Četrnaesta stavka: Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista (Četvrti dio)

Mjerila i temelji za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi

Danas nastavljamo razgovor u zajedništvu o četrnaestoj odgovornosti vođa i djelatnika: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” Prethodnih nekoliko puta, razgovarali smo o nekoliko aspekata koje vođe i djelatnici trebaju razlučiti, kao i o glavnim istinama koje trebaju razumjeti dok obavljaju ovaj posao; to jest, razgovarali smo o tome kako razlučiti sve vrste zlih ljudi. Kako se definiraju sve vrste zlih ljudi? To su oni koji se pod krinkom vjere u Boga uvlače u Božju kuću, a ipak ne prihvaćaju istinu i također ometaju rad crkve; svi takvi ljudi spadaju u kategoriju zlih ljudi. Oni su ti koje crkva treba ukloniti ili izbaciti; to jest, oni kojima nije dopušteno postojati unutar crkve. Sve vrste zlih ljudi razlikujemo i raščlanjujemo kroz tri glavna kriterija. Koja su to tri kriterija? Prvi je nečija svrha vjerovanja u Boga. Drugi je nečija ljudskost – raščlanjivanje nečije ljudskosti kako bi se razlučilo i jasno vidjelo jesu li među onima koje crkva treba ukloniti. Koji je treći kriterij? (Nečiji stav prema svojim dužnostima.) Nečiji stav prema svojim dužnostima treći je kriterij. O prvom smo kriteriju već razgovarali. Što se tiče drugog kriterija – nečije ljudskosti – razgovarali smo o dvije točke. Koja je bila prva točka? (Vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine.) A druga? (Vole iskorištavati.) Na temelju sadržaja ove dvije točke, moglo bi se činiti nedovoljnim da ih se smatra očitovanjima zlih ljudi, ali na temelju detaljnih očitovanja koja sam prethodno podijelio, ove dvije vrste ljudi vjeruju u Boga godinama bez istinskog pokajanja; njihova su različita očitovanja već uzrokovala ometanja i razaranje crkvenog života, ulaska u život Božjeg izabranog naroda i odnosa među Božjim izabranim narodom. U skladu s njihovim očitovanjima i na temelju njihove priroda-biti, ove dvije vrste ljudi trebale bi spadati u kategoriju zlih ljudi. Crkvene vođe i Božji izabrani narod trebaju ih razlučiti i okarakterizirati te ih pravovremeno ukloniti. Je li to prikladno? (Da.) Potpuno je prikladno. Ponašanje ove dvije vrste ljudi u crkvi ima vrlo negativan utjecaj; nemaju apsolutno nikakvog interesa za istinu niti se uopće pokoravaju Božjem djelu. Među braćom i sestrama, čini se da se ono što proživljavaju ne razlikuje od nevjernika; često lažu i varaju druge, obavljaju svoje dužnosti površno i bez imalo osjećaja odgovornosti te se ne mijenjaju unatoč opetovanim opomenama. Oni ne samo da utječu na crkveni život, već i ozbiljno ometaju crkveno djelo. Nedvojbeno, oni su među onima koje crkva treba ukloniti ili izbaciti, i potpuno je prikladno okarakterizirati ih kao zle ljude i uvrstiti ih u redove takvih ljudi – nimalo nije pretjerano to učiniti. Što se tiče prve vrste, onih koji vole iskrivljavati činjenice i govoriti neistine, njihov problem nije tako jednostavan kao što je govorenje stvari koje nisu baš prikladne, ili postojanje komunikacijskih prepreka s drugima i tako dalje, već je problem u njihovoj naravi. Na dubljoj razini, problem njihove naravi problem je njihove priroda-biti. Na plićoj razini, to je problem s njihovom ljudskošću; to jest, njihova je ljudskost izuzetno podla i vrijedna prijezira, što im onemogućuje normalnu interakciju s drugima. Ne samo da im nedostaju pozitivna očitovanja poput opskrbljivanja, pomaganja ili ljubavi prema drugima, već i njihovi postupci i ponašanja služe samo za ometanje, uništavanje i rušenje. Ako se neki ljudi uobičajeno bave iskrivljavanjem činjenica i govorenjem neistina i uvijek to čine, bilo otvoreno ili potajno, uzrokujući ozbiljno negativne utjecaje na rad crkve i na braću i sestre, onda su oni među onima koje crkva treba ukloniti. Druga su vrsta oni koji vole iskorištavati. Bez obzira na situaciju, oni uvijek nastoje steći prednost, a oči su im uvijek uprte u vlastite interese. Ne usredotočuju se na ulazak u istina-stvarnost niti na dobro obavljanje svojih dužnosti ili ispunjavanje vlastitih odgovornosti. Još manje se usredotočuju na normalnu interakciju s braćom i sestrama, na oslanjanje na tuđe snage kako bi nadoknadili vlastite nedostatke, na građenje normalnih odnosa ili vođenje normalnog crkvenog života. Ne usredotočuju se ni na što od toga – oni samo dolaze u crkvu i među braću i sestre da iskorištavaju. Sve dok su prisutni u crkvi i dok su braća i sestre u kontaktu s njima, braća i sestre će osjećati nelagodu iznutra. Braća i sestre ne samo da osjećaju odbojnost prema njihovim postupcima i ponašanjima, već se prvenstveno često u srcu u značajnoj mjeri osjećaju ometano i sputano. Što znači „u značajnoj mjeri”? To znači da su u stvarnim životnim situacijama, kada su suočeni s uznemiravanjem od strane bezvjernika ili zlih ljudi, neki pojedinci sputani svojim osjećajima i ne mogu se osloboditi, dok se drugi, iako im se to ne sviđa, ne usuđuju progovoriti, već se uvijek iznutra osjećaju sputano i nemaju mira. Nije li ovo ozbiljno ometanje braće i sestara? (Da.) Stoga, Božji izabrani narod treba razlučiti ove dvije vrste pojedinaca; svi koji su svrstani u kategoriju zlih ljudi su među onima koje crkva treba ukloniti. O specifičnim načelima za postupanje s takvim pojedincima već smo razgovarali na posljednjem okupljanju, tako da o njima sada nećemo ponovno detaljno govoriti. Ukratko, dvije vrste ljudi o kojima smo već razgovarali uzrokovale su smetnje ne samo u crkvenom životu braće i sestara, već i u urednom obavljanju njihovih dužnosti; a ponašanja nekih od njih čak mogu spotaknuti neke nove vjernike kojima nedostaje temelj. Stoga, na temelju načina i sredstava po kojima postupaju, kao i različitih očitovanja njihove ljudskosti i štetnih posljedica koje ta očitovanja uzrokuju, ove dvije vrste ljudi su među onima koje treba ukloniti, a uvrštavanje u redove zlih ljudi nimalo nije pretjerano. Iako se ponašanja onih koji vole iskrivljavati činjenice i širiti neistine i onih koji vole iskorištavati možda ne čine tako nerazumno sirova ili zlobna kao ponašanja zlih ljudi definiranih u ljudskim predodžbama – iako im nedostaju takva očita očitovanja – štetne posljedice njihovih ponašanja i njihove ljudskosti nalažu da ih se ukloni iz crkve. To su bila očitovanja dviju vrsta ljudi i načela za postupanje s njima o kojima smo razgovarali prošli put.

II. Na temelju nečije ljudskosti

C. Biti raskalašen i neobuzdan

Danas nastavljamo razgovor u zajedništvu o očitovanjima nekoliko drugih vrsta ljudi s obzirom na njihovu ljudskost, počevši od treće vrste ljudi. Koja je primarna karakteristika ljudskosti tih ljudi? To je raskalašenost i nedostatak obuzdavanja. Doslovno gledano, razumijevanje raskalašenosti i nedostatka obuzdavanja prilično je lako; to znači da se ponašanje, držanje i govor tih pojedinaca čine nepriličnima – oni nisu dostojanstveni i pristojni pojedinci. Ovo je osnovno razumijevanje očitovanja ljudi ove vrste. U crkvi je neizbježno da će stavovi nekih ljudi o vjerovanju u Boga i načini na koje teže sadržavati odstupanja ili pogreške. Njihovom govoru i držanju nedostaje ikakve pobožnosti, njihova očitovanja u životu i kvaliteta njihove ljudskosti uopće ne zadovoljavaju pristojnost svetaca i u potpunosti im nedostaje bogobojazno srce. Sve u svemu, njihov govor, ponašanje i držanje mogu se opisati samo kao raskalašeni i neobuzdani. Naravno, specifičnih očitovanja ima mnogo, svima su vidljiva i lako ih je razlučiti. Ti su pojedinci slični bezvjernicima i nevjernicima; konkretno, pokazuju posebno raskalašeno ponašanje. Kada su u pitanju okupljanja, njihova odjeća i izgled vrlo su ležerni. Neki se ne trude urediti prije izlaska iz kuće, dolazeći na okupljanja u neurednom stanju, s nepočešljanom kosom i neumivenim licem. Neki su odjeveni traljavo, noseći iznošene papuče ili čak pidžame na okupljanja. Drugi žive traljavo, ne obraćajući pažnju na osobnu higijenu i ne smeta im nositi prljavu odjeću na okupljanja. Svi ti ljudi tretiraju okupljanja s krajnjom ležernošću, kao da svraćaju kod susjeda, ne shvaćajući ih ozbiljno. Tijekom okupljanja, njihov govor i držanje također su neobuzdani, i govore glasno bez ikakvih skrupula, čak se uzbuđuju i divlje gestikuliraju kada su sretni, pokazujući krajnju popustljivost prema sebi. Bez obzira na to koliko je ljudi prisutno, oni se smiju, šale i široko gestikuliraju, sjede prekriženih nogu i ponašaju se kao da su iznad svih ostalih; posebno su razmetljivi, pa čak i oholi, nikada nikoga ne gledajući izravno u oči dok s njima razgovaraju, a pogled im umjesto toga leti uokolo. Nije li to raskalašeno? (Da.) To je posebno popustljivo prema sebi i bez imalo suzdržanosti. Naravno, nevjernici bi govor i držanje takvih pojedinaca mogli pripisati nedostatku dobrog odgoja, ali mi to razumijemo drugačije; to nije samo stvar nedostatka dobrog odgoja. Odrasla osoba bi trebala jasno znati ispravne i prikladne načine govora, ponašanja i interakcije s drugima – posebno bi trebala znati kako to činiti na način koji priliči pristojnosti svetaca, koji izgrađuje braću i sestre i koji čini normalnu ljudskost – a da joj nitko ne treba reći. Pogotovo kada živi crkvenim životom, u prisutnosti braće i sestara, iako nema potrebe za pretvaranjem, čovjek mora biti suzdržan. Koja je, dakle, mjera i traženo mjerilo te suzdržanosti? To je usklađenost s pristojnošću svetaca. Odijevanje treba biti dostojanstveno i pristojno, izbjegavajući bizarnu odjeću. U Božjoj prisutnosti, čovjek mora biti pobožan i ne gestikulirati široko; naravno, pred drugim ljudima također bi trebao održavati pobožnost i obličje čovjeka, kako bi se predstavio na način koji je prikladan, koristan i izgrađujući za druge. To je ono što zadovoljava Boga. Oni koji su raskalašeni i neobuzdani uopće ne obraćaju pažnju na proživljavanje najosnovnijih aspekata ljudskosti, a jedan siguran razlog njihove ravnodušnosti je njihovo puko neznanje o tome kako biti pobožna osoba ili netko od integriteta i dostojanstva tko izaziva poštovanje; oni jednostavno ne razumiju te stvari. Stoga, unatoč opetovanim crkvenim odredbama i zahtjevima za urednom, dostojanstvenom i pristojnom odjećom na okupljanjima, bez nošenja bizarne odjeće, oni i dalje ne shvaćaju ta pravila ozbiljno, često dolazeći u papučama, neuredni ili čak u pidžamama. Ovo je jedno očitovanje onih koji su raskalašeni i neobuzdani.

Oni koji su raskalašeni i neobuzdani očituju još jedno ponašanje, a to je da se na okupljanjima odijevaju moderno i nanose gustu, zavodljivu šminku. Počinju se dotjerivati i kititi dva dana prije svakog okupljanja, razmišljajući o tome kakvu šminku staviti, kakav nakit nositi, kakvu frizuru odabrati, koju odjeću obući, koju torbu nositi i koje cipele obuti. Neke žene čak nanose zavodljiv ruž za usne, sjenilo za oči i konture za nos, a u ekstremnijim slučajevima, neke se odijevaju i dotjeruju na pretjerano zavodljiv način, otkrivajući ramena i leđa, noseći bizarnu odjeću. Na okupljanjima ne slušaju pažljivo besjedu braće i sestara niti se mole; još manje sudjeluju u zajedništvu ili dijele svoje osobno razumijevanje i iskustvena svjedočanstva. Umjesto toga, uspoređuju se sa svima ostalima, baveći se time tko je bolje ili lošije odjeven od njih, tko nosi posebno modernu markiranu odjeću, tko nosi jeftinu odjeću s tržnice, koliko košta nečija narukvica i tako dalje; usredotočuju se samo na te stvari, čak često otvoreno iznose takve primjedbe. Iz načina odijevanja, kao i govora, ponašanja i držanja tih pojedinaca, očito je da njihovo sudjelovanje u crkvenom životu i njihova interakcija s braćom i sestrama nije usmjerena na razumijevanje istine, a još manje na težnju za ulaskom u život kako bi postigli promjenu u naravi; radije, oni koriste vrijeme tijekom okupljanja da bi se hvalisali svojim uživanjem u novcu i materijalnom životu. Neki ljudi dolaze na mjesta okupljanja odjeveni u markiranu odjeću kako bi se pokazivali, u potpunosti se prepuštajući svojim željama za modom i društvenim trendovima među braćom i sestrama, mameći druge da teže tim trendovima i čineći da im drugi zavide i da imaju visoko mišljenje o njima. Unatoč tome što primjećuju poglede i stavove odbojnosti nekih od braće i sestara prema njima, oni ostaju prezrivi, nastavljajući raditi po svome, noseći visoke potpetice i dizajnerske torbe. Neki se čak pokušavaju pretvarati da su imućni, bogati pojedinci, noseći nekvalitetan parfem na okupljanja, tako da nakon što uđu u prostoriju, pomiješani mirisi parfema, rumenila i ulja za kosu stvaraju oštar i neugodan miris. Mnogi drugi sudionici okupljanja su ogorčeni, ali se ne usuđuju progovoriti, osjećajući gađenje pri pogledu na te ljude, a oni koji istinski vjeruju u Boga drže se podalje od njih. Bilo da su njihova odjeća i izgled prilično otmjeni ili prilično ležerni, obilježje takvih pojedinaca je njihov iznimno slobodan i nediscipliniran govor, ponašanje, držanje i stil života, ne samo tijekom okupljanja, već i u njihovim svakodnevnim interakcijama s braćom i sestrama ili u njihovom svakodnevnom životu. Da budemo precizni, oni su posebno skloni ugađanju sebi, neobuzdani ni najmanjim ograničenjima. U njihovom svakodnevnom životu nema redovitih obrazaca; govore što god žele, djeluju nepromišljeno i svojevoljno, nikada ne raspravljaju o osobnim iskustvima, rijetko dijele svoje razumijevanje Božjih riječi i jedva govore o poteškoćama s kojima se susreću u obavljanju svojih dužnosti. Koje su jedine teme o kojima raspravljaju? Društveni trendovi, moda, gurmanska hrana, privatni životi poznatih osoba u društvu, pa čak i zvijezda, te neobične priče i anegdote iz društva. Iz ovih njihovih prirodnih otkrivenja nije teško vidjeti da je vjera takvih ljudi u Boga samo provlačenje kroz život. Njihovi su životi u potpunosti usredotočeni na jelo, piće i zabavu, a ne na stvari kao što su življenje crkvenog života, obavljanje svoje dužnosti ili težnja za istinom. Ono što se podrazumijeva pod „raskalašen i neobuzdan” jest da su stilovi života tih pojedinaca, ono što proživljavaju u ljudskosti, kao i njihovi načini rješavanja stvari, ophođenja s drugima i interakcije s drugima, sve raskalašeno i neobuzdano. Često oponašaju popularne izraze u društvu; bez obzira na to vole li ih braća i sestre čuti ili ih mogu razumjeti, ti pojedinci samo nastavljaju govoriti. Čak često oponašaju izraze nekih poznatih osoba u društvu te glazbenih i filmskih zvijezda. Što se tiče pozitivnog rječnika koji se često koristi u Božjoj kući i među braćom i sestrama, oni nikada ne pokazuju nikakav interes; u svojim svakodnevnim životima, nikada u zajedništvu ne razgovaraju o istini. Ono što oni idoliziraju su svjetski trendovi; razne poznate osobe i zvijezde su mete njihove idolizacije i oponašanja. Na primjer, brzo usvajaju popularne termine i fraze na internetu i koriste ih u svojim životima i u razgovorima s braćom i sestrama. Naravno, ti termini sigurno nisu ništa pozitivno ili izgrađujuće; svi su negativni, nemaju nikakvu vrijednost, a još manje ikakvo značenje za one koji vjeruju u Boga. To su popularni izrazi koje je proizvelo iskvareno i zlo čovječanstvo, u potpunosti predstavljajući misli i stajališta zlih sila. Takve riječi često primjećuju, prihvaćaju i koriste oni bezvjernici u crkvi koji vole zle trendove. Oni su potpuno zatvoreni za duhovnu terminologiju i rječnik Božje kuće, ne slušajući ih niti učeći o njima s ozbiljnošću. Suprotno tome, brzo usvajaju i koriste negativne stvari nevjerničkog svijeta i one stvari na koje podli ljudi obraćaju pažnju. Dakle, ti se pojedinci, bilo da se sudi po njihovoj vanjskoj odjeći, govoru i držanju, ili po raznim mislima i stajalištima te stavovima prema stvarima koje otkrivaju, ističu kao iznimno drugačiji među braćom i sestrama. Što znači biti drugačiji? To znači da su njihov govor, ponašanje i držanje kao kod nevjernika, ne pokazujući nikakvu promjenu; oni su jednostavno bezvjernici. Na primjer, neki ljudi otpjevaju dvije himne na pozornici Božje kuće i dobiju svačije priznanje, pa počnu o sebi misliti kao o zvijezdama ili važnim osobama, uvijek zahtijevajući da za nastupe nanose tešku šminku, inzistirajući na frizuri određene slavne osobe i bojeći je u čudne boje. Kada drugi kažu: „Vjernici bi se trebali odijevati dostojanstveno i pristojno; tvoj stil ne zadovoljava zahtjeve Božje kuće”, oni se žale, govoreći: „Pravila božje kuće su prestroga; stvarno je problematično! Zašto je tako teško biti zvijezda?” Nakon što su otpjevali samo dvije himne, umišljaju da su zvijezde i misle da su sjajni, i kad god su slobodni, neprestano razmišljaju: „S koliko prstiju zvijezde iz nevjerničkog svijeta drže mikrofon? Koliko koraka naprave da dođu na pozornicu? Zašto ne dobivam cvijeće kad tako dobro pjevam? Zvijezde u svijetu imaju agente i asistente; ne moraju se same baviti većinom stvari, sve to rade njihovi asistenti. Ali kao pjevač u božjoj kući, moram se sam brinuti o svakodnevnim zadacima poput nabavljanja hrane, odijevanja i kupovine. Božja kuća je previše konzervativna!” U svojim srcima uvijek se osjećaju nesretno živeći u Božjoj kući; osjećaju se posebno povrijeđeno, uvijek nezadovoljni i puni pritužbi. Može li takva osoba voljeti istinu? Hoće li primjenjivati istinu? Zašto ne razmisli o sebi? Njihove su perspektive o stvarima tako iskrivljene, slične onima u nevjernika; kako to ne mogu shvatiti? Božja kuća ih ne sprječava da postanu zvijezde, ali jesu li ta njihova stajališta i pristupi – koji su stajališta i pristupi bezvjernika – izvedivi u Božjoj kući? Oni su u osnovi neodrživi. Njihov uobičajeni govor i držanje vrijedni su prijezira za većinu ljudi. Zbog svoje „otvorenosti uma” i krajnje razuzdanosti, što god takvi ljudi kažu ili učine, raskalašeno je i neobuzdano, ne otkrivajući ništa osim Sotonine naravi.

Božja kuća opetovano naglašava da braća i sestre trebaju održavati granice između muškaraca i žena i ne petljati se sa suprotnim spolom. Međutim, neki su ljudi raskalašeni i neobuzdani, uopće ne mareći za ovaj savjet, pa čak i pokušavaju potajno zavoditi druge ili izlaziti s njima, ometajući tako crkveni život. Uživaju u doticaju sa suprotnim spolom, čak traže razloge i izgovore da uspostave kontakt i zaigrano stupe u interakciju. Vidjevši nekoga suprotnog spola tko je privlačan ili s kime se slažu, počinju ih povlačiti i natezati, flertovati i zadirkivati, petljati im po odjeći i mrsiti im kosu, pa čak i bacati grude snijega u njihovu odjeću tijekom zime; igraju se jedni s drugima poput životinja, bez granica ili osjećaja za čast, ne osjećajući nikakav sram. Neki ljudi kažu: „Kako se to može smatrati igrom? Oni pokazuju naklonost; to se zove zaljubljenost, to je romantika.” Ako tražiš romantiku, izabrao si pogrešno mjesto. Crkva je mjesto gdje braća i sestre obavljaju svoje dužnosti; to je mjesto za obožavanje Boga, a ne za flertovanje. Javno pokazivanje takvog ponašanja pred svima uzrokuje da većina ljudi osjeća odbojnost i gađenje. Ključni je problem što to ne izgrađuje druge, a i ti gubiš svoj integritet i dostojanstvo. Koliko ti je uopće godina? Zar ne razlikuješ desnu ruku od lijeve? Zar ne razumiješ razliku između muškaraca i žena? A ipak se upuštaš u flertovanje! Normalno je da se djeca koja imaju sedam ili osam godina igraju; takvo ponašanje i interesi tipični su za njihovu dob. Međutim, ako odrasli pokazuju takvo ponašanje, nije li to djetinjasto? Jednostavno rečeno, to je upravo to. A što je to po svojoj biti? (Ugađanje sebi, raskalašenost.) Sve je to previše raskalašeno! Vjerujući u Boga, čovjek mora imati osjećaj za čast. Čak i među nevjernicima, malo ih se ponaša tako raskalašeno. Kako su neozbiljni i vrijedni prijezira takvi raskalašeni pojedinci! Bacaju grude snijega u odjeću pripadnika suprotnog spola radi uzbuđenja; ne samo da ih zaigrano jure, već ih čak i udaraju nogom u stražnjicu. Kada netko razotkrije činjenicu da je takvo ponašanje previše raskalašeno i briše granice između muškaraca i žena, oni uzvrate: „Mi se samo ovako igramo jer smo tako bliski; ljudi bi trebali razumjeti.” Oni se prepuštaju razuzdanosti do te mjere da ne samo da to dopuštaju sami sebi, već i mame druge da im se pridruže u njihovom uživanju. Kakav je to bijednik? Recite Mi, trebaju li takvi ljudi ostati u crkvi? (Ne.) Biti u blizini ovakve osobe uvijek je neugodno i čudno. Kada nekoga vide, ne pozdravljaju ga normalno; umjesto toga, samo ga udare šakom, govoreći: „Gdje si, dovraga, bio svih ovih godina? Mislio sam da si ispario s lica zemlje! Kako si?” Čak je i njihov način pozdravljanja tako barbarski i ohol; ne samo da govore barbarski, već dolaze i u neprikladan fizički kontakt s drugima. Ne nalikuje li ovo ponašanju huligana i bandita? Sviđaju li vam se takvi ljudi? (Ne.) Je li osjećaj da vas ismijavaju i da se s vama poigravaju ugodan? (Ne.) Neugodno je, a ne možete to ni izraziti; samo morate izdržati, a sljedeći put kad ih vidite, izbjegavate ih izdaleka. Ukratko, što ovo govori o kvaliteti ljudskosti takvih ljudi? (Loša je.) Bez obzira na kut iz kojeg se promatraju – bilo da se radi o njihovom govoru i držanju, njihovom osobnom ponašanju, načinu na koji se nose sa svijetom i njihovim interakcijama s drugima, njihovoj perspektivi prema trendovima nevjerničkog svijeta, ili njihovom načinu vjerovanja u Boga i njihovom stavu prema Bogu i Njegovim riječima – nije teško vidjeti da tim pojedincima nedostaje ikakve pobožnosti ili bogobojaznih srca. Niti se u njihovom vjerovanju u Boga može vidjeti ikakva iskrenost kad je u pitanju traganje za istinom ili prihvaćanje istine. Ono što se primjećuje je njihova raskalašenost i nedostatak obuzdavanja, njihovo stalno oponašanje zvijezda i idola, i njihov nedostatak bilo kakve namjere da promijene smjer bez obzira na to kako im se besjedi o istini. Kako se mogu sažeti karakteristike njihove ljudskosti? Raskalašenost i nedostatak obuzdavanja. Stoga se može definitivno ustvrditi da su oni nevjernici koji su se uvukli u Božju kuću; oni su bezvjernici.

Raskalašeni i neobuzdani ljudi koriste isti izbor riječi kao banditi i huligani iz svijeta nevjernika; posebno uživaju u oponašanju govora i stila zvijezda i negativnih likova iz društva, a većina njihovog jezika ima podao ton, zvučeći kao nešto što bi rekao huligan ili razbojnik. Na primjer, kad dođe nevjernik i izgovori nekoliko čudnih fraza nakon što pokuca na vrata, braća i sestre kažu: „Nešto nije u redu; zašto ova osoba liči na izviđača ili špijuna?” Iako u tom trenutku ne mogu biti sigurni, većina ljudi se osjeća nelagodno. Ipak, raskalašena i neobuzdana osoba govori impresivno, čak s određenom dozom nametljivosti, govoreći: „Izviđač? Ne plaši me! Zašto ih se bojati? Ako se vi bojite, ne morate izlaziti. Ja ću otići vidjeti o čemu se radi.” Gledajte kako su hrabri i odvažni. Biste li vi tako govorili? (Ne, normalni ljudi tako ne govore; to je kao nešto što bi rekao bandit.) Banditi govore drugačije od normalnih ljudi; posebno su bahati. Ljudi uče jezik svoje vrste; sofisticirani ljudi posebno usvajaju popularni žargon društva, banditi i huligani vole govoriti svojim žargonom, a bezvjernici su isti kao nevjernici, govoreći sve što govore nevjernici. Dobri, dostojanstveni, pristojni ljudi osjećaju gađenje i odbojnost kad čuju govor nevjernika; nitko od njih ne pokušava oponašati takav govor. Neki bezvjernici, čak i nakon deset ili dvadeset godina vjerovanja, i dalje koriste jezik nevjernika, namjerno birajući takav govor, a dok govore, oni čak oponašaju držanje, izraze lica i geste nevjernika, kao i poglede koje upućuju očima. Mogu li takvi pojedinci biti ugodni u očima braće i sestara u crkvi? (Ne.) Većini braće i sestara oni su neugodni i nelagodno ih je gledati. Što vi mislite kako se Bog osjeća prema njima? (Gnušanje.) Odgovor je jasan: gnušanje. Iz onoga što proživljavaju, iz njihovih težnji, te ljudi, događaja i stvari koje štuju u svojim srcima, očito je da njihova ljudskost ne utjelovljuje dostojanstvo ili pristojnost i daleko zaostaje za pobožnošću i ne odgovara doličnosti svetaca. Rijetko se iz njihovih usta mogu čuti riječi koje bi vjernici ili sveci trebali govoriti, riječi koje izgrađuju druge i prenose integritet i dostojanstvo; vjerojatno to neće reći. Ono što štuju, čemu teže i za čim čeznu u svojim srcima, u osnovi je nespojivo s onim čemu bi sveci trebali težiti i za čim bi trebali čeznuti, zbog čega je teško obuzdati ono što izvana proživljavaju, njihov govor i njihovo držanje. Tražiti od njih da budu obuzdani, a ne raskalašeni ili skloni ugađanju sebi, te da održe dostojanstvo i pristojnost, prevelik je zahtjev. A kamoli da žive kao netko s ljudskošću i razumom tko razumije istinu i ulazi u istina-stvarnost, oni ne mogu čak ni postići da budu normalna osoba s integritetom i dostojanstvom koja odgovara doličnosti svetaca, pridržava se pravila i izvana izgleda racionalno. Prije je bio jedan čovjek koji je otišao na selo propovijedati evanđelje i vidio da neke obitelji braće i sestara žive u siromaštvu i trošnim kućama. Sarkastično i podrugljivo je rekao: „Ova kuća je tako trošna, nije za ljude; jedva je prikladna za svinje. Trebali biste se brzo iseliti!” Braća i sestre su odgovorili: „Iseliti se je lako, ali tko će nam dati drugu kuću za život?” Govorio je bezobzirno i samovoljno, govoreći što god mu je palo na pamet, ne razmišljajući o utjecaju koji bi to moglo imati na druge. To je podla priroda. Braća i sestre su pitali: „Ako se iselimo, tko će nam dati kuću za život? Imaš li ti kuću?” Nije imao odgovora. Vidjevši da ljudi imaju poteškoća, trebao je biti u stanju riješiti njihove poteškoće prije nego što progovori. Kakve su bile posljedice njegovog nepromišljenog govora bez mogućnosti da riješi njihove poteškoće? Je li to bio problem prevelike iskrenosti i otvorenosti? Apsolutno ne. Problem je bio u tome što je njegova podlost bila preozbiljna; bio je raskalašen i neobuzdan. Takvim ljudima potpuno nedostaje bilo kakav pojam o integritetu, dostojanstvu, obzirnosti, toleranciji, brizi, poštovanju, razumijevanju, suosjećanju, milosrđu, promišljenosti, pomoći i tako dalje. Te kvalitete, bitne za normalnu ljudskost, ljudi bi trebali posjedovati. Ne samo da im nedostaju te kvalitete, već u svojim interakcijama s drugima, kad vide da netko ima poteškoća, mogu im se čak i podsmjehivati, ismijavati, rugati i izrugivati; ne samo da ih nisu u stanju razumjeti ili im pomoći, već im donose i tugu, bespomoćnost, bol, pa čak i nevolje. Što se tiče onih s tako teškom podlošću, većina ljudi ih jasno vidi i stalno ih trpi. Mislite li vi da se takvi ljudi mogu istinski pokajati? Mislim da nije vjerojatno. S obzirom na njihovu priroda-bit, oni nisu ljubitelji istine, pa kako bi mogli prihvatiti orezivanje i discipliniranje? Kada opisuju takve ljude, nevjernici koriste izraze poput „držati se svoga” ili „ići svojim putem bez obzira na to što drugi kažu” – kakva je to apsurdna logika? Te takozvane poznate izreke i idiomi često se u ovom društvu smatraju pozitivnima, što izvrće činjenice i brka ispravno i pogrešno. Što se tiče očitovanja ljudskosti onih koji su raskalašeni i neobuzdani, to je u osnovi to.

Bez obzira utječu li raskalašeni i neobuzdani pojedinci na crkveni život, normalne odnose među braćom i sestrama ili normalno obavljanje dužnosti od strane Božjeg izabranog naroda, sve dok očitovanja i otkrivanja njihove ljudskosti uzrokuju štetne utjecaje i posljedice, ometajući braću i sestre, ta pitanja treba riješiti i protiv takvih pojedinaca treba poduzeti odgovarajuće mjere, umjesto da im se jednostavno dopusti da djeluju nesmetano. U lakšim slučajevima može im se ponuditi pomoć i podrška ili ih se može orezati i upozoriti. U teškim slučajevima, gdje su njihovo ponašanje i držanje posebno raskalašeni, kao kod nevjernika ili bezvjernika, bez i trunke svetačke doličnosti, crkvene vođe i djelatnici trebali bi osmisliti odgovarajuća rješenja za postupanje s tim pojedincima. Ako se većina braće i sestara složi i uvjeti to dopuštaju, te pojedince treba ukloniti; u najmanju ruku, ne bi im se smjelo dopustiti da obavljaju svoje dužnosti u crkvi s punim radnim vremenom. Na što se odnosi izraz „u lakšim slučajevima”? To se odnosi na to da su neki ljudi novi vjernici, izvorno nevjernici, koji nikada nisu vjerovali u kršćanstvo i ne razumiju što podrazumijeva vjerovanje u Boga. Njihov govor i držanje otkrivaju navike nevjernika. Međutim, kroz čitanje Božje riječi, razgovore u zajedništvu o istini i življenje crkvenog života, oni se postupno okreću i mijenjaju, postaju nalik vjernicima, pokazujući neko obličje čovjeka. Te pojedince ne bi trebalo svrstavati u redove zlih ljudi, već kao one kojima se može pomoći. Druga kategorija su mladi ljudi oko dvadeset godina koji, unatoč tome što vjeruju u Boga tri do pet godina, zbog svoje mladosti i dalje se prepuštaju zaigranosti, nisu se još skrasili, pokazuju određenu djetinjastost u svom vanjskom govoru i držanju – govoreći, ponašajući se i djelujući poput djece i tako dalje. Tim ljudima treba s ljubavlju ponuditi pomoć i podršku; treba im dati dovoljno vremena da se postupno promijene, bez nametanja prestrogih zahtjeva. Naravno, za odrasle koji vjeruju u Boga dugi niz godina, ali i dalje pokazuju raskalašen i neobuzdan govor, držanje, ponašanje i postupke poput nevjernika, te se odbijaju promijeniti unatoč višestrukim opomenama, opravdan je drugačiji pristup; s njima treba postupati u skladu s propisima Božje kuće. Ako govor, držanje i otkrivanja ljudskosti takvih pojedinaca ometaju većinu i stvaraju štetan utjecaj u crkvi, zbog čega mnogi osjećaju odbojnost pri pogledu na njih, ne žele ih slušati dok govore, ne žele vidjeti njihove izraze lica dok govore niti gledati njihovu odjeću, a većina je sretnija i u boljem stanju kada takvi pojedinci ne prisustvuju okupljanjima – osjećajući nelagodu i odbojnost zbog samog njihovog sudjelovanja u crkvenom životu i njihovog prisustva među braćom i sestrama, kao da je tu neki nametnik koji ometa – onda su takvi pojedinci nedvojbeno zli ljudi. To jest, kad god žive crkveni život i obavljaju svoju dužnost s braćom i sestrama, većina se ljudi osjeća ometeno i osjeća posebnu odbojnost prema njima. U takvim slučajevima, s tim pojedincima treba postupati što je prije moguće, ne ostavljati ih da rade po svome niti ih podvrgavati daljnjem promatranju. U najmanju ruku, treba ih očistiti iz crkve s punim radnim vremenom i poslati u običnu crkvu da se pokaju. Zašto postupati na ovaj način? (Uzrokovali su smetnje i štetne posljedice većini ljudi, ometajući crkveni život.) Zato što su posljedice i utjecaji njihovih očitovanja tako podli! U skladu s tim, vođe i djelatnici, kao i Božji izabrani narod, ne bi trebali zatvarati oči pred njima i slijepo popuštati njihovom ponašanju. Neprikladno je da vođe i djelatnici ne poduzimaju ništa čak i kada takvi pojedinci uzrokuju smetnje većini; takve pojedince treba očistiti iz crkve u skladu s propisima Božje kuće – to je najmudriji izbor.

Je li se crkva prije bavila ljudima koji su raskalašeni i neobuzdani? (Jest.) Kad se s takvim ljudima postupalo, neki su plakali govoreći: „Nije bilo namjerno. To je samo moje povremeno ponašanje; ja nisam takva osoba. Molim vas, dajte mi još jednu priliku! Ako mi se ne dopusti da obavljam svoju dužnost, neću moći vjerovati u boga kad se vratim kući, gdje su svi nevjernici.” Govore tako umilno i čine se istinski ojađenima, izražavajući nevoljkost da napuste Boga i moleći Božju kuću za još jednu priliku za pokajanje. Moguće im je dati još jednu priliku, ali ključno je pitanje mogu li se promijeniti ili ne. Ako se temeljito prozre da toj osobi nedostaje i trunke ljudskosti, da nema savjesti ni razuma, da je u osnovi stvar bez srca i duha, onda joj ne bi trebalo dati još jednu priliku; bilo bi uzaludno. Međutim, ako je suština te osobe dobra, i samo je njezina ljudskost nezrela zbog mladosti, te će se sigurno promijeniti za nekoliko godina, onda joj se mora dati prilika za pokajanje. Apsolutno je ne bi trebalo ukloniti iz crkve; nijedna dobra osoba ne smije nikada biti uništena. Neki su ljudi po prirodi bezvjernici; oni su po prirodi raskalašena, neuka i budalasta stvorenja, i u njihovoj ljudskosti po prirodi nedostaje pojam časti te ne znaju što je osjećaj srama. Nakon što se u javnosti ponašaju na neuglađen način, većina bi se ljudi osjećala pokajnički i bilo bi im neugodno suočiti se s drugima. Štoviše, kad žele učiniti takve stvari, u stanju su biti obzirni prema osjećajima i mišljenjima braće i sestara te biti svjesni vlastitog integriteta i dostojanstva, pa se neće ponašati na takav način; najviše će možda samo praviti buku kod kuće sa svojom djecom ili braćom i sestrama. Kad su vani i u interakciji sa strancima, ljudi bi trebali razumjeti što znače osjećaj časti, pristojnost, pravila i dostojanstvo. Može li se netko tko nema razumijevanja za te pojmove promijeniti čak i uz tvoju pomoć? Čak i ako su sada obuzdani, koliko dugo mogu izdržati? Neće proći dugo prije nego što se vrate svojim starim navikama. Budući da takvim ljudima nedostaje dostojanstva i osjećaja srama u njihovoj ljudskosti, da ne znaju za pravila, pristojnost ili doličnost svetaca te da njihova ljudskost po prirodi ne posjeduje te kvalitete, ti im ne možeš pomoći. Ljudi kojima se ne može pomoći su ljudi koji se ne mogu promijeniti, ljudi kojima se ne mogu davati upute ili na koje se ne može utjecati. Takve pojedince mora se počistiti što je brže i što je prije moguće, kako bi se spriječilo da uzrokuju smetnje među braćom i sestrama, da se ovdje sramote. Božjoj kući ne treba nitko tko bi samo popunjavao broj. Ako Bog nekoga neće spasiti, onda toj osobi nikakvo popunjavanje broja neće biti od koristi. One koje Bog ne priznaje treba ukloniti – počistiti one koji ne bi trebali ostati u Božjoj kući, da prisutnost te jedne osobe ne bi štetno utjecala na mnoge druge, što je nepravedno prema većini. Ako prozrete bit onih koji su raskalašeni i neobuzdani, trebali biste s njima postupiti i ukloniti ih što je prije moguće, umjesto da ih unedogled tolerirate. Neki kažu: „Oni povremeno postižu neke rezultate kad obavljaju svoju dužnost. Još su potrebni za taj aspekt posla. Također imaju srce puno ljubavi i mogu platiti malu cijenu.” Ali tko među onima koji ostaju u Božjoj kući ne može platiti malu cijenu? Tko ne može postići neke rezultate kad obavlja svoju dužnost? Ako svi mogu postići neke rezultate, zašto ne izabrati dobre ljude koji su dostojanstveni i pristojni da obavljaju dužnosti? Zašto ustrajati na zadržavanju tipova ljudi koji su podlaci, lupeži i budale u crkvi s punim radnim vremenom da uzrokuju smetnje? Zašto ustrajati na zadržavanju onih bezvjernika koji žive kao nevjernici da službuju u Božjoj kući? Božjoj kući ne nedostaje službenika; Božja kuća želi samo poštene ljude koji vole istinu, ispravne ljude i one koji mogu težiti istini, da se daju za Boga.

Većina onih koji trenutno obavljaju dužnosti su ljudi koji vjeruju u Boga više od pet ili šest godina, i sve vrste ljudi su u potpunosti otkriveni u procesu obavljanja svojih dužnosti – oni koji su bezvjernici, smeteni ljudi, lažne vođe, zli ljudi i antikristi, svi su otkriveni. Mnogi pripadnici Božjeg izabranog naroda jasno su vidjeli da se većina tih ljudi odbija promijeniti unatoč višestrukim opomenama, te su već uzrokovali ozbiljne smetnje i prekide u radu Božje kuće. Došlo je vrijeme kada se ti bezvjernici, zli ljudi i antikristi moraju počistiti. Ako ih se ne počisti, to će utjecati na djelovanje crkvenog rada i širenje evanđelja Božjeg kraljevstva. Ako ih se ne počisti, to će utjecati na ulazak u život Božjeg izabranog naroda; crkveni će život i dalje biti ometan i nikada neće naći mira. Stoga bi crkvene vođe i djelatnici na svim razinama trebali početi čistiti crkvu u skladu s Božjim nakanama i na temelju Božjih riječi. Vidim da priličnom broju ljudi nedostaje ljudskosti. Tijekom okupljanja, neki pokazuju svakakva nepristojna ponašanja i ne zauzimaju ispravno držanje ni dok sjede ni dok stoje, a pored sebe imaju pripremljen čaj, mobilne telefone, kremu za lice i parfem. Neki koji vole lijepo izgledati neprestano provjeravaju svoj izgled u ogledalu i popravljaju šminku, a drugi stalno piju vodu, listaju po telefonu čitajući vijesti ili gledajući videozapise iz svijeta nevjernika, govore i razgovaraju s prekriženim nogama, uvijajući tijela u dva zavoja, nalik obliku zmije, bez ikakvog pravilnog držanja. Čuo sam i da se neki ljudi noću vraćaju u svoju spavaću sobu i liježu na krevet bez da uopće skinu cipele, spavajući tako do zore. Ujutro, kad otvore oči, ne mole se niti se posvećuju duhovnoj predanosti, već prvo provjeravaju vijesti na svom mobilnom telefonu. Za vrijeme obroka, kad vide ukusnu hranu ili kad vide meso, proždrljivo navaljuju na njega – ne mareći hoće li drugi dobiti jesti, sve dok su oni siti – a zatim se odmah vraćaju na spavanje. Nedostaje im obličje čovjeka u svemu što rade, ponašajući se raskalašeno i neobuzdano poput nevjernika, ne poštujući nikakva pravila, bez i trunke poslušnosti ili pokornosti, baš poput zvijeri. Recite Mi, može li se vrsta ljudi koja ima tako ozbiljno podlu prirodu spasiti? (Ne.) Ima li onda smisla da vjeruju u Boga? S kovom koji je previše loš da bi uopće bio dorastao istini, mogu li razumjeti Božje riječi kad ih čitaju? Bez ikakvih pravila u pogledu vladanja, može li njihovo službovanje biti u skladu s mjerilom? Bez savjesti ili razuma, mogu li prihvatiti kad slušaju propovijedi i razgovore o istini? (Ne.) Oni koji pokazuju takva ponašanja u osnovi nemaju nimalo ljudskosti, pa kako bi uopće mogli zadobiti istinu? Oni bez ljudskosti su zvijeri, đavli, mrtvaci bez duha, koji ne mogu razumjeti istinu kad je čuju i koji je ne zaslužuju čuti. Dopustiti im da razumiju i zadobiju istinu je kao tjerati ribu da živi na suhom ili tjerati svinje da lete – nemoguće! Kad smo prije govorili o tome koje su vrste ljudi zvijeri, ispred riječi „zvijeri” često se dodavala riječ „pas”, pa su se zvali „pasje zvijeri”. Međutim, nakon što sam držao pse i blisko s njima komunicirao, otkrio sam da psi posjeduju najbolje stvari koje ljudima nedostaju: ponašaju se po pravilima, poslušni su i imaju osjećaj samopoštovanja. Ti im postaviš granicu za kretanje, i oni će se kretati samo unutar nje, te bez iznimke, apsolutno neće ići na mjesta na koja im zabraniš. Ako slučajno prijeđu granicu, brzo se povuku, neprestano mašući repom, moleći za oprost i priznajući svoju pogrešku. Mogu li ljudi to postići? (Ne.) Ljudi to ne mogu postići. Iako psi možda ne razumiju koliko i ljudi, shvaćaju jednu stvar: „Ovo je vlasnikov teritorij, vlasnikov dom. Idem kamo god mi vlasnik dopusti i izbjegavam mjesta na koja mi je zabranjeno ići.” Čak i bez da ih se udari, suzdržavaju se od odlaska tamo; imaju osjećaj samopoštovanja. Čak i psi znaju što je sram, pa zašto ljudi ne znaju? Je li pretjerano klasificirati kao zvijeri one koji ne znaju za sram? (Nije.) Uopće nije pretjerano; većina ljudi ne posjeduje čak ni vrline psa. U budućnosti, kad kažemo da su neki ljudi zvijeri, ne možemo ih više zvati „pasje zvijeri”; to bi bila uvreda za pse, jer ti ljudi, te zvijeri, gori su čak i od pasa. Stoga, jednom kad takvi ljudi uzrokuju smetnje u crkvenom životu ili u obavljanju dužnosti braće i sestara, moraju se odmah ukloniti – to je jedino razumno, opravdano i nimalo pretjerano. To ne znači nedostatak ljubavi; to je postupanje po načelu. Čak i ako oni koji su raskalašeni i neobuzdani pokazuju neke rezultate u svojim dužnostima, mogu li se spasiti? Jesu li oni ljudi koji prihvaćaju istinu? Ne mogu čak ni obuzdati vlastite postupke, pa mogu li uopće prihvatiti istinu? Ne mogu održati vlastiti integritet i dostojanstvo, pa mogu li ući u istinu-stvarnost? To je nemoguće. Stoga, postupanje s tim pojedincima na takav način nimalo nije pretjerano; u potpunosti se temelji na načelu i u potpunosti je u svrhu zaštite Božjeg izabranog naroda od Sotoninih smetnji. Ukratko, nakon otkrivanja takvih pojedinaca, s njima bi trebalo postupiti u skladu s nekoliko načela koja sam upravo spomenuo. Je li pretjerano kategorizirati vrstu ljudi koji su istinski raskalašeni i neobuzdani, i koji se istinski prepuštaju tijelu bez ikakve svetačke doličnosti, kao nevjernike i bezvjernike? (Nije.) Budući da su kategorizirani kao nevjernici i bezvjernici, nije pretjerano ubrojiti ih u redove različitih vrsta zlih ljudi koje bi crkva trebala ukloniti. Ljudi koji ne mogu čak ni obuzdati vlastito ponašanje i držanje sigurno ne mogu prihvatiti istinu. Nisu li oni koji ne mogu prihvatiti istinu neprijatelji istine? (Jesu.) Je li pretjerano okarakterizirati one koji su neprijatelji istine kao zle ljude? (Nije.) Nimalo nije pretjerano. Stoga su načela za postupanje s njima u potpunosti prikladna.