Od trenutka kad plačući dođeš na ovaj svijet, počinješ ispunjavati svoju dužnost. Zarad Božjeg plana i Njegovog uređenja, obavljaš svoju ulogu i započinješ svoj životni put. Ma kakvo bilo tvoje porijeklo i ma kakav bio put pred tobom, nitko ne može umaći određenjima i aranžmanima Neba i nitko ne upravlja vlastitom sudbinom, jer je samo On, koji vlada svim stvarima, sposoban za takvo djelo. Od nastanka čovjeka Bog je tako činio, upravljajući univerzumom, usmjeravajući pravila promjene za sve stvari i putanju njihovog kretanja. Kao i sve stvari, čovjek se tiho i nesvjesno hrani miomirisom i kišom i rosom od Boga; kao i sve stvari, čovjek nesvjesno živi pod Božjim određenjem. Čovjekovo srce i duh su u Božjoj ruci, cjelokupan njegov život u Božjim je očima. Bez obzira vjeruješ li u ovo ili ne, sve stvari bez izuzetka, bile žive ili mrtve, pomicat će se, mijenjati, obnavljati i nestajati u skladu s Božjim mislima. To je način na koji Bog upravlja svim stvarima.

Dok noć tiho pada, čovjek je nesvjestan, jer ljudsko srce ne može opaziti kako se noć približava, niti odakle dolazi. Dok noć tiho izmiče, čovjek dočekuje svjetlost dana, ali još manje zna odakle je ta svjetlost došla i kako je otjerala noćnu tamu i još manje je toga svjestan. Ove stalne smjene dana i noći vode čovjeka iz jednog perioda u drugi, iz jednog povijesnog konteksta u drugi, istodobno osiguravajući da se Božje djelo izvršava u svakom periodu i da se provodi Njegov plan za svako doba. Čovjek je prošao kroz ove periode zajedno s Bogom, pa ipak ne zna da Bog upravlja sudbinom svih stvari i živih bića, niti zna kako Bog određuje i usmjerava sve stvari. Ovo je čovjeku izmicalo od davnina do dana današnjeg. Razlog tome nije zato što su Božja djela previše skrivena, niti zato što se Božji plan tek treba ostvariti, već zato što su čovjekovo srce i duh previše udaljeni od Boga, do te mjere da čovjek ostaje u službi Sotone čak i kad slijedi Boga – a još uvijek to ne zna. Nitko aktivno ne traga za Božjim stopama i Božjom pojavom i nitko nije voljan živjeti pod Božjom brigom i staranjem. Umjesto toga, ljudi se žele osloniti na pokvarenost Sotone, onoga zloga, kako bi se prilagodili ovom svijetu i pravilima postojanja koje zlo čovječanstvo slijedi. U ovom trenutku čovjekovo srce i duh postali su čovjekov danak Sotoni i on se njima hrani. Štoviše, ljudsko srce i duh postali su mjesto na kojem Sotona može boraviti i njegovo prikladno igralište. Tako čovjek nesvjesno gubi razumijevanje načela ljudskosti te vrijednost i značenje čovjekovog postojanja. Božji zakoni i zavjet između Boga i čovjeka postupno blijede u čovjekovom srcu i on prestaje tragati za Bogom i obraćati pažnju na Njega. Kako vrijeme prolazi, čovjek više ne razumije zašto ga je Bog stvorio, niti razumije riječi iz usta Božjih i sve ono što dolazi od Boga. Tada se čovjek počinje opirati Božjim zakonima i uredbama, a njegovo srce i duh obamiru… Bog gubi čovjeka kojeg je prvobitno stvorio, a čovjek gubi korijen koji je prvobitno imao: to je tuga ovog ljudskog roda. U stvari, od samog početka pa do sada, Bog je za čovječanstvo uprizorio tragediju, i to takvu u kojoj je čovjek ujedno i protagonist i žrtva. I nitko ne može odgovoriti na pitanje tko je režiser ove tragedije.

U ogromnom svjetskom prostranstvu, oceani neprestano nanose mulj na polja, a polja neprestano naviru u oceane. Osim Njega, koji vlada nad svim stvarima, nitko nije u stanju predvoditi i usmjeravati ovaj ljudski rod. Nema takvog moćnika koji bi naporno radio ili obavljao pripreme za ovaj ljudski rod, a još manje ima ikoga tko bi ovaj ljudski rod mogao voditi ka odredištu svjetlosti i osloboditi ga ovozemaljskih nepravdi. Bog jadikuje nad budućnošću ljudskog roda, tuguje zbog pada čovječanstva i boli ga što ono, korak po korak, maršira ka raspadu i putu bez povratka. Nitko nikada nije razmišljao o pravcu kojim bi se takvo čovječanstvo, koje je slomilo srce Bogu i odreklo Ga se tražeći zloga, moglo zaputiti. Upravo zbog toga nitko ne osjeća Božji gnjev, nitko se ne pita kako udovoljiti Bogu niti Mu se pokušava približiti. Štoviše, nitko ne nastoji razumjeti Božju tugu i bol. Čak i nakon što čuje Božji glas čovjek nastavlja svojim putem, uporno se udaljavajući od Boga, izbjegavajući Božju milost i brigu, i kloneći se Njegove istine te se radije prodaje Sotoni, Božjem neprijatelju. I tko je ikad razmišljao – ustraje li čovjek u svojoj tvrdoglavosti – o tome kako će Bog postupati s ovim čovječanstvom koje Ga je odbacilo ne osvrćući se? Nitko ne zna da razlog za neprestana Božja podsjećanja i nagovaranja leži u tome što je On Svojim rukama pripremio nevolju poput nijedne ranije, nevolju koja će biti nepodnošljiva za čovjekovo tijelo i dušu. Ta nevolja nije kazna samo za tijelo, već i za dušu. Trebaš znati ovo: kad Božji plan propadne i kad se Njegova podsjećanja i nagovaranja pokažu uzaludnima, s kakvim će bijesom On udariti? Bit će to poput nečega što nijedno stvorenje nikad nije doživjelo niti čulo. I zato kažem, ova nevolja je bez presedana i nikad se neće ponoviti. Jer Božji plan je samo ovaj jedini put stvoriti čovječanstvo i samo ga ovaj put spasiti. Ovo je prvi put, a ujedno i posljednji. Zbog toga nitko ne može shvatiti mukotrpne namjere i žarko iščekivanje s kojima Bog ovoga puta spašava čovječanstvo.

Bog je stvorio ovaj svijet i u njega uveo čovjeka, živo biće kojemu je podario život. Zatim je čovjek dobio roditelje i rođake i više nije bio sam. Otkako je čovjek prvi put ugledao ovaj materijalni svijet, bilo mu je suđeno postojati unutar Božjeg poretka. Dah života od Boga podržava svako živo biće tijekom razvoja, sve dok ne odraste. Tijekom ovog procesa, nijedan čovjek ne osjeća da odrasta pod Božjom skrbi; umjesto toga, ljudi smatraju da čovjek odrasta pod brižnom pažnjom svojih roditelja i da njegov vlastiti životni instinkt usmjerava njegovo odrastanje. To je zato što čovjek ne zna tko mu je podario život, niti odakle je taj život došao, a još manje poznaje način na koji životni instinkt stvara čuda. On zna samo da je hrana osnova za održanje njegovog života, da je ustrajnost izvor njegovog postojanja i da su uvjerenja u njegovom umu kapital od kojeg zavisi njegov opstanak. Čovjek je potpuno nesvjestan Božje milosti i skrbi, te tako traći život koji mu je Bog podario… Nijedno od ovih ljudskih bića, o kojima Bog brine danju i noću, ne preuzima na sebe da Ga štuje. Bog samo nastavlja prema Svojem planu raditi na čovjeku, od kojega ništa ne očekuje. On to čini u nadi da će se jednog dana čovjek probuditi iz sna i iznenada shvatiti vrijednost i značenje života, cijenu koju je Bog platio za sve što mu je dao, i čežnjivu strepnju s kojom Bog čeka da se Mu se čovjek ponovo vrati. Nitko nikada nije razmotrio tajne nastanka i održanja čovjekovog života. Samo Bog, koji sve to razumije, tiho trpi bol i udarce koje mu nanosi čovjek, koji je od Boga dobio sve, a ipak je nezahvalan. U svemu što život donosi, čovjek uživa kao u nečemu što se podrazumijeva; isto tako se „podrazumijeva” da je Bog od čovjeka izdat, zaboravljen i iznuđivan. Je li moguće da je Božji plan zaista toliko važan? Je li moguće da je čovjek, to živo biće koje je Božjom rukom stvoreno, zaista toliko važan? Božji plan je nesumnjivo važan; međutim, ovo živo biće koje je stvoreno Božjom rukom postoji zbog Njegovog plana. Zbog toga Bog ne može uništiti Svoj plan iz mržnje prema ovom ljudskom rodu. Zbog Svojeg plana i zbog daha koji je izdahnuo, Bog trpi sve muke, ne zbog čovjekovog tijela, nego zbog čovjekovog života. On to čini kako bi povratio ne čovjekovo tijelo, nego život koji je izdahnuo. To je Njegov plan.

Svi koji dođu na ovaj svijet moraju proći kroz život i smrt, a većina ih je prošla kroz ciklus umiranja i ponovnog rađanja. Oni koji su živi uskoro će umrijeti, a mrtvi će se uskoro vratiti. Sve je to tijek života koji je Bog uredio za svako živo biće. Ipak, upravo su ovaj tijek i ovaj ciklus istina koju Bog želi da čovjek uvidi: da je život koji je Bog podario čovjeku neograničen, nesputan tjelesnošću, vremenom i prostorom. Takvo je otajstvo života koju je Bog podario čovjeku i ona je dokaz da je život došao od Njega. Iako mnogi možda ne vjeruju da je život došao od Boga, čovjek neizbježno uživa u svemu što dolazi od Boga, bilo da vjeruje u Njegovo postojanje ili ga poriče. Ako se Bog jednog dana iznenada predomisli i poželi povratiti sve što postoji na svijetu i uzeti natrag život koji je dao, više ničega neće biti. Bog koristi Svoj život kako bi opskrbio sve stvari, i žive i nežive, dovodeći sve u sklad zahvaljujući Svojoj moći i autoritetu. Ovo je činjenica koju nitko ne može zamisliti niti shvatiti, a upravo su ove neshvatljive činjenice manifestacija i svjedočanstvo životne sile Božje. Dopusti Mi sada otkrit ću ti tajnu: veličina i sila Božjeg života nedokučive su svim stvorenjima. Tako je sada, kao što je bilo u prošlosti, a tako će biti i u vremenu koje dolazi. Drugo otajstvo koje ću odati je sljedeća: izvor života za sva stvorenja dolazi od Boga, ma koliko se ona razlikovala po životnoj formi ili strukturi; kakva god da si vrsta živog bića, ne možeš se okrenuti protiv životne putanje koju je odredio Bog. U svakom slučaju, sve što želim jest da čovjek razumije ovo: bez Božje brige, staranja i skrbi, čovjek ne može primiti sve što mu je suđeno primiti, ma koliko se marljivo trudio ili mukotrpno borio. Bez Božje opskrbe za život, čovjek gubi osjećaj vrijednosti življenja i smisla života. Kako je Bog mogao dopustiti da čovjek, koji lakomisleno rasipa vrijednost Njegovog života, bude tako bezbrižan? Kao što sam već rekao: ne zaboravi da je Bog izvor tvog života. Ako čovjek ne čuva pažljivo sve ono što mu je Bog podario, ne samo da će Bog uzeti natrag sebi ono što je prvobitno dao, već će čovjeku dvostruko naplatiti sve što mu je dao.

26. svibanj 2003.