Sada se rad na evanđelju u inozemstvu posvuda provodi. Neke zemlje imaju više ljudi koji mogu prihvatiti istinu, dok druge imaju stanovništvo slabijeg kova, što rezultira manjim brojem onih koji mogu prihvatiti istinu. Nekim zemljama nedostaje sloboda vjeroispovijesti, te pokazuju snažan otpor prema istinitom putu i Božjem djelu, i nema mnogo ljudi koji mogu prihvatiti istinu. Nadalje, stanovništvo nekih zemalja je previše zaostalo i tako slabog kova da ne može razumjeti istinu bez obzira na to kako mu se ona komunicirala, i čini se da tamošnji ljudi ne dosežu istinu. Evanđelje se ne bi trebalo propovijedati na takvim mjestima. Međutim, oni koji propovijedaju evanđelje ne uspijevaju uvidjeti bit problema; oni ne propovijedaju onima koji mogu prihvatiti istinu, već inzistiraju na tome da zanemaruju one lakše i hvataju se ukoštac s najtvrđim orasima. Ne propovijedaju na mjestima gdje se rad na evanđelju već širi i gdje je lako propovijedati. Umjesto toga, inzistiraju na propovijedanju evanđelja u tim siromašnim i zaostalim mjestima, propovijedajući skupinama ljudi najgoreg kova, koji ne mogu shvatiti istinu, i etničkim skupinama s najtežim vjerskim predodžbama i najjačim otporom prema Bogu. Zar to nije odstupanje? Uzmimo za primjer judaizam i neke duboko ukorijenjene rasne religije, koje kršćanstvo smatraju neprijateljem i čak ga progone. U slučaju takvih zemalja i etničkih skupina, evanđelje se jednostavno ne bi trebalo propovijedati. Zašto ne? Zato što je propovijedanje uzaludno. Čak i ako se uloži sva radna snaga, financijska sredstva i materijalni resursi, mogle bi proći tri, pet ili čak deset godina bez ikakvih značajnih rezultata. S obzirom na ovu situaciju, što se može učiniti? U početku, ne znajući bolje, moglo bi se pokušati; ali nakon što se jasno sagledaju okolnosti – da propovijedanje evanđelja njima, uz veliku cijenu, na kraju ne mora nužno donijeti dobre rezultate – tada se mora izabrati drugi put, put koji može postići rezultate. Nije li to nešto što bi vođe i djelatnici trebali prozreti? (Jest.) Ali lažni vođe to ne razumiju. Kada je riječ o tome gdje započeti sa širenjem evanđelja u inozemstvu, neki kažu: „Počnite s Izraelom. Budući da je Izrael bio baza za prve dvije etape Božjeg djela, tamo se mora propovijedati. Bez obzira na to koliko je teško, moramo ustrajati u propovijedanju njima.” Međutim, nakon dugog vremena propovijedanja, nema značajnih rezultata, što dovodi do razočaranja. Što bi vođe trebali učiniti u ovom trenutku? Da je to vođa s kovom i bremenom, rekao bi: „Naše propovijedanje evanđelja nema načela; ne znamo kako djelovati u skladu s okolnostima, već samo gledamo na stvari na temelju svojih zamisli – to je od nas previše naivno! Glupost, tvrdoglavost i apsurdnost ovih ljudi nisu ono što smo očekivali. Mislili smo da bi, budući da vjeruju u Boga tisućama godina, trebali biti prvi koji će čuti Božje evanđelje, ali smo pogrešno mislili; oni su previše apsurdni! Zapravo, dok je Bog obavljao djelo otkupljenja, On ih se već bio odrekao. Da se mi sada vratimo i propovijedamo njima, to bi bio uzaludan napor; bio bi to jalov trud i budalasto postupanje. Pogrešno smo razumjeli Božje nakane. Bog se ne bavi time, pa kojim sredstvima to mi ljudi možemo učiniti? Pokušali smo, ali bez obzira na to kako propovijedamo, oni ne prihvaćaju istiniti put. Trebali bismo za sada odustati, ostaviti ih po strani i neko vrijeme ne obraćati pažnju na njih. Ako ima onih koji su voljni tragati, tada ćemo ih dočekati i svjedočiti im o Božjem djelu. Ako nema nikoga tko traga, onda nema potrebe da ih mi proaktivno tražimo.” Nije li to načelo propovijedanja evanđelja? (Jest.) Dakle, može li se lažni vođa pridržavati načela? (Ne.) Lažni vođe imaju loš kov i ne mogu prozreti bit problema; oni će reći: „Bog je rekao da su Izraelci Njegov izabrani narod. Nikada ih ni u kojem trenutku ne možemo napustiti. Oni bi trebali biti na prvom mjestu; trebamo prvo njima propovijedati prije nego što propovijedamo ljudima u drugim zemljama. Kad bi se Božje djelo proširilo u Izraelu, kakva bi to velika slava bila! Bog je donio slavu iz Izraela na Istok, a mi bismo trebali tu slavu vratiti u Izrael s Istoka i neka vide da se Bog vratio!” Nije li ovo samo parola? Je li to u skladu s činjenicama? To je ono što bi rekli oni kojima nedostaje duhovno razumijevanje. A što je s onim lažnim vođama koji ne rade stvarni posao? Oni se ne obaziru na te stvari. Ljude koji propovijedaju evanđelje dugo je mučio ovaj problem, bili su rastrgani između odustajanja i nastavka propovijedanja, nesigurni kako postupiti. Lažni vođe potpuno su nesvjesni da je to problem. Vidjevši te ljude kako se brinu jer nemaju put, kažu: „Čemu briga? Imamo istinu i iskustveno svjedočanstvo; samo im propovijedajte!” Netko kaže: „Ne razumiješ, ovim ljudima je stvarno teško propovijedati.” Kad se u radu pojave značajni problemi koji zahtijevaju da ih vođe riješe, vođe i dalje samo izvikuju parole i govore isprazne riječi. Zar je to ponašanje koje se očekuje od vođa? Kad ih se upita treba li propovijedati takvim mogućim primateljima evanđelja, oni kažu: „Svima treba propovijedati, a posebno Izraelcima, njima se svakako treba propovijedati.” Čujete li ikakav problem u tim riječima? Znaju li oni da je to odstupanje, nedostatak u radu na evanđelju kojim se oni trebaju pozabaviti? Te ništarije ne znaju i još uvijek tamo prosipaju fraze i izvikuju parole, oni su zaista beskorisni šljam! A ipak misle da su pronicljivi, da imaju kova i da su pametni. Nisu ni svjesni da su se u radu pojavili tako veliki nedostatak i odstupanje; mogu li uopće početi to rješavati? To je još manje vjerojatno. Oni koji propovijedaju evanđelje svi su izvan sebe od brige; rad na evanđelju je pogođen, ometen i ne može se glatko odvijati, a lažni vođe, iznenađujuće, nemaju pojma o odstupanju koje se događa u radu. Većina ljudi, kada se susretne s problemima ili odstupanjima u radu, često ne mari, ne primjećuje i još uvijek tvrdoglavo ustraje u pogrešnom pristupu, bezobzirno srljajući. Ako ni vođe i djelatnici ne razumiju i ne shvate situaciju na vrijeme, onda do trenutka kad problem postane ozbiljan i utječe na napredak rada, i kad većina ljudi može otkriti problem, vođe i djelatnici ostaju zabezeknuti. To je uzrokovano zanemarivanjem odgovornosti od strane vođa i djelatnika. Dakle, kako mogu izbjeći tako teške posljedice? Vođe i djelatnici moraju redovito provjeravati rad i pravovremeno razumjeti trenutačno stanje i napredak rada. Ako se utvrdi da učinkovitost rada nije visoka, moraju vidjeti u kojem dijelu postoje nedostaci i problemi te razmisliti: „Trenutno se čini da su ti ljudi zaposleni, ali zašto nema nikakve očite učinkovitosti? Poput rada tima za evanđelje; toliko ljudi svaki dan propovijeda evanđelje i svjedoči, uz neke ljude koji surađuju na tom poslu, pa zašto se svaki mjesec ne zadobije mnogo ljudi? U kojem dijelu je problem? Tko uzrokuje problem? Kako je nastalo ovo odstupanje? Kada je počelo? Moram otići u svaku grupu da saznam što svi sada rade, kakvi su trenutni mogući primatelji evanđelja i je li smjer propovijedanja evanđelja ispravan; moram sve to saznati.” Kroz savjetovanje, razgovore u zajedništvu i rasprave, odstupanja i nedostaci u radu postupno izlaze na vidjelo. Jednom kad se problem otkrije, ne može ga se ostaviti po strani; mora se riješiti. Dakle, kakvi vođe mogu otkriti neke probleme, odstupanja i nedostatke koji se pojavljuju u radu? Ti vođe trebaju nositi breme, biti marljivi i uključeni u svaki detalj specifičnog rada; pratiti, razumjeti i shvatiti svaki dio; utvrditi što svatko radi, koji je broj ljudi prikladan za obavljanje kojeg zadatka, tko su nadzornici, kakav je kov tih ljudi, rade li svoj posao dobro ili ne, kakva im je učinkovitost, kako napreduje rad, i tako dalje – sve se to mora utvrditi. Osim toga, najkritičniji dio rada na evanđelju jest imaju li propovjednici evanđelja istinu ili ne, mogu li jasno dijeliti istine o vizijama kako bi riješili ljudske predodžbe i probleme, mogu li nadoknaditi ono što nedostaje mogućim primateljima evanđelja kako bi ih temeljito uvjerili i mogu li usvojiti razgovorni stil u svom dijeljenju istine, kako bi mogući primatelji evanđelja mogli čuti više Božjeg glasa. Na primjer, ako mogući primatelj evanđelja želi naučiti o istinama koje se tiču značaja Božjeg utjelovljenja, a određeni propovjednik evanđelja uvijek govori o značaju Božjeg djela i o tome što su vjerske predodžbe, zar to nije problem? Ako osoba samo želi naučiti o tome kako može biti spašena i koji je sadržaj Božjeg plana upravljanja za spasenje čovječanstva, nije li to vrijeme za dijeljenje istina o vizijama koje se tiču triju etapa Božjeg djela? (Jest.) Ali ovaj propovjednik evanđelja neprestano govori o Božjoj grdnji i sudu, te o Njegovom razotkrivanju da iskvarene naravi ljudi uključuju oholost, lažljivost i opačinu, te o drugim takvim temama. Prije nego što je druga strana prihvatila Božje djelo, propovjednik evanđelja počinje im govoriti o grdnji i sudu, razotkrivajući njihove iskvarene naravi. Kao rezultat toga, osoba osjeća odbojnost, ne dobiva ono što želi, a njezini problemi koji trebaju rješenje ostaju neriješeni; gubi interes i nije voljna nastaviti istraživati. Zar to nije problem s propovjednikom evanđelja? Propovjednik evanđelja ne razumije istinu ili mu nedostaje duhovno razumijevanje, te je stoga potpuno nesvjestan što druga osoba treba, ne uspijevajući iznijeti poantu dok govori, nadugo i naširoko trabunja i uopće ne rješava probleme mogućeg primatelja evanđelja – kako uopće može zadobiti ljude propovijedajući evanđelje na taj način?

Lažni vođe zanemaruju sve probleme na koje naiđu u svom radu. Bez obzira na to kakvi se problemi pojave u radu na evanđelju i bez obzira na to kako zli ljudi ometaju i utječu na taj rad, oni se ne obaziru ni na što od toga, kao da to nema nikakve veze s njima. Lažni vođe su smušeni u svom radu; bez obzira na to ima li pojedinac ikakvih rezultata i pridržava li se u svojoj dužnosti istina-načela, oni ne osiguravaju nadzor ni provjeru, dopuštajući ljudima da slobodno postupaju bez obzira na posljedice. To uzrokuje da se odstupanja i nedostaci koji se pojavljuju u radu na evanđelju nikada ne riješe i nebrojeno ljudi koji traže istiniti put na kraju se izgubi, te ne bude što prije dovedeno pred Boga. Neki ljudi, nakon što prihvate Božje djelo u posljednjim danima, kažu: „Zapravo, netko mi je propovijedao evanđelje prije tri godine. Nije da ga nisam htio prihvatiti ili da sam vjerovao u negativnu propagandu; osoba koja mi je propovijedala bila je jednostavno toliko neodgovorna. Nije mogla odgovoriti na pitanja koja sam postavio, i bila je nejasna u svom razgovoru u zajedništvu kad sam tragao za istinom, govoreći samo neke beskorisne riječi. Kao rezultat toga, sve što sam mogao učiniti bilo je otići razočaran.” Tri godine kasnije, nakon istraživanja na internetu, a zatim traženja i razgovora u zajedništvu s braćom i sestrama, ti ljudi rješavaju sve predodžbe i zbunjenosti u svojim srcima jednu po jednu, potpuno potvrđujući da se Bog pojavljuje i obavlja djelo, i prihvaćaju ga. To je njihovo prihvaćanje Božjeg djela kroz vlastito traganje i istraživanje. Da je osoba koja je propovijedala evanđelje bila u stanju jasno komunicirati istinu i riješiti njihove predodžbe i pitanja tri godine ranije, oni bi ga prihvatili tri godine prije. Koliko je životnog rasta odgođeno tijekom te tri godine! To se mora smatrati zanemarivanjem odgovornosti od strane onih koji propovijedaju evanđelje i izravno je povezano s njihovim nerazumijevanjem istine. Neki djelatnici evanđelja jednostavno se ne usredotočuju na opremanje istinom, sposobni su samo prosipati neke doktrine, a da ne mogu riješiti ljudske predodžbe ili stvarne probleme. Kao rezultat toga, mnogi ljudi ne prihvaćaju evanđelje pravovremeno kad ga čuju, odgađajući svoj životni rast za nekoliko godina. Mora se reći da su vođe zaduženi za rad na evanđelju odgovorni za to zbog svog neadekvatnog usmjeravanja i nedovoljnog nadzora. Kad bi vođe i djelatnici zaista imali breme i bili u stanju podnijeti malo više patnje, više vježbati dijeljenje istine i pokazati malo više odanosti, jasno dijeleći sve aspekte istine, tako da ti djelatnici evanđelja budu u stanju razgovarati u zajedništvu o istini kako bi riješili ljudske predodžbe i sumnje, tada bi rezultati propovijedanja evanđelja bili sve bolji i bolji. To bi omogućilo većem broju ljudi koji istražuju istiniti put da ranije prihvate Božje djelo i vrate se pred Boga kako bi prije primili Njegovo spasenje. Rad crkve zapinje jednostavno zato što su lažni vođe ozbiljno zanemarili svoje odgovornosti, ne rade stvarni posao niti prate i nadziru rad, i nisu u stanju razgovarati u zajedništvu o istini kako bi riješili probleme. Naravno, to je i zato što se ti lažni vođe prepuštaju povlasticama statusa, uopće ne teže istini i nisu voljni pratiti, nadzirati ili usmjeravati rad na širenju evanđelja – s rezultatom da rad napreduje sporo, a mnoga ljudska odstupanja, apsurdnosti i bezobzirna nedjela ne uspijevaju biti pravovremeno ispravljena ili riješena, što ozbiljno utječe na učinkovitost širenja evanđelja. Tek kad te probleme otkrije Višnji i kad se vođama i djelatnicima kaže da ih moraju riješiti, ti se problemi ispravljaju. Poput slijepaca, ti lažni vođe nisu u stanju otkriti nikakve probleme i nema nikakvih načela u načinu na koji rade stvari, a ipak nisu sposobni shvatiti vlastite pogreške i priznaju svoje greške tek kad ih Višnji oreže. Pa tko može preuzeti odgovornost za gubitke koje su prouzročili ti lažni vođe? Čak i s njihovim smjenjivanjem s položaja, kako se gubici koje su prouzročili mogu nadoknaditi? Stoga, kad se otkrije da postoje lažni vođe koji nisu sposobni raditi nikakav stvarni posao, treba ih odmah smijeniti. U nekim crkvama rad na evanđelju napreduje posebno sporo, a to je jednostavno zbog toga što lažni vođe ne rade stvarni posao, kao i zbog previše slučajeva zanemarivanja odgovornosti i činjenja pogrešaka s njihove strane.

U svim različitim segmentima posla koje lažni vođe rade, zapravo postoje brojni problemi, odstupanja i nedostaci koje trebaju riješiti, ispraviti i popraviti. Međutim, budući da tim lažnim vođama nedostaje osjećaj bremena, te se samo prepuštaju povlasticama svog statusa ne radeći nikakav stvarni posao, na kraju upropaste posao. U nekim crkvama ljudi nisu složni, gdje svi sumnjiče jedni druge, paze se jedni drugih i potkopavaju jedni druge, a cijelo vrijeme se boje da će ih Božja kuća eliminirati. Suočeni s tim situacijama, lažni vođe ne poduzimaju ništa da ih riješe, ne uspijevajući obaviti nikakav stvaran, konkretan posao. Crkveni rad dolazi do zastoja, no lažne vođe to nimalo ne uzrujava, te i dalje vjeruju da su sami obavili mnogo posla i da nisu odgodili crkveni rad. Takvi lažni vođe u osnovi su nesposobni obavljati posao opskrbljivanja životom i ne mogu rješavati stvarne probleme u skladu s istinom. Oni obavljaju samo ponešto općih administrativnih poslova koje im je posebno dodijelio i odredio Višnji, kao da svoj posao rade isključivo za Višnjega. Kada je riječ o temeljnom crkvenom radu koji je Višnji uvijek zahtijevao – kao što je posao opskrbljivanja životom i posao odgajanja ljudi – ili o određenim posebnim zadacima za koje je Višnji dao upute, oni ne znaju kako to raditi i ne mogu to raditi. Oni samo povjeravaju te zadatke drugima i onda smatraju da je njihov posao gotov. Rade točno onoliko koliko ih uputi Višnji i poduzimaju nešto samo kad ih se pogura; inače su neaktivni i površni – to su lažni vođe. Što je lažni vođa? Ukratko, to je netko tko ne radi stvarni posao, tko ne radi svoj posao kao vođa, pokazujući teško zanemarivanje odgovornosti u ključnom i temeljnom radu i ne poduzimajući ništa – to je lažni vođa. Lažni vođe zaokupljaju se samo površnim općim poslovima, pogrešno smatrajući to obavljanjem stvarnog posla, a u stvarnosti, kada je riječ o njihovom poslu kao vođe i ključnom radu koji im je povjerila Božja kuća, ništa od toga ne rade dobro. Osim toga, u različitim segmentima crkvenog rada često se pojavljuju problemi koji zahtijevaju rješenje vođe, no oni ih ne mogu riješiti, često zauzimajući stav izbjegavanja, a braća i sestre ih ne mogu pronaći kad žele riješiti neki problem. Ako i uspiju pronaći vođu, on ih izbjegava s izgovorom da je prezauzet poslom i traži od braće i sestara da sami čitaju Božje riječi i tragaju za istinom kako bi samostalno riješili svoje probleme, zauzimajući stav neuplitanja. To na kraju dovodi do nagomilavanja previše neriješenih problema, zaustavljajući napredak u svim segmentima rada i dovodeći crkveni rad do zastoja. To je posljedica toga što lažni vođe ne rade stvarni posao. Lažni vođe nikada nisu iskreni ni marljivi u pogledu svojih temeljnih odgovornosti, niti tragaju za istinom kako bi riješili različite probleme. To znači da su lažni vođe osuđeni na to da budu nesposobni raditi stvarni posao i rješavati bilo kakve probleme. Ono u čemu se lažni vođe ističu jest propovijedanje riječi i doktrina, izvikivanje parola i poticanje drugih, usredotočujući se samo na zaokupljenost općim administrativnim poslovima. Što se tiče temeljnog crkvenog rada koji im je povjerila Božja kuća, kao što je opskrbljivanje životom i razgovor u zajedništvu o istini radi rješavanja problema, oni ne znaju kako to raditi, ne obučavaju se da nauče kako i ne mogu riješiti nikakve stvarne probleme – to su lažni vođe.

Neki lažni vođe, kad se od njih zatraži da usmjeravaju rad na izradi tekstova, kao što je pisanje scenarija, pisanje članaka iskustvenog svjedočanstva i drugih konkretnih zadataka, misle da, budući da je to samo usmjeravanje, ne moraju raditi nikakav konkretan posao, pa umjesto toga samo lutaju uokolo. „Zhang”, kažu, „kako napreduje tvoj članak?” „Skoro je gotov.” „Li, imaš li poteškoća s pisanjem tog scenarija?” „Imam, možeš li mi pomoći da ih riješim?” „Raspravite to svi vi međusobno. Više se molite.” Ne samo da ti lažni vođe ne uspijevaju davati smjernice i pomagati braći i sestrama, nego se ne usredotočuju ni na dobro obavljanje vlastitog posla, stalno lutaju i žive lagodnim i udobnim životom. Na površini se čini da pregledavaju rad, ali u stvarnosti ne rješavaju nikakve probleme – oni su zapravo pravi uhljebi! Oni sposobni dužnosnici u nekim zemljama u svijetu nevjernika jednako su iskvareni ljudi, ali čak su i oni daleko superiorniji od tih lažnih vođa, kojima nedostaje osjećaj odgovornosti koji ti dužnosnici imaju. Na primjer, nakon izbijanja pandemije, zemlje diljem svijeta počele su provoditi preventivne mjere. Na kraju se većina tih zemalja složila da su tajvanski preventivni napori bili učinkoviti, što ukazuje na to da su tajvanski vladini dužnosnici obavili svoje zadatke odgovora na pandemiju prema najvišim standardima i s najvećom pažnjom za detalje. Za jednu zemlju sekularnog svijeta, za dužnosnike i političare među iskvarenim čovječanstvom, izvršiti zadatak prema najvišim standardima i s takvom pažnjom za detalje zaista je zadivljujuće. Mnogi europski dužnosnici bili su voljni posjetiti Tajvan i učiti od njega; iz te perspektive, tajvanski vladini dužnosnici bili su daleko superiorniji od onih iz drugih naroda. Samo zato što je većina njihovih dužnosnika bila sposobna raditi konkretan posao i mogla uložiti srce u ispunjavanje svojih odgovornosti, to dokazuje da su ti dužnosnici bili u skladu s mjerilom. Neki vođe i djelatnici u crkvi uvijek su površni kad obavljaju svoje dužnosti, i bez obzira na to kako ih se orezuje, to je neučinkovito. Smatram da karakter tih vođa i djelatnika nije ni ravan karakteru dužnosnika iz svijeta nevjernika koji mogu raditi stvarni posao. Većina njih tvrdi da vjeruje u Boga i teži istini, ali u stvarnosti nisu voljni platiti cijenu. S toliko ih se istine opskrbljuje, a ipak je takav njihov stav prema obavljanju dužnosti. Rezultat je da svi postaju lažni vođe, koji daleko zaostaju u usporedbi s boljim vladinim dužnosnicima! Moji zahtjevi prema ljudima zapravo nisu visoki; ne zahtijevam da ljudi razumiju previše istina ili da imaju previsok kov. Minimalni standard je djelovati sa savješću i ispuniti svoje odgovornosti. Ako ništa drugo, onda bi ti barem trebao opravdati svoj svagdašnji kruh i poslanje koje je Bog dao; to je dovoljno. Ali Božje djelo se obavlja sve do sada, a može li mnogo ljudi postupati sa savješću? Vidim da neki dužnosnici u demokratskim zemljama govore i djeluju iskreno. Ne pretjeruju niti govore uzvišene teorije, njihov je govor posebno strog i istinit, i sposobni su se pobrinuti za mnoge stvarne stvari. Njihov je rad doista prilično dobar, uistinu odražava njihov integritet i ljudskost. Pogledajte sada većinu vođa i djelatnika u crkvi: u svom radu samo odrađuju formu i površni su, nisu postigli baš dobre rezultate i nisu u potpunosti ispunili svoje odgovornosti. Nakon što su postali vođe, pretvorili su se u vjerske dužnosnike, ponašaju se nadmeno i samo izdaju naredbe, i postaju birokrati. Usredotočuju se samo na uživanje u povlasticama svog statusa i vole da ih svi slijede i da se sve vrti oko njih. Rijetko se duboko angažiraju s običnim članovima crkve kako bi riješili stvarne probleme. U svojim srcima sve se više udaljavaju od Boga. Takvi lažni vođe i lažni djelatnici potpuno su nepopravljivi! Tako sam se mukotrpno trudio dijeliti istinu, no ti vođe i djelatnici je ne prihvaćaju, tvrdoglavo se drže svojih pogrešnih ideja i ravnodušni su. Njihov stav prema dužnostima uvijek je površan i nemaju ni najmanju namjeru pokajati se. Vidim da su ti ljudi bez savjesti, bez razuma, uopće nisu ljudi! Tada razmišljam: Je li još uvijek potrebno opetovano dijeliti ove istine takvim ljudima? Trebam li učiniti svoj razgovor u zajedništvu tako konkretnim? Trebam li podnositi ovu patnju? Jesu li ove riječi suvišne? Nakon malo razmišljanja, odlučujem da ipak moram govoriti, jer iako ove riječi nemaju učinka na one koji su lišeni i najmanje trunke savjesti ili razuma, korisne su za one koji, unatoč tome što su malo slabijeg kova, mogu prihvatiti istinu i iskreno obavljati svoje dužnosti. Lažni vođe ne rade stvarni posao i ne ispunjavaju svoje odgovornosti, ali oni koji teže istini naučit će lekcije, bit će nadahnuti i pronaći će put primjene iz ovih riječi i stvari. Ulazak u život nije tako lak; ako nema nekoga tko bi podržavao i opskrbljivao, ako se svaki aspekt istine ne rastavi na proste faktore i detaljno objasni, ljudi su vrlo slabi, često se nalaze u stanju bespomoćnosti i zbunjenosti, u stanju negativnosti i pasivnosti. Stoga, mnogo puta, kad vidim te lažne vođe, izgubim volju i srce da s njima razgovaram u zajedništvu. Međutim, kad pomislim na patnju koju su podnijeli i cijenu koju su platili oni koji iskreno vjeruju u Boga i koji odano obavljaju svoje dužnosti, predomislim se. Nema drugog razloga osim ovog: Čak i ako 30 do 50 ljudi – ili najmanje 8 ili 10 ljudi – može iskreno dati sebe i biti odano u obavljanju svojih dužnosti, te su voljni slušati i pokoriti se, onda je vrijedno izgovoriti ove riječi. Ne bih imao u Sebi motivacije da govorim i dijelim onima koji nemaju savjesti i razuma; razgovor s tim ljudima djeluje iscrpljujuće i besplodan je. Većina vas ne teži istini i ne plaća cijenu u svojim dužnostima – nemate bremena ni odanosti, vi samo odrađujete formu u svojim postupcima i nevoljko radite stvari u nadi da ćete dobiti blagoslove. Slušanje ovih riječi zapravo je za vas nezaslužena povlastica. Vi živite na grbači onih koji iskreno obavljaju svoje dužnosti, koji uistinu plaćaju cijenu, koji posjeduju odanost i breme, i koji su voljni primjenjivati istinu. Ove su riječi namijenjene tim ljudima, a vi time stječete nezasluženu povlasticu što ih čujete. Ako se gleda iz te perspektive – naime, da većina vas ima stav odrađivanja forme bez ikakve ozbiljnosti u svojim dužnostima – onda niste dostojni čuti ove riječi. Zašto ste nedostojni? Zato što čak i ako slušate, sve je uzalud; bez obzira na to koliko se kaže ili koliko je detaljno, vi samo odrađujete formu slušanja, ne primjenjujući ove riječi bez obzira na to koliko razumijete nakon što ste ih poslušali. Kome bi se ove riječi trebale govoriti? Tko je dostojan čuti ih? Samo oni koji su voljni platiti cijenu, koji mogu iskreno dati sebe i koji su odani svojim dužnostima i svom poslanju, zaslužuju slušati. Zašto kažem da zaslužuju slušati? Zato što kad nakon slušanja razumiju malo istine, mogu je provesti u djelo i primjenjuju ono što razumiju; ne hvataju krivine niti zabušavaju; i odnose se prema istini i Božjim zahtjevima sa stavom iskrenosti i čežnje, sposobni voljeti i prihvatiti istinu. Stoga, nakon što poslušaju, ove riječi imaju učinka na njih i postižu rezultat.

13. veljače 2021.