Život koji je Isus živio na zemlji bio je normalan život tijela. On je živio u normalnoj ljudskosti Svog tijela. Njegov autoritet – u pogledu obavljanja djela i riječi koje je govorio, liječenja bolesnih, istjerivanja demona i sličnih izvanrednih djela – uglavnom se nije očitovao, sve dok nije započeo Svoju službu. Njegov život prije dvadeset devete godine, prije no što je počeo obavljati Svoju službu, bio je dovoljan dokaz da je On samo jedno normalno biće od krvi i mesa. Zbog toga, kao i zbog činjenice da On još uvijek nije bio započeo Svoju službu, ljudi u Njemu nisu vidjeli ništa božansko, ništa više od normalnog ljudskog bića, od običnog čovjeka – baš kao što su u to vrijeme neki ljudi vjerovali da je sin Josipov. Ljudi su mislili da je On sin običnog čovjeka i nikako nisu mogli za Njega reći da je utjelovljenje Boga; čak i dok je tijekom Svoje službe činio mnoga čuda, većina je i dalje govorila da je On sin Josipov jer je bio Krist s vanjskom ljuskom normalnog čovjeka. Njegova normalna ljudskost i Njegovo djelo postojali su da bi ispunili značaj prvog utjelovljenja, da bi dokazali da se Bog u cijelosti utjelovio, postavši sasvim običan čovjek. Njegova normalna ljudskost prije nego je započeo Svoje djelo, bila je dokaz da je bio obično tijelo; i to što je djelovao i nakon toga, također je bio dokaz da je bio obično tijelo jer je, boraveći u tijelu s normalnom ljudskošću, činio znamenja i čuda, iscjeljivao bolesne i istjerivao demone. Razlog zbog kojega je mogao činiti čuda bio je taj što je Njegovo tijelo nosilo Božji autoritet, što je to bilo tijelo u koje se Duh Božji zaodjenuo. On je Svoj autoritet posjedovao zahvaljujući Božjem Duhu, što ne znači da On nije bio tijelo. Liječenje bolesnih i istjerivanje demona bilo je djelo koje je On morao izvršiti tijekom Svoje službe, ono je bilo izraz Njegova božanskog bića, skrivenog unutar Njegove ljudskosti i, bez obzira na znamenja koja je činio i na način na koji je pokazivao Svoj autoritet, On je i dalje živio u normalnoj ljudskosti i još uvijek je bio normalno tijelo. Sve do trenutka uskrsnuća, nakon smrti na križu, živio je u normalnom tijelu. Darivanje milosti, iscjeljivanje bolesnih i istjerivanje demona – sve je to bilo dio Njegove službe, sve je to bilo djelo koje je On obavljao u svojem normalnom tijelu. Što god da je činio prije no što je razapet na križ, On nikada nije napustio Svoje normalno ljudsko tijelo. On je bio Sâm Bog i obavljao je vlastito Božje djelo, ali budući da je bio utjelovljenje Boga, jeo je hranu i nosio odjeću, imao je normalne ljudske potrebe, normalno ljudsko rasuđivanje i normalan ljudski um. Sve je to dokaz da je On bio normalan čovjek, čime se ujedno dokazuje da je utjelovljenje Boga bilo tijelo s normalnom ljudskošću, a ne neko nadnaravno tijelo. Njegovo zadatak je bio dovršiti djelo prvog Božjeg utjelovljenja, ispuniti službu koju je prvo utjelovljenje trebalo izvršiti. Značaj utjelovljenja u tome je da jedan običan, normalan čovjek izvrši djelo Boga Samoga; to jest, da Bog Svoje božansko djelo izvrši u ljudskom obličju i time porazi Sotonu. Utjelovljenje znači da Duh Božji postaje tijelo, to jest, da Bog postaje tijelo; djelo koje to tijelo obavlja jest djelo Duha, koje se ostvaruje u tijelu, koje se izražava tijelom. Nitko osim tijela Božjeg ne može ispuniti službu utjelovljenog Boga; drugim riječima, samo utjelovljenje Boga, samo ovo normalno ljudsko tijelo – i nitko drugi – može izraziti božansko djelo. Da Bog tijekom Svog prvog dolaska nije posjedovao normalnu ljudskost prije Svoje dvadeset devete godine – da je čim se rodio mogao činiti čuda, da je čim je progovorio mogao govoriti jezikom neba te da je onog trena kad je kročio na zemlju mogao shvatiti sve ovozemaljske stvari, razaznati misli i namjere svake osobe – takva osoba se ne bi mogla nazvati normalnim čovjekom i takvo se tijelo ne bi moglo nazvati ljudskim tijelom. Kad bi to bio slučaj s Kristom, izgubili bi se smisao i bit Božjeg utjelovljenja. To što On posjeduje normalnu ljudskost dokazuje da je On utjelovljeni Bog; činjenica da On prolazi normalan proces ljudskog razvoja dodatno pokazuje da je On normalno tijelo; štoviše, Njegovo djelo predstavlja dovoljan dokaz da je On Riječ Božja, utjelovljeni Božji Duh. Bog se utjelovljuje zarad Svog djela; drugim riječima, ova faza djela mora se obaviti u tijelu, u normalnoj ljudskosti. Ovo je preduvjet da se „Riječ utjelovi”, da se „Riječ pojavi u tijelu” – to je istinita priča koja stoji u pozadini dvaju Božjih utjelovljenja. Ljudi mogu vjerovati da je Isus tijekom svog života činio čuda, da nije pokazivao nikakve znake ljudskosti sve dok Njegovo djelo na zemlji nije okončano, da nije imao normalne ljudske potrebe, slabosti ni emocije, da nije imao osnovne životne potrebe ili normalne ljudske misli. Oni Ga zamišljaju kao nekoga tko ima natprirodni um, transcendentnu ljudskost. Vjeruju da On, zato što je Bog, ne treba razmišljati i živjeti kao normalni ljudi, da samo normalna osoba, samo pravo ljudsko biće može imati normalne ljudske misli i živjeti normalnim ljudskim životom. Sve su to ljudske ideje i predodžbe, a te su predodžbe u suprotnosti s izvornim namjerama Božjeg djela. Normalno ljudsko razmišljanje održava normalan ljudski razum i normalnu ljudskost; normalna ljudskost održava normalne funkcije tijela; a normalne funkcije tijela omogućavaju normalan život tijela u cijelosti. Samo djelovanjem u takvom tijelu Bog može ispuniti svrhu svog utjelovljenja. Kad bi utjelovljeni Bog imao samo vanjsku ljusku tijela, ali ne i normalne ljudske misli, onda to tijelo ne bi imalo ljudski razum, a kamoli pravu ljudskost. Kako bi ovakvo tijelo, lišeno ljudskosti, moglo ispuniti službu koju utjelovljeni Bog treba obaviti? Normalan um održava sve aspekte ljudskog života; bez normalnog uma, čovjek ne bi bio čovjek. Drugim riječima, osoba koja ne razmišlja normalno, mentalno je oboljela, a za Krista koji ne bi posjedovao ljudsku, već samo božansku prirodu, ne bi se moglo reći da je utjelovljeni Bog. Kako bi, onda, utjelovljeni Bog mogao biti lišen normalne ljudskosti? Nije li bogohulno reći da Krist nema ljudskosti? Sve aktivnosti kojima se normalni ljudi bave ovise o funkcioniranju normalnog ljudskog uma. Da nije tako, ljudi bi se nenormalno ponašali, ne bi čak bili u stanju razlikovati crno od bijeloga, dobro od zla; uz to, oni ne bi imali ljudsku etiku ni moralna načela. Slično tome, kad utjelovljeni Bog ne bi razmišljao kao normalan čovjek, On ne bi bio pravo, normalno ljudsko tijelo. Takvo tijelo bez razuma ne bi moglo preuzeti božansko djelo. On se tada ne bi mogao normalno baviti aktivnostima normalnog tijela, a kamoli živjeti s ljudima zajedno na zemlji. Tako bi Božje utjelovljenje, odnosno, sama bit Božjeg ulaska u tijelo, izgubili značenje. Ljudskost utjelovljenog Boga postoji zarad očuvanja normalnog božanskog djela u tijelu; Njegovo normalno ljudsko razmišljanje održava Njegovu normalnu ljudskost i sve Njegove normalne tjelesne aktivnosti. Moglo bi se reći da Njegovo normalno ljudsko razmišljanje postoji kako bi se održalo cjelokupno djelo Božje u tijelu. Kad ovo tijelo ne bi posjedovalo normalan ljudski um, Bog ne bi mogao djelovati u tijelu, a ono što On treba učiniti ne bi se nikad moglo ostvariti. Iako utjelovljeni Bog posjeduje normalan ljudski um, Njegovo djelo nije onečišćeno ljudskom mišlju; uz preduvjet posjedovanja ljudskosti s razumom, On svoje djelo poduzima u ljudskom obličju s normalnim umom, a ne korištenjem normalnog ljudskog način razmišljanja. Ma koliko misli Njegova tijela bile uzvišene, djelo Njegovo nije ukaljano logikom ili razmišljanjem. Drugim riječima, Njegovo djelo nije osmišljeno umom Njegova tijela, već je izravni izraz božanskog djela u Njegovoj ljudskosti. Cjelokupno Njegovo djelo jest služba koju mora obaviti i ništa od toga nije osmislio Njegov um. Na primjer, iscjeljenje bolesnih, istjerivanje demona i raspeće nisu bili proizvodi Njegova ljudskog uma i ništa od toga nijedan čovjek s ljudskim umom ne bi mogao postići. Isto je tako i današnje djelo osvajanja služba koju utjelovljeni Bog mora obaviti, ali to nije djelo ljudske volje, već djelo koje Njegovo božansko biće treba učiniti, djelo za koje nije sposoban nijedan čovjek od krvi i mesa. Prema tome, utjelovljeni Bog mora imati normalan ljudski um, mora imati normalnu ljudskost jer On Svoje djelo u ljudskom obličju mora obaviti normalnim razumom. To je bit djela utjelovljenog Boga i bit Njega samog.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Bit tijela nastanjenog Bogom.