C. Načela koja treba slijediti prilikom slanja ljudi da propovijedaju evanđelje

Što se tiče zaštite sigurnosti onih koji vrše važne dužnosti, postoji još jedno područje rada kojem se vođe i djelatnici moraju posvetiti, a to je zaštita sigurnosti onih koji odlaze vršiti svoju dužnost. Koja načela treba slijediti prilikom slanja ljudi da odu i vrše svoju dužnost? Prvo, treba uzeti u obzir dob i spol ljudi, kao i njihov uvid i životno iskustvo – vođe i djelatnici ne mogu biti smušeni ni nehajni u tom pogledu. Na primjer, ako šalješ djelatnike evanđelja da propovijedaju evanđelje na nepoznato mjesto, kakve bi ljude bilo prikladno poslati? (Ljude s nešto uvida i mudrosti.) Ako određena crkva nema mnogo prikladnih ljudi i većinom su to mladi ljudi kojima nedostaje životnog iskustva i uvida, koji se ne znaju nositi sa situacijama – posebno izazovnim problemima – kada se s njima susretnu, koji govore bez načela, a također im nedostaje mudrosti, tada oni neće biti u stanju obaviti taj posao. Ako se takvi ljudi pošalju, ne samo da neće moći riješiti probleme, već će vjerojatno ometati posao i odgoditi ga. Stoga je, prilikom slanja ljudi da odu i vrše svoju dužnost, nužno odabrati one sa zrelom ljudskošću i mudrošću – samo su takvi ljudi prikladni. Ako nema dovoljno prikladnih ljudi, neka mladi ljudi surađuju sa starijima na vršenju svoje dužnosti. Na primjer, zamislimo mladu sestru od oko 25 ili 26 godina koja, unatoč tome što već duže vrijeme vjeruje u Boga, posjeduje vjeru i rast, te već dugo vrši svoju dužnost, ne bi znala kako se zaštititi ako je pošalju da vrši svoju dužnost na nepoznatom mjestu – u takvom bi slučaju trebalo pronaći lokalnog brata ili sestru s iskustvom u društvu da surađuje s njom u vršenju dužnosti. Naravno, ako se dužnost vrši na poznatom području ili mjestu gdje već postoji crkva, tada mlada braća i sestre mogu ići. Međutim, ako ljudi idu na nepoznato mjesto, posebno ondje gdje je javna sigurnost loša, kako bi propovijedali evanđelje ili obavljali neki drugi posao, tada se mora uzeti u obzir njihova osobna sigurnost. Bez obzira na to koga šalju da ode obaviti posao, za vođe i djelatnike sigurnost je prva stvar koju treba uzeti u obzir. Ako nije jasno kakvi su ljudi ti mogući primatelji evanđelja, ili mogu li oni učiniti nešto neprimjereno, tada treba biti oprezan prilikom slanja ljudi da propovijedaju evanđelje. Čuo sam da su u prošlosti neki vođe i djelatnici često slali mlade sestre – oko 18 ili 19 godina, ili u ranim 20-ima – na nepoznata mjesta da propovijedaju evanđelje, i navodno su se dogodili neki nesretni incidenti. Bez obzira na to što se zapravo dogodilo, u konačnici je to bilo povezano s tim što vođe i djelatnici nisu temeljito sve razmotrili prilikom obavljanja posla. Vođe i djelatnici trebali bi uzeti te čimbenike u obzir u svom poslu i ne bi trebali nehajno slati vrlo mlade sestre ili braću na nepoznata i opasna mjesta da vrše svoju dužnost. Jedan je vođa jednom poslao dvije sestre u dobi od 18 ili 19 godina da odu propovijedati evanđelje. Kada je netko rekao da su premlade i neprikladne za to, vođa je tada pronašao 21-godišnju sestru da ide umjesto nje, misleći: „Rekao si da je 19 godina premlada osoba, pa sam našao osobu koja ima 21. Ona je starija, zar ne?” Kakvog je kova bio ovaj vođa? Bio je sklon iskrivljavanju, zar ne? (Da.) Budući da je bila samo dvije godine starija od 19 – je li mogla imati životnog iskustva? Je li mogla imati iskustva u društvu? Kada bi se suočila s poteškoćama ili opasnim situacijama, ne bi li briznula u plač? Iako je bila dvije godine starija, što se dobi tiče, i dalje je bila premlada i nesposobna preuzeti taj posao. U najmanju ruku, potrebno je pronaći brata ili sestru u 30-ima ili 40-ima, ili u 50-ima ili 60-ima – oni su stariji i imaju iskustva u društvu; kada se nađu u različitim situacijama, imaju mudrosti da ih riješe, čime se sprječavaju bilo kakve opasne situacije. Mladi ljudi nisu vidjeli niti iskusili mnoge stvari i ne znaju kako se s njima nositi; kada se susretnu s opasnošću, možda je čak ni ne prepoznaju, zbog čega lako može doći do incidenata. Stariji ljudi, koji su vidjeli više opačine u ovom društvu i ovom čovječanstvu, obično su oprezniji prema ljudima. Na temelju svog iskustva u društvu i znanja iz stvarnog života, mogu razumno prosuditi o tome kakva bi se opasnost mogla pojaviti u određenim situacijama, koliko je visoka razina opasnosti, koji su pojedinci zli i kakve bi stvari određeni ljudi mogli učiniti. Kada se nađu u opasnim situacijama, također imaju mudrosti da pobjegnu iz opasnosti. Mladi ljudi, s druge strane, nemaju iskustva. Kada se nađu u situacijama, ne mogu uočiti moguće opasne posljedice. Stoga, kada se radi o pitanjima sigurnosti, stariji ljudi ih temeljitije razmatraju od mladih. Kada vođe i djelatnici šalju ljude da odu vršiti svoju dužnost, trebali bi uzeti u obzir lokalne uvjete i organizirati da relativno stariji ljudi s nešto mudrosti i iskustva surađuju s mladim ljudima u vršenju dužnosti. Vođe i djelatnici moraju temeljito razmotriti ova pitanja.

Bez obzira na to u kojoj se zemlji obavlja crkveni rad, osiguravanje sigurnosti onih koji vrše svoje dužnosti dio je posla kojem vođe i djelatnici moraju posvetiti posebnu pozornost. Koga god se pošalje da obavi neki posao, ta osoba mora biti određenog kova i imati određenu sposobnost kako bi bila kompetentna za taj posao i kako bi njezina sigurnost mogla biti osigurana; to se posebno odnosi na područja ili zemlje s lošom javnom sigurnošću. Vođe i djelatnici trebali bi sigurnost onih koji vrše svoju dužnost smatrati primarnim pitanjem, a ne nehajno je zanemarivati. Neki ljudi kažu: „U redu je. Mi vršimo dužnosti u Božjoj kući – imamo Božju zaštitu, tako da nitko neće umrijeti. Što bi uopće moglo poći po zlu?” Je li ispravno da tako govore? (Nije.) Zašto nije? (Govoriti tako je neodgovorno, a to je gledište i vrlo daleko od stvarnosti.) Ljudi bi trebali dati sve od sebe da ispune odgovornosti koje mogu ispuniti i pobrinuti se za ono što mogu razmotriti; ne bi trebali iskušavati Boga niti se kockati sa sigurnošću braće i sestara. Bog može zaštititi ljude, ali ako ne razmotriš probleme koje možeš razmotriti i kockaš se sa sigurnošću braće i sestara kako bi iskušao Boga, Bog će te razotkriti – tko te učinio tako krajnje glupim da činiš takve idiotske stvari! Stoga, vođe i djelatnici ne bi trebali koristiti takav govor kao izgovor za neodgovorno postupanje; osiguravanje sigurnosti onih koji vrše svoje dužnosti tvoja je odgovornost i svoju bi odgovornost trebao ispuniti. Kad se pobrineš za sve što možeš razmotriti i učiniti, onda je, što se tiče onoga što nisi razmotrio, Njegova stvar kako će Bog po tom pitanju djelovati i to nema nikakve veze s tobom. Neki ljudi bez razmišljanja svu odgovornost svaljuju na Boga, govoreći: „Bog je odgovoran za sigurnost ljudi, ne trebamo se bojati; možemo propovijedati kako god želimo. S Bogom je sve slobodno i oslobođeno; ne trebamo se brinuti o tim stvarima!” Je li takva izjava ispravna? (Nije.) Prema takvoj izjavi, ljudi ne trebaju tražiti načela kada se stvari dogode; da je tako, kakva bi bila korist od istine koju je Bog izrazio? Bila bi beskorisna. Tijekom ovih godina Bog je strpljivo i mukotrpno izgovorio toliko riječi da bi poučio ljude, sa svrhom da Njegov izabrani narod u ovom zlom svijetu i među ovim zlim čovječanstvom zna kako preživjeti, kako težiti istini i kako se vladati, kako bi bio u skladu s Božjim nakanama. Nije na tebi da iskušavaš Boga niti da postupaš kako želiš prema riječima i doktrinama, a bez načela. Da bi vođe i djelatnici dobro obavili posao propovijedanja evanđelja, moraju prije svega jamčiti sigurnost ljudi. Da bi to učinili, najprije moraju saznati i dokučiti specifične okolnosti onih koji obavljaju svoju dužnost, poslati prikladne ljude i također razumjeti što činiti u različitim situacijama kako bi jamčili sigurnost ljudi. Ako je neko mjesto posebno kaotično, nitko tamo nema poznanika, a sigurnost onoga tko tamo ide propovijedati evanđelje ne može se jamčiti, onda zasad ne šaljite ljude onamo; ne preuzimajte taj rizik, ne činite nepotrebne žrtve. Bez obzira na to koja se dužnost vrši ili koji se posao poduzima, ne traži se od tebe da se samostalno probijaš kroz svijet ili da riskiraš svoj život, niti se traži od tebe da se kockaš sa svojom sigurnošću ili svojim životom. Naravno, u okruženju Kine preuzimanje rizika radi vršenja dužnosti je neizbježno. Vlada progoni one koji vjeruju u Boga, i, iako posve dobro znaš da postoji opasnost, i dalje moraš vjerovati u Boga, slijediti Boga i vršiti svoju dužnost; ne možeš napustiti svoju dužnost i nijedan se posao ne može zaustaviti. Situacije u zemljama u inozemstvu su različite – neke su autoritarne zemlje slične Kini, dok druge imaju demokratski sustav. U zemljama s demokratskim sustavom posao propovijedanja evanđelja može se odvijati glatko, a i različiti se poslovi također mogu obavljati glatko. Ali u nekim zemljama s obilježjima autoritarnosti, ljudi su i divlji i zaostali, i nije im lako prihvatiti istiniti put. Kada im se propovijeda evanđelje, ne samo da ga ne istražuju, nego ga mogu slijepo osuditi, a mogli bi čak i prijaviti situaciju policiji. U takvim slučajevima ne šaljite ljude da tamo propovijedaju evanđelje; umjesto toga, odaberite mjesta gdje se sigurnost za obavljanje posla može osigurati. Sve su to stvari koje bi vođe i djelatnici trebali pažljivo razmotriti. Primjerice, u zemljama poput Malezije, Indonezije ili Indije, koje imaju vrlo složenu vjersku pozadinu, određene vjeroispovijedi imaju velik utjecaj i kontroliraju cijelo društvo, do te mjere da čak i vlade popuštaju pod utjecajem tih religija. Dakle, u takvim zemljama nemojte slati dodatne ljude da propovijedaju evanđelje; dovoljno je da evanđelje propovijedaju samo lokalne crkve. U nekim zemljama situacija se razlikuje od savezne države do savezne države ili od pokrajine do pokrajine, a lokalni zakoni i propisi razlikuju se od nacionalnih zakona i propisa. Na primjer, određene regije imaju posebnu vjersku pozadinu i u tim su regijama crkva i država ujedinjene. U nekim slučajevima vjerski vođe imaju čak i veći autoritet od lokalnih vladinih dužnosnika i mogu otvoreno kršiti neke nacionalne politike. Ako propovijedaš evanđelje u takvim regijama, postojat će potencijalni sigurnosni rizici. Ti potencijalni rizici ne svode se na izmišljanje glasina o tebi ili na tvoje protjerivanje – mogli bi te također uhititi, zatvoriti u zatvor bez optužbe, pa čak i podvrgnuti mučenju, osakatiti te ili ubiti, a da se vlada ne umiješa. Zapravo, vođe većine vjeroispovijedi mrze vanjske religije. Budući da je njihov utjecaj prevelik i da ih zakon uopće ne ograničava, ma koliko okrutno progonili djelatnike evanđelja, nitko se ne usuđuje pozvati ih na odgovornost, a ni lokalni vladini dužnosnici ne žele ih uvrijediti. Kad počneš propovijedati evanđelje na njihovom području, mogu te mučiti kako god žele. Stoga, vođe i djelatnici moraju biti posebno oprezni kada šalju ljude da negdje propovijedaju evanđelje. Najprije moraju istražiti i saznati kakva je situacija na tom mjestu – postoji li sloboda vjeroispovijedi, koliko su moćne vjerske snage i koje su moguće posljedice ako ljudi koji tamo propovijedaju evanđelje budu prijavljeni. Te se stvari moraju jasno razumjeti prije nego što se odluči hoće li se tamo slati ljude. Ako se, nakon što se neko mjesto prouči, utvrdi da je ono neprikladno za propovijedanje evanđelja, onda nitko ne smije slati ljude da tamo propovijedaju. Ovo je također dio posla koji bi trebalo obaviti kako bi se osigurala sigurnost djelatnika evanđelja. Neki vođe i djelatnici imaju iskrivljeno shvaćanje i kažu: „U redu je; Bog će nas zaštititi. Što je izazov teži, to ga odlučnije trebamo prihvatiti. Tamo ima toliko ljudi koji vjeruju u Gospodina, pa zašto im ne bismo otišli propovijedati evanđelje?” Netko im kaže: „Tamo postoje privatni zatvori. Ako odemo propovijedati evanđelje, ne samo da ćemo biti zatočeni, nego bismo mogli tamo i umrijeti. Ne možemo ići!” Ti glupi lažni vođe razmisle o tome: „Veliki crveni zmaj ima toliko zatvora, ali mi ga se ne bojimo – pa zašto bismo se bojali tamo nekih privatnih zatvora? Zatvori mogu zatočiti naša tijela, ali ne mogu zatočiti naša srca! Ne bojte se – samo idite!” Zatim šalju val za valom ljudi i na kraju se nitko od njih ne vrati; svi budu zatočeni. Lažni vođe ostanu bez teksta. U čemu je ovdje problem? (Takvi lažni vođe su glupani.) Takvi lažni vođe su nitkovi; neodgovorni su, šalju ljude u ralje opasnosti. Zašto sami ne odu? Budući da se ne boje opasnosti, onda bi trebali ići prvi. Ako odu, vrate se sigurno i zadobiju ljude, onda mogu ići i drugi. Bez obzira na sve, sigurnost ljudi u propovijedanju evanđelja mora biti zajamčena. Nipošto nemojte riskirati u područjima gdje je opasno i neprikladno za propovijedanje evanđelja. Nemojte pretpostaviti da je bilo koje mjesto izvan kontinentalne Kine sigurno; to je iluzija, iskrivljeno shvaćanje. Samo neuki ljudi tako razmišljaju – takvi ljudi premalo razumiju ovaj svijet! Nemoj pretpostaviti da, samo zato što većina zapadnih zemalja ima slobodu vjeroispovijedi i relativno mnogo ljudi koji vjeruju u Gospodina, možeš otvoreno propovijedati evanđelje i otvoreno iznositi razne izjave koje razotkrivaju koliko je vjerski svijet mračan i zao; ako to učiniš, posljedice će biti nesagledive. Moraš razumjeti da se prilikom propovijedanja evanđelja, bilo religioznim ljudima ili nevjernicima, suočavaš s iskvarenim čovječanstvom, čovječanstvom koje se opire Bogu. Nemoj razmišljati o ovoj stvari previše pojednostavljeno.

Ako vođe i djelatnici žele jamčiti sigurnost djelatnika evanđelja, moraju temeljito razmotriti sve aspekte pitanja. Ako se pojavi bilo kakav problem, treba ga odmah riješiti. Nakon toga, vođe i djelatnici trebaju izvući iskustva i lekcije kako bi se pronašla načela i put primjene te se utvrdilo kako dalje postupati – i ovo je važan dio posla koji se mora obaviti. Postoje neke stvari koje vođe i djelatnici prije nisu razmatrali ili s kojima se nisu susreli; nakon što se problemi pojave, trebali bi zaključiti: „Trebamo li nastaviti ići na takva mjesta? Je li ovakav način slanja ljudi ispravan? Trebamo li prilagoditi planove, strategiju ili smjer za sljedeće korake u propovijedanju evanđelja ili obavljanju bilo kojeg drugog važnog posla?” U neprekidnom procesu izvlačenja zaključaka, vođe i djelatnici bi trebali postupno utvrditi metode i načela rada, tako da što više obavljaju posao, to on postaje specifičniji i više usklađen s očekivanim mjerilom, uz manje nepredviđenih situacija, ili bez njih, pa čak i bez izlaganja važnog radnog osoblja bilo kakvim rizicima. Da bi se to postiglo, vođe i djelatnici trebali bi često izvlačiti iskustva i stjecati razumijevanje o različitim okruženjima i situacijama s kojima se suočavaju u raznim regijama prilikom propovijedanja evanđelja. Što više informacija dobiju i što su one točnije, to će načela i planovi za rješavanje stvari biti točniji, što će u konačnici dovesti do osiguravanja sigurnosti ljudi. Na taj se način može osigurati uredno odvijanje posla propovijedanja evanđelja.

III. Kako postupati sa vođama i djelatnicima koji ne obraćaju pažnju na sigurnost na radu

Neki vođe i djelatnici lošeg su kova i nemaju osjećaj odgovornosti; nisu u stanju obavljati stvarni posao, a i previše su lijeni da bi ga obavljali. U područjima za koja su odgovorni, oni koji obavljaju važne dužnosti često se susreću sa sigurnosnim rizicima, što od njih zahtijeva da se sele ili premještaju, zbog čega ne mogu mirne duše vršiti svoju dužnost. Čak se i stvari koje se ne bi trebale događati, događaju često. Na primjer, neki vođa ili djelatnik pronađe kuću za ugošćavanje koja se nalazi u nizinskom području. Kada se očekuju jake kiše i poplave, bojeći se da će kuća biti potopljena, braća i sestre koji tamo borave moraju se unaprijed iseliti – uzimaju radnu opremu, lonce, tave i sve ostalo i sele se dva dana zaredom. Zbog toga su svi strahovito iscrpljeni, pognutih glava u očaju. Kažu: „Selimo se svakih nekoliko dana, uvijek smo u pokretu. Kada će ovo završiti? Zar ne možemo pronaći sigurnu i pouzdanu kuću gdje možemo normalno vršiti svoju dužnost?” Takvi vođe i djelatnici ne mogu preuzeti ni taj djelić posla; braća i sestre pod njihovom odgovornošću ne mogu ni jesti ni spavati dobro, niti imaju odgovarajući smještaj. Njihovi životni uvjeti uvijek su privremeni i svi su spremni u svakom trenutku pobjeći od nesreće. Čim završe s uporabom svojih svakodnevnih potrepština, brzo ih spakiraju natrag, jer se svakog trenutka može dogoditi da se najavi provjera registracije kućanstava. Zapravo, svi znaju da to znači provjeru onih koji vjeruju u Boga, pa moraju biti spremni na preseljenje u bilo kojem trenutku. Zbog toga su oni koji obavljaju dužnost uvijek u strahu i nemaju osjećaj sigurnosti. Zar to ne utječe na rezultate njihove dužnosti? Nije li to povezano s poslom koji obavljaju vođe i djelatnici? (Jest.) Kako oni obavljaju taj posao? (Obavljaju ga loše, ne ispunjavaju svoju odgovornost.) Neki vođe i djelatnici su neodgovorni i nedostaje im predanosti. Oni sami nemaju visoke standarde za životne uvjete; sve dok postoji mjesto koje ih štiti od vjetra i kiše, to je dovoljno. Stoga se ni ne trude svim silama pronaći sigurno i stabilno mjesto za život braće i sestara. Neki vođe i djelatnici lošeg su kova; ne znaju kakvo je okruženje tiho i pogodno za život, ili pogodno da braća i sestre vrše svoju dužnost. Iznajme kuću u nizini koju nitko drugi ne želi iznajmiti, i nakon što se braća i sestre usele, u roku od nekoliko dana dobiju ekcem i svrbež po cijelom tijelu. Što se događa? Kuća je previše vlažna, voda izbija iz poda. Može li itko živjeti na takvom mjestu? Takvi vođe i djelatnici ne mogu riješiti ni taj problem, ne mogu pronaći kuću pogodnu za vršenje dužnosti – kakav je to kov? Neki drugi vođe i djelatnici iznajmljuju kuće koje stalno prokišnjavaju, propuštaju propuh, nemaju zvučnu izolaciju, internet, vodu ili struju – kako itko može tamo živjeti? Ignoriraju dobre kuće i inzistiraju na iznajmljivanju ovih neadekvatnih – zar to ne ometa stvari? Iako braća i sestre ne preživljavaju vani pod vedrim nebom, u kući im nedostaju mnogi osnovni sadržaji; bilo bi im bolje da žive u šatoru. Čak i ako je većina braće i sestara navikla na teškoće, smatra da podnošenje te razine teškoća nije ništa osobito i može to podnijeti, zar stalno ovakvo mučenje svakih nekoliko dana ne utječe na vršenje njihove dužnosti? Stoga, ako su vođe i djelatnici lošeg kova, nemaju osjećaj odgovornosti, oni ne mogu preuzeti taj posao; trebali bi odmah podnijeti ostavku i preporučiti nekoga tko taj posao može preuzeti i dobro ga obavljati, kako ne bi utjecali na život i vršenje dužnosti većine važnog radnog osoblja. Zbrinjavanje onih koji vrše važne dužnosti ne zahtijeva razmatranje baš svakog aspekta, ali barem osnovni životni uvjeti moraju biti osigurani. Tek kada postoji sigurnost u tom pogledu, crkveni rad neće biti pogođen. Je li ovaj posao lako obaviti? (Jest.) Jednostavno je samo tako reći da ga je lako obaviti, ali ako su vođe i djelatnici smušenjaci lošeg kova i nemaju osjećaj odgovornosti, oni ga jednostavno ne mogu obaviti. Kada vođe i djelatnici ne mogu obaviti ovaj posao ili ga ne mogu obaviti dobro, toliko ljudi na kraju trpe posljedice, živeći svaki dan kao da bježe od gladi – kako mogu tako vršiti svoju dužnost? Neki lažni vođe ne razumiju istina-načela, a ipak vole biti u središtu pozornosti. Ne mogu dobro obavljati posao, ali odbijaju odstupiti, drže se svojeg položaja i ne odlaze. Kako treba postupati s takvim vođama? (Treba ih smijeniti.) Lako ih je smijeniti; problem je postoji li netko bolji da preuzme njihov posao. Ako ne postoji, možete li vi preuzeti ovaj posao? Možete li jamčiti da važno radno osoblje ima stabilno životno okruženje? Ako jedna osoba to ne može obaviti, možete li vas troje ili petero surađivati kako biste preuzeli ovaj posao? Ako ni vi ne možete obaviti ovaj posao – ako ne možete obaviti ni tako jednostavan zadatak kao što je osiguranje osnovnog životnog okruženja – onda morate privremeno podnositi još malo teškoća i patnje. Ako i dalje ustrajete u vršenju svoje dužnosti, i Bog, vidjevši da je vaša odlučnost da podnesete teškoće dovoljno čvrsta, pošalje nekoga tko pouzdano rješava stvari i tko može riješiti probleme da obavi taj posao, tada će vašim danima patnje doći kraj i zamijenit će ih bolja vremena. Ako nitko takav ne dođe riješiti te probleme, onda morate prihvatiti svoju sudbinu – suđeno vam je da trpite teškoće, trebate ih trpjeti; morate smiriti svoje srce i trpjeti. Zapravo, isplati se trpjeti to malo teškoća; mnogo je bolje nego biti u zatvoru i trpjeti mučenje. Barem niste podvrgnuti mučenju ili ispitivanju; još uvijek možete čitati Božje riječi, vršiti svoju dužnost i živjeti crkveni život zajedno s braćom i sestrama. Iako ima ponekih strahova, poteškoća i zapreka na putu, i često se morate seliti, to je ipak izvanredno životno iskustvo iz kojeg možete naučiti lekcije i nešto dobiti. Nije li to prilično dobro? (Jest.) Ljudi bi trebali imati odlučnost da podnesu teškoće i dopuste da ih Bog orkestrira kako Mu je volja. Ako uistinu ne možete podnijeti te teškoće, možete se usrdno moliti Bogu u svojem srcu: „Bože, molimo Te da pogledaš na nas koji patimo – kako smo jadni! Slijedimo Te bez pritužbi i žaljenja! Molimo Te, s obzirom na našu nepokolebljivu odanost Tebi, okončaj ovaj život teškoća! Molimo Te, pošalji prikladnog vođu ili djelatnika da nam pronađe prikladno mjesto! Stalno preživljavamo pod vedrim nebom, svaki se dan selimo s mjesta na mjesto i ne znamo koliko će to još potrajati. Ne želimo više biti raseljeni – molimo Te, pronađi nam stabilno prebivalište!” Je li prikladno moliti se na ovaj način? Možete se moliti na ovaj način; na temelju potreba okruženja, trebali biste se moliti na ovaj način.

Gledano iz drugog kuta, podnošenje teškoća nije tako loša stvar; ono može izoštriti tvoju volju. Što znači izoštriti volju? To znači da neprestanim podnošenjem tih teškoća, otupiš na njih i više ih ne prepoznaješ kao teškoće; bez obzira na to koliko teškoća podneseš, više ne osjećaš bol. Međutim, kada se suočiš sa situacijama, moraš naučiti neke lekcije, steći uvid i naučiti kako razlučivati ljude. Ako je neki vođa ili djelatnik izuzetno lošeg kova i ne može čak ni pravilno obaviti posao zbrinjavanja, kako bi on mogao skrbiti za Božji izabrani narod i voditi ga? Takvi ljudi nisu podobni da budu vođe ili djelatnici. Nije da Božja kuća nema novca za iznajmljivanje kuća i nije joj drago gledati braću i sestre kako neprestano žive bez stalnog mjesta za život. Božja kuća ne zagovara da ljudi uvijek podnose teškoće niti da svaki dan teško žive, iako se, naravno, ne kloni ni jedne teškoće koju ljudi moraju podnijeti. Ali ako vođe i djelatnici ne mogu obaviti čak ni posao zbrinjavanja i ako im je pravi napor obaviti išta ispravno, čime se onda još mogu hvaliti? Svi do jednoga izgledaju pristojno, imaju diplome i status, a ipak im je obavljanje te male stvari prava borba. U tom slučaju, nema se što učiniti – možeš to samo prihvatiti od Boga. To je teškoća koju ljudi trebaju podnijeti; trebaš dopustiti da te Bog orkestrira kako Mu je volja. To je ispravno. Možda će jednog dana nakon te teškoće uslijediti bolji dani i takav se život više neće nastaviti. Bez obzira na to u kakvom se okruženju nalaziš, trebaš zadržati stav pokornosti i izbjegavati prigovaranje. Ako neki vođa ili djelatnik nije pouzdan i ne obavlja posao dobro, nemoj dopustiti da to utječe na tvoju iskrenost prema Bogu i odanost Bogu niti na tvoju pokornost Bogu i stav pokornosti prema Bogu. Na taj ćeš način ostati postojan u toj stvari. Vođe i djelatnici samo su obični ljudi. Ako su lošeg kova i ne mogu obaviti posao, ili ako su lažni vođe koji ne ispunjavaju svoju odgovornost, to je njihov osobni problem i nema nikakve veze s Božjom kućom. Nije ih Božja kuća uputila da tako postupaju; samo su razotkriveni zbog svoje neodgovornosti. Ne mogu dovršiti posao koji im je povjerila Božja kuća i stoga mogu biti samo smijenjeni i eliminirani. U okolnostima kada Božji izabrani narod podnosi te teškoće, on ih mora prihvatiti od Boga i dopustiti da ga Bog orkestrira kako Mu je volja. Čak i ako vođe i djelatnici nisu dobro obavili posao ili imaju bilo kakvih problema, činjenica da je Bog istina, put i život zauvijek je nepromjenjiva. Tvoje slijeđenje Boga, pokornost Bogu i prihvaćanje Božjih riječi nikada se ne bi trebali promijeniti. To su vječne istine. Dok vršiš svoju dužnost, bez obzira na to kakve se neugodne stvari pojave, trebaš ih prihvatiti od Boga i iz njih naučiti lekcije. Trebaš se utišati pred Bogom i moliti Mu se, i ne dopustiti da vanjski svijet utječe na tebe. Moraš naučiti prilagoditi se različitim okruženjima i doživjeti Božje djelo u svim vrstama okruženja. Samo na taj način možeš postići ulazak u život. Neki su ljudi malenog rasta; kada se pojave teškoće, oni se žale i brinu, osjećaju se tjeskobno i gube vjeru u Boga – to je krajnje glupo i neuko! Vođe i djelatnici koji ne obavljaju stvarni posao razotkriveni su i eliminirani, ali kakve to veze ima s tobom? Zašto bi postao negativan i udaljio se od Boga samo zato što su oni neprimjereno uredili stvari? Nije li to krajnje buntovno? (Jest.) Kada ljudi učine nešto pogrešno, možeš ih razlučiti i odbaciti, ali nemoj odbaciti Boga niti istinu. Istina nije pogrešna, Bog nije pogrešan. Božja prvotna nakana nije da ljudi podnose takve teškoće; ali iskvarenom čovječanstvu doista je nužno da podnese nešto teškoća. Podnošenje nešto teškoća korisno je za tebe; korist je u tome što učiš lekcije i učiš tragati za istinom kako bi riješio probleme. Ako si u stanju podnijeti razne teškoće, stječeš izdržljivost i postaješ sposoban biti postojan u svom svjedočanstvu u svim vrstama okruženja. Sposobnost podnošenja teškoća jača tvoju odlučnost da se pokoriš Bogu. To je Božja prvotna nakana i rezultat koji Bog želi vidjeti u tebi. Ako možeš razumjeti Božje nakane te postupati i primjenjivati u skladu s Božjim nakanama, ako se možeš suzdržati od napuštanja Boga bez obzira na to kakve ljude susretneš ili u kakvim se okruženjima nađeš, i ako možeš naučiti primjenjivati istinu, biti pokoran Bogu, imati ispravno shvaćanje i stav, održavati nepromjenjivu vjeru u Boga i suzdržavati se od prigovaranja Bogu ili udaljavanja od Njega u svom srcu, bez obzira na to koliko patnje tvoje tijelo podnosi, tada imaš rast.

Vođe i djelatnici moraju štititi sigurnost onih koji vrše važne dužnosti od uplitanja vanjskog svijeta. Ovaj posao uključuje mnoge pojedinosti. Kao prvo, vođe i djelatnici trebaju razumjeti kako konkretno provoditi ove podrobne zadatke. Osim toga, kada se nađu u određenim posebnim situacijama, moraju točno donositi sudove, a zatim pronaći prikladna načela i razviti konkretne planove za rješavanje situacija. Krajnji cilj je osigurati sigurnost svih vrsta važnog radnog osoblja. Samo se tako može jamčiti da se posao propovijedanja evanđelja uredno odvija. Pridržavanje ovog načela je ispravno; to je cilj i načelo vođa i djelatnika u obavljanju ovog posla. Ako se vođe i djelatnici točno pridržavaju ovog cilja i načela, onda su zapravo u skladu s mjerilom u obavljanju ovog posla. Kakvi su još problemi ovog posla? Neki ljudi kažu: „Nikada nisam bio vođa ni djelatnik, niti sam se susreo s ovakvim stvarima. Ne znam što bih trebao raditi u ovom poslu niti kako ga obavljati. Dakle, ne moram to raditi – koga briga jeste li sigurni? Za svoju se sigurnost pobrinite sami.” Je li prihvatljivo da oni jednostavno dignu ruke od svega? (Ne, nije.) Takve vođe i djelatnike treba ukloniti. Ako ne obavljaš stvarni posao, od kakve si koristi? Držimo li te kao ukras jer dobro izgledaš? Vođe i djelatnici poput ovih moraju biti smijenjeni i eliminirani; ne smije im se dopustiti da zauzimaju položaj bez obavljanja ikakvog posla. Lažni vođe ne obavljaju stvarni posao – nemaju savjest ni razum, zar ne? Kad bi doista imali savjest i razum, zašto onda, kad nastanu problemi, ne bi tragali za istinom da ih riješe? Nitko se ne rađa znajući sve; svatko uči u hodu. Ako možeš tragati za istinom, naći ćeš način da dobro obaviš posao. Ako imaš osjećaj odgovornosti, smislit ćeš način da dobro obaviš posao. Obavljanje rada na vođenju zapravo nije teško; sve dok netko može tragati za istinom, lako je dobro obaviti posao. Osim toga, vođe i djelatnici imaju suradnike; sve dok su dvoje ili troje ljudi jednog srca i uma, svaki posao se lako obavlja. Trenutačno se mnogi vođe i djelatnici obučavaju; obučavaju se u traganju za istinom u svim stvarima kako bi riješili probleme. U ovom trenutku barem su neki vođe i djelatnici kompetentni u radu na vođenju i potpuno su sposobni dobro obavljati posao širenja evanđelja, zar ne? (Da.) Dakle, za danas ćemo razgovor završiti ovdje. Doviđenja!

20. srpnja 2024.