Djelo posljednjih dana jest govoriti riječi. Velike se promjene u čovjeku mogu izvršiti uz pomoć riječi. Promjene koje se u ovim ljudima događaju sada, nakon što su prihvatili ove riječi, mnogo su veće od promjena koje su se u ljudima događale nakon prihvaćanja znamenja i čuda u Doba milosti. Jer, u Doba milosti, demoni su iz čovjeka izgonjeni polaganjem ruku i molitvom, ali iskvarene naravi u čovjeku su i dalje ostale. Čovjek je bio iscijeljen od bolesti i grijesi su mu oprošteni, ali što se tiče toga kako čovjek može odbaciti iskvarene sotonske naravi u sebi, to djelo je tek trebalo biti izvršeno na njemu. Zahvaljujući svojoj vjeri, čovjek je samo spašen i oprošteni su mu grijesi, ali njegova grješna priroda nije bila iskorijenjena već se u njemu zadržala. Grijesi su čovjeku oprošteni posredstvom utjelovljenog Boga, ali to nije značilo da u čovjeku više nije bilo grijeha. Čovjeku su grijesi mogli biti oprošteni kroz žrtvu za grijeh, ali kako učiniti da čovjek više ne griješi i kako se njegova grješna priroda može u potpunosti odbaciti i preobraziti, čovjek nema rješenje. Ljudski su grijesi oprošteni zahvaljujući Božjem djelu raspeća, ali je čovjek nastavio živjeti unutar svoje stare, iskvarene sotonske naravi. Imajući ovo u vidu, čovjeka je neophodno u cijelosti spasiti od njegove iskvarene sotonske naravi, kako bi njegova grješna priroda mogla biti potpuno odbačena da se više nikad ne razvije, čime bi se omogućio preobražaj naravi čovjekove. To bi od čovjeka zahtijevalo da razumije put životnog rasta, da razumije način života i razumije kako da promijeni svoju narav. Nadalje, to bi od čovjeka zahtijevalo da primjenjuje u skladu s tim putem kako bi se njegova narav postupno mijenjala, da bi živio obasjan svijetlošću, da bi sve što čini bilo u skladu s Božjim nakanama, da bi mogao odbaciti svoju iskvarenu sotonsku narav i da bi se oslobodio mračnog utjecaja Sotone, izranjajući na taj način u potpunosti iz grijeha. Tek će tada čovjek u cijelosti biti spašen. U vrijeme kad je Isus vršio Svoje djelo, čovjekovo znanje o Njemu još uvijek je bilo nejasno i maglovito. Čovjek Ga je uvijek smatrao sinom Davidovim i proglašavao Ga velikim prorokom, dobroćudnim Gospodinom koji otkupljuje grijehe čovjekove. Neki su, snagom svoje vjere bili iscijeljeni samo dodirivanjem poruba Njegove odore; slijepi su progledali, a čak su i mrtvi oživjeli. Pa ipak, čovjek nije bio u stanju u sebi otkriti duboko ukorijenjenu iskvarenu narav sotonsku, niti je znao kako je odbaciti. Čovjek je primio veliku milost, poput mira i blagostanja tijela, donošenja blagoslova cijeloj obitelji zahvaljujući vjeri jednog njenog člana, iscjeljenja bolesti i tome slično. Sve ostalo su bila dobra djela čovjekova i njegova bogougodna pojava; svatko tko je mogao živjeti na tim temeljima smatran je vjernikom koji je u skladu s mjerilom. Samo su takvi vjernici, nakon smrti, mogli ući u raj, što je značilo da su spašeni. Ovi ljudi, međutim, tijekom svojeg životnog vijeka uopće nisu razumijevali životni put. Samo su neprekidno činili grijehe i zatim ispovijedali grijehe, bez ikakvog puta za promjenu svoje naravi: takvo je bilo čovjekovo stanje u Doba milosti. Je li čovjek bio u potpunosti spašen? Ne! Stoga je, nakon završetka ove faze djela, preostalo izvršiti još i djelo suda i grdnje. Cilj ove faze jeste očistiti čovjeka uz pomoć riječi i time mu dati put koji bi trebao slijediti. Ova faza ne bi bila plodonosna ni smislena ako bi se u njoj nastavilo s istjerivanjem demona, jer na taj način i dalje ne bi bila iskorijenjena grješna priroda čovjekova, te bi se čovjek zaustavio na praštanju grijeha. Čovjeku su grijesi bili oprošteni zahvaljujući žrtvi za grijeh, jer je djelo raspeća već bilo privedeno kraju i Bog je već bio nadvladao Sotonu. Ali kako je iskvarena narav i dalje ostala u čovjeku, čovjek i dalje može griješiti i opirati se Bogu, a Bog još uvijek nije zadobio ljudski rod. Upravo zbog toga, Bog u ovoj etapi Svojeg djela koristi riječ kako bi razotkrio iskvarenu narav čovjekovu, uzrokujući da on primjenjuje u skladu s ispravnim putem. Djelo ove etape je smislenije i, ujedno plodonosnije od prethodne, jer je sada riječ ta koja neposredno opskrbljuje život čovjekov i omogućuje potpuno obnavljanje čovjekove naravi; to je neusporedivo temeljnija etapa djela. Prema tome, utjelovljenjem u posljednjim danima upotpunjen je značaj Božjeg utjelovljenja i do kraja dovršen Božji plan upravljanja čovjekovim spasenjem.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Otajstvo utjelovljenja (4).