B. Ljudske predodžbe i uobrazilje o rezultatima koje Bog namjerava postići u Svom djelu

Iako je djelo Božje svemoguće i čudesno te iako su riječi Božje istina i život, ljude nije moguće preko noći upotpuniti ili ih promijeniti. Neki ljudi, na temelju svojih predodžbi i uobrazilja, često govore: „Vjerujem u Boga toliko godina, pa kako to da se još nisam promijenio? Kako to da još nisam postigao posvećenje? Zašto u svom srcu još uvijek volim svijet? Zašto sam još uvijek tako tašt? Zašto još uvijek imam opaku požudu? Prije sam volio gledati neke videozapise ili zabavne emisije iz svijeta nevjernika. Zašto ih i dalje povremeno želim gledati, unatoč činjenici da vjerujem u Boga sve do sada, da jedem i pijem Božje riječi već dugi niz godina, da vršim svoju dužnost, da sam ostavljao stvari i davao se za Boga dugi niz godina, i osjećam kao da sam se tih stvari u svom srcu već odrekao?” To su neke predodžbe koje ljudi imaju, zar ne? Pogotovo neki ljudi, u svojoj vjeri u Boga, uvijek teže stvarima kao što su zauzdavanje svoga tijela, nepriželjkivanje tjelesnih užitaka, podnošenje više patnje i truda te sposobnost prevladavanja mnogih tjelesnih poteškoća. Ali unatoč činjenici da neprestano teže na taj način, oni i dalje osjećaju da ih često kontroliraju pretjerane želje tijela, njihovo priželjkivanje ugode i lijenost, pa su često negativni i gube vjeru u Boga, misleći: „Djelo Božje je doseglo ovu točku, pa zašto sam ja takvo razočaranje i još uvijek često negativan?” Ponekad, kad postignu nekoliko rezultata u nekom zadatku i zasluže odobravanje svih, osjećaju se spokojno i misle: „Još uvijek imam nade da ću biti spašen. Djelo Božje i Njegove riječi su tako dobri. Njegovo djelo doista može promijeniti ljude.” Ali onda nakon nekog vremena osjećaju da im i dalje nedostaju voljene osobe. Pogotovo oni se ponekad čak s dragošću sjećaju ljudi koje su nekoć obožavali i s nostalgijom se prisjećaju svjetovnog života koji su vodili i doista im nedostaju njihovi slavni dani kad su bili vani u svijetu, pa se pitaju: „Kako to da mi te stvari još uvijek nedostaju? Zašto se nisam odrekao tjelesnih užitaka i izdvojio se od svijeta kao svet? Kako to da se još nisam promijenio?” I ponovno se osjećaju uzrujano. Često se zadržavaju usred tih misli i gledišta. Njihovo je stanje ponekad dobro, a ponekad loše, neko su vrijeme slabi, a zatim neko vrijeme jaki, neko su vrijeme negativni, a zatim neko vrijeme pozitivni. Često donose sud o sebi na temelju svojih očitovanja u svakodnevnom životu. Ako su u dobrom stanju, misle da su kandidati za spasenje; ako su u lošem stanju, osjećaju da nema nade da će biti spašeni i da su nepopravljivi. Oni su ili u jednoj krajnosti ili u drugoj. Kad su u dobrom stanju, osjećaju se kao da su sveti i vrlo blizu Bogu, da nema nikakvih prepreka između njih i Boga i osjećaju da je Bog tik uz njih. Kad su u lošem stanju, osjećaju se kao da su pali u 18. razinu pakla i ne mogu vidjeti ni dotaknuti Boga te osjećaju da je Bog vrlo daleko od njih. Zašto je tome tako? Zašto imaju ta stanja? Jesu li ta stanja normalna ili nenormalna? (Nenormalna.) Kad su u dobrom stanju, rade sve što im crkva odredi i mogu prevladati sve poteškoće, podnijeti svaku muku i platiti svaku cijenu. Osjećaju da su oni ti koji su najsposobniji pokoriti se Bogu, da su u Božjoj kući osoba koja teži istini i da ih nikakva poteškoća ne može zaustaviti. Vrlo naporno rade kako bi izvršili svoju dužnost i voljni su uložiti trud. Ne osjećaju se umorno bez obzira na to koliko govore kad s drugima razgovaraju u zajedništvu i ne smeta im preskočiti obrok ili propustiti dva ili tri sata sna. Voljni su se dati za Boga i posvetiti cijeli svoj život Bogu. Posljedično, osjećaju da su se promijenili. Više ne razmišljaju o svojoj obitelji, više im ne nedostaju ljudi koje su nekoć voljeli i više se s nostalgijom ne prisjećaju slave i časti koje su imali u svijetu. Sve to bacaju u vjetar i svesrdno se daju za Boga, pridržavajući se načela, orezujući svakoga tko uzrokuje ometanja ili prekidanja, podržavajući pravednost za Božju kuću, čvrsto stojeći na strani pravde, braneći interese Božje kuće i uspostavljajući vlastitu sliku strogog i nepristranog „suca”. Neko vrijeme se prilično dobro ponašaju. Ali vrlo lako može doći vrijeme kad otkriju svoje iskvarene naravi ili učine nešto pogrešno, a tada će postati negativni i slabi, misleći: „Bog me je razotkrio, On me više ne voli.” Od tada nadalje neće se moći osoviti na noge. Osjećat će da su ništa i da nisu sposobni ništa učiniti, da još uvijek imaju sebične misli i opaku požudu, da im često nedostaju ljudi koje su nekoć voljeli i koji su im se sviđali, da su često negativni i slabi, da se još uvijek opiru Bogu, da nisu sposobni primjenjivati istinu i da se nisu promijenili unatoč tome što vjeruju u Boga toliko godina te će misliti: „Ne znači li to da sam gotov?” Mislit će da nemaju šanse biti spašeni i da za njih nema nikakve nade. Kad su sretni, izvan sebe su od radosti, a kad su u boli, nevjerojatno su jadni. Uvijek idu u te dvije krajnosti, skrećući iz jedne u drugu. Zašto je tome tako? Bez obzira na to jesu li ta stanja i očitovanja pozitivna ili su to stanja malodušnosti, ukratko, sve je to ista vrsta problema, naime problem toga što su puni predodžbi i uobrazilja o djelu Božjem i neprestanog donošenja suda o sebi i karakteriziranja sebe na temelju svojih raspoloženja i na temelju svojih razotkrivanja i očitovanja tijekom određenog razdoblja, dok istovremeno donose sud o djelu Božjem, o rezultatima koje Njegovo djelo postiže na ljudima i o svrsi i cilju koje Njegovo djelo na ljudima postiže. Je li to korijen problema? (Jest.) Kad su ljudi pozitivni, mole se pred Bogom, izražavajući svoju odlučnost dok žestoko plaču, voljni posvetiti cijeli svoj život Bogu ne tražeći ništa, voljni slijediti Boga i dati se za Njega. Kad se mole i donose takve odluke, osjećaju da sve poteškoće više nisu poteškoće. Ganutljivi su do suza i čak vjeruju da ih je Duh Sveti ganuo. Misle: „Duh Sveti me je ganuo. Bog me zasigurno toliko voli! Bog me nije napustio!” Mole se plačući i govore da ih je ganuo Duh Sveti – nije li to zabluda? (Jest.) Zapravo, ganulo te je to koliko si se dobro osjećao u vezi sa sobom; ganula te je tvoja vlastita odlučnost, težnje, želje i tvoji vlastiti postupci, a ne Duh Sveti. Zašto kažem da si bio ganut samim sobom? Imaš toliko predodžbi i uobrazilja o djelu Božjem i one su toliko iskrivljene – misliš li da bi te Bog ganuo? S obzirom na to da si u ovom ekstremnom stanju, bi li te Bog ganuo tako da budeš još ekstremniji? Kad bi te Bog ganuo, to bi te samo učinilo još ekstremnijim i navelo te da se još više diviš samom sebi i da budeš još više ganut samim sobom i navelo bi te da još više želiš donijeti ovu odluku: „Spavat ću manje i podnositi više muke, jest ću hranu bez obzira na to je li dobra ili loša, bit će mi dobro jesti bilo što i neću mariti čini li to dobro mom tijelu ili ne. Moram nadvladati sklonosti svog starog tijela, moram izričito izliječiti nedostatke svog starog tijela i moram učiniti da moje tijelo više pati i ne dopustiti mu da mu bude ugodno. Ako mu bude ugodno, onda neću ljubiti Boga; ako mu bude ugodno, onda ću se prepustiti tjelesnim ugodama i neću se truditi izvršavati svoju dužnost.” Kad bi te Duh Sveti ganuo, samo bi nastavio održavati tu krajnost i još bi više pogrešno vjerovao da si već nadvladao tijelo i porazio Sotonu te da si već spašen. Zato kažem da te nije ganuo Duh Sveti, nego si bio ganut samim sobom. Jeste li često ganuti sami sobom? (Jesmo.) Ganuti ste vlastitom odlučnošću da se date i podnesete muku za Boga i u svom ste srcu tako voljni podnijeti muku za Boga, podnijeti bilo koju količinu muke ili čak umrijeti, a onda vam suze teku niz lice. Zapravo, Boga ne gane ni to što si ti ganut, ni tvoja odlučnost. Taj tvoj izljev samo je trenutačni impuls, trenutačni nalet vatrenog zanosa. U toj situaciji, možda Mu se čak moliš i govoriš: „Bože, voljan sam umrijeti za Tebe! Bože, danas sam bio toliko zauzet izvršavanjem svoje dužnosti da sam preskočio obrok. Čak i ako moram preskočiti 10 obroka, bit ću voljan to učiniti! Ljudi ne žive samo od kruha, nego i od riječi koje izlaze iz Božjih usta. Bože, voljan sam Te ljubiti cijeli svoj život, u vijeke vjekova, i moja se ljubav prema Tebi nikada neće promijeniti!” Te tvoje grandiozne riječi ganu te do ridanja, ali Božji se stav prema tebi ne mijenja. Zašto? Zato što si ganut trenutačnim impulsom, a tvoje suze nisu suze kajanja, suze duga ili suze zbog toga što si uistinu spoznao sebe, a još manje su to suze tuge zbog tvoje nesposobnosti da primjenjuješ istinu i pridržavaš se istina-načela. Stoga ta tvoja emocija može ganuti samo tebe, a možda i druge ili one oko tebe, ali Boga ona ne gane. Stoga te ne gane Duh Sveti, nego si ganut samim sobom. Tvoje suze teku jer si ganuo samog sebe. Tvoje suze, tvoje emocionalne riječi i tvoj vatreni zanos samo su površinska pojava, samo su vrsta ponašanja. Oni nisu promjena tvoje biti i života, niti otkrivanje toga da je istina tvoj život. Kad imaš entuzijazam i impuls da se daš i patiš za Boga i posebno si proaktivan, osjećaš da te Duh Sveti gane, da si se promijenio i da si kandidat za spasenje – to je jedna vrsta predodžbe i uobrazilje koju imaš o djelu Božjem. Kad postaneš negativan zbog privremenog neuspjeha i pada, ili zato što su tvoja iskvarenost i nedostaci razotkriveni, ili zato što si bio orezan i razotkriven, osjećaš se tužno i bolno i misliš da se nisi promijenio i da nemaš nade da ćeš biti spašen – to je druga vrsta predodžbe i uobrazilje koju imaš o djelu Božjem. Zapravo, bez obzira na to što Bog vidi – bio ti u negativnom ili pozitivnom stanju, ili do koje se mjere tvoje stanje pogoršalo i palo – kako te Bog cijelo vrijeme gleda? Tvoj rast je takav kakav jest. Bog će odrediti koliko si se promijenio i u koliko si istina-stvarnosti ušao na temelju svoje stvarne situacije, svojih stvarnih očitovanja i svog stvarnog rasta. Tvoja trenutačna nesposobnost da se osoviš na noge i tvoj trenutačni pad u potpunu malodušnost nisu mjerilo po kojem te Bog gleda ili određuje tvoj stvarni rast. Dakle, bez obzira na to jesi li u pozitivnom ili negativnom stanju, ili jesi li ispunjen vatrenom strašću ili se osjećaš malodušno, to neće utjecati na to kako te Bog procjenjuje i karakterizira. Ti si jedini koji sebe pogrešno karakterizira na temelju svojih privremenih otkrivanja i očitovanja – ili kao nekoga tko je već poput Petra, ili kao nekoga tko je nepopravljiv – jer imaš velik broj predodžbi i uobrazilja o djelu Božjem. Ali bez obzira na to kako donosiš sud, bez obzira na to kakve dobre ili loše osjećaje doživljavaš, sve je to uzrokovano predodžbama i uobraziljama koje si razvio o djelu Božjem, a te predodžbe i uobrazilje nisu u skladu s Božjom točnom i praktičnom definicijom osobe i točnim i praktičnim sudom koji On o njoj donosi. Nije li tako? (Jest.) Stoga, bilo da se radi o njihovim vlastitim očitovanjima, njihovoj vlastitoj biti ili njihovoj konačnoj karakterizaciji samih sebe, ljudi ne mogu donositi sud o tim stvarima na temelju vlastitih predodžbi i uobrazilja. Umjesto toga, trebali bi mjeriti te stvari na temelju normalnih zakona djela Božjeg i stvarnih rezultata koje Bog želi postići u Svom djelu ili na temelju načina na koje Bog djeluje i Njegovih točnih definicija ljudi. Koje su ovdje glavne ljudske predodžbe i uobrazilje o djelu Božjem? Ljudi vjeruju da se njihov stvarni rast određuje na temelju njihovih privremenih očitovanja ili njihovih očitovanja tijekom određenog razdoblja: ako su u dobrom stanju tijekom tog razdoblja, onda će Duh Sveti raditi na njima i oni će se promijeniti, posjedovati život, rast će im se povećati i moći će postići spasenje; ako su u lošem stanju i nemaju nikakvu istinsku vjeru u Boga tijekom tog razdoblja, to znači da nemaju nikakav rast. Nisu li to ljudske predodžbe i uobrazilje? (Jesu.) Predodžba i uobrazilja koju ljudi imaju o djelu Božjem jest da se ono ne vrši na ljudima na dugotrajan i neprekidan način, već da im letimice daje malo prosvjetljenja, uzrokujući da očituju nalet energije i trenutačni poticaj. Druga je vrsta predodžbe i uobrazilje ta da ljudi vjeruju da je djelo Božje nadnaravno, da On gane ljude da imaju pozitivan stav i da imaju odlučnost da podnose muku i daju se za Njega te da tada zadobivaju rast i postaju ljudi koji imaju Božju istinu kao svoj život. Vjeruju da će, ako postanu slabi zbog jednog problema, Bog odrediti da su propali i da su razotkriveni te da će ih tada Bog osuditi, eliminirati i ostaviti. Nisu li to ljudske predodžbe i uobrazilje? (Jesu.)

O kojim smo to ljudskim predodžbama i uobraziljama upravo razgovarali? (Ljudi imaju nekoliko vrsta predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu. Vjeruju da se stvarni rast osobe određuje na temelju njezinih očitovanja tijekom određenog razdoblja ili na temelju njezinih privremenih očitovanja i misle da se Božje djelo na ljudima odvija u trenutku, a ne da je dugotrajno i neprekidno. Ljudi također vjeruju da je Božje djelo vrlo nadnaravno i da Bog često gane ljude. Kad su ljudi u nekom trenutku ganuti Duhom Svetim, osjećaju da će uskoro biti usavršeni ili da su bliže postizanju Petrovog mjerila, a kad ljudi dožive neuspjeh i postanu slabi, zaključuju da su eliminirani.) Koje su ljudske predodžbe i uobrazilje o Božjem djelu u tom pogledu? Ljudi vjeruju da njihova privremena očitovanja predstavljaju njihov stvarni rast i da Bog donosi sud o ljudima na temelju njihovih privremenih očitovanja. Ljudi misle da Bog voli vidjeti ljude kako podnose muku i plaćaju cijenu, da voli vidjeti ljude kako se često mole i donose odluke te da su ganuti do te mjere da rone gorke suze i da voli da ljudi mogu ostaviti stvari, dati se za Njega i marljivo raditi te da mogu nadvladati razne poteškoće tijela. Misle da, bez obzira na to postupaju li u skladu s načelima ili u skladu s istinom, sve dok su u stanju često plaćati cijenu i u vršenju svoje dužnosti često propuštati hranu i san, rano ustajati i kasno lijegati te raditi dan i noć, Bogu će se to svidjeti. To podrazumijeva da se, bez obzira na to kakvo djelo Bog vrši ili koliko riječi govori, On samo nada da su svi ljudi sposobni podnositi muku i plaćati cijenu za Njega, da ne jedu dobru hranu niti nose lijepu odjeću, da nemaju slobodnog vremena i da svaki dan moraju ili izvršavati svoje dužnosti ili se moliti te često donositi odluke, izražavati svoju odlučnost, usmjeravati svoje misli i zaklinjati se. Neki ljudi misle da Bog voli sputavati ljudska srca i udove, da ljudima ne daje slobodu i oslobođenje, već da ih umjesto toga čini potisnutima kako se ne bi mogli osloboditi i lišava ih slobode života normalne ljudskosti. Ljudi tako misle, zar ne? (Da.) Što još ljudi misle? Da Bog ne dopušta ljudima da dožive neuspjeh, da otkriju slabost ili iskvarenost ili da pokažu svoje nedostatke. Ljudi također vjeruju da, ako žele postići spasenje i biti usavršeni, onda tijekom vršenja svoje dužnosti ne mogu uopće biti slabi, niti imati bilo koju od potreba, nedostataka ili mana normalne ljudskosti i ne smiju otkriti nikakve iskvarene naravi. Nisu li to ljudske predodžbe i uobrazilje? (Jesu.) U ljudskim predodžbama i uobraziljama, oni misle da pod Božjim djelom i usmjeravanjem moraju ostati mladi u srcu, ostati revnosni i biti puni poleta za svoj posao te imati ozbiljan stav prema njemu, kao i biti stalno napeti i nikad se ne opuštati. Nije li to ono što ljudi misle? Je li to predodžba i uobrazilja koju ljudi imaju ili je to Božji istinski zahtjev prema ljudima? (To je predodžba i uobrazilja koju ljudi imaju.) Ljudi misle da, ako su malo negativni i slabi, ili imaju malu tjelesnu poteškoću, ili imaju neke nedostatke ili mane u svojoj ljudskosti, ili otkriju iskvarene naravi i povremeno priželjkuju tjelesnu ugodu, onda ih Bog neće htjeti, neće im govoriti niti raditi na njima i bit će eliminirani i neće imati nade da će biti spašeni. Je li to doista tako? (Nije.) Nisu li to predodžbe i uobrazilje koje ljudi imaju? (Jesu.) U ljudskim predodžbama i uobraziljama, oni vjeruju, s jedne strane, da Bog voli ljude koji su neprestano puni entuzijazma i vatrenog zanosa u vezi sa svojim poslom, a s druge strane, da Bog ne voli ljudsku negativnost i ne dopušta im da pokažu svoje slabosti. Drugim riječima, ljudi misle da Bog voli isposnike, zar ne? Misle da je nužno živjeti cijeli život u siromaštvu, uopće ne obraćati pozornost na vanjske stvari i čitati Božje riječi dan za danom pod slabim svjetlom hladne uljanice; vjeruju da su i jutarnje i večernje molitve obvezne, da moraju zahvaljivati Bogu prije svakog obroka i da ne mogu imati nijednu od raznih potreba normalne ljudskosti. Vjeruju da se tek tada može smatrati da su potpuno odani Bogu i potpuno vjerni svom poslu te da samo održavanjem takve revnosti mogu biti po volji Bogu i biti netko koga Bog želi spasiti i usavršiti. Budući da ljudi imaju te predodžbe i uobrazilje, neki osjećaju posebnu grižnju savjesti kad im povremeno nedostaje obitelj, a također se osjećaju nelagodno kad god povremeno malo porazgovaraju, misleći da će ih Bog prekoriti. Kad se neke mlade žene s vremena na vrijeme dotjeraju i odjenu odjeću koja je malo življih boja i prilično pomodna, osjećaju nelagodu po cijelom tijelu i misle: „Nije li pomalo nedolično što se ovako odijevam? Nije li to pomalo raspušteno?” Zapravo, ne nose bizarnu odjeću niti izazovnu odjeću, ali se jednostavno osjećaju raspušteno i misle: „Bog me kori iznutra. Njemu se ne sviđa što ovo radim.” Ako misliš da se Bogu to ne sviđa, zašto ne nosiš ruho budističkog redovnika ili taoističku halju? Kako bi to bilo „elegantno” i „pristojno”! To ne bi bilo raspušteno, zar ne? Neki ljudi se povremeno prepuste mrvici taštine ili se prave važni, a zatim osjećaju grižnju savjesti i nelagodu te misle: „Bog me više ne voli. On me više ne želi.” Neki ljudi čak određuju pravila da ne smiju češljati kosu, šminkati se ili se gledati u zrcalo te da se smiju kupati samo jednom mjesečno ili svakih šest mjeseci i misle da je, ako se kupaju češće od jednom mjesečno ili svakih šest mjeseci, to Bogu omraženo i sigurno neće biti spašeni. Određuju pravilo da moraju ustati prije pet ujutro i misle da se, ako ustanu pola sata kasnije, prepuštaju udobnosti i nisu ljudi koji ljube Boga; određuju pravilo da moraju ići u krevet poslije ponoći i misle da, ako idu u krevet prije ponoći, nisu netko tko odano izvršava svoju dužnost. Ti ljudi stvaraju mnoga čvrsta pravila za vlastito ponašanje, svakodnevni život i životne potrebe. Ne traže koji su Božji zahtjevi, niti pokušavaju razumjeti koja su Božja gledišta i stavovi prema tim stvarima. Umjesto toga, na potpuno subjektivan način vjeruju da u Božjem djelu Bog ne dopušta ljudima da imaju ta očitovanja te da su, ako ikada posjeduju ta očitovanja, oni krajnje buntovni i Bogu omraženi te stoga ne mogu biti spašeni. Često, samo zbog nekih beznačajnih stvari koje nisu vrijedne spomena, kao što je izgovaranje pogrešne stvari, korištenje pogrešne riječi, jedenje nekoliko dodatnih grickalica ili povremeno gledanje nekih zabavnih videozapisa, ljudi misle: „Gotov sam, ovo je krajnje buntovno od mene! Nisam znao da mogu imati takvo ponašanje i takve sklonosti – nisam znao da još uvijek imam te probleme. Ovo je strašno. Moram duboko promisliti o sebi, analizirati sebe u dubini svoje duše i doživjeti duboki preokret. Ne mogu ovo tek tako pustiti da prođe!” Ljudi pridaju veliku važnost tim stvarima koje nemaju veze s istina-načelima. Sve su to ljudske predodžbe i uobrazilje i Bog ih se gnuša. Bog ne želi vidjeti takva očitovanja kod ljudi. Dakle, koje su istine koje bi ljudi trebali razumjeti u tom pogledu? Koja su načela kojih se treba pridržavati? Budući da su te stvari ljudske predodžbe i uobrazilje, one zasigurno nisu načela koja Bog zahtijeva od ljudi i zasigurno nemaju nikakve veze s Božjim zahtjevima prema ljudima. A budući da su to predodžbe i uobrazilje, to znači da su zamišljene i sastavljene u ljudskom umu – ukratko, dolaze iz ljudskog uma i nemaju uopće nikakve veze s istina-stvarnostima koje Bog zahtijeva da ljudi posjeduju. Bez obzira na to kako se ljudi pridržavaju tih predodžbi i uobrazilja, sve dok nemaju nikakve veze s istinom, onda je takvo pridržavanje uzaludno. Čak i ako ih se pridržavaš, ne pridržavaš se istina-načela i Bog to neće upamtiti. Neki ljudi pogotovo osjećaju duboku nelagodu i snažan samoprijekor kad povremeno otkriju vlastite sklonosti ili tjelesne navike. Kako nastaju ta nelagoda i samoprijekor? Je li to rezultat toga što ih je ganuo Duh Sveti? (Ne, ljudi imaju predodžbe i uobrazilje o Bogu, zato osjećaju nelagodu.) Osnova tih osjećaja su ljudske predodžbe i uobrazilje, a ne istina. Neki ljudi za svaku sitnicu osjećaju prijekor i nelagodu u sebi te žure moliti se i priznati svoje grijehe i hitro se pokajati. Za što se imaš kajati? Te stvari koje si učinio uobičajena su ponašanja u svakodnevnom životu. To nisu grijesi, a zasigurno nisu ni veliki prijestupi. Nemoj praviti dramu oko tako beznačajnih stvari! Ako misliš da su te stvari pogrešne, možeš odlučiti da ih ne činiš. Ali to što ih ne činiš ne znači da se pridržavaš istina-načela, a osjećaj nelagode ne znači da si prekršio istina-načela. Zašto se kaješ? Zašto se mijenjaš? Je li to zato što te tvoje predodžbe i uobrazilje navode da pogrešno vjeruješ da su to ponašanja u koja se ne bi smio upuštati ili je to zato što misliš da se tvoja ponašanja protive Božjim riječima i istina-načelima? Ako se protive istina-načelima i doista se osjećaš nelagodno, onda bi trebao požuriti da promijeniš svoj smjer i pokaješ se Bogu. Ta nelagoda je u najmanju ruku prijekor ljudske savjesti. Ako se osjećaš nelagodno samo zato što si postupio suprotno vlastitim predodžbama i uobraziljama, ne prepuštaš li se nepotrebnim osjećajima? (Da.) To je čisto prepuštanje nepotrebnim osjećajima i suvišno je. Kako to da se ne osjećaš nelagodno kad slijediš antikriste? Kako to da zbog toga ne osjećaš grižnju savjesti? Kad vidiš zle ljude kako prekidaju i ometaju rad crkve i štete interesima Božje kuće, a ti ne ustaneš da ih zaustaviš, osjećaš li se nelagodno? Kad govoriš i postupaš na temelju vlastite volje i kršeći istina-načela, osjećaš li se nelagodno? Ako si u tim stvarima prekršio istina-načela, a ipak se nikada zbog toga ne osjećaš nelagodno, onda nemaš čak ni ljudskosti, niti imaš savjesti. A ako nemaš savjesti, što će te natjerati da se osjećaš nelagodno? Tvoja nelagoda je čisto prepuštanje nepotrebnim osjećajima. Tvoje vlastite predodžbe i uobrazilje te muče i čine da se osjećaš nelagodno – od toga nema koristi. Koji će biti konačni rezultat tvog vjerovanja u Boga unutar tvojih vlastitih predodžbi i uobrazilja? Postat ćeš samo sve licemjerniji i sve sličniji farizejima. Samo ćeš se sve više udaljavati od Božjih riječi i istina-načela i bit će ti nemoguće ući u istina-stvarnost. Uvijek se dobro osjećaš u vezi sa sobom, ali što je točno tako dobro u tebi? Toliko si ispunjen predodžbama i uobraziljama, a sve što osjećaš nema nikakve veze s istinom. Tvoji osjećaji ganutosti i prijekora, dug i kajanje koje osjećaš, pokajanje za koje misliš da bi ga trebao imati te zakletve i odluke koje donosiš, sve je to povezano s tvojim predodžbama i uobraziljama. Te se stvari temelje samo na tvojim predodžbama i uobraziljama i nemaju nikakve veze s istinom. Stoga je sve što činiš – bilo da podnosiš muku i plaćaš cijenu ili prinosiš stvari i daješ se, i bez obzira na to što daješ – uzalud ako nema nikakve veze s istinom. Jesi li razumio? (Da.)

Sada kada smo razgovarali u zajedništvu o tim predodžbama i uobraziljama koje ljudi imaju o djelu Božjem i raščlanili ih, je li vam malo jasnije kako gledati na ponašanja poput toga trpe li ljudi teškoće, plaćaju li cijenu i obuzdavaju li se u vršenju svojih dužnosti, vole li jesti dobru hranu i lijepo se odijevati i tako dalje, kao i koja su načela koja Bog zahtijeva od ljudi i koji je točno rezultat koji Bog želi postići u ljudima Svojim djelom? Rezultat koji Bog želi postići u ljudima nije da stalno gleda tvoju strast za tvojim poslom. To jest, ono što Bog želi vidjeti nije tvoj polet niti tvoju odlučnost da trpiš teškoće i platiš cijenu. U Božjim očima, ako ne razumiješ istinu, onda su ta očitovanja samo trenutni impuls. Drugim riječima, to je samo tvoj zanos. Što je u biti zanos? To je tvoja naglost ili, točnije rečeno, emocionalni pristup stvarima. Ono što Bog želi nije ljudski zanos, njihov emocionalni pristup stvarima, njihovi privremeni impulsi ili takvo strastveno stanje. Što Bog želi? (Želi da ljudi mogu razumjeti istinu.) U najmanju ruku, On želi da ti možeš voljeti istinu i razumjeti istinu te da se, kad se suočiš s raznim stvarima, ne držiš pravila, formalnosti ili ponašanja, već da se umjesto toga pridržavaš istina-načela; On također želi da u dužnosti koju vršiš i u svemu možeš tragati za istina-načelima i postupati u skladu s njima te da Božje riječi i istina postanu tvoja stvarnost – to je rezultat koji se Božjim djelom namjerava postići. Što se tiče toga želiš li u svom osobnom životu ići rano spavati i rano ustajati, ili kasno lijegati i kasno ustajati, ili kakve darove imaš ili koliko si rječit, ništa od toga Bogu nije važno. Bez obzira na to imaš li odlučnost trpjeti teškoće ili koliku cijenu plaćaš, Bog te stvari ne cijeni. Neki ljudi kažu: „Zbog svoje vjere u Boga, godinama nisam kupovao lijepu odjeću i više od deset godina nisam bio kod frizera.” Čak i ako se ne hraniš dobro, ne nosiš lijepu odjeću i trpiš mnoge teškoće cijeli svoj život, pa što? Je li to ono što Bog želi? Je li krajnji cilj Božjeg propovijedanja i razgovora u zajedništvu pružiti ljudima velik broj istina samo da bi te pretvorio u isposnika? Je li to samo zato da bi te pretvorio u jadnog bijednika, prosjaka ili gnjevnog mladića? Ne. Ono što Bog želi učiniti jest utkati Svoje riječi i istina-načela u ljude. Stoga, kad mnogi vjeruju da Bog voli vidjeti ljude kako trpe više teškoća i plaćaju veću cijenu i da voli vidjeti kako žive izuzetno štedljivim, teškim i jednostavnim životom, kako su izuzetno odlučni i puni težnji i izuzetno strastveni, ili kako su izuzetno suzdržani i kako se doista drže svog mjesta i pristojno se ponašaju, to su samo njihove predodžbe i uobrazilje o Božjem djelu. Pretpostavimo da dugi niz godina svog života jedeš samo jedan obrok dnevno i spavaš tri sata noću, ne možeš jesti dobru hranu niti nositi lijepu odjeću, da dugi niz godina radiš ono što misliš da bi trebao raditi te da si pretrpio bezbrojne teškoće i donio bezbrojne odluke. Vašim vlastitim riječima, vi „ostajete vjerni svojoj prvotnoj težnji” i trpite teškoće i dajete se za Boga i posvećujete cijeli svoj život Bogu. Međutim, unatoč svemu tome, ako se nikada ne trudiš oko Božjih riječi ili istine i ne tragaš za istina-načelima u svemu što radiš, onda ti je suđeno da budeš napušten. Želiš postići spasenje trpljenjem teškoća i plaćanjem cijene, time što nikada ne mijenjaš svoj prvotni naum, time što se cijeli život daješ za Boga i prinosiš Mu sve što imaš. To je samo san – to je pusta želja. Čak i ako cijeli život jedeš kukuruznu krupicu i kukuruzni kruh na pari i nikada ne jedeš dobru hranu niti uživaš u lijepim stvarima, to ti neće pomoći. Bog nikada ne gleda na ponašanje osobe, niti gleda koja pravila osoba naoko slijedi, ili vodi li naoko jednostavan i skroman život. Ono što Bog želi vidjeti jest na kojem si putu, kojih se načela pridržavaš u svemu s čime se susretneš i pridržavaš li se istina-načela u rješavanju problema. Ako se ne pridržavaš istina-načela, onda bez obzira na to koliko dobro slijediš te čvrste odredbe i pravila, to neće biti od koristi. To će samo ukazivati na to da si osoba koja živi u predodžbama i uobraziljama, osoba koja živi u potpuno subjektivnim, lijepim željama, koja nema ama baš nikakve veze s Božjim djelom i nikakve veze s bilo kojim od načina na koje Bog vrši Svoje djelo spasenja na ljudima – osoba koja je daleko od Božjeg djela. Stoga, ako želiš nešto dobiti od Božjeg djela, prvo se moraš truditi oko istine; ne smiješ ulagati nikakav rad niti primjenjivati ikakve napore na svoje vlastite predodžbe i uobrazilje – to je beskorisno. Neki Me ljudi pitaju: „Mislite li da izgledam pristojnije i primjerenije s dugom ili kratkom kosom?” Ja ih zauzvrat pitam: „Voliš li imati dugu ili kratku kosu?” Oni kažu: „Volim imati dugu kosu. Ali mislim da duga kosa nije pristojna i primjerena i da se Bogu to ne sviđa.” A ja odgovaram: „Kada je Bog to rekao? Ima li to ikakve veze s istinom?” Ima i drugih koji Me pitaju: „Smijem li jesti grickalice?” A ja odgovaram: „Je li jedenje grickalica potreba normalne ljudskosti? Propisuje li Bog da ih ljudi ne smiju jesti? Osuđuje li Bog to?” A oni kažu: „Mislim da Bog to osuđuje jer je jedenje grickalica razuzdano.” Što znači „razuzdano”? Ako misliš da je jedenje grickalica razuzdano, znači li nejedenje grickalica da nisi razuzdan? Znači li nejedenje grickalica da razumiješ istinu i primjenjuješ istinu? Možete razumjeti kad to ovako kažem, zar ne? (Da.) Predodžbe i uobrazilje nisu istina i nemaju nikakve veze s istinom. Ako si pametan, trebao bi požuriti ispitati koje još predodžbe i uobrazilje imaš i koje primjene, misli i gledišta farizeja još imaš i smjesta ih otpustiti. Svrha otpuštanja tih stvari nije da bi ti postao razuzdan i samopopustljiv, već da bi došao pred Boga tragati za istina-načelima i da bi zadobio istinu kao svoj život. Bog ne želi vidjeti da si prosjak i da vodiš život isposnika. Neki ljudi kažu: „Bog ne voli da ljudi budu prosjaci, znači li to da voli da budu bogati?” Bog ne voli ni da ljudi budu bogati. Neki ljudi kažu: „Ljudska je predodžba i uobrazilja da Bog voli da ljudi trpe tjelesne teškoće. Dakle, ako Bog ne voli da ljudi trpe teškoće, znači li to da voli da žive u udobnosti?” Pogrešno, i to je tvoja predodžba i uobrazilja. Koji je, onda, ispravan način postupanja? (Bog voli da ljudi mogu doći pred Njega i tragati za istina-načelima, bez obzira na to što im se dogodi.) Bez obzira na to kada, istina-načela se ne mogu zaboraviti. Neki ljudi kažu: „Bog voli da ljudi donose odluke pred Njim i posjeduju odlučnost da trpe teškoće.” Drugi kažu: „Bog ne voli ljude koji nisu voljni trpjeti teškoće.” Je li ispravno ili pogrešno reći te stvari? Koja je izjava ispravna, a koja pogrešna? (Obje su pogrešne.) Neki ljudi uvijek trpe teškoće radi vlastitog statusa, slave i dobitka – imaju snažnu odlučnost da trpe teškoće. Raduju li ta očitovanja Boga? (Ne.) Neki ljudi nisu voljni trpjeti teškoće kad se radi o osobnim stvarima, ali su voljni trpjeti teškoće radi vršenja svoje dužnosti i radi istine te su voljni pretrpjeti malo teškoća kako bi postupali u skladu s istina-načelima. Koje je od tih očitovanja bolje? (Trpjeti teškoće radi istina-načela.) Što se iz tih stvari može vidjeti? Da je ispravno postupati u skladu s istina-načelima i primjenjivati istinu. Bilo da se radi o stvarima vršenja dužnosti ili o stvarima u osobnom životu, trpi li netko teškoće ili ne, nije mjerilo niti načelo. Koja su načela? Načela su Božji zahtjevi, Božje riječi i istina. Ako postupaš u skladu s istina-načelima, onda čak i ako pritom ne trpiš teškoće, ono što radiš je ispravno i Bog to odobrava; ako ne postupaš u skladu s istina-načelima, onda čak i ako u tom procesu pretrpiš mnogo teškoća ili doživiš veliko poniženje, to je uzalud i Bog ne odobrava tvoje postupke. To je kao kad neki ljudi čuju naredbu od antikrista i onda učine kako im je rečeno, obavljajući posao prema antikristovim sklonostima, puno govoreći i trpeći te se držeći vrlo zaposlenima, do te mjere da im se tijelo savije i slomi od tjelesne iscrpljenosti. Odobrava li Bog to? Hoće li se Bog toga sjećati? (Ne odobrava i neće se toga sjećati.) Kakav je, dakle, Božji stav? (Bog se gnuša takvih ljudi.) Što je Bog rekao? „Odstupite od Mene, vi bezakonici!” To je Božji stav, zar ne? (Da.) Bez obzira na to koliko si teškoća pretrpio ili koliku si cijenu platio, iako se time možda hvališ svojim zaslugama, Bog ne gleda na te stvari. Bog samo gleda jesi li te stvari radio u skladu s istina-načelima i jesi li slijedio Božje riječi – On koristi to načelo da te mjeri. Ako ne slijediš Božje riječi, već umjesto toga postupaš prema vlastitim zamislima, onda će, bez obzira na to koliko teškoća pretrpiš ili koliku cijenu platiš, sve biti uzalud. Ne samo da se Bog toga neće sjećati, već će to i osuditi. To bi bilo zazivanje vlastitog uništenja, zar ne? (Da.) Takvi će ljudi na kraju biti eliminirani – zaslužuju to, zar ne? (Da.) Bog je izgovorio tisuće i tisuće riječi i rekao ti istina-načela, ali ti jednostavno ne slušaš. Uvijek imaš vlastite zamisli i pusto se nadaš da ćeš zamijeniti istinu svojim vlastitim predodžbama i uobraziljama i time zadobiti Božje odobrenje, ući u kraljevstvo te biti blagoslovljen i nagrađen. Nije li to prizivanje smrti? Nisu li takvi ljudi istog soja kao Pavao? (Da.) Stoga, ako se ljudi žele osloboditi prepreka između sebe i Boga i svog neprijateljstva prema Bogu, trebali bi imati točno razumijevanje Božjeg djela. Ne bi trebali nagađati o Bogu, procjenjivati Njegovo djelo ili procjenjivati vlastito ponašanje i prakse na temelju svojih predodžbi i uobrazilja, a zatim sve rješavati na temelju tih predodžbi i uobrazilja. Krajnji rezultat takvog pristupa bit će da se sve svede na ništa, a u ozbiljnim slučajevima, oni će prekidati i ometati rad crkve, uvrijediti Božju narav i biti kažnjeni. Stoga, u pristupu Božjem djelu, ljudi bi trebali otpustiti svoje razne predodžbe i uobrazilje o Bogu. To jest, trebali bi ispitati i raščlaniti vlastite predodžbe i uobrazilje, a zatim ih otpustiti, doći tragati za Božjim nakanama i istinom te koristiti istina-načela da zamijene svoje predodžbe, uobrazilje, pogrešna načela i prakse. Jedino tako možeš krenuti putem spasenja. Inače, nemoguće je da budeš spašen, to ne dolazi u obzir! To je jedna vrsta predodžbe i uobrazilje koju ljudi imaju o djelu Božjem. Završimo ovdje naš razgovor u zajedništvu.