Tvoja vjera u Boga, tvoja potraga za istinom, pa čak i tvoje vladanje moraju se temeljiti na stvarnosti: sve što činiš mora biti praktično i ne bi smio tragati za stvarima koje su prividne i izmišljene. Takvo ponašanje nema nikakvu vrijednost a i takav život nema nikakvog smisla. Budući da svoju potragu i život tratiš samo na laži i prevare te ne tragaš za stvarima koje imaju vrijednost i značaj, jedino do čega dolaziš jesu besmislena poimanja i doktrine koji u sebi nemaju istine. Takve stvari nemaju nikakve veze sa značajem i vrijednošću tvojeg postojanja i mogu te odvesti samo u kraljevstvo ispraznosti. Na taj će način cio tvoj život biti bez ikakve vrijednosti ili smisla – a ako ne tragaš za smislenim životom, možeš živjeti i stotinu godina, pa opet bi bilo uzaludno. Kako bi se to moglo nazvati ljudskim životom? Nije li to u stvari način na koji žive životinje? Isto tako, ako pokušavate slijediti put vjere u Boga, a ipak ne nastojite tragati za Bogom koji je vidljiv, već umjesto toga obožavate nevidljivog i nedodirljivog Boga, nije li takva potraga još uzaludnija? Tvoja će se potraga na kraju pretvoriti u gomilu ruševina. Od kakve ti je koristi takva potraga? Najveći problem u vezi s čovjekom jest u tome što on voli samo one stvari koje ne može vidjeti niti dodirnuti, stvari koje su krajnje tajanstvene i čudesne i koje čovjek ne može ni zamisliti, a običnim su smrtnicima nedostižne. Što su takve stvari manje stvarne, ljudi ih više analiziraju, pa za njima čak tragaju, ne obazirući se ni na što drugo dok pokušavaju doći do njih. Što su one manje realne, ljudi ih sve podrobnije proučavaju i analiziraju te idu čak tako daleko da o njima formiraju vlastite sveobuhvatne zamisli. S druge strane, što su stvari realnije, to su ljudi oholiji u odnosu prema njima; naprosto ih gledaju s visine, pa ih čak i preziru. Nije li upravo takav vaš stav prema realističnom djelu koje Ja danas obavljam? Što su takve stvari realnije, vi prema njima imate više predrasuda. Ne ulažete nimalo vremena provjeriti ih, već ih naprosto zanemarujete; s visine gledate na ove realistične i male zahtjeve, čak gajite brojne predodžbe o ovom Bogu koji je više nego stvaran i naprosto niste u stanju prihvatiti Njegovu stvarnost i normalnost. Zar se time ne držite nejasne vjere? Nepokolebljivo vjerujete u nejasnog Boga iz minulih vremena, a nimalo vas ne zanima stvarni Bog današnjice. Nije li to zbog toga što su Bog jučerašnjice i Bog današnjice iz dvije različite epohe? Nije li to zato što je Bog jučerašnjice uzvišeni Bog nebeski, dok je Bog današnjice sićušno ljudsko biće na zemlji? Nije li to, štoviše, zbog toga što je Bog kojem se čovjek klanja nastao u njegovim predodžbama, dok je Bog današnjice od krvi i mesa, nastao na zemlji? Kada se sve uzme u obzir, nije li to zato što je Bog današnjice previše stvaran, pa čovjek ne traga za Njim? Jer ono što Bog današnjice traži od ljudi jest upravo ono što su ljudi najmanje spremni učiniti i zbog čega se osjećaju posramljeno. Zar se time ljudima ne otežava? Zar se time ne otkrivaju ljudski ožiljci? Na taj način mnogi ljudi ne tragaju za stvarnim Bogom, praktičnim Bogom, te tako postaju neprijatelji utjelovljenog Boga, što će reći, antikristi. Zar to nije očigledna činjenica? U prošlosti, kad se Bog tek trebao utjeloviti, možda si bio pobožan ili veliki vjernik. Nakon što se Bog utjelovio, mnogi takvi veliki vjernici nenamjerno su postali antikristi. Znaš li o čemu se ovdje radi? U svojoj vjeri u Boga nisi usredotočen na stvarnost niti tragaš za istinom, već si opsjednut lažima – nije li to najjasniji izvor tvojeg neprijateljstva prema utjelovljenom Bogu? Utjelovljeni Bog zove se Krist, prema tome, nisu li antikristi svi oni koji ne vjeruju u utjelovljenog Boga? Dakle, je li onaj u koga vjeruješ i koga iskreno voliš ovaj Bog od krvi i mesa? Je li ovaj Bog koji živi i diše zaista najstvarniji i izuzetno normalan? Što je točno cilj tvojeg traganja? Je li on na nebu ili na zemlji? Je li to predodžba ili, pak, istina? Je li to Bog ili neko natprirodno biće? U stvari, istina je najstvarniji od svih životnih aforizama i najuzvišeniji od takvih aforizama među čitavim ljudskim rodom. Budući da je to zahtjev koji Bog postavlja pred čovjeka i djelo koje Bog lično obavlja, zato se i naziva „životnim aforizmom”. To nije aforizam koji je sažetak nečega niti je to čuveni navod nekog velikana, već izjava upućena ljudskom rodu od Gospodara neba, zemlje i svih stvorenja; nisu to samo neke riječi koje je sažeo čovjek, već suštinski život Božji. I zato se naziva „najvišim od svih životnih aforizama”. Težnja ljudi kako bi sproveli istinu u djelo predstavlja ispunjenje njihove dužnosti – drugim riječima, to je težnja za ispunjenjem zahtjeva Božjeg. Suština ovog zahtjeva najstvarnija je od svih istina, prije negoli isprazna doktrina koju ne može dostići nijedan čovjek. Ako se tvoja potraga svodi samo na običnu doktrinu i u njoj ništa nije stvarno, zar se ne buniš protiv istine? Zar nisi netko tko napada istinu? Kako bi takva osoba mogla biti netko tko teži za ljubavlju prema Bogu? Ljudi bez stvarnosti oni su koji izdaju istinu i svi su oni suštinski buntovni!

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Samo oni koji poznaju Boga i Njegovo djelo mogu zadovoljiti Boga.