Prije no što je čovjek otkupljen, u njemu su već bili usađeni mnogi Sotonini otrovi, tako da, nakon što ga je Sotona tisućama godina kvario, u sebi ima prirodu koja se opire Bogu. Stoga, kada je čovjek otkupljen, to nije ništa više nego slučaj otkupljenja. To jest, čovjek je otkupljen po visokoj cijeni, ali otrovna priroda u njemu nije eliminirana. Čovjek koji je u toj mjeri prljav mora biti podvrgnut promjeni prije no što postane dostojan služenja Bogu. Posredstvom ovog djela suda i grdnje, čovjek će u potpunosti spoznati svoju prljavu i iskvarenu bit, te će se moći u cijelosti promijeniti i biti pročišćen. Jedino na taj način čovjek može postati dostojan povratka pred Božje prijestolje. Cjelokupno današnje djelo vrši se da bi čovjek bio pročišćen i da bi se promijenio; kroz sud i grdnju riječima, kao i kroz pročišćenje, čovjek može odbaciti svoju iskvarenost i biti pročišćen. Umjesto da ovu fazu promatramo kao spasenje, prikladnije bi bilo reći da se radi o djelu očišćenja. Ovo je, u stvari, djelo osvajanja, a ujedno predstavlja i drugu etapu djela spasenja. Kroz sud i grdnju riječju, čovjek dolazi do toga da ga Bog zadobiva, a kroz pročišćenje, sud i razotkrivanje putem riječi, u cijelosti se razotkrivaju sve nečistoće, predodžbe, motivi i osobne nade u čovjekovom srcu. Iako je čovjek otkupljen, a njegovi grijesi oprošteni, to se može samo promatrati kao da se Bog ne sjeća čovjekovih prijestupa i da prema njemu ne postupa u skladu s njegovim prijestupima. Ukoliko, međutim, čovjek, koji živi u tijelu od krvi i mesa nije oslobođen grijeha, on samo može nastaviti griješiti, beskrajno razotkrivajući svoju iskvarenu sotonsku narav. Život koji čovjek živi upravo je takav beskrajni ciklus sagrešenja i dobivanja oprosta. Većina ljudi danju griješi, a uvečer se ispovijeda. Na taj način, iako će žrtva za grijeh za čovjeka zauvijek biti djelotvorna, ona ga neće moći izbaviti iz grijeha. Djelo spasenja dovršeno je samo polovično, jer čovjek još uvijek posjeduje iskvarenu narav. Primjerice, kad su ljudi shvatili da su potomci Moaba, oni su iznijeli riječi pritužbe, prestali su tragati za životom i postali su krajnje negativni. Zar ovo nije pokazatelj da čovječanstvo još uvijek nije u stanju u potpunosti predati se Božjoj vlasti? Nije li upravo to njihova iskvarena sotonska narav? Dok nisi bio izložen grdnji, dizao si ruke više od svih ostalih, čak više i od Isusa. Glasno si uzvikivao: „Budi ljubljeni sin Božji! Budi Božja uzdanica! Prije ćemo umrijeti nego se Sotoni pokloniti! Ustani protiv starog Sotone! Ustani protiv velikog crvenog zmaja! Dabogda veliki crveni zmaj bijedno pao s vlasti! Dabogda nas Bog upotpunio!” Uzvici tvoji bili su od svih glasniji. Ali, onda je nastupilo vrijeme grdnje i ljudska se iskvarena narav još jedanput razotkrila. Utihnuli su tada njihovi uzvici i njihova je riješenost zakazala. Takva je iskvarenost čovjekova; ona zadire dublje od grijeha, Sotona ju je posadio i ona je u čovjeku duboko ukorijenjena. Čovjeku nije lako postati svjestan svojih grijeha; on nema načina prepoznati vlastitu, duboko ukorijenjenu prirodu, te se mora osloniti na sud putem riječi da bi to postigao. Jedino će se tako, od tog trenutka, čovjek moći postupno mijenjati.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Otajstvo utjelovljenja (4).