Bog ne dolazi na zemlju usavršiti Svoju normalnu ljudskost niti obaviti djelo normalne ljudskosti. Dolazi jedino kako bi obavio djelo božanstva u normalnoj ljudskosti. Ono što Bog govori o normalnoj ljudskosti nije ono što ljudi zamišljaju. Čovjeku „normalna ljudskost” znači imati ženu ili muža i sinove i kćeri, koji su dokaz da je netko normalna osoba. Međutim, Bog to ne vidi tako. Za njega je normalna ljudskost imati normalne ljudske misli, normalan ljudski život i biti rođen od normalnih ljudi. Međutim, Njegova normalnost ne uključuje imati ženu ili muža i djecu na način na koji čovjek govori o normalnosti. Odnosno, za čovjeka je normalna ljudskost o kojoj Bog govori ono što bi čovjek smatrao odsustvom ljudskosti, gotovo bez osjećaja i naizgled lišeno tjelesnih potreba, baš poput Isusa, koji je imao samo vanjštinu normalne osobe i poprimio izgled normalne osobe, ali u biti nije sasvim posjedovao sve ono što bi normalna osoba trebala posjedovati. Iz ovoga se može vidjeti da bit utjelovljenog Boga ne obuhvaća cjelokupnu normalnu ljudskost, već samo dio stvari koje bi ljudi trebali posjedovati kako bi se podržale rutine normalnog ljudskog života i održao razum normalnog čovjeka. Ali te stvari nemaju nikakve veze s onim što čovjek smatra normalnom ljudskošću. One su ono što utjelovljeni Bog treba posjedovati. Međutim, postoje oni koji tvrde da se za utjelovljenog Boga može reći da posjeduje normalnu ljudskost jedino ako ima ženu, sinove i kćeri, obitelj. Bez tih stvari, kažu, On nije normalna osoba. Stoga te pitam: „Ima li Bog ženu? Je li moguće da Bog ima muža? Može li Bog imati djecu?” Nisu li to zablude? Ipak, utjelovljeni Bog ne može iskočiti iz pukotine između stijena ili pasti s neba. Može se roditi samo u normalnoj ljudskoj obitelji. Zato ima roditelje i sestre. To su stvari koje bi normalna ljudskost utjelovljenog Boga trebala imati. Takav je bio slučaj s Isusom. Isus je imao oca i majku, sestre i braću i sve je to bilo normalno. Međutim, da je imao ženu i sinove i kćeri, Njegova ljudskost ne bi bila normalna ljudskost kakvu je Bog namijenio utjelovljenom Bogu. U tom slučaju On ne bi bio u stanju djelovati u ime božanstva. Upravo zato što nije imao ženu i djecu, a ipak je bio rođen od normalnih ljudi u normalnoj obitelji, mogao je obaviti djelo božanstva. Da dodatno pojasnimo: ono što Bog smatra normalnom osobom je osoba rođena u normalnoj obitelji. Jedino je takva osoba sposobna obaviti božansko djelo. S druge strane, ako bi ta osoba imala ženu, djecu ili muža, ne bi mogla obaviti božansko djelo jer bi posjedovala samo normalnu ljudskost koju ljudi zahtijevaju, a ne normalnu ljudskost koju zahtijeva Bog. Božje mišljenje i ljudsko razumijevanje često se znatno razlikuju, kao nebo i zemlja. U ovoj fazi Božjeg djela mnogo je toga u suprotnosti s ljudskim predodžbama i uvelike se od njih razlikuje. Moglo bi se reći da se ova faza Božjeg djela u potpunosti sastoji od neposrednog djelovanja božanstva, dok ljudski rod obavlja sporednu ulogu. Budući da Bog dolazi na zemlju kako bi Sâm obavio Svoje djelo, umjesto da dopusti čovjeku da ga pokuša obaviti, Sâm se utjelovljuje u tijelu (u neupotpunjenoj, normalnoj osobi) da obavi Svoje djelo. To utjelovljenje koristi da ljudskom rodu predstavi novo doba, da ljudskom rodu opiše idući korak u Svojem djelu i da od ljudi zatraži da praktično djeluju u skladu s putom opisanim u Njegovim riječima. Tako se okončava Božje djelo u tijelu; On se sprema napustiti ljudski rod i više ne boravi u tijelu normalne ljudskosti, već se udaljava od čovjeka da bi započeo drugi dio Svojeg djela. Zatim, koristeći ljude koji su usklađeni s Njegovim namjerama, nastavlja Svoje djelo na zemlji među tom grupom ljudi, ali u njihovoj ljudskosti.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Bitna razlika između utjelovljenog Boga i ljudi koje Bog koristi.