Bog se utjelovio zato što predmet Njegova djela nije Sotonin duh ni bilo koja netjelesna stvar, već čovjek koji je od tijela i iskvaren od Sotone. Upravo stoga što je čovjekovo tijelo iskvareno Bog je tjelesnog čovjeka učinio predmetom Svojeg djela. Štoviše, budući da je čovjek predmet iskvarenosti, Bog ga je učinio jedinim predmetom Svojeg djela u svim etapama Svojeg djela spasenja. Čovjek je smrtno biće od krvi i mesa, a Bog je Jedini koji ga može spasiti. Stoga se Bog mora utjeloviti u tijelu čije su odlike istovjetne čovjekovim kako bi obavio Svoje djelo i kako bi Njegovo djelo moglo ostvariti bolji učinak. Bog se mora utjeloviti kako bi obavio Svoje djelo upravo zato što je čovjek od tijela i ne može pobijediti grijeh ni lišiti se tijela. Iako se bit i identitet utjelovljenog Boga umnogome razlikuju od čovjekove biti i identiteta, Njegova je pojava ipak identična čovjekovoj. On ima izgled normalne osobe i živi životom normalne osobe, a oni koji Ga vide ne mogu uočiti nikakve razlike u odnosu na normalnu osobu. Ta normalna pojava i normalna ljudskost Njemu su dovoljne da Svoje božansko djelo obavlja u normalnoj ljudskosti. Njegovo Mu Tijelo omogućuje da Svoje djelo obavlja u normalnoj ljudskosti i pomaže Mu da ga obavlja među ljudima, a Njegova normalna ljudskost Mu, štoviše, pomaže da obavi djelo spasenja među ljudima. Iako je Njegova normalna ljudskost izazvala veliki metež među ljudima, taj metež nije utjecao na normalne učinke Njegova djela. Ukratko, djelo Njegova normalnog tijela od najveće je moguće koristi za čovjeka. Iako većina ljudi ne prihvaća Njegovu normalnu ljudskost, Njegovo djelo ipak može ostvariti rezultate, a ti se rezultati postižu zahvaljujući Njegovoj normalnoj ljudskosti. U to nema sumnje. Njegovim djelom u tijelu čovjek dobiva deset puta više, ili čak desetke puta više, no od predodžbi koje postoje među ljudima o Njegovoj normalnoj ljudskosti, a Njegovo će djelo na kraju progutati sve te predodžbe. A učinak koji je Njegovim djelom ostvaren, odnosno znanje koje je čovjek stekao o Njemu, daleko nadilazi čovjekove predodžbe o Njemu. Nema načina zamisliti ili izmjeriti djelo koje On obavlja u tijelu jer Njegovo tijelo nije ni nalik tijelu nijednog tjelesnog ljudskog bića. Iako su im vanjske ljuske identične, bit nije ista. Njegovo tijelo među ljudima rađa mnoge predodžbe o Bogu, ali ono također čovjeku može omogućiti stjecanje mnogih znanja, pa čak može i osvojiti svaku osobu koja ima sličnu vanjsku ljusku. Jer On nije samo čovjek, već Bog s vanjskom ljuskom čovjeka, i nitko Ga ne može u potpunosti dokučiti ni razumjeti. Nevidljivog i neopipljivog Boga svi vole i svi Ga pozdravljaju. Ako je Bog samo Duh koji je čovjeku nevidljiv, čovjeku je veoma lako vjerovati u Boga. Ljudi mogu pustiti mašti na volju i odabrati koju god sliku žele kao sliku Božju kako bi si ugodili i učinili se sretnima. Tako ljudi bez imalo ustručavanja mogu činiti sve što njihov vlastiti Bog najviše voli i želi da oni čine. Štoviše, ljudi vjeruju da nitko nije pobožniji ni odaniji Bogu od njih te da su svi drugi samo neznabožački psi i nevjerni Bogu. Može se reći da je to ono čemu teže svi oni čije je vjerovanje u Boga nejasno i utemeljeno na doktrini; ono čemu teže je manje-više isto, uz neznatna odstupanja. Samo se slike Božje razlikuju u njihovoj mašti, ali bit im je zapravo ista.

Čovjeka ne uznemirava njegova bezbrižna vjera u Boga i on u Boga vjeruje kako mu se prohtije. To je dio „prava i sloboda čovjeka” u koje se nitko ne smije miješati jer ljudi vjeruju u vlastitog Boga, a ne u tuđeg Boga. To je njihova privatna svojina, a takvu privatnu svojinu posjeduju gotovo svi. Ljudi tu svojinu smatraju dragocjenim blagom, ali za Boga nema ničeg nižeg ni bezvrjednijeg od nje jer nema jasnijeg pokazatelja protivljenja Bogu od te privatne čovjekove svojine. Zbog djela utjelovljenog Boga, Bog postaje tijelo koje ima opipljiv oblik, tijelo koje čovjek može vidjeti i dotaknuti. On nije Duh bez obličja, već tijelo koje čovjek može vidjeti i dodirnuti. Međutim, većina bogova u koje ljudi vjeruju bestjelesna su božanstva koja su bez obličja, a također i u slobodnom obličju. Tako je utjelovljeni Bog postao neprijatelj većini onih koji vjeruju u Boga, dok su oni koji ne mogu prihvatiti činjenicu Božjeg utjelovljenja, slično tome, postali Božji protivnici. Čovjek ima predodžbe ne zbog svojeg načina razmišljanja ni zbog svojeg buntovništva, već zbog te čovjekove privatne svojine. Zbog te svojine većina ljudi umire, a čovjekov život uništava upravo taj nejasni Bog, koji se ne može dodirnuti, koji se ne može vidjeti, i koji u stvarnosti ni ne postoji. Život čovjeku ne oduzima utjelovljeni Bog, a još manje Bog koji je na nebesima, već Bog iz čovjekove vlastite zamisli. Jedini razlog zašto je utjelovljeni Bog došao u tijelu jesu potrebe iskvarenog čovjeka. Razlog su čovjekove, a ne Božje potrebe, i sve su Njegove žrtve i stradanja zarad ljudskog roda, a ne na korist Samoga Boga. U tome za Boga nema prednosti, mana ili nagrada. On u budućnosti neće požeti nikakvu žetvu osim onoga što Mu se prvobitno dugovalo. Sve što On čini i žrtvuje zarad ljudskog roda ne da bi dobio velike nagrade, već je isključivo radi dobrobiti čovječanstva. Iako Božje djelo u tijelu nailazi na brojne nezamislive poteškoće, učinci koje ono na kraju postiže daleko nadilaze učinke djela koje izravno obavlja Duh. Djelo u tijelu podrazumijeva mnogo poteškoća, a tijelo ne može imati onako sjajan identitet kao Duh. On ne može ostvariti ista natprirodna postignuća kao Duh, a kamoli posjedovati isti autoritet kao Duh. Ipak, bit djela koje ovo neupadljivo tijelo obavlja daleko je nadmoćnija od djela koje izravno obavlja Duh, a Samo ovo tijelo zadovoljava potrebe cijelog čovječanstva. Za one koji trebaju biti spašeni upotrebna vrijednost Duha daleko je inferiornija od upotrebne vrijednosti tijela: djelo Duha može obuhvatiti cijeli svemir, sve planine, rijeke, jezera i oceane, ali djelo tijela djelotvornije utječe na svaku osobu s kojom On dolazi u kontakt. Štoviše, Božje tijelo koje ima opipljiv oblik čovjek može bolje razumjeti i vjerovati mu, ono može produbiti čovjekovu spoznaju o Bogu i na njega ostaviti dublji dojam praktičnih Božjih postupaka. Djelo Duha je otajstveno; smrtna bića teško ga mogu predvidjeti, a još teže vidjeti, stoga se mogu osloniti samo na neutemeljene uobrazilje. Međutim, djelo tijela je normalno i praktično, sadrži bogatu mudrost i činjenica je koju oko smrtnog čovjeka može osobno vidjeti; čovjek osobno može shvatiti mudrost Božjeg djela i ne mora koristiti svoju prebogatu uobrazilju. U tome je preciznost i praktična vrijednost Božjeg djela u tijelu. Duh može činiti samo ono što je čovjeku nevidljivo i što mu je teško zamisliti, poput prosvjetljenja Duha, dodira Duha i usmjeravanja Duha, ali čovjeku, koji posjeduje um, ništa od toga ne može pružiti nikakvo jasno značenje. To može pružiti samo emotivni dodir ili okvirno značenje, ali ne može riječima davati upute. Međutim, djelo Božje u tijelu umnogome je drugačije: ono uključuje precizno usmjeravanje riječima i ono ima jasne namjere i jasne zahtijevane ciljeve. Stoga čovjek ne mora napipavati uokolo ni upošljavati svoju uobrazilju, a još manje nagađati. To je jasnoća Božjeg djela u tijelu i ono po čemu se to djelo znatno razlikuje od djela Duha. Djelo Duha prikladno je samo unutar ograničenog opsega i ne može zamijeniti djelo koje se obavlja u tijelu. Precizni ciljevi koji se od čovjeka zahtijevaju kroz Božje djelo u tijelu i praktična vrijednost znanja koje čovjek dobiva kroz ovo djelo daleko nadilaze preciznost i praktičnu vrijednost djela Duha. Za iskvarene ljude, samo djelo koje daje precizne riječi i jasne ciljeve kojima treba težiti te ono koje se može vidjeti i dodirnuti, najvrjednija je vrsta djela. Čovjekovom ukusu odgovaraju samo stvarno djelo i pravovremeno usmjeravanje, a samo praktično djelo čovjeka može spasiti od njegove iskvarene i izopačene naravi. To može postići samo utjelovljeni Bog; samo utjelovljeni Bog može spasiti čovjeka od njegove stare iskvarene i izopačene naravi. Iako Duh predstavlja inherentnu Božju bit, djelo poput ovoga može obaviti samo Njegovo tijelo. Kad bi Duh djelovao samostalno, Njegovo djelo ne bi moglo biti djelotvorno – to je čista istina. Iako su zbog tog tijela ljudi većinom postali Božji neprijatelji, kad On dovrši Svoje djelo, oni koji Mu se protive ne samo da više neće biti Njegovi neprijatelji, nego će, naprotiv, postati Njegovi svjedoci. Postat će svjedoci koje je On osvojio, svjedoci koji su u skladu s Njim i neodvojivi od Njega. On će učiniti da čovjek spozna važnost koju Njegovo djelo u tijelu ima za čovjeka, a čovjek će spoznati važnost tog tijela za smisao vlastitog postojanja, spoznat će njegovu praktičnu vrijednost u pogledu napretka čovjekova života i, štoviše, spoznat će da će to tijelo postati živo vrelo života od kojeg se čovjek neće moći rastati. Iako je utjelovljeno Božje tijelo daleko od toga da odgovara Božjem identitetu i položaju, a čovjeku se čini nespojivim s Njegovim stvarnim statusom, to tijelo, koje ne posjeduje izvornu sliku Božju ni Njegov izvorni identitet, u stanju je obaviti djelo koje Duh Božji ne može izravno obaviti. U tome je izvorni značaj i vrijednost Božjeg utjelovljenja, a taj značaj i tu vrijednost čovjek nije u stanju cijeniti i priznati. Iako svi ljudi na Duh Božji gledaju s divljenjem, a na Božje tijelo gledaju s prezirom, praktični značaj i praktična vrijednost tijela Božjeg daleko nadmašuju značaj i vrijednost Duha. To se, naravno, odnosi samo na iskvareno čovječanstvo. Na svakoga tko traga za istinom i čezne za Božjom pojavom djelo Duha može samo djelovati dirljivo ili nadahnjujuće te izazvati kod njega osjećaj zadivljenosti time kako je ovo djelo čudesno, neshvatljivo i nezamislivo, te osjećaj da je ovo djelo uzvišeno, transcendentno i vrijedno divljenja, ali također i nedostižno i svima izvan domašaja. Čovjek i Duh Božji mogu samo izdaleka promatrati jedan drugoga, baš kao da je između njih ogromno rastojanje, i nikad ne mogu biti jedan drugom slični, baš kao da čovjeka i Boga razdvaja nevidljivi ponor. Zapravo, to je iluzija koju Duh daje čovjeku, i to zato što Duh i čovjek nisu od iste vrste i nikad neće supostojati u istom svijetu, i zato što Duh ne posjeduje ništa od čovjeka. Stoga čovjek nema potrebu za Duhom jer Duh ne može izravno obaviti djelo koje je čovjeku najpotrebnije. Djelo tijela čovjeku nudi praktične ciljeve kojima treba težiti, jasne riječi i osjećaj da je On praktičan i normalan, ponizan i običan. Iako Ga se čovjek možda i plaši, većini ljudi je prilično lako stupiti u kontakt s Njim: čovjek može vidjeti Njegovo lice i čuti Njegov glas te Ga ne mora gledati izdaleka. Čovjeku se to tijelo čini pristupačnim, ne udaljenim ili nedokučivim, već vidljivim i dodirljivim, jer se to tijelo nalazi u istom svijetu kao i čovjek.

Od svih onih koji žive u tijelu, težnja za promjenom naravi zahtijeva postojanje ciljeva kojima treba težiti, a težnja za spoznajom Boga zahtijeva promatranje praktičnih djela i stvarnoga lica Božjega. Oboje se može postići samo utjelovljenim Božjim tijelom i oboje se može ostvariti samo tijelom koje je normalno i opipljivo. Zbog toga je utjelovljenje neophodno – ono je potrebno cijelom iskvarenom čovječanstvu. Budući da se od ljudi zahtijeva spoznati Boga, slike nejasnih i natprirodnih bogova moraju biti otklonjene iz njihovih srca, a kako se od njih zahtijeva odbaciti svoju iskvarenu narav, najprije moraju spoznati tu svoju iskvarenu narav. Ako na otklanjanju slika nejasnih bogova iz ljudskih srca radi samo čovjek, neće uspjeti postići namjeravani učinak. Slike nejasnih bogova u ljudskim srcima ne mogu se razotkriti, odbaciti ni potpuno izbaciti samo riječima. Tako bi na kraju ipak bilo nemoguće iz ljudi otkloniti te duboko ukorijenjene slike. Odgovarajući učinak može se postići samo zamjenom nejasnih i natprirodnih stvari praktičnim Bogom i istinskom slikom Božjom te navođenjem ljudi da ih postupno spoznaju. Čovjek shvaća da je Bog za kojim je u prošlim vremenima tragao nejasan i natprirodan. Taj učinak ne može postići izravno vodstvo Duha, a kamoli učenja određenog pojedinca, već utjelovljeni Bog. Kad utjelovljeni Bog službeno obavlja svoje djelo, čovjekove predodžbe bivaju ogoljene jer su normalnost i praktičnost utjelovljenog Boga suprotnost nejasnom i natprirodnom bogu iz čovjekove mašte. Prvobitne čovjekove predodžbe mogu se otkriti tek kad se usporede s utjelovljenim Bogom. Bez usporedbe s utjelovljenim Bogom čovjekove se predodžbe ne bi mogle otkriti; drugim riječima, bez praktičnosti kao kontrasta ne bi bilo moguće otkriti stvari koje su nejasne. Nitko nije u stanju riječima obaviti to djelo i nitko nije u stanju riječima artikulirati to djelo. Sâm Bog može obaviti Svoje djelo i nitko drugi ne može to djelo učiniti u Njegovo ime. Koliko god ljudski jezik bio bogat, čovjek njime ipak ne može izraziti praktičnost i normalnost Božju. Čovjek Boga može praktičnije spoznati i jasnije Ga vidjeti jedino ako Bog osobno djeluje među ljudima i ako čovjeku u cijelosti prikazuje sliku Svoju i Svoje biće. Takav učinak ne može ostvariti nijedno ljudsko biće sazdano od tijela. Naravno, ni Duh Božji nije u stanju postići takav učinak. Iskvarenog čovjeka Bog može spasiti od utjecaja Sotone, ali Duh Božji nije u stanju izravno izvršiti ovo djelo; to može obaviti samo tijelo u koje je Božji Duh zaodjenut, samo tijelo utjelovljenog Boga. To je tijelo ujedno i čovjek i Bog, ono je čovjek koji posjeduje normalnu ljudskost, a također i Bog koji posjeduje potpuno božanstvo. Stoga, iako to tijelo nije Duh Božji i uvelike se razlikuje od Duha, ipak je to Sâm utjelovljeni Bog koji čovjeka spašava, koji je Duh, ali ujedno i tijelo. Bez obzira na to kojim se imenom zove, na kraju je ipak Sâm Bog taj koji spašava ljudski rod. Jer Duh Božji neodvojiv je od tijela, a djelo tijela ujedno je i djelo Duha Božjeg. Razlika je samo u tome što se to djelo ne obavlja korištenjem identiteta Duha, već korištenjem identiteta tijela. Djelo koje Duh mora izravno obaviti ne zahtijeva utjelovljenje, a djelo za čije je obavljanje neophodno tijelo Duh ne može obaviti izravno, već ga može obaviti samo utjelovljeni Bog. To je ono što je neophodno za obavljanje tog djela, i to je ono što je potrebno iskvarenom čovječanstvu. Od tri etape Božjeg djela samo je jednu izravno obavio Duh, dok preostale dvije etape obavlja utjelovljeni Bog, a ne Duh izravno. Djelo iz Doba zakona, koje je obavio Duh, nije obuhvaćalo promjenu iskvarene ljudske naravi niti je imalo ikakve veze s čovjekovim znanjem o Bogu. Međutim, djelo Božjeg tijela u Doba milosti i u Doba kraljevstva obuhvaća iskvarenu čovjekovu narav i njegovo znanje o Bogu, što je važan i presudan dio djela spasenja. Stoga je iskvarenom ljudskom rodu potrebnije spasenje utjelovljenog Boga i potrebnije mu je izravno djelovanje utjelovljenog Boga. Ljudskom rodu je utjelovljeni Bog potreban da mu bude pastir, da ga podržava, poji i hrani, sudi mu i grdi ga, a treba mu i još milosti i veće iskupljenje od utjelovljenog Boga. Samo utjelovljeni Bog može biti čovjekov pouzdanik, čovjekov pastir, čovjekov spreman pomoćnik; a u svemu tome se ogleda nužnost utjelovljenja, kako danas, tako i u prošlim vremenima.

Čovjeka je iskvario Sotona, ali je on i najuzvišenije od svih Božjih stvorenja, stoga je čovjeku potrebno Božje spasenje. Predmet Božjeg spasenja je čovjek, a ne Sotona. Ono što će biti spašeno jesu čovjekovo tijelo i njegova duša, a ne đavli. Sotona je predmet Božjeg uništenja, čovjek je predmet Božjeg spasenja, Sotona je iskvario čovjekovo tijelo, stoga najprije čovjekovo tijelo mora biti spašeno. Čovjekovo tijelo najdublje je iskvareno i pretvorilo se u nešto što je protivno Bogu, u toj mjeri da Mu se čak otvoreno protivi i poriče postojanje Boga. To iskvareno tijelo jednostavno je previše tvrdoglavo, a ništa nije teže orezati i ništa nije teže promijeniti od iskvarene naravi tijela. Sotona u čovjekovo tijelo ulazi kako bi pokrenuo pomutnju, a ljudsko tijelo koristi kako bi poremetio Božje djelo i narušio Božji plan, te je tako čovjek postao Sotona i neprijatelj Božji. Da bi čovjek bio spašen, najprije ga treba osvojiti. Upravo zato Bog prihvaća izazov i utjelovljuje se kako bi učinio djelo koje namjerava obaviti i kako bi se sukobio sa Sotonom. Njegov je cilj spasenje čovjeka, koji je iskvaren, te poraz i uništenje Sotone, koji se protiv Njega pobunio. On Sotoni nanosi poraz Svojim djelom osvajanja čovjeka, a time u isto vrijeme spašava iskvaren ljudski rod. Dakle, to je djelo kojim se istovremeno postižu dva cilja. On djeluje u tijelu, govori u tijelu i u tijelu obavlja sve djelo kako bi se s čovjekom bolje povezao i lakše ga osvojio. Kad se Bog posljednji put utjelovi, Njegovo djelo posljednjih dana bit će dovršeno u tijelu. On će sve ljude rasporediti prema vrsti, završit će Svoje cjelokupno upravljanje i, također, dovršiti Svoje cjelokupno djelo u tijelu. Nakon što Njegovo cjelokupno djelo na zemlji bude privedeno kraju, On će biti potpuni pobjednik. Obavljajući djelo Svoje u tijelu Bog će u potpunosti osvojiti čovječanstvo i potpuno ga zadobiti. Zar to ne znači da će i cjelokupno Njegovo upravljanje biti privedeno kraju? Kad Bog dovrši Svoje djelo u tijelu, u potpunosti porazi Sotonu i izađe kao pobjednik, Sotona više neće imati prilike kvariti čovjeka. Djelo prvog Božjeg utjelovljenja sastojalo se od iskupljenja i praštanja čovjekovih grijeha. Sada je to djelo osvajanja i potpunog zadobivanja ljudskog roda kako Sotona više ni na koji način ne bi mogao obavljati svoje djelo i kako bi on bio u potpunosti poražen, a Bog postao apsolutni pobjednik. U tome se sastoji djelo tijela i to je djelo koje obavlja Sâm Bog. Početno djelo u okviru triju etapa Božjeg djela izravno je obavio Duh, a ne tijelo. Završno djelo u okviru triju etapa Božjeg djela, međutim, obavlja utjelovljeni Bog, a ne izravno Duh. Djelo otkupljenja u međuetapi također je obavio utjelovljeni Bog. U cjelokupnom djelu upravljanja najvažnije je djelo spašavanje čovjeka od utjecaja Sotone. Ključno djelo je u potpunosti osvojiti iskvarene ljude, tako da se može obnoviti prvotno bogobojazno srce onih koji su osvojeni, i da oni mogu ostvariti normalan ljudski život, odnosno normalan život jednog stvorenog bića. To je djelo presudno i predstavlja samu srž čitavog djela upravljanja. Od tri etape djela spasenja, prva etapa djela iz Doba zakona nije ni izbliza pripadala srži djela upravljanja; ona je samo neznatno nalikovala djelu spasenja i nije bila početak Božjeg djela izbavljenja čovjeka iz Sotonine vlasti. Prvu etapu djela izravno je obavio Duh zato što se čovjek po zakonu znao samo pridržavati zakona i nije u sebi imao više istine, te zato što djelo iz Doba zakona jedva da je obuhvaćalo promjene u čovjekovoj naravi, a još manje se bavilo načinima djelovanja kako izbaviti čovjeka iz vlasti Sotone. Stoga je Duh Božji dovršio tu krajnje jednostavnu etapu djela, koja se nije ticala čovjekove iskvarene naravi. Ta etapa djela nije imala mnogo veze s jezgrom upravljanja i nije bila posebno povezana sa službenim djelom spasenja čovjeka, stoga nije bilo potrebe da se Bog utjelovljuje kako bi osobno obavio Svoje djelo. Djelo koje obavlja Duh implicitno je i nedokučivo te je za čovjeka duboko zastrašujuće i nepristupačno. Duh nije prikladan za izravno izvršenje djela spasenja niti je prikladan za to da čovjeka izravno opskrbljuje životom. Čovjeku najviše odgovara preobraziti djelo Duha u pristup koji mu je blizak; drugim riječima, za čovjeka je najprikladnije da Bog postane obična, normalna osoba kako bi obavio Svoje djelo. To zahtijeva da se Bog utjelovi kako bi u obavljanju Svojeg djela preuzeo mjesto Duha, a za čovjeka ne postoji prikladniji način Božjeg djelovanja. Od te tri etape Božjeg djela, dvije obavlja tijelo, a te dvije su ključne etape djela upravljanja. Dva utjelovljenja međusobno su komplementarna i savršeno se dopunjuju. Prvom etapom Božjeg utjelovljenja postavljeni su temelji za drugu etapu, a može se reći da dva Božja utjelovljenja čine jednu cjelinu i nisu u neskladu jedno s drugim. Dvije etape djela Bog obavlja u Svojem utjelovljenom identitetu jer su toliko važne za cjelokupno djelo upravljanja. Gotovo bi se moglo reći da bi bez djelovanja dvaju Božjih utjelovljenja cjelokupno djelo upravljanja bilo obustavljeno, a spašavanje ljudskog roda ne bi bilo ništa drugo do prazna priča. Je li to djelo važno ili nije, ovisi o potrebama čovječanstva, o realnosti ljudske izopačenosti, te o ozbiljnosti Sotoninog buntovništva i njegovih ometanja djela. Tko je prava osoba dorasla tom zadatku, ovisi o prirodi posla koji treba obaviti te o važnosti tog posla. Što se tiče značaja tog djela, u smislu metode djelovanja koju treba usvojiti – treba li ga izravno obaviti Duh Božji ili utjelovljeni Bog, ili pak treba biti obavljeno kroz čovjeka – najprije se odbacuje obavljanje kroz čovjeka, da bi, na temelju prirode samog djela i različitosti djela Duha naspram djela tijela, na kraju bilo odlučeno da je djelo koje obavlja tijelo korisnije za čovjeka od djela koje izravno Duh obavlja te da nudi više prednosti. Tako je Bog razmišljao kad je odlučivao treba li to djelo obaviti Duhom ili tijelom. Svaka etapa djela ima svoj značaj i svoju osnovu. To nisu neosnovane maštarije niti se provode proizvoljno; u njima postoji izvjesna mudrost. Takva je istina koja stoji iza cjelokupna Božjega djela. Konkretno, tako uzvišeno djelo kao što je osobno djelovanje utjelovljenog Boga među ljudima sadrži u sebi još više Božjeg plana. Stoga se Božja mudrost i cjelokupnost Njegova bića ogledaju u svakom postupku, misli i ideji iz Njegova djela; to je konkretnije i sistematičnije Božje biće. Čovjeku je te suptilne misli i ideje teško zamisliti, teško mu je povjerovati u njih, a još mu ih je teže spoznati. Posao koji izvršava čovjek obavlja se prema općem načelu, što je za čovjeka veoma zadovoljavajuće. Ipak, u usporedbi s Božjim djelom razlika je jednostavno prevelika; iako su Božji postupci veliki, a djelo Božje veličanstvenih razmjera, iza njih stoje mnogobrojni detaljni i precizni planovi i aranžmani koje čovjek ne može ni zamisliti. Svaka etapa Njegova djela ne samo da se obavlja u skladu s načelom, već također sadrži mnogo toga što se ljudskim jezikom ne može precizno izraziti, a to su stvari koje su čovjeku nevidljive. Bilo da se radi o djelu Duha ili djelu utjelovljenog Boga, u svakom od njih sadržani su planovi Njegova djela. On ne djeluje neutemeljeno i ne radi beznačajan posao. Kad djelo izravno obavlja Duh, ono sadrži Njegove ciljeve, a kad se On pretvori u čovjeka (to jest, kad preobrazi Svoju vanjsku ljusku) da bi obavio djelo, ono još više sadrži Njegovu svrhu. Zašto bi inače tako spremno promijenio Svoj identitet? Zašto bi se inače tako spremno pretvorio u osobu koju smatraju tako beznačajnom i koju progone?