljeni na savjesti i razumu normalne ljudskosti, već su suprotni i savjesti i razumu, a još više istina-načelima. Ono što govore, čine i pokazuju, zajedno s njihovim namjerama, svrhama, motivima, izvorima i tako dalje, sve je vođeno interesima; stoga se ti odnosi mogu definirati kao neprimjereni. Budući da stvaranje takvih odnosa ometa Božji izabrani narod u življenju crkvenog života, otežavajući većini ljudi da u miru pred Bogom čitaju Božje riječi i razgovaraju u zajedništvu o istini, takvi neprimjereni odnosi trebali bi biti ograničeni unutar crkve. Za slučajeve koji su teški i predstavljaju ponašanje zlih ljudi, trebaju se izdati upozorenja, a ako se oni koji su uključeni ne pokaju bez obzira na sve, trebali bi biti uklonjeni iz crkve.

D. Mržnja među pojedincima

Neprimjereni međuljudski odnosi imaju različita očitovanja. Jedno od njih je i osobna mržnja. Primjerice, unutar obitelji može doći do trvenja ili sporova između svekrva i snaha, između šogorica ili između braće, a mogu se pojaviti i među susjedima. Ponekad se to čak razvije u mržnju pa ti ljudi, poput neprijatelja, nisu u stanju surađivati ili raditi zajedno, do te mjere da se ne mogu ni pogledati, a kad god se sretnu, svađaju se i sukobljavaju. Kad se vide na okupljanjima, srca su im također ispunjena mržnjom te se ne mogu umiriti pred Bogom kako bi uživali u riječi Božjoj i promišljali o sebi i spoznavali sebe, a zasigurno nisu u stanju otpustiti svoje predrasude i mržnju kako bi imali normalno okupljanje. Umjesto toga, kad god se sretnu, ulaze u svađe i prepirke, razotkrivaju jedni drugima nedostatke i napadaju se, pa čak i međusobno psuju, što ima izrazito negativan utjecaj na Božji izabrani narod. Takvi su ljudi bezvjernici, oni su nevjernici. Oni koji iskreno vjeruju u Boga i ljube istinu, bez obzira na to što se dogodi, s kime imaju sporove ili prema kome gaje predrasude, u stanju su tragati za istinom, promišljati o sebi i spoznavati sebe te rješavati probleme u skladu s istina-načelima. Ako su učinili nešto pogrešno i nekome su dužni, mogu se samoinicijativno ispričati i priznati svoje pogreške; apsolutno neće pribjegavati izazivanju svađa ili nereda na okupljanjima. Uplitanje u sporove i izazivanje galame u crkvi u potpunosti je ispod dostojanstva svetaca; takvo ponašanje teško sramoti Boga. Ljudima koji se tako ponašaju u velikoj mjeri nedostaje ljudskosti, savjesti i razuma; oni apsolutno nisu istinski vjernici u Boga. Ovaj je problem relativno češći među novim vjernicima. Budući da novi vjernici ne razumiju istinu i njihove iskvarene naravi nisu pročišćene, lako ulaze u sporove oko mnogih stvari, pa čak dopuštaju da njihova naglost bukne i da se upuste u sukobe. Ako se te iskvarene naravi ne riješe, ljudi će gajiti mržnju u svojim srcima, pa će se čak i dok žive crkvenim životom i dalje upuštati u beskrajne sporove s tom naglošću i mržnjom. To utječe na crkveni život, ometajući Božji izabrani narod u jedenju i pijenju riječi Božje, slavljenju Boga i dijeljenju svojih iskustvenih razumijevanja Božjih riječi. To također izravno utječe na ulazak Božjeg izabranog naroda u život. Neki novi vjernici lako zapadnu u sporove zbog neslaganja oko sitnica. Na primjer, prije početka okupljanja, neki možda žele pjevati jednu himnu, dok drugi preferiraju drugu – čak i tako trivijalna stvar može lako dovesti do sporenja. Slično tome, različita mišljenja o nekoj stvari ponekad se mogu brzo pretvoriti u rasprave, a čak i nehotična uvreda nekoga zbog nepromišljenosti u govoru može potaknuti svađe. Takve se stvari često događaju među novim vjernicima. Kad tijekom okupljanja nastanu sporovi, oni prirodno ometaju crkveni život. Ne ometa li to i Božji izabrani narod? Oni koji su skloni svađi i raspravljanju o tome što je ispravno, a što pogrešno, najlakše ometaju crkveni život. Njima je stalo samo do zadovoljavanja vlastite taštine i obraza, ne uzimajući u obzir interese Božjeg izabranog naroda. Zar takvim postupanjem ne uzrokuju ometanje crkvenog života? (Da.) Crkva je mjesto gdje se braća i sestre okupljaju da jedu i piju riječi Božje i da uživaju u riječima Božjim; to je mjesto za pokoravanje Bogu i štovanje Boga. To apsolutno nije mjesto za iskaljivanje ogorčenosti, a svakako ne za svađanje ili raspravljanje o tome što je ispravno, a što pogrešno. Kad takvi ljudi na ovaj način uzrokuju ometanja, do kakvih to posljedica dovodi? To izravno rezultira nedostatkom užitka tijekom okupljanja; dovodi do toga da Božji izabrani narod ne može dobiti životno izgrađivanje, a čak i većinu ljudi ostavlja bez mira, te oni neopisivo pate. S vremenom neki postanu negativni i slabi, čak i nevoljki da prisustvuju okupljanjima. Ova je situacija uobičajena u većini crkava i nešto je što su svi iz Božjeg izabranog naroda iskusili. Pa kako bi trebalo riješiti problem čestih svađa i sukoba na okupljanjima? Trebalo bi odabrati nekoliko odlomaka Božjih riječi koji su relevantni za problem i pročitati ih zajedno više puta tijekom okupljanja; zatim bi svi trebali razgovarati u zajedništvu o istini, dijeleći svoje razumijevanje. Takav pristup može donijeti neke rezultate. Ne samo da oni koji su skloni svađi mogu prepoznati svoje prijestupe i osjetiti kajanje, već čak i promatrači mogu promišljati o tome jesu li otkrili svoje iskvarene naravi u sličnim situacijama i jesu li sposobni svađati se s drugima – na taj način i promatrači mogu spoznati sebe. Bez obzira na to upušta li se netko u sporove ili ne, nakon što nekoliko puta pročita nekoliko odlomaka Božjih riječi, može prepoznati vlastite iskvarene naravi i vidjeti da živjeti po iskvarenim naravima doista znači nemati savjesti i razuma te nemati ni najmanje ljudskosti. Učinci življenja crkvenim životom na ovaj način nisu loši, zar ne? Iako na početku okupljanja može doći do sporova, ako nakon toga svi mogu čitati Božje riječi, utišati se pred Bogom kako bi promislili o sebi, riješiti probleme koristeći istinu i istinski se pokajati – ako se ti rezultati mogu postići – onda je to normalan crkveni život. Stoga, što god se događa tijekom okupljanja nije nužno loše; sve dok se svi ujedine u srcu i umu kako bi tražili istinu i zajedno pročitaju nekoliko relevantnih odlomaka Božjih riječi nekoliko puta, čak i ako se problemi ne mogu u potpunosti riješiti, ljudi će ih moći donekle prozreti i razlučiti – svi će imati koristi od toga. Biste li rekli da je do takvog crkvenog života teško doći? To je pretvaranje loše stvari u dobru, to je donekle sreća u nesreći. Međutim, to ne bi trebalo navesti ljude da zagovaraju ideju da su sporovi i rasprave poželjni u crkvenom životu; to se apsolutno ne smije zagovarati. Sporovi i rasprave lako mogu dovesti do izljeva naglosti i sukoba, što je loše za sve i uzrokuje osobnu patnju onima koji su uključeni. Stoga je traganje za istinom radi rješavanja problema najbolji pristup, a razumijevanje istine može učinkovito spriječiti slične incidente u budućnosti. Mudri pojedinci trebali bi usvojiti strpljiv i tolerantan stav kada dođe do trvenja i sukoba. Budući da i oni imaju iskvarene naravi i lako mogu povrijediti druge, kada otkriju svoje iskvarene naravi, trebali bi se odmah moliti Bogu i tragati za istinom radi rješavanja problema. Na taj način, do vremena okupljanja, osobna ogorčenost i mržnja su se raspršile, što dovodi do osjećaja oslobođenja u njihovim srcima i olakšava prijateljsko slaganje s braćom i sestrama, potičući tako skladnu suradnju. Kad god netko vidi brata ili sestru da otkriva svoju iskvarenu narav, trebao bi ponuditi pomoć s ljubavlju, a ne suditi im, osuđivati ih ili odbacivati. Može se dogoditi da se problemi ne riješe nakon jednog ili dva pokušaja pomoći, ali strpljenje i tolerancija su i dalje potrebni. Sve dok ne ometaju crkveni život ili namjerno ne čine zlo, treba se prema njima odnositi sa strpljenjem i tolerancijom do kraja – doći će dan kada će se osvijestiti. Ako je netko zle ljudskosti i odbija svaku pomoć, ne prihvaćajući istinu bez obzira na to kako se s njim o njoj razgovaralo u zajedništvu, onda on ne vjeruje iskreno u Boga i potrebno je držati se podalje od takvih pojedinaca. Ako opetovano ometaju crkveni život, prema njima se treba odnositi i pozabaviti se njima u skladu s načelima. Ako nisu zli ljudi, već samo često otkrivaju svoju iskvarenu narav, mrzeći sebe, ali osjećajući se nemoćnima da u tom trenutku postupe drugačije, takvim pojedincima treba pomoći s ljubavlju; pomoći im da razumiju istinu te da razluče i prepoznaju svoja otkrivanja iskvarenosti – na taj će se način njihova otkrivanja iskvarenosti postupno smanjivati. Ako su braća i sestre samo povremeno ometena tim ljudima, može im se oprostiti; sve dok nema većih problema s njihovom ljudskošću i dok nisu prijevarni ili zli ljudi, treba ih podržati i pomoći im kroz razgovor u zajedništvu o istini. Ako mogu prihvatiti istinu, treba se prema njima odnositi s ljubavlju. Međutim, ako se odbijaju pokajati i dugotrajno negativno utječu na crkveni život, crkveni vođe trebaju izdati upozorenja i nametnuti ograničenja. Ako uporno odbijaju prihvatiti istinu, takvi su pojedinci zli ljudi. Zli ljudi se ne mogu slagati ni s kim, oni su trule jabuke i demoni. Držati ih u crkvi samo će uzrokovati prekide i ometanja. Stoga, s onima koji se odbijaju promijeniti unatoč opetovanim opomenama treba postupati kao sa zlim ljudima i ukloniti ih iz crkve. Svatko tko često ometa crkveni život i ulazak u život Božjeg izabranog naroda je bezvjernik i zla osoba, i mora biti uklonjen iz crkve. Bez obzira na to tko je ta osoba ili kako se ponašala u prošlosti, ako često ometa rad crkve i crkveni život, odbija orezivanje i uvijek se brani iskrivljenim razlozima, mora biti uklonjena iz crkve. Ovaj je pristup u potpunosti radi održavanja normalnog napretka crkvenog rada i zaštite interesa Božjeg izabranog naroda, te je u potpunosti u skladu s istina-načelima i Božjim namjerama. Ulazak u život Božjeg izabranog naroda i rad crkve ne bi trebali biti pogođeni sporovima i nerazumnim pravljenjem problema nekolicine zlih pojedinaca – to nije vrijedno toga i također je nepravedno prema Božjem izabranom narodu.

Ako zli ljudi često uzrokuju ometanja u crkvi, što dovodi do neučinkovitog crkvenog života, najbolje je rješenje kategorizirati ljude i podijeliti okupljanja u različite grupe: oni koji ljube istinu i iskreno vrše svoje dužnosti okupljaju se zajedno; oni koji žele težiti istini, ali ne vrše svoje dužnosti, okupljaju se zajedno; a oni koji vole uzrokovati prekide i ometanja, ogovarati druge te prosuđivati i osuđivati druge, okupljaju se zajedno. Na taj se način crkva može primarno podijeliti u tri grupe ljudi – moglo bi se reći, razvrstati svakoga prema njegovoj vrsti – čime se osigurava da se te grupe ne ometaju međusobno tijekom okupljanja. Ljudi loše ljudskosti, bez obzira na to koliko bezobzirno činili nedjela, neće utjecati na druge, već će samo naštetiti sebi. Neki ljudi imaju zlobnu narav. Ako netko kaže nešto što ih povrijedi ili uvrijedi, zamrzit će tu osobu i smišljati načine kako da je napadnu i osvete joj se. Bez obzira na to kako se s njima razgovaralo u zajedništvu o istini ili kako ih se orezivalo, oni je ne prihvaćaju. Prije bi umrli nego se pokajali i nastavljaju ometati crkveni život. To dokazuje da su oni zli ljudi. Ne možemo nastaviti tolerirati takve zle ljude. Treba ih ukloniti iz crkve u skladu s istina-načelima. To je jedini način da se ovaj problem temeljito riješi. Bez obzira na to kakve su pogreške napravili ili loše stvari učinili, ti ljudi zlobne naravi neće dopustiti nikome da ih razotkrije ili orezuje. Ako bi ih netko razotkrio i uvrijedio, postali bi bijesni, osvetili bi se i nikada ne bi pustili tu stvar na miru. Nemaju strpljenja ni tolerancije za druge ljude i ne pokazuju suzdržanost prema njima. Na kojem se načelu temelji njihovo vladanje? „Radije ću ja izdati nego da mene izdaju.” Drugim riječima, ne podnose da ih itko uvrijedi. Nije li to logika zlih ljudi? Upravo je to logika zlih ljudi. Nitko ih ne smije uvrijediti. Za njih je neprihvatljivo da ih itko i najmanje isprovocira i mrze svakoga tko to učini. Progonit će tu osobu i nikada neće pustiti stvar na miru – takvi su zli ljudi. Trebali biste izolirati ili ukloniti zle ljude čim otkrijete da imaju bit zlih ljudi, prije nego što mogu učiniti veliko zlo. To će umanjiti štetu koju čine; to je mudar izbor. Ako vođe i djelatnici čekaju dok zla osoba ne izazove neku katastrofu da bi se njome pozabavili, oni su pasivni. To bi dokazalo da su vođe i djelatnici vrlo glupi i da u svojim postupcima nemaju načela. Postoje neki vođe i djelatnici koji su upravo tako glupi i neuki. Oni inzistiraju na čekanju dok ne dobiju nepobitan dokaz prije nego što se pozabave zlim ljudima, jer misle da će im jedino tako savjest biti mirna. Ali zapravo, ne treba vam nepobitan dokaz da biste bili sigurni da je netko zao. To možete zaključiti po njihovim svakodnevnim riječima i postupcima. Jednom kada ste sigurni da su zli, možete započeti tako da ih ograničite ili izolirate. To će osigurati da ni rad crkve ni ulazak u život Božjeg izabranog naroda ne budu oštećeni. Neki vođe i djelatnici ne mogu razlučiti tko je zao, niti se mogu pravovremeno pozabaviti zlim ljudima. Kao rezultat toga, utječe se na rad crkve i crkveni život, a ulazak u život Božjeg izabranog naroda je ometen. To je vrlo glupo. Tako rade lažni vođe. S jedne strane, nedostaje im razlučivanja, a s druge strane, oni su ljudi koji svima ugađaju i boje se uvrijediti druge. Kada služe kao vođe, takvi ljudi, kao prvo, ne mogu raditi stvarni posao; i kao drugo, štete Božjem izabranom narodu. Ne mogu čak ni brzo riješiti problem ometanja koje uzrokuju zli ljudi, niti mogu zaštititi braću i sestre; takvi ljudi nisu podobni da budu vođe i djelatnici. Recite Mi, ako je netko okarakteriziran kao zla osoba, postoji li još potreba da mu se pomaže razgovorom u zajedništvu o istini? (Ne.) Nema potrebe davati im priliku. Neki ljudi imaju previše „ljubavi”, uvijek dajući zlima priliku da se pokaju, ali može li to postići ikakav učinak? Je li to u skladu s načelima Božjih riječi? Jesi li vidio ijednu zlu osobu koja se može istinski pokajati? Nitko to nikada nije vidio. Nadati se da će se zli ljudi pokajati je kao sažalijevati zmije otrovnice; to je kao sažalijevati divlje zvijeri. To je zato što se na temelju biti zlih ljudi može utvrditi da zli ljudi nikada neće voljeti pozitivne stvari, nikada neće prihvatiti istinu i nikada se neće pokajati. U njihovom rječniku nećete pronaći riječ „pokajanje”. Bez obzira na to kako s njima razgovaraš u zajedništvu o istini, oni neće ostaviti po strani svoje motive i interese, i naći će razne razloge i izgovore da se opravdaju, i nitko ih ne može uvjeriti. Ako pretrpe gubitak, to im je nepodnošljivo i beskrajno će gnjaviti druge zbog toga. Kako se takvi ljudi, koji nisu spremni pretrpjeti nikakav gubitak, mogu istinski pokajati? Izuzetno sebični ljudi su oni koji svoje interese stavljaju iznad svega; oni su zli ljudi i nikada se neće pokajati. Ako si već u potpunosti prozreo da je takva osoba zla, a i dalje joj daješ priliku da se pokaje, nije li to glupo? To je kao da griješ smrznutu zmiju u svojim njedrima, samo da bi te kasnije ugrizla. Samo bi budala učinila tako glupu stvar. U crkvi je normalna pojava da Božji izabrani narod mrzi zle ljude, jer zli ljudi nemaju ljudskosti i uvijek čine nemoralne stvari. Mrziti zle ljude je ispravan način razmišljanja. To je dio onoga što bi ljudi trebali posjedovati u svojoj normalnoj ljudskosti.

Recite Mi, kakva je to osoba koja uopće nema ljubavi za braću i sestre? Zašto nemaju ni trunke normalnog međuljudskog odnosa s braćom i sestrama? Takva osoba, bez obzira na to s kim komunicira, te interakcije povezuje samo s interesima i transakcijama; ako nema interesa ili transakcija, neće se zamarati ljudima. Nije li takva osoba zla? Neki ljudi ne teže istini i žive samo na temelju osjećaja; tko se prema njima dobro odnosi, tome se približavaju, a tko im pomaže, smatraju ga dobrim. Takvi ljudi također nemaju normalne međuljudske odnose. Žive isključivo na temelju osjećaja, pa mogu li se prema braći i sestrama odnositi pošteno i pravedno? To je apsolutno nedostižno. Stoga, svatko tko nema normalan međuljudski odnos s braćom i sestrama, ili s onima koji iskreno vjeruju u Boga, jest osoba bez savjesti i razuma, osoba bez normalne ljudskosti i definitivno nije netko tko ljubi istinu. Ti se pojedinci ne razlikuju od sitnih probisvijeta među nevjernicima; komuniciraju s onima od kojih imaju koristi i ignoriraju one od kojih nemaju. Štoviše, kada vide nekoga tko teži istini ili nekoga tko može dijeliti iskustvena svjedočenja – nekoga kome se svi dive i koga vole – postaju ljubomorni i puni mržnje te pokušavaju na sve načine pronaći materijal na osnovu kojeg bi sudili tim ljudima i osuđivali te ljude koji teže istini. Nije li to ono što zli ljudi rade? Takvim ljudima nedostaje savjesti i razuma – gori su od zvijeri. Ne mogu se ispravno odnositi prema ljudima, ne mogu se normalno slagati s drugima, ne mogu izgraditi normalne međuljudske odnose s Božjim izabranim narodom, a mogu čak i mrziti one koji teže istini. Takvi se ljudi u svom srcu moraju osjećati vrlo usamljeno i osamljeno, uvijek kriveći Nebo i druge ljude. Kakvu radost ili smisao imaju u životu? Ti su ljudi zlobne naravi i, bez obzira na to s kim su u interakciji, mogu razviti mržnju zbog trivijalnih stvari, osuđujući ih i osvećujući im se, donoseći im nesreće. Takvi zli pojedinci su pravi pravcati đavli, koji donose nesreću crkvi svakim danom svog ostanka. Ako ostanu dugo, nesreće će biti beskrajne. Samo se njihovim uklanjanjem iz crkve mogu izbjeći nesreće. Osim toga, postoje oni koji izvana izgledaju civilizirano, ali imaju posebnu sklonost prema koristima. Stoga je i njihova vjera u Boga radi težnje za koristima. Ako neko vrijeme nisu izvukli neku nezasluženu prednost, lica im se smrače, kao da im netko duguje veliku svotu novca. Svatko tko vidi njihova ogorčena i malodušna lica odmah je emocionalno pogođen. Kakav učinak mislite da bi takvo lice donijelo da se pojavi u crkvenom životu? Većina Božjeg izabranog naroda sigurno bi se osjećala nelagodno vidjevši ga, a njihovo čitanje Božjih riječi i razgovor u zajedništvu o istini bili bi u različitoj mjeri ometeni i pogođeni. Pogotovo za one koji se nisu ukorijenili u istinitom putu, često viđanje ovog vječno mračnog lica u crkvenom životu previše bi lako utjecalo na njih! Crkva bi trebala imati više ljudi vedre osobnosti, koji govore jednostavno i otvoreno, i više ljudi čije je srce ispunjeno mirom i radošću, i čiji je duh slobodan i oslobođen. To bi učinilo crkveni život ugodnim. Oni s vječno mračnim licem trebali bi se moliti Bogu kod kuće i prilagoditi svoj način razmišljanja prije dolaska na okupljanja. Na taj će način biti dobro raspoloženi i dobit će nešto od okupljanja. Osim toga, to će koristiti i drugima; u najmanju ruku, neće biti ometani. Kako bi osigurali da Božji izabrani narod može živjeti normalnim crkvenim životom, vođe i djelatnici trebali bi naučiti razgovarati u zajedništvu o istini kako bi rješavali probleme. Ako netko dođe na okupljanje s mračnim licem, vođe i djelatnici trebali bi prići i upitati: „Trebaš li pomoć?” To se zove samoinicijativno pomaganje drugima iz ljubavi. Ako vođe i djelatnici vide da netko ima problem i ignoriraju ga, izbjegavajući i zaobilazeći te „mrgude” bez da s njima razgovaraju o istini kako bi im razvedrili dan, onda oni ne rade stvarni posao. Da bi učinkovito obavljali crkveni rad, vođe i djelatnici prije svega moraju naučiti biti osobe od povjerenja Božjeg izabranog naroda, slično onome što bi nevjernici nazvali brižnim državnim službenikom. Neki ljudi nisu voljni igrati takvu ulogu, uvijek preferirajući biti promatrači – kako na taj način mogu voditi Božji izabrani narod da živi dobrim crkvenim životom? Zapravo, ima li netko problema u srcu, može se donekle vidjeti po izrazu njegova lica. Ako je nečije lice uvijek mračno, to sigurno znači da mu je srce tamno bez trunke svjetla. Ako je cijeli dan uronjen u sporove oko toga što je ispravno, a što pogrešno, može li mu na licu još uvijek biti osmijeh? Lica tih ljudi uvijek su prekrivena tamnim oblacima, bez trenutka sunca, a to utječe i na njihovo vršenje dužnosti. Ako vođe i djelatnici sporo pristupaju rješavanju ovog problema, uzrokujući da braća i sestre trpe stalna ometanja i neizrecivu bijedu, to dokazuje da su vođe i djelatnici nesposobni za obavljanje stvarnog posla, nesposobni rješavati probleme s istinom i da su potpuno bezvrijedni. Ako vođe i djelatnici razumiju istinu i mogu prepoznati probleme braće i sestara te mogu pružiti pravovremenu podršku i pomoć, ne samo da mogu pomoći u rješavanju problema ljudi, već mogu pomoći ljudima da razumiju istina-načela i ispune svoje dužnosti, tada će njihovo vršenje dužnosti i rješavanje stvari biti učinkovito, a crkveni rad neće biti pogođen. Ako vođe i djelatnici ne mogu pravovremeno prepoznati i riješiti probleme, to utječe na rad crkve. Ako vođe i djelatnici ne mogu prepoznati i riješiti probleme, uzrokujući štetu radu crkve i ometajući ulazak u život Božjeg izabranog naroda, nisu li time zakazali pred Bogom i Njegovim izabranim narodom? Ne nedostaju li im načela u rješavanju stvari? Rješavanje problema brzo i bez oklijevanja nakon što se prozre njihova bit – to se zove ispunjavanje odgovornosti i odanost, a to je vršenje svoje dužnosti na način koji je u skladu s mjerilom.

Tema današnjeg razgovora u zajedništvu je šesto pitanje – upuštanje u neprimjerene odnose. Problemi ove vrste koji se javljaju u crkvenom životu u osnovi su sljedeći: neprimjereni odnosi među spolovima, istospolni odnosi, odnosi iz osobnog interesa i mržnja među pojedincima. Bilo da se radi o odnosima temeljenim na tjelesnoj požudi, tjelesnim interesima ili sentimentalnim zamršenostima tijela, svi oni spadaju u kategoriju neprimjerenih odnosa jer prelaze opseg savjesti i razuma normalne ljudskosti. Postojanje tih neprimjerenih odnosa može u određenoj mjeri uznemiriti ljude. Što je još ozbiljnije, oni mogu ometati ulazak ljudi u život, njihovu težnju za istinom i njihovu težnju za spoznajom Boga. Te različite vrste neprimjerenih odnosa ne potječu iz savjesti ili razuma i protive se normalnoj ljudskosti. Ljudima je teško prihvatiti i primjenjivati istinu kada žive unutar tih nenormalnih odnosa, a to ih također ometa u življenju crkvenog života i težnji za životnim rastom, a ometa i red u crkvenom životu. To je štetno za ulazak u život Božjeg izabranog naroda i također može naštetiti radu crkve. Zbog svega toga, imperativ je da vođe i djelatnici brzo prepoznaju i rješavaju te probleme.

Što se tiče neprimjerenih odnosa, već smo nabrojali različite situacije i kategorizirali ih. Možete li navesti neke primjere kako biste vježbali razlučivanje? Koja je svrha učenja razlučivanja? Svrha je da vas se osposobi da razlučujete i definirate bit ljudi, događaja i stvari, kako biste donosili točne prosudbe, a zatim postupali s njima u skladu s načelima. To je konačni rezultat. Je li itko rekao: „Ti po cijeli dan govoriš o tim pitanjima ispravnog i pogrešnog, o tim svakodnevnim stvarima – ne želimo ih više slušati; ne želimo više ni dolaziti na okupljanja. Ne bi li trebao razgovarati u zajedništvu o istini? Zašto uvijek govoriti o takvim situacijama?” Jeste li primijetili takve ljude? Kakvi su to ljudi? (Ljudi koji nemaju duhovno razumijevanje.) Mi razgovaramo u zajedništvu na ovaj način, a oni i dalje ne mogu razumjeti istinu – nemaju inteligenciju normalne osobe; takvi su ljudi potpuno beskorisni. Treba li od nekoga čija inteligencija ne zadovoljava ljudsku i dalje zahtijevati da sluša propovijedi? Možda bi negodovali: „Okupljanja su uvijek o razgovoru u zajedništvu o istini, uvijek se govori o stvarima poput primjene istine – umoran sam od slušanja toga. Ne želim više dolaziti na okupljanja.” Ako doista imaju takav stav, onda su oni netko tko osjeća odbojnost prema istini. Za takve ljude, Božja kuća ne inzistira na njihovom prisustvu; brzo ih otpravite. Ako oni sami nisu voljni dolaziti na okupljanja i nisu prijemčivi za ono o čemu se na njima raspravlja, mi ne inzistiramo – ne želimo im stvarati nevolje. Ljudi poput ovih, čak i ako vjeruju u Boga cijeli život, neće razumjeti istinu i neće ući u stvarnost; to je gubitak truda. Ako vole slušati teološko znanje, onda neka idu i proučavaju teološko znanje; jednoga dana, kada ne zadobiju istinu kao život, požalit će.

29. svibnja 2021.