Wenyjini roditelji rastali su se kada su joj bile dvije godine i nakon toga živjela je s ocem i maćehom. Njezina maćeha nije ju mogla podnijeti i uvijek se svađala s njezinim ocem. Nije imao puno izbora, morao je poslati Wenyju u kuću njezine majke, ali njezina je majka bila potpuno usmjerena na posao i nije imala vremena brinuti o Wenyji pa su je često slali u kuće rođaka i prijatelja da je oni čuvaju. Nakon toliko godina života pod tuđom skrbi, malena se Wenya osjećala usamljeno i bespomoćno te je žudjela za toplinom doma. Tek kada su se otac i maćeha rastali vratila se k ocu i otada je imala kakav-takav dom.

Kada je Wenya odrasla, bila je vrlo razborita i poslušna i naporno je učila. Ali kada je naporno radila i pripremala se za ispit za prijem na fakultet, dogodila se nesreća: majka joj je imala krvarenje u mozgu i ostala paralizirana i prikovana za krevet. Njezin očuh ostavio je njezinu majku i čak je preuzeo svu imovinu, a zatim joj je otac hospitaliziran zbog raka jetre… Wenya nije mogla preuzeti teret kućanstva pa je sve što je mogla učiniti bilo zamoliti rođake i prijatelje da joj pomognu, ali odbili su je…

Dok je Wenya patila i nije imala ničiju pomoć, dvije sestre iz Crkve Svemogućeg Boga posvjedočile su Wenyji, njezinoj majci i sestri o djelu Svemogućeg Boga u posljednjim danima. Shvatile su korijen boli u životima ljudi iz riječi Svemogućeg Boga i razumjele su da samo ljudi koji dođu pred Boga mogu zadobiti Božju zaštitu i živjeti u sreći. Samo kroz utjehu Božjih riječi majka i kćeri mogle su izići iz svoje boli i bespomoćnosti. Wenya je istinski doživjela ljubav i milosrđe Božje. Napokon je osjetila toplinu doma i došla je u istinski dom…