Četrnaesta stavka: Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista (Drugi dio)

Na posljednjem smo okupljanju razgovarali o četrnaestoj odgovornosti vođa i djelatnika: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” Razgovor je obuhvatio jedan aspekt ovog pitanja: što je crkva. Nakon što smo razgovarali o definiciji crkve, je li vam jasan odnos između te definicije i četrnaeste odgovornosti vođa i djelatnika? (Nakon Božje besjede o definiciji crkve, shvatili smo zašto crkve postoje, ulogu koju crkva igra i rad koji crkva obavlja. Na temelju toga možemo razlučiti koji ljudi u crkvi uzrokuju prekide i ometanja i ne igraju pozitivnu ulogu, a zatim te ljude ukloniti ili izbaciti.) Nakon što shvate što je crkva, vođe i djelatnici trebali bi znati zašto Bog uspostavlja crkve, kakav učinak osnivanje crkava ima na ljude, koji bi rad crkve trebale obavljati, koje vrste ljudi čine crkvu i koji su ljudi istinska braća i sestre. Nakon što ovo shvatite i spoznate, imate osnovni pojam i definiciju, kao i načelni temelj za posao naveden u četrnaestoj odgovornosti: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” To je nešto što biste trebali jasno razumjeti u smislu teorije i vizije. Nakon što ovo shvate, prvi posao koji bi vođe i djelatnici trebali poduzeti jest razlučiti sve vrste zlih ljudi. Koja su mjerila i načela za obavljanje tog posla? Razlučivanje svih vrsta zlih ljudi trebalo bi se temeljiti na definiciji crkve, značaju i vrijednosti postojanja crkve te radu zbog kojeg Bog uspostavlja crkve. Prošli put, mjerila i temelji za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi podijeljeni su u tri glavne kategorije. Koje su to tri kategorije? (Svrha nečijeg vjerovanja u Boga, čovjekova ljudskost i čovjekov stav prema svojoj dužnosti.) Jesu li ove tri glavne kategorije dovoljno specifične i sveobuhvatne? Neki ljudi kažu: „Zašto se razlučivanje svih vrsta ljudi ne temelji na stupnju do kojeg vole istinu i stupnju do kojeg se pokoravaju Bogu i boje Ga se, već umjesto toga na svrsi njihovog vjerovanja u Boga, njihovoj ljudskosti i njihovom stavu prema svojoj dužnosti? Nisu li ta mjerila previše niska? Drugim riječima, sudeći prema specifičnom sadržaju ove tri kategorije, zašto nema dublje rasprave o stavu ljudi prema Bogu i istini? Zašto se ne spominje jesu li ljudi voljni prihvatiti orezivanje, sud i grdnju, imaju li srce koje se pokorava Bogu i boji Ga se, i druga dublja pitanja povezana s istinom?” Jeste li ikada razmišljali o ovom pitanju? Nemojmo se za sada upuštati u to pitanje. Prvo pogledajmo tri kriterija: svrhu zbog koje ljudi vjeruju u Boga, zatim njihovu ljudskost i njihov stav prema svojoj dužnosti. Sudeći prema njihovim nazivima, jesu li ova tri kriterija plitka ili ne? Ako osoba nije u skladu s mjerilom u pogledu ova tri najosnovnija kriterija, može li se nazvati bratom ili sestrom? (Ne.) Može li se smatrati članom crkve? Može li je Bog priznati kao dio crkve? (Ne.) Ništa od toga za nju nije moguće. Dakle, ako je osoba neadekvatna ili ispod mjerila u pogledu bilo kojeg od ova tri navedena kriterija, onda takve pojedince treba razlučiti; oni pripadaju redovima raznih vrsta zlih ljudi i treba ih ukloniti ili izbaciti. Je li neka osoba brat ili sestra, priznata od Boga ili član kojeg bi crkva trebala prihvatiti, ovisi u najmanju ruku o tome je li u skladu s mjerilom i prolazi li provjeru u pogledu ova tri kriterija. Ako ne ispunjava čak ni ova tri kriterija, onda definitivno nije brat ili sestra. Naravno, Bog je ne priznaje, a ni crkva je ne bi trebala prihvatiti. Dakle, kako bi se crkva trebala odnositi prema njoj i postupati s njom? (Treba je ukloniti ili izbaciti.) Jednom kada se ona razluči, treba je ukloniti ili izbaciti. Upravo je tako.

Mjerila i temelji za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi

I. Na temelju svrhe nečijeg vjerovanja u Boga

D. Baviti se oportunizmom

Na posljednjem smo okupljanju naveli tri svrhe vjerovanja u Boga i razgovarali o njima. Ako ih navedemo kao naslove, prva je zadovoljiti želju da budu dužnosnici; druga je pronaći osobu suprotnog spola; a treća je izbjeći nesreće. Završili smo razgovor u zajedništvu o ove tri svrhe. U nastavku ćemo razgovarati o četvrtoj svrsi: neki ljudi vjeruju u Boga isključivo iz oportunističkih razloga, pa je naslov ove svrhe „da bi se bavili oportunizmom”. Neki ljudi vide da su sve religije i vjeroispovijedi u vjerskom svijetu puste i nemaju djelo Duha Svetoga – da su vjera i ljubav ljudi ohladnjele, da su sami ljudi postali sve pokvareniji i ne vide nadu u spasenje, te da su ljudi vjerovali u Gospodina mnogo godina a ništa nisu zadobili. Vidjevši da se vjerski svijet potpuno pretvorio u pustoš, traže put naprijed za sebe. Razmišljaju: „Koja crkva sada ima više ljudi, napreduje i ima izglede za razvoj?” Otkrivaju da Crkva Svemogućeg Boga, kojoj se vjerski svijet opire i koju osuđuje, napreduje, da ima djelo Duha Svetoga i da se dobro razvija i u zemlji i u inozemstvu. Misle: „Čuo sam da članstvo ove crkve raste, da se dobro razvija, da posjeduje obilje ljudstva, materijalnih i financijskih sredstava te da ima izglede za razvoj. Ako iskoristim ovu dobru priliku da se pridružim njihovoj crkvi, neću li moći steći neke koristi? Neću li osigurati dobre izglede za sebe?” S takvom namjerom i svrhom, te s malo znatiželje, infiltriraju se u crkvu. Nakon što se ti ljudi infiltriraju u crkvu, ne zanima ih istina, vjerovanje u Boga niti preobrazba njihove život-naravi. Svrha njihova pridruživanja crkvi je samo pronaći zaštitnika ili mjesto za boravak i steći izglede koje žele. Zapravo, oni u svom srcu nemaju interesa za vjerovanje u Boga, za istine koje Bog izražava niti za djelo spasenja koje Bog obavlja, i ne žele čuti o tim stvarima niti tragati u vezi s njima. Osobito nemaju nimalo zanimanja za Božje djelo i djelo Duha Svetoga. Ti su ljudi poput oportunista u društvu koji, bez obzira na to kojoj se djelatnosti pridruže, to čine samo kako bi pronašli prilike za stjecanje slave, dobitka i statusa, te samo ulažu i plaćaju cijenu radi vlastitih izgleda i sudbine. Jednom kad otkriju da trenutno nema očitih izgleda u području ili djelatnosti u koju su se bacili, ili da im ta djelatnost ne dopušta da pokažu svoje prednosti i uspiju u svijetu, često u mislima kalkuliraju hoće li promijeniti posao ili se baviti nekom drugom djelatnošću. Što god činili, takvi ljudi uvijek čekaju priliku da djeluju; imaju namjeru i svrhu u svom pridruživanju crkvi. Kad crkva napreduje, kad je postojana i ima izglede za razvoj u društvu ili bilo kojoj zemlji, oni se aktivno i entuzijastično uključuju u crkveni rad. Ali jednom kad je crkva potlačena i ograničena ili ne može zadovoljiti njihove osobne želje i zahtjeve, razmišljaju hoće li napustiti crkvu i pronaći neki drugi put za sebe. Očito, stvarna svrha zbog koje se ovi ljudi pridružuju crkvi nije zato što su zainteresirani za istinu; nisu se pridružili crkvi na temelju priznavanja postojanja Boga i Božjeg novog djela spašavanja ljudi. Čak i kad biraju crkvu, odlučuju se za poznatu, veliku crkvu s mnogo članova, posebno onu koja ima određenu razinu ugleda i u zemlji i u inozemstvu. Za njih samo takva crkva zadovoljava njihove standarde i potpuno se podudara s ciljevima koje žarko žele ili kojima teže. Ali bez obzira na sve, nikada nisu istinski vjerovali u istinu i nisu istinski priznali ni postojanje Boga ni Božje djelo. Čak i ako se čini da ponekad nešto učine za crkvu ili se uključe u neki segment crkvenog rada, u dubini srca, njihov stav prema istini i prema Bogu ostaje nepromijenjen. Kakav je njihov stav? Njihov dosljedan stav je da za sada samo slijede crkvu, da vide što točno mogu dobiti od ove crkve, da vide točno koliko se Božjih izgovorenih riječi može ostvariti i u kojoj mjeri, te da vide kada se mogu dobiti blagoslovi koje je Bog obećao čovjeku i mogu li se ti blagoslovi vidjeti i ispuniti u kratkom roku. Njihov je stav uvijek takav. Dolaze u Božju kuću sa znatiželjom i željom da pokušaju, te sa stavom da će, ako se Božje riječi ispune i ostvare, primiti blagoslove i neće biti na gubitku. Takvi ljudi dolaze u Božju kuću i, čak i ako se čine prijateljski raspoloženi prema drugima, pridržavaju se pravila, ne uzrokuju prekidanja ili ometanja i ne bave se smicalicama, na temelju njihovog stava prema Bogu i istini mogu se prepoznati kao očiti bezvjernici.

Kako možemo razlučiti vrstu bezvjernika koji vjeruju u Boga samo da bi oportunistički dobili blagoslove, a nemaju želju zadobiti istinu? Bez obzira na to koliko propovijedi čuju, bez obzira na to kako im se besjedi o istini, njihove misli i pogledi na ljude i stvari, njihov pogled na život i vrijednosti nikada se ne mijenjaju. Zašto je to tako? Zato što nikada ozbiljno ne razmišljaju o Božjim riječima i uopće ne prihvaćaju istine koje Bog izražava ili ono što Bog govori o raznim pitanjima. Oni se samo drže vlastitih pogleda i Sotoninih filozofija. U svom srcu i dalje vjeruju da su Sotonine filozofije i logika ispravne i točne. Na primjer: „Svatko za sebe, a vrag neka nosi posljednjega”, „Službenici ne otežavaju onima koji donose darove” ili „Dobri imaju miran život”. Postoje čak i oni koji kažu: „Kad ljudi vjeruju u boga, moraju biti dobri, što znači da nikada ne oduzimaju drugome život; oduzeti život je grijeh koji bog ne prašta.” Kakvo je to gledište? To je budističko gledište. Iako se budističko gledište može uklapati u ljudske predodžbe i uobrazilje, lišeno je svake istine. Vjera u Boga mora se temeljiti na Božjim riječima; samo su riječi Božje istina. U svojoj vjeri u Boga, neki ljudi čak prihvaćaju apsurdna gledišta nevjernika i pogrešne teorije vjerskog svijeta kao istinu, smatraju ih blagom i drže ih se. Jesu li to ljudi koji prihvaćaju istinu? Oni ne mogu razlikovati riječi čovjeka od riječi Božjih, niti mogu razlikovati đavle i Sotonu od jedinog istinitog Boga, Stvoritelja. Ne mole se Bogu i ne tragaju za istinom niti prihvaćaju bilo koju od istina koje je Bog izrazio. Njihove misli i gledišta o ljudima, vanjskome svijetu i svim drugim pitanjima nikada se ne mijenjaju. Drže se samo gledišta koja su oduvijek imali, a koja potječu iz tradicionalne kulture. Bez obzira na to koliko su ta gledišta smiješna, oni to ne mogu uočiti i dalje se čvrsto drže tih pogrešnih gledišta i ne puštaju ih. To je jedno očitovanje bezvjernika. Koje je drugo? To je da se njihov žar, osjećaji i vjera mijenjaju kako crkva raste i kako se njezin status u društvu neprestano povećava. Na primjer, kad se rad crkve proširio u inozemstvo i povećao u razmjeru, kad se rad na evanđelju potpuno proširio, vidjeli su to i odmah se osjetili osokoljenima. Osjetili su da crkva postaje sve utjecajnija i da više neće trpjeti tlačenje i progonstvo vlade, povjerovali su da postoji nada za njihovu vjeru u Boga, da mogu držati glavu visoko; i tako su osjetili da su vjerovanjem u Boga odigrali na pravu kartu, da će im se ulog konačno isplatiti. Osjetili su da su im šanse za stjecanje blagoslova sve veće i veće i konačno su se počeli radovati. Tijekom prethodnih godina, osjećali su se potlačeno, izmučeno i tjeskobno jer su često viđali uhićenja i suzbijanje kršćana od strane velikog crvenog zmaja. Zašto su osjećali tjeskobu? Zato što je crkva bila u tako teškom stanju i bili su zabrinuti jesu li donijeli ispravnu odluku vjerujući u Boga, i još više, mučilo ih je i brinulo trebaju li ostati ili napustiti crkvu. Tih godina, bez obzira na to s kakvim se nepovoljnim okolnostima crkva suočavala, to bi imalo utjecaj na njihove osjećaje; kakav god rad crkva obavljala i kako god se ugled i status crkve u društvu mijenjali, to bi utjecalo na njihove osjećaje i raspoloženje. Pitanje trebaju li ostati ili otići uvijek im je lebdjelo u mislima. Zar takvi ljudi nisu bezvjernici? Kad je crkva osuđena i potisnuta od strane nacionalne vlade, ili kad su vjernici uhićeni, ili kada im vjerski svijet sudi, osuđuje ih, kleveće i odbacuje, osjećaju se duboko osramoćeno, pa čak osjećaju i veliku sramotu i poniženje zbog toga što su se pridružili crkvi; njihovo srce se koleba i žale što vjeruju u Boga i što su se pridružili crkvi. Nikada nemaju namjeru dijeliti radosti i teškoće crkve niti trpjeti uz Krista. Umjesto toga, kad crkva cvjeta, čine se puni vjere, ali kad je crkva progonjena, odbačena, potisnuta i osuđena, žele pobjeći i otići. Kad ne vide nikakvu nadu u primanje blagoslova niti ikakvu nadu u širenje evanđelja kraljevstva, još više žele otići. Kad ne vide da se riječi Božje ispunjavaju i ne znaju kada će velike katastrofe sići i kada će završiti niti kada će se kraljevstvo Kristovo ostvariti, kolebaju se nesigurno i nisu u stanju obavljati svoju dužnost s mirom u duši. Kad god se to dogodi, žele napustiti Boga, napustiti crkvu i pronaći izlaz. Zar takvi ljudi nisu bezvjernici? Svaki njihov potez je za njihove vlastite tjelesne interese. Njihove misli i pogledi nikada se neće postupno promijeniti kroz njihovo iskustvo Božjeg djela ili čitanjem Njegovih riječi, dijeljenjem istine i življenjem crkvenog života. Kad im se nešto dogodi, nikada ne traže istinu niti istražuju što Božje riječi govore o tome, koje su Božje namjere, kako Bog vodi ljude ili što On traži od ljudi. Njihov jedini cilj pridruživanja crkvi je čekati dan kada će crkva moći „držati glavu visoko”, kako bi mogli zgrabiti koristi koje su oduvijek željeli. Naravno, pridružili su se crkvi i zato što su vidjeli da su Božje riječi istina – ali uopće ne prihvaćaju istinu i ne vjeruju da će se sve riječi Božje ispuniti. Pa što vi kažete, jesu li takvi ljudi bezvjernici? (Da.) Bez obzira na to što se događa u crkvi ili vanjskom svijetu, oni procjenjuju koliko će to utjecati na njihove interese i koliki će utjecaj imati na ciljeve kojima teže. Čak i na najmanji znak nevolje odmah će vrlo osjetljivo pomisliti na svoje izglede, interese i hoće li ostati ili napustiti crkvu. Postoje čak i ljudi koji neprestano pitaju: „Prošle godine je rečeno da će se božje djelo završiti – pa zašto se još uvijek nastavlja? Koje će se točno godine božje djelo završiti? Zar nemam pravo znati? Dovoljno dugo sam izdržao, moje je vrijeme dragocjeno, moja je mladost dragocjena – sigurno me ne možete držati da čekam ovako?” Posebno su osjetljivi na to jesu li se Božje riječi ispunile, na stanje u kojem se crkva nalazi te na njezin status i ugled. Ne mare za to jesu li sposobni steći istinu ili mogu li biti spašeni, ali su vrlo osjetljivi na to hoće li moći preživjeti i mogu li dobiti koristi i blagoslove ostajući u Božjoj kući. Takvi su ljudi oportunisti u svojoj želji da budu blagoslovljeni. Čak i ako vjeruju do samog kraja, i dalje neće razumjeti istinu i neće imati nikakvo iskustveno svjedočenje o kojem bi mogli govoriti. Jeste li vi sreli takve ljude? Zapravo, takvi ljudi postoje u svakoj crkvi. Morate ih pažljivo razlučiti. Takvi pojedinci su svi bezvjernici, oni su pošast u kući Božjoj, nanijet će veliku štetu crkvi a neće joj donijeti nikakvu korist, pa moraju biti uklonjeni iz nje.