Jednom kad se djelo osvajanja završi, čovjek će biti doveden u divan svijet. Taj će život, naravno, i dalje biti na zemlji, ali ni po čemu neće ličiti na čovjekov današnji život. To je život koji će ljudski rod imati nakon što čitav ljudski rod bude osvojen, bit će to novi početak za čovjeka na zemlji, a za ljudski rod takav će život biti dokaz da je ljudski rod zakoračio u novi i divni svijet. Bit će to početak života čovjeka i Boga na zemlji. Pretpostavka tako divnog života mora biti da se čovjek, nakon što je očišćen i osvojen, pokori Stvoritelju. Dakle, djelo osvajanja posljednja je faza Božjeg djela prije nego što ljudski rod uđe u divno odredište. Takav čovjekov život je budući život na zemlji, najljepši život na zemlji, život za kojim čovjek čezne, život kakav čovjek nikad ranije nije postigao u povijesti svijeta. To je krajnji ishod šest tisućljetnog djela upravljanja; to je ono za čim ljudski rod najviše žudi, a to je i Božje obećanje čovjeku. Ali to se obećanje ne može odmah ispuniti: čovjek će ući u buduće odredište tek kad se djelo posljednjih dana završi, a on bude u potpunosti osvojen, to jest kad Sotona bude potpuno poražen. Nakon što čovjek bude pročišćen, neće imati grešnu prirodu zato što će Bog poraziti Sotonu, što znači da neprijateljske sile neće više nasrtati i nikakve neprijateljske sile neće moći napadati čovjekovo tijelo. I tako će čovjek biti slobodan i svet – zakoračit će u vječnost. Samo ako su neprijateljske sile tame porobljene, čovjek će biti slobodan kamo god ide i tako u njemu više neće biti buntovništva niti protivljenja. Sotonu samo treba držati zarobljenim i sve će biti dobro za čovjeka; trenutno stanje je ovakvo zato što Sotona i dalje izaziva nevolje svuda po svijetu i zato što se čitavo djelo Božjeg upravljanja tek treba dovršiti. Jednom kad Sotona bude poražen, čovjek će biti potpuno oslobođen; kad čovjek zadobije Boga i izbavi se iz Sotonine vlasti, ugledat će Sunce pravednosti. Ponovo će biti stečen život koji pripada normalnom čovjeku; sve što normalan čovjek treba imati – sposobnost razlikovanja dobra od zla, razumijevanje kako jesti i odijevati se i sposobnost da normalno živi – sve će to biti ponovo stečeno. Da zmija nije iskušala Evu, čovjek bi, nakon što je stvoren na početku, imao takav normalan život. Jeo bi, odijevao se i vodio normalan ljudski život na zemlji. Ali, nakon što se čovjek izopačio, taj je život postao nedostižna iluzija, tako da se ni danas čovjek ne usuđuje zamisliti takve stvari. Zapravo, taj divni život za kojim čovjek čezne je nužnost. Kad čovjek ne bi imao takvo odredište, njegov izopačeni život na zemlji ne bi nikad prestao, a da nema tako divnog života, tada ne bi bilo kraja Sotoninoj sudbini niti dobu u kojem Sotona drži vlast nad zemljom. Čovjek mora dospjeti u svijet koji je nedostižan silama tame, a kad to učini, to će biti dokaz da je Sotona poražen. Na taj način, kad više ne bude Sotoninih smetnji, Sâm Bog će kontrolirati ljudski rod i On će zapovijedati cjelokupnim ljudskim životom i kontrolirati ga; tek tada će Sotona zaista biti poražen. Čovjekov današnji život uglavnom je život u prljavštini; to je još uvijek život ispunjen patnjom i nedaćama. Ovo se ne bi moglo nazvati porazom Sotone; čovjek tek treba pobjeći iz mora nedaća, tek treba pobjeći od teškoća ljudskog života ili od Sotonina utjecaja, a još uvijek ima beskrajno malo znanja o Bogu. Sve čovjekove teškoće stvorio je Sotona; Sotona je donio patnju u čovjekov život, i tek kad Sotona bude zarobljen, čovjek će se moći potpuno izbaviti iz mora nedaća. Međutim, vezanje Sotone postiže se kroz osvajanje i zadobivanje čovjekova srca, time što čovjek postaje plijen u borbi sa Sotonom.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Obnavljanje čovjekova normalnog života i njegovo dovođenje do divnog odredišta.