Bog se utjelovljuje samo zato da bi vodio doba i započeo novo djelo. Potrebno je da shvatite ovo. To se umnogome razlikuje od funkcije čovjeka i to dvoje se ne može spomenuti u istom dahu. Čovjeka treba dugo kultivirati i usavršavati da bi se mogao uporabiti za obavljanje djela, a ljudskost koja je potrebna je posebno visokog stupnja. Ne samo da čovjek mora biti u stanju očuvati razboritost normalne ljudskosti, već mora podrobnije razumjeti mnoga načela i pravila koja upravljaju njegovim ponašanjem u odnosu na druge i, štoviše, mora se još više posvetiti proučavanju mudrosti i etičkog znanja čovjeka. To je ono čime čovjek treba biti opskrbljen. Međutim, to ne važi za utjelovljenog Boga, jer Njegovo djelo niti predstavlja čovjeka niti je djelo čovjeka; zapravo je izravan izraz Njegovog bića i izravna provedba djela koje On treba obaviti. (Naravno, Njegovo djelo se ne obavlja slučajno niti nasumično, već u odgovarajuće vrijeme, i počinje onda kad dođe vrijeme da se ispuni Njegova služba.) On ne sudjeluje u životu ili radu čovjeka, to jest, Njegova ljudskost nije opskrbljena ničim od toga (mada to ne utječe na Njegovo djelo). On samo ispunjava Svoju službu kad za to dođe vrijeme. Bez obzira na Njegov status, On jednostavno odlučno nastavlja s djelom koje treba obaviti. Što god čovjek zna o Njemu i kakvo god je čovjekovo mišljenje o Njemu, to nimalo ne utječe na Njegovo djelo. Na primjer, kad je Isus obavljao Svoje djelo, nitko nije točno znao tko je On, ali je On jednostavno ustrajao u Svom djelu. Ništa od toga nije Ga omelo u obavljanju djela koje je trebao izvršiti. Stoga On isprva nije ispovijedao niti objavljivao Svoj identitet, već je samo navodio ljude da Ga slijede. Ovo, naravno, nije bila samo Božja poniznost, već i način na koji je Bog djelovao u tijelu. Jedino je tako i mogao djelovati, jer Ga čovjek nikako nije mogao prepoznati golim okom. A sve i da Ga je prepoznao, ne bi Mu mogao pomoći u Njegovom djelu. Nadalje, On se nije utjelovio zato da bi čovjek upoznao Njegovo tijelo, već da bi obavio Svoje djelo i ispunio Svoju službu. Zato nije pridavao nikakav značaj objavljivanju Svog identiteta. Nakon što je dovršio sve djelo koje je trebao obaviti, čovjeku se prirodno razjasnio cjelokupan Njegov identitet i status. Utjelovljeni Bog šuti i nikad ništa ne objavljuje. On ne obraća pažnju ni na čovjeka, ni na to uspijeva li Ga čovjek slijediti, već samo ide naprijed s ispunjavanjem Svoje službe i obavljanjem djela koje treba obaviti. Nitko ne može stati na put Njegovom djelu. Kad dođe vrijeme da dovrši Svoje djelo, ono će bez greške biti zaključeno i privedeno kraju, i to nitko ne može preinačiti. Tek nakon što ode od čovjeka, dovršivši Svoje djelo, čovjek će razumjeti djelo koje je izvršio, mada ne potpuno jasno. I trebat će puno vremena da čovjek u potpunosti shvati namjere s kojima je On isprva izvršio Svoje djelo. Drugim riječima, djelo doba utjelovljenog Boga dijeli se na dva dijela. Jedan dio se sastoji od djela koje obavlja Sâm utjelovljeni Bog i riječi koje govori Sâm utjelovljeni Bog. Nakon što služba Njegova tijela bude u cijelosti ispunjena, preostali dio djela obavljaju oni koje Sveti Duh rabi. Upravo je to vrijeme kad čovjek treba ispuniti svoju funkciju, jer je Bog već otvorio put kojim sâm čovjek treba koračati. Odnosno, utjelovljeni Bog obavlja jedan dio djela, a zatim to djelo preuzima Duh Sveti i oni koje Duh Sveti rabi. Stoga, čovjek treba znati što podrazumijeva djelo koje u ovoj fazi primarno obavlja utjelovljeni Bog i mora točno razumjeti značaj Božjeg utjelovljenja i djela koje On treba obaviti, a ne pred Boga postavljati zahtjeve koji se postavljaju pred ljude. U tome je čovjekova greška, njegova predodžba i, ponajviše, njegovo buntovništvo.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Otajstvo utjelovljenja (3).