Božje djelo među ljudima neodvojivo je od čovjeka jer je čovjek predmet tog djela i jedino Božje stvorenje koje može svjedočiti o Bogu. Čovjekov život i sve njegove aktivnosti neodvojivi su od Boga i svima njima upravlja Božja ruka te se čak može reći da nijedna osoba ne može postojati neovisno o Bogu. Nitko to ne može poreći jer je to činjenica. Sve što Bog čini je za dobrobit čovječanstva i usmjereno je protiv Sotoninih spletki. Sve što je čovjeku potrebno dolazi od Boga, a Bog je izvor čovjekova života. Stoga se čovjek naprosto ne može rastati od Boga. Štoviše, Bog se nikad nije namjeravao rastati od čovjeka. Djelo koje Bog čini namijenjeno je dobrobiti čitavog ljudskog roda, a Njegove su misli uvijek srdačne. Božje djelo i Božje misli (to jest, Božje namjere) stoga su za čovjeka „vizije” koje bi mu trebale biti poznate. U takve vizije ubrajaju se i Božje upravljanje i djelo koje čovjek ne može obaviti. S druge strane, zahtjevi koje Bog postavlja pred čovjeka tijekom Svojega djela nazivaju se čovjekovom „praksom”. Vizije su djelo Samog Boga, odnosno predstavljaju Njegove namjere za čovječanstvo ili ciljeve i značaj Njegova djela. Za vizije se također može reći da su dio upravljanja jer je to upravljanje Božje djelo i usmjereno je na čovjeka, što znači da je to djelo koje Bog obavlja među ljudima. To je djelo dokaz i put kojim čovjek dolazi do spoznaje Boga i za čovjeka je od najveće važnosti. Ako ljudi obraćaju pažnju samo na doktrine vjere u Boga ili nevažne pojedinosti umjesto da svoju pažnju posvete spoznaji Božjeg djela, onda naprosto neće spoznati Boga, a još manje će biti u skladu s Božjim namjerama. Božje djelo koje čovjeku uvelike pomaže da spozna Boga naziva se vizija. Te su vizije Božje djelo, Božje namjere te ciljevi i značaj Božjeg djela, a sve je to za dobrobit čovjeka. Primjena je ono što bi čovjek trebao činiti, ono što bi trebala činiti stvorena bića koja slijede Boga – drugim riječima, čovjekova dužnost. Ono što čovjek treba činiti nije nešto što je razumio od samog početka, već su to zahtjevi koje Bog postavlja pred čovjeka tijekom Svojega djela. Ti zahtjevi postupno postaju sve dublji i sve uzvišeniji kako Bog obavlja Svoje djelo. Primjerice, čovjek je u Doba zakona morao poštovati zakon, dok je u Doba milosti morao nositi križ. Doba kraljevstva je drugačije: zahtjevi koji se postavljaju pred čovjeka viši su od onih iz Doba zakona i Doba milosti. Kako vizije postaju uzvišenije, tako i zahtjevi prema čovjeku postaju sve viši, sve jasniji i sve praktičniji. Slično tomu, i vizije postaju sve praktičnije. Te brojne praktične vizije ne samo da pomažu čovjeku da se bolje pokori Bogu, već, još više, pogoduju njegovoj spoznaji Boga.

U usporedbi s prethodnim dobima, Božje djelo u Doba kraljevstva je realnije, usmjerenije na čovjekovu bit i promjene u njegovoj naravi te sposobnije svjedočiti o Samom Bogu svima onima koji Ga slijede. Drugim riječima, Bog se, kako djeluje u Doba kraljevstva, čovjeku pokazuje više nego ikad prije, što znači da su vizije koje čovjek treba poznavati uzvišenije nego u bilo kojem prethodnom dobu. Budući da je Božje djelo među ljudima zakoračilo na nepoznati teren, vizije koje čovjek upoznaje u Doba kraljevstva sada su najviše u usporedbi s čitavim djelom upravljanja. Božje djelo zakoračilo je na nepoznati teren, stoga su vizije koje čovjek treba spoznati postale najviše od svih vizija, a i posljedična čovjekova primjena također je uzvišenija nego u bilo kojem prethodnom dobu jer se čovjekova primjena mijenja ukorak s vizijama, a savršenstvo vizija ujedno označava i savršenstvo zahtjeva prema čovjeku. Onog trenutka kad cjelokupno Božje upravljanje zastane, prestaje i čovjekova primjena, a čovjek bez Božjeg djela neće imati izbora nego se pridržavati pravila iz prošlih vremena jer inače naprosto neće imati kuda krenuti. Bez novih vizija neće biti nove čovjekove prakse; bez cjelovitih vizija neće biti ni savršene čovjekove prakse; bez uzvišenih vizija neće biti ni čovjekove uzvišene prakse. Čovjekova primjena mijenja se ukorak s Božjim stopama, a jednako tako i čovjekovo znanje i iskustvo mijenjaju se zajedno s Božjim djelom. Koliko god bio sposoban, čovjek je ipak neodvojiv od Boga i, ako bi Bog makar samo na tren prestao djelovati, čovjek bi odmah umro od Njegova gnjeva. Čovjek se nema čime pohvaliti jer, koliko god njegovo sadašnje znanje bilo veliko i koliko god njegovo iskustvo bilo duboko, on je neodvojiv od Božjeg djela – jer su čovjekova primjena i ono čemu treba težiti u svojoj vjeri u Boga neodvojivi od vizija. U svakom trenutku Božjeg djela postoje vizije koje bi čovjek trebao poznavati, a u skladu s njima pred čovjeka se postavljaju odgovarajući zahtjevi. Bez tih vizija kao temelja čovjek naprosto ne bi mogao praktično djelovati niti bi mogao nepokolebljivo slijediti Boga. Ako čovjek ne poznaje Boga ili ne razumije Božje namjere, onda je sve što čini uzaludno i ne može biti odobreno od Boga. Koliko god čovjekovi talenti bili brojni, on i dalje ne može bez Božjeg djela i bez Božjeg usmjeravanja. Koliko god čovjekovi postupci bili dobri ili brojni, ipak ne mogu zamijeniti Božje djelo. Stoga se čovjekova primjena ni pod kojim okolnostima ne može odvojiti od vizija. Oni koji nikako ne prihvaćaju nove vizije nemaju ni novu primjenu. Njihova primjena nema nikakve veze s istinom jer se pridržavaju pravila i drže se mrtvog zakona. Oni uopće nemaju nove vizije i kao rezultat toga nemaju primjenu novog doba. Izgubili su vizije, a time su izgubili i djelo Duha Svetoga i izgubili su istinu. Oni koji u sebi nemaju istine čeda su apsurda, oni su oličenje Sotone. Kakva god bila, osoba ne može živjeti bez vizija Božjeg djela i ne može živjeti lišena prisutnosti Duha Svetoga. Čim izgubi vizije, čovjek istog trenutka silazi u podzemlje i živi u tami. Ljudi bez vizija su oni koji smušeno slijede Boga, koji su lišeni djela Duha Svetoga i koji žive u paklu. Takvi ljudi ne teže istini, već, naprotiv, Božje ime nose kao plakat. Oni koji ne poznaju djelo Duha Svetoga, koji ne poznaju utjelovljenog Boga i koji ne poznaju tri etape cjelovitog Božjeg upravljanja – to su ljudi koji ne poznaju vizije i ne posjeduju istinu. A nisu li svi oni koji ne posjeduju istinu zlikovci? Oni koji su voljni istinu provesti u djelo, koji su spremni težiti spoznaji Boga i koji istinski surađuju s Bogom jesu ljudi kojima vizije predstavljaju temelj. Bog ih odobrava jer surađuju s Njim, a upravo je ta suradnja ono što čovjek treba provesti u djelo.

Vizije sadrže mnoge puteve primjene. Vizije sadrže i praktične zahtjeve koji se postavljaju pred čovjeka, kao i Božje djelo koje čovjek treba spoznati. U prošlosti se na posebnim okupljanjima ili velikim skupovima koji su se održavali na raznim mjestima govorilo samo o jednom aspektu puta primjene. Takva je primjena predstavljala ono što se trebalo provoditi u djelo u Doba milosti i nije imala gotovo nikakve veze sa spoznajom Boga jer je vizija iz Doba milosti bila samo vizija Isusova raspeća i nije bilo uzvišenijih vizija. Čovjek je trebao poznavati samo Njegovo djelo otkupljenja čovječanstva putem raspeća, stoga u Doba milosti nijedna druga vizija nije bila dana čovjeku. Tako je čovjek imao samo oskudnu spoznaju Boga, a osim znanja o Isusovoj dobroti punoj ljubavi i milosrđu, u praksi je mogao primjenjivati samo nekoliko jednostavnih i jadnih stvari, stvari koje su neusporedive s današnjima. Na kakvim god sastancima se okupljali, ljudi u prošlosti nisu mogli govoriti o praktičnom poznavanju Božjeg djela, a kamoli jasno reći na koji je put primjene čovjeku bilo najprikladnije zakoračiti. Temelju koji se sastojao od samokontrole i strpljenja čovjek je pridodao samo nekoliko jednostavnih pojedinosti; naprosto nije bilo promjena u biti njegove prakse jer Bog u jednom te istom dobu nije obavljao nova djela, a jedini zahtjevi koje je postavio pred čovjeka bili su samokontrola i strpljenje ili pak nošenje križa – osim takvih primjena, nije bilo vizija uzvišenijih od Isusova raspeća. U prošlosti se nisu spominjale druge vizije jer Bog nije obavio mnogo djela i zato što je pred čovjeka postavljao samo ograničene zahtjeve. Tako čovjek, što god da je radio, nije mogao prijeći te granice; samo je postupao na površan i jednostavan način. Ja danas govorim o više vizija jer je danas obavljeno više djela, djela koja su nekoliko puta veća od Doba zakona i Doba milosti. Zahtjevi prema čovjeku također su nekoliko puta veći nego u prošlim dobima. Kad čovjek ne bi mogao u potpunosti spoznati takvo djelo, onda ono ne bi imalo velik značaj; može se reći da će čovjek teško moći u cijelosti spoznati takvo djelo ako mu ne posveti cijeli život. Ako bi se u djelu osvajanja govorilo samo o putu primjene, čovjeka bi bilo nemoguće osvojiti. Osvajanje čovjeka bi također bilo nemoguće ako bi se samo pričalo o vizijama, bez postavljanja ikakvih zahtjeva pred čovjeka. Ako bi se govorilo samo o putu primjene, bilo bi nemoguće pogoditi čovjeka u Ahilovu petu ili raspršiti njegove predodžbe, stoga bi čovjeka opet bilo nemoguće u potpunosti osvojiti. Vizije su glavno oruđe osvajanja čovjeka, ali kad osim vizija ne bi postojao i put primjene, čovjek ne bi imao put koji bi slijedio, a kamoli način ulaska. Načelo Božjeg djela od početka do kraja je ovo: u vizijama postoji ono što se može provesti u djelo, ali postoje i vizije koje nadopunjuju primjenu. Stupanj promjena u čovjekovu životu i naravi prati promjene u vizijama. Kad bi se čovjek oslanjao samo na svoj trud, ne bi mogao postići iole značajan stupanj promjene. Vizije govore o djelu Samog Boga i Božjem upravljanju. Primjena se odnosi na put čovjekove primjene i način njegova postojanja. U čitavom Božjem upravljanju odnos između vizija i primjene je odnos između Boga i čovjeka. Kad ne bi bilo vizija ili kad bi se o njima govorilo bez spominjanja primjene, ili kad bi postojale samo vizije bez čovjekove primjene, onda se takve stvari ne bi mogle smatrati Božjim upravljanjem, a još manje bi se moglo reći da se djelo Božje obavlja zarad čovječanstva. Tada ne samo da bi ljudska dužnost bila izbrisana, već bi to bilo poricanje svrhe Božjeg djela. Kad bi se od čovjeka od početka do kraja zahtijevala samo primjena bez uplitanja Božjeg djela i kad se, još više, od čovjeka ne bi zahtijevalo poznavanje Božjeg djela, onda bi bilo još manje održivo zvati takvo djelo Božjim upravljanjem. Kad čovjek ne bi poznavao Boga, kad bi mu Božje namjere bile nepoznate i kad bi samo slijepo postupao na nejasan način, nikad ne bi postao stvoreno biće koje je potpuno u skladu s mjerilom. Dakle, obje ove stvari su neophodne. Kad bi postojalo samo Božje djelo, to jest, kad bi postojale samo vizije i kad ne bi bilo čovjekove suradnje ni primjene, onda se to ne bi moglo nazvati Božjim upravljanjem. Kad bi postojali samo čovjekova primjena i ulazak, onda čak i ako bi to bio najuzvišeniji put ulaska, to ne bi uspjelo. Ulazak čovjeka mora se mijenjati postupno, u koraks djelom i vizijama, a ne može se mijenjati proizvoljno. Načela čovjekove prakse nisu neograničena, već se nalaze unutar određenih granica. Ta se načela mijenjaju u korak s vizijama djela. Stoga se Božje upravljanje naposljetku svodi na Božje djelo i čovjekovu primjenu.

Djelo upravljanja nastalo je isključivo zbog ljudskog roda, što znači da je nastalo samo zbog postojanja čovjeka. Nikakvog upravljanja nije bilo prije postanka čovjeka, kao ni u početku, kad su stvarani nebo i zemlja i sve stvoreno. Kad u čitavom Božjem djelu ne bi bilo primjene korisne čovjeku, to jest, kad On iskvarenom čovječanstvu ne bi postavljao odgovarajuće zahtjeve (kad u djelu koje Bog obavlja ne bi bilo prikladnog puta za čovjekovu primjenu), to se djelo ne bi moglo nazvati Božjim upravljanjem. Kad bi cjelokupno Božje djelo iskvarenom čovječanstvu samo nalagalo kako da praktično postupa, kad Bog ne bi poduzimao vlastite pothvate i kad ne bi otkrivao ni trunku Svoje svemoći ili mudrosti, i ako čovjek, koliko god Božji zahtjevi prema njemu bili visoki i koliko god dugo Bog živio među ljudima, ne bi znao ništa o Božjoj naravi, tada bi se takvo djelo još manje moglo nazvati Božjim upravljanjem. Jednostavno rečeno, Božje djelo upravljanja jest djelo koje obavlja Sâm Bog, kao i cjelokupan rad koji pod Božjim usmjeravanjem obavljaju oni koje je Bog zadobio. Takvo se djelo može opisati kao upravljanje. Drugim riječima, djelo koje Bog obavlja među ljudima, kao i suradnja s Njim svih onih koji Ga slijede, jednim se imenom nazivaju upravljanje. Ovdje se Božje djelo naziva vizijama, a čovjekova suradnja primjenom. Što je Božje djelo uzvišenije (to jest, što su uzvišenije vizije), to se Božja narav jasnije pokazuje čovjeku i u većoj je suprotnosti s čovjekovim predodžbama, a to uzvišenije postaju i čovjekova primjena i suradnja. Što su zahtjevi prema čovjeku viši, to je Božje djelo u većoj suprotnosti s čovjekovim predodžbama, uslijed čega i čovjekove kušnje, kao i mjerila koja mora zadovoljiti, postaju sve viši. Po završetku ovog djela sve će vizije biti upotpunjene, a ono što se od čovjeka zahtijeva da provede u djelo dostići će vrhunac savršenstva. U to će vrijeme također svatko biti razvrstan prema svojoj vrsti jer će se čovjeku otkriti ono što on mora znati. Dakle, kada vizije dosegnu svoj vrhunac, shodno tome će i djelo biti privedeno kraju, a i ljudska primjena dosegnut će svoj zenit. Čovjekova primjena temelji se na Božjem djelu, a Božje upravljanje u potpunosti se izražava samo putem čovjekove primjene i suradnje. Čovjek je izložbeni primjerak Božjeg djela i predmet cjelokupnog Božjeg djela upravljanja, a također i proizvod čitavog Božjeg upravljanja. Kad bi Bog djelovao sâm, bez suradnje čovjeka, ne bi bilo ničega što bi moglo poslužiti kao kristalizacija Njegova cjelokupnog djela, stoga ni Božje upravljanje ne bi imalo nikakav značaj. Cilj Svojega upravljanja i cilj cjelokupnog ovog djela radi potpune pobjede nad Sotonom Bog može ostvariti samo tako što će uz Svoje djelo odabrati prikladne objekte kojima će izraziti to djelo i dokazati Svoju svemoć i mudrost. Dakle, čovjek je neizostavan element Božjeg djela upravljanja i jedino zahvaljujući njemu Božje upravljanje može uroditi plodom i postići svoj krajnji cilj. Nijedan drugi oblik života osim čovjeka ne može odigrati tu ulogu. Ako čovjek treba postati istinska kristalizacija Božjeg djela upravljanja, onda se iskvareno čovječanstvo mora u potpunosti osloboditi svojeg buntovništva. To zahtijeva da se čovjeku dodijeli prikladna primjena u različita vremena i da Bog među ljudima obavi odgovarajuće djelo. Jedino će tako na kraju biti zadobivena skupina ljudi koji predstavljaju kristalizaciju Božjeg djela upravljanja. Božje djelo među ljudima ne može o Samom Bogu svjedočiti isključivo kroz Božje samostalno djelovanje; da bi se takvo svjedočanstvo ostvarilo, potrebno je i sudjelovanje živih ljudi prikladnih za Njegovo djelo. Bog će najprije djelovati na te ljude, kroz koje će se zatim izraziti Njegovo djelo i tako će se među stvorenim bićima pronijeti takvo svjedočanstvo o Njemu, čime će Bog postići cilj Svojega djela. Bog ne djeluje samostalno da bi porazio Sotonu jer ne može neposredno svjedočiti o Sebi među svim stvorenim bićima. Kad bi tako radio, čovjeka bi bilo nemoguće potpuno uvjeriti, stoga Bog mora osvojiti čovjeka djelujući na njemu i tek će tada On moći zadobiti svjedočanstvo među svim stvorenim bićima. Kad bi samo Bog djelovao, dok čovjek ne bi surađivao ili kad Bog od čovjeka ne bi zahtijevao suradnju, onda čovjek nikad ne bi mogao spoznati Božju narav, a Božje bi mu namjere zauvijek ostale nepoznate; to se onda ne bi moglo nazvati djelom Božjeg upravljanja. Kad bi, pak, čovjek samo nastojao, težio i naporno radio, ali pritom ne bi razumio Božje djelo, čovjek bi tada samo zbijao šale. Bez djela Duha Svetoga, ono što čovjek čini dolazi od Sotone, to je buntovno i to je zlodjelo; Sotona se pokazuje u svemu što čini iskvareno čovječanstvo, u tome nema ničega što je u skladu s Bogom i sve što čovjek čini očitovanje je Sotone. Od svega što je Bog rekao ništa nije bitno za vizije i primjenu. Na temelju vizija čovjek pronalazi primjenu i put pokoravanja te ostavlja po strani svoje predodžbe i zadobiva ono što ranije nije imao. Bog zahtijeva da čovjek surađuje s Njim i potpuno se podčini Njegovim zahtjevima, dok čovjek želi vidjeti djelo koje obavlja Sâm Bog, shvatiti Božju svemoć i spoznati Božju narav. Ukratko, to je Božje upravljanje. Božji savez s čovjekom je upravljanje, i to najuzvišenije upravljanje.

Sve povezano s vizijama prvenstveno se odnosi na djelo Samog Boga, dok bi ono što se odnosi na primjenu trebao obaviti čovjek i to s Bogom nema nikakve veze. Božje djelo dovršava Sâm Bog, dok čovjekovu primjenu ostvaruje sâm čovjek. Ono što treba učiniti Sâm Bog ne treba činiti čovjek, a ono što čovjek treba provesti u djelo nema veze s Bogom. Božje djelo je Njegova služba i nema nikakve veze s čovjekom. To djelo ne treba obavljati čovjek, koji, štoviše, ne bi ni mogao obaviti djelo koje treba učiniti Bog. Čovjek mora ostvariti ono što se od njega traži da primijeni, čak i ako se radi o žrtvovanju vlastitog života ili predavanju u ruke Sotoni radi postojanog svjedočenja – sve to mora ostvariti čovjek. Sâm Bog dovršava cjelokupno djelo koje treba obaviti, ono što čovjek treba učiniti otkriva se čovjeku, dok je sav preostali posao prepušten čovjeku. Bog ne obavlja dodatno djelo; On obavlja samo ono djelo koje je u okviru Njegove službe i čovjeku samo pokazuje put, to jest, obavlja samo djelo otvaranja puta, ali ne i njegova utiranja. To bi svi trebali shvatiti. Provoditi istinu u djelo znači provoditi u djelo Božje riječi, a sve je to čovjekova dužnost, nešto što čovjek treba činiti i nema nikakve veze s Bogom. Ako čovjek zahtijeva da Bog, kao i čovjek, pati i podnosi oplemenjivanje u istini, onda je čovjek buntovan. Božje djelo je obavljanje Njegove službe, a čovjek je dužan bez imalo otpora pokoravati se svim Božjim smjernicama. Čovjek je dužan ostvariti ono što mora postići, bez obzira na to kako Bog djeluje ili živi. Jedino Sâm Bog čovjeku može postavljati zahtjeve, odnosno jedino Sâm Bog ima pravo čovjeku postavljati zahtjeve. Čovjek ne bi trebao imati izbora i trebao bi se samo potpuno pokoriti i praktično postupati; to je razum koji čovjek treba posjedovati. Kad je djelo koje treba obaviti Sâm Bog dovršeno, od čovjeka se zahtijeva da to djelo iskusi korak po korak. Ako na kraju, kad cjelokupno Božje upravljanje bude završeno, čovjek još uvijek ne bude učinio ono što Bog od njega zahtijeva, onda treba biti kažnjen. Ako čovjek ne ispunjava Božje zahtjeve, onda je to čovjekovo buntovništvo; to ne znači da Bog nije dovoljno temeljito obavio Svoje djelo. Svi oni koji Božje riječi ne mogu provesti u djelo, koji ne mogu ispuniti Božje zahtjeve i koji ne mogu biti posvećeni i ispuniti svoju dužnost bit će kažnjeni. Ono što danas morate postići nisu dodatni zahtjevi, već čovjekova dužnost, i to ona koju svi ljudi trebaju obaviti. Ako ne možete čak ni obaviti svoju dužnost ili je ne možete obaviti dobro, zar na sebe ne navlačite nevolje? Ne igrate li se sa smrću? Kako se i dalje možete nadati nekoj budućnosti i dobrim izgledima? Božje se djelo obavlja za dobrobit čovječanstva, a čovjek svoju suradnju nudi radi Božjeg upravljanja. Nakon što Bog učini sve što treba učiniti, od čovjeka se zahtijeva da se u svojoj primjeni ne štedi i da surađuje s Bogom. U Božjem djelu čovjek ne bi trebao štedjeti truda, trebao bi ponuditi svoju posvećenost i ne bi se trebao prepuštati brojnim predodžbama niti pasivno sjediti i čekati smrt. Ako se Bog može žrtvovati za čovjeka, zašto onda čovjek ne bi mogao ponuditi svoju posvećenost Bogu? Ako je Bog prema čovjeku jednog srca i uma, zašto Mu onda čovjek ne bi ponudio malo suradnje? Ako Bog djeluje za dobrobit čovječanstva, zašto onda čovjek ne bi obavio neku od svojih dužnosti zarad Božjeg upravljanja? Božje djelo daleko je napredovalo, a vi to vidite, ali svejedno ne djelujete, čujete, ali se ne pomičete s mjesta. Neće li takvi ljudi doživjeti propast? Bog je cijelog Sebe već posvetio čovjeku, pa zašto čovjek danas nije sposoban iskreno obaviti neku dužnost? Bogu je Njegovo djelo najvažniji prioritet, a djelo Njegova upravljanja od najveće je važnosti. Čovjeku je, pak, najvažniji prioritet provesti Božje riječi u djelo i ispuniti Božje zahtjeve. To biste svi trebali razumjeti. Riječi koje su vam upućene doprle su do same srži vaše suštine, a Božje je djelo zakoračilo na nepoznat teren. Mnogi ljudi još ne razumiju je li to istinit ili lažni put; oni i dalje čekaju i gledaju, a ne obavljaju svoju dužnost. Naprotiv, proučavaju svaku Božju riječ i postupak, usredotočuju se na to što On jede i kako se oblači, a njihove predodžbe postaju sve ozbiljnije. Zar takvi ljudi ne dižu buku ni oko čega? Kako bi takvi ljudi mogli tragati za Bogom? I kako bi mogli biti oni koji se namjeravaju pokoriti Bogu? Njima posvećenost i dužnost nisu ni nakraj pameti, već se usredotočuju na to gdje Bog boravi. Stvarno su gnjusni! Ako je čovjek razumio sve što treba razumjeti i ako je proveo u djelo sve što treba provesti u djelo, Bog će mu zasigurno udijeliti Svoje blagoslove jer to što On od čovjeka zahtijeva je ljudska dužnost i ono što čovjek treba učiniti. Ako čovjek ne može shvatiti ono što bi trebao razumjeti i ako ne može provesti u djelo ono što bi trebao provesti u djelo, čovjek će onda biti kažnjen. Oni koji s Bogom ne surađuju Božji su neprijatelji, oni koji ne prihvaćaju novo djelo imaju protivan stav prema njemu, čak i ako ne čine ništa što bi mu se jasno protivilo. Svi oni koji ne provode u djelo istinu koju Bog zahtijeva jesu ljudi koji su buntovni prema Božjim riječima i namjerno im se protive, čak i ako su takvi ljudi posebno „zabrinuti” za djelo Duha Svetoga. Ljudi koji nisu poslušni prema Božjim riječima i nisu pokorni Bogu buntovni su i suprotstavljeni Bogu. Ljudi koji ne obavljaju svoju dužnost jesu oni koji ne surađuju s Bogom, a ljudi koji ne surađuju s Bogom jesu oni koji ne prihvaćaju djelo Duha Svetoga.

Kad Božje djelo dođe do određene točke i kad Njegovo upravljanje dostigne određenu točku, svi oni koji su u skladu s Njegovim namjerama sposobni su ispuniti Njegove zahtjeve. Bog čovjeku postavlja zahtjeve prema Svojim mjerilima i prema onom što je čovjek sposoban ostvariti. Dok govori o Svojem upravljanju, Bog čovjeku ujedno ukazuje na put i pruža mu način postojanja. Božje upravljanje i čovjekova primjena pripadaju istoj etapi djela i provode se istovremeno. Priča o Božjem upravljanju odnosi se na promjene u čovjekovoj naravi, dok se priča o onom što čovjek treba učiniti i promjenama u njegovoj naravi odnosi na Božje djelo; to se dvoje ni u kojem trenutku ne može razdvojiti. Čovjekova se primjena mijenja, korak po korak. To je zato što se Božji zahtjevi prema čovjeku također mijenjaju i zato što se Božje djelo stalno mijenja i napreduje. Ako čovjekova primjena ostane u zamkama pravila, to dokazuje da je čovjek lišen Božjeg djela i usmjeravanja; ako se čovjekova primjena nikad ne mijenja ni produbljuje, to dokazuje da je ona po volji čovjeka i da je primjena ne-istine; ako čovjek nema puta kojim bi hodio, onda je već pao u Sotonine ruke i njime upravlja Sotona, što znači da je pod kontrolom zlih duhova. Ako se čovjekova primjena ne produbljuje, Božje se djelo neće razvijati, a ako nema promjene u Božjem djelu, čovjekov će ulazak biti zaustavljen; to je neminovno. Kad bi se čovjek tijekom čitavog Božjeg djela pridržavao Jahvina zakona, Božje djelo ne bi moglo napredovati, a još manje bi čitavo doba moglo biti privedeno kraju. Kad bi se čovjek stalno držao križa i primjenjivao strpljenje i poniznost, Božje djelo ne bi moglo nastaviti napredovati. Šest tisuća godina upravljanja naprosto se ne može okončati među ljudima koji samo poštuju zakon ili se samo drže križa i prakticiraju strpljenje i poniznost. Naprotiv, cjelokupno djelo Božjeg upravljanja dovršit će se među ljudima posljednjih dana, među onima koji poznaju Boga, koji su izbavljeni iz Sotoninih kandži i koji su se potpuno oslobodili Sotonina utjecaja. To je neizbježan smjer Božjeg djela. Zašto se kaže da je praksa pripadnika religijskih crkava zastarjela? Zato što je ono što oni provode u praksi razdvojeno od današnjeg djela. Ono što su praktično primjenjivali u Doba milosti bilo je ispravno, ali kako je to doba prošlo, a Božje se djelo promijenilo, njihova praksa postupno je zastarjela. Pretekli su je novo djelo i nova svjetlost. Djelo Duha Svetoga je, oslanjajući se na svoj prvobitni temelj, napredovalo nekoliko razina dublje. Ipak, ti su ljudi i dalje zaglavljeni u prvobitnoj etapi Božjeg djela i još uvijek se drže starih običaja i starog svjetla. Božje se djelo može uvelike promijeniti za tri ili pet godina, pa zar je onda čudno što su se još veće preobrazbe dogodile tijekom 2000 godina? Ako čovjek nema novo svjetlo ili primjenu, to znači da nije išao ukorak s djelom Duha Svetoga i to je čovjekova greška. Postojanje novog Božjeg djela ne može se osporiti jer se oni koji su ranije posjedovali djelo Duha Svetoga i danas drže zastarjele prakse. Djelo Duha Svetoga stalno napreduje, stoga svi koji se nalaze u toku Duha Svetoga također trebaju prodirati dublje i mijenjati se korak po korak. Ne bi se trebali zaustaviti na jednoj jedinoj etapi. Samo bi oni koji ne poznaju djelo Duha Svetoga zastali na Njegovu prvotnom djelu i ne bi prihvatili novo djelo Duha Svetoga. Samo oni koji su buntovni ne bi mogli zadobiti djelo Duha Svetoga. Ako čovjekova primjena ne ide ukorak s novim djelom Duha Svetoga, onda je ona zasigurno odsječena od sadašnjeg djela i sigurno je u sukobu s njim. Takvi zastarjeli ljudi naprosto nisu u stanju ispuniti Božju volju, a kamoli postati oni koji će na kraju postojano svjedočiti o Bogu. Štoviše, cjelokupno djelo upravljanja ne bi moglo biti dovršeno među takvom skupinom ljudi. Što se tiče onih koji su nekad poštovali Jahvin zakon i onih koji su jednom patili za križ, sve što su činili bit će uzaludno i beskorisno ako ne mogu prihvatiti etapu djela posljednjih dana. Najjasnije očitovanje djela Duha Svetoga jest prihvaćanje onoga što postoji ovdje i sada, a ne vezivanje za prošla vremena. Oni koji nisu išli ukorak s djelom današnjice i koji su se odvojili od današnje prakse jesu oni koji se djelu Duha Svetoga protive i ne prihvaćaju ga. Takvi se ljudi suprotstavljaju sadašnjem Božjem djelu. Iako se čvrsto drže za svjetlost prošlosti, ne može se zanijekati da ne poznaju djelo Duha Svetoga. Čemu sva ova priča o promjenama u čovjekovoj primjeni, o razlikama između nekadašnje i sadašnje primjene, o tome kako se praktično postupalo u prethodnom dobu, a kako se to radi danas? O takvim podjelama u čovjekovoj primjeni stalno se govori zato što djelo Duha Svetoga neprestano napreduje, stoga se i čovjekova primjena neprestano mora mijenjati. Ako čovjek ostane zaglavljen u jednoj etapi, to dokazuje da ne može održati korak s novim Božjim djelom i novom svjetlošću; to nije dokaz da se Božji plan upravljanja nije promijenio. Ljudi izvan toka Duha Svetoga uvijek misle da su u pravu, ali Božje djelo na njima zapravo je odavno prestalo i oni su potpuno bez djela Duha Svetoga. Božje djelo je već odavno prešlo na drugu skupinu ljudi i On namjerava dovršiti Svoje novo djelo na tim ljudima. Budući da religiozni ljudi ne mogu prihvatiti novo Božje djelo i drže se samo starog djela iz prošlosti, Bog ih je napustio, a Svoje novo djelo obavlja na ljudima koji to novo djelo prihvaćaju. To su ljudi koji surađuju s Njegovim novim djelom, a jedino se tako može ostvariti Njegovo upravljanje. Božje upravljanje stalno napreduje, a čovjekova se primjena stalno uzdiže. Bog stalno djeluje, a čovjeku stalno nešto treba, tako da oboje dostižu svoj zenit, a Bog i čovjek postižu potpuno jedinstvo. To je izraz ostvarenja Božjeg velikog djela i konačni ishod cjelokupnog Božjeg upravljanja.

U svakoj etapi Božjeg djela postoje i odgovarajući zahtjevi prema čovjeku. Svi koji se nalaze u toku Duha Svetoga zaposjednuti su prisutnošću Duha Svetoga i Njegovim dovođenjem u red, dok su oni izvan toka Duha Svetoga pod vlašću Sotone i u sebi nemaju ništa od djela Duha Svetoga. Ljudi koji se nalaze u toku Duha Svetoga jesu oni koji prihvaćaju novo djelo Božje i oni koji s njime surađuju. Ako oni koji su u ovom toku ne mogu surađivati i ako ne mogu provoditi u djelo istinu koju Bog u ovo vrijeme zahtijeva, onda će biti dovedeni u red, a u najgorem slučaju Duh Sveti će ih ostaviti. Budući da su prihvatili novo djelo Duha Svetoga, oni žive u toku Duha Svetoga, primajući skrb i zaštitu od Duha Svetoga. Oni koji su spremni istinu provoditi u djelo prosvijetljeni su Duhom Svetim, dok one koji nisu spremni provoditi istinu u djelo Duh Sveti dovodi u red, a ponekad čak i kažnjava. Kakve god oni ljudi bili, ako se nalaze u toku Duha Svetoga, Bog će preuzeti odgovornost za sve one koji prihvate Njegovo novo djelo zarad Njegova imena. Oni koji slave Njegovo ime i spremni su Njegove riječi provesti u djelo primit će Njegove blagoslove; oni koji se bune protiv Njega i koji Njegove riječi ne provode u djelo primit će Njegovu kaznu. Ljudi koji su u toku Duha Svetoga jesu oni koji prihvaćaju novo djelo, a s obzirom na to da su prihvatili novo djelo, trebali bi u skladu s tim surađivati s Bogom, a ne ponašati se kao buntovnici koji ne obavljaju svoju dužnost. To je jedini Božji zahtjev prema čovjeku. Međutim, nije tako za ljude koji ne prihvaćaju novo djelo: oni su izvan bujice Duha Svetoga, stoga se dovođenje u red i prijekor Duha Svetoga uopće ne odnose na njih. Ti ljudi cijele dane žive unutar tijela, unutar svojega uma. Sve što rade u skladu je s doktrinama koje su plod njihove vlastite mentalne raščlambe i istraživanja; to nije ono što novo djelo Duha Svetoga zahtijeva, a kamoli suradnja s Bogom. Oni koji ne prihvaćaju novo Božje djelo lišeni su Božje prisutnosti i, još i više, lišeni su Božjih blagoslova i zaštite. Većina njihovih riječi i postupaka uglavnom se pridržava zahtjeva prošlog djela Duha Svetoga; ti su zahtjevi doktrine, a ne istine. Takve doktrine i propisi dovoljan su dokaz da okupljanja tih ljudi nisu ništa drugo nego religija; oni nisu izabrani narod niti su predmetom Božjeg djela. Njihova okupljanja mogu se samo nazivati vjerskom papazjanijom; ne mogu se zvati crkvom. To je nepromjenjiva činjenica. Oni ne posjeduju novo djelo Duha Svetoga; ono što oni rade podsjeća na religiju, ono što proživljavaju zasićeno je religijom; oni ne posjeduju ni prisutnost ni djelo Duha Svetoga, a još manje imaju pravo biti dovedeni u red ili primiti prosvjetljenje od Duha Svetoga. Svi su ti ljudi beživotni leševi i crvi lišeni duhovnosti. Ne znaju ništa o čovjekovu buntovništvu i protivljenju, nemaju pojma o svim ljudskim zlodjelima, a još manje poznaju cjelokupno Božje djelo i sadašnje Božje namjere. Sve su to neznalice, podlaci i ološ te nisu dostojni zvati se vjernicima! Ništa od onoga što rade nema utjecaja na Božje upravljanje, a još manje može poremetiti Božje planove. Njihove su riječi i postupci krajnje odvratni, kao i jadni, i naprosto nisu vrijedni spomena. Ništa što čine oni koji nisu u toku Duha Svetoga nema nikakve veze s novim djelom Duha Svetoga. Zbog toga, što god radili, oni nemaju disciplinu – a kamoli prosvjetljenje – Duha Svetoga. Jer svi su oni ljudi koji ne ljube istinu i koje je Duh Sveti odbacio s prezirom. Zlikovcima se nazivaju zato što čine što ih je volja, postupajući prema željama vlastitog tijela i mašući pritom Božjom zastavom te zato što su namjerno neprijateljski nastrojeni prema Bogu i suprotstavljaju Mu se dok On obavlja Svoje djelo. Čovjekova nesposobnost da surađuje s Bogom sama je po sebi krajnje buntovna, pa zar onda ljudi koji se namjerno protive Bogu neće dobiti pravednu kaznu? Na sâm spomen njihovih zlodjela neki ljudi jedva ih čekaju prokleti, dok se Bog na njih uopće ne obazire. Čovjeku se čini da se njihovi postupci tiču Božjeg imena, ali oni s Božjeg stanovišta zapravo nemaju nikakve veze s Njegovim imenom niti sa svjedočanstvom o Njemu. Što god ti ljudi radili, to s Bogom nema nikakve veze: nema veze ni s Njegovim imenom ni s Njegovim sadašnjim djelom. Ti ljudi sami sebe ponižavaju i očituju Sotonu; to su pojedinci koji gomilaju zla djela za dan gnjeva. Bez obzira na njihove postupke, ako ne ometaju Božje upravljanje i nemaju nikakve veze s novim Božjim djelom, takvi ljudi danas neće biti podvrgnuti odgovarajućoj odmazdi jer dan gnjeva tek treba nastupiti. Ljudi vjeruju da ima mnogo toga s čime se Bog već trebao obračunati i smatraju da bi te zlikovce čim prije trebalo podvrgnuti odmazdi. Međutim, budući da djelo Božjeg upravljanja još uvijek nije dovršeno, a dan gnjeva tek treba nastupiti, nepravednici i dalje čine svoje nepravedne radnje. Neki kažu: „Pripadnici religije u sebi nemaju ni prisutnost ni djelo Duha Svetoga i sramote Božje ime, pa zašto ih onda Bog ne uništi umjesto što i dalje podnosi njihovo neobuzdano ponašanje?” Ti ljudi, koji su očitovanje Sotone i koji su izraz vlastitog tijela – oni su neznalice i polusvijet; oni su naprosto smiješni. Neće ugledati dolazak Božjeg gnjeva prije nego što shvate kako Bog obavlja Svoje djelo među ljudima, a kad budu potpuno osvojeni, svi će ti zlikovci dobiti zasluženu odmazdu i nitko od njih neće moći izbjeći dan gnjeva. Sad nije vrijeme za kažnjavanje čovjeka, već za djelo osvajanja, osim ako bude onih koji narušavaju Božje upravljanje, koji će u tom slučaju biti kažnjeni na temelju težine svojih postupaka. Tijekom Božjeg upravljanja čovječanstvom svi koji se nalaze u toku Duha Svetoga povezani su s Bogom. Oni koji su s prezirom odbačeni od Duha Svetoga žive pod utjecajem Sotone, a ono što su proveli u djelo nema nikakve veze s Bogom. S Bogom su povezani samo oni koji prihvaćaju novo Božje djelo i surađuju s Bogom jer je Božje djelo usmjereno samo na one koji ga prihvaćaju, a ne na sve ljude bilo da ga prihvaćaju ili ne. Djelo koje Bog obavlja uvijek ima cilj i ne radi se iz hira. Oni koji su povezani sa Sotonom nedostojni su svjedočiti o Bogu, a kamoli surađivati s Njim.

Svaka etapa djela Duha Svetoga također zahtijeva čovjekovo svjedočanstvo. Svaka etapa djela je bitka između Boga i Sotone, pri čemu je meta ove bitke Sotona, dok je čovjek taj koji će tim djelom biti usavršen. Može li Božje djelo uroditi plodom ili ne, ovisi o tome kako čovjek svjedoči o Bogu. To svjedočanstvo je jedino što Bog zahtijeva od onih koji Ga slijede; to se svjedočanstvo daje pred Sotonom, a ono je ujedno i dokaz učinka Njegova djela. Cjelokupno Božje upravljanje podijeljeno je na tri etape, pri čemu se u svakoj etapi pred čovjeka postavljaju odgovarajući zahtjevi. Štoviše, kako se doba smjenjuju i napreduju, Božji zahtjevi prema čitavom čovječanstvu postaju sve veći. Tako ovo djelo Božjeg upravljanja korak po korak dostiže svoj vrhunac, tako da čovjek uvidi činjenicu „pojave Riječi u tijelu”, da bi tako zahtjevi prema čovjeku, kao i svjedočanstvo koje se zahtijeva od čovjeka, postali još veći. Što je čovjek sposobniji istinski surađivati s Bogom, to Bog može zadobiti veću slavu. Čovjekova suradnja je svjedočanstvo koje se od njega traži, a to je svjedočanstvo čovjekova primjena. Prema tome, odgovori na pitanja može li Božje djelo postići željene učinke i može li istinsko svjedočenje postojati ili ne neraskidivo su povezani s čovjekovom suradnjom i svjedočanstvom. Kad djelo bude dovršeno, to jest, kad cjelokupno Božje upravljanje bude privedeno kraju, od čovjeka će se zahtijevati snažnije svjedočanstvo, a kada Božje djelo bude završeno, čovjekova primjena i ulazak dosegnut će svoj zenit. U prošlosti se od čovjeka tražilo da poštuje zakon i zapovijedi i zahtijevalo se da bude strpljiv i ponizan. Danas se od čovjeka traži da se pokorava svim Božjim uređenjima i posjeduje najveću ljubav prema Bogu, što u konačnici znači da Boga treba voljeti čak i kad se nađe usred nevolje. Ove tri etape predstavljaju zahtjeve koje Bog korak po korak postavlja čovjeku tijekom cijeloga Svojega upravljanja. Svaka etapa Božjeg djela dublja je od prethodne i u svakoj su etapi zahtjevi prema čovjeku veći od prethodnih te se tako cjelokupno Božje upravljanje postupno uobličava. Upravo zato što su zahtjevi prema čovjeku sve veći, čovjekova se narav sve više približava mjerilima koja Bog zahtijeva i tek se tada čitavo čovječanstvo postupno udaljava od Sotonina utjecaja, sve do trenutka kad će, nakon što Božje djelo bude privedeno kraju, čitavo čovječanstvo biti spašeno od utjecaja Sotone. Kad nastupi taj trenutak, Božje djelo bit će dovršeno, čovjek više neće surađivati s Bogom radi promjene svoje naravi, a cijelo će čovječanstvo živjeti u svjetlosti Božjoj i od tog trenutka više neće biti buntovništva ili protivljenja Bogu. Bog također ništa neće zahtijevati od čovjeka, a između čovjeka i Boga postojat će skladnija suradnja, ona koja će biti suživot Boga i čovjeka, život koji će nastupiti nakon što Božje upravljanje bude u cijelosti dovršeno i nakon što Bog čovjeka u potpunosti izbavi iz Sotoninih kandži. Oni koji ne mogu pomno slijediti Božje stope nisu u stanju postići takav život. Oni će potonuti u tamu, gdje će jecati i škrgutati zubima; to su ljudi koji vjeruju u Boga, ali Ga ne slijede, ljudi koji vjeruju u Boga, ali se ne pokoravaju Njegovu cjelokupnom djelu. Budući da vjeruje u Boga, čovjek mora pomno slijediti svaku Božju stopu; treba „slijediti Jaganjca kamo god On ide”. Jedino ljudi koji to čine jesu oni koji istinski tragaju za istinitim putem, oni koji poznaju djelo Duha Svetoga. Ljudi koji se uporno drže riječi i doktrina jesu oni koji bivaju eliminirani djelom Duha Svetoga. U svakom razdoblju Bog će započeti novo djelo i u svakom će razdoblju među ljudima postojati novi početak. Ako se pridržava samo onih istina koje kažu „Jahve je Bog” i „Isus je Krist”, odnosno istina od kojih svaka vrijedi samo u jednom dobu, čovjek nikad neće održati korak s djelom Duha Svetoga i zauvijek će biti nesposoban zadobiti djelo Duha Svetoga. Bez obzira na to kako Bog djeluje, ako Ga čovjek slijedi bez imalo sumnje i slijedi Ga u stopu, kako bi onda Duh Sveti mogao eliminirati čovjeka? Kako bi čovjek mogao biti kažnjen ako je on, ma što Bog činio, siguran da je to djelo Duha Svetoga, ako bez ikakvih sumnji surađuje s djelom Duha Svetoga i ako nastoji ispuniti Božje zahtjeve? Božje djelo nikad nije prestalo, Njegovi se koraci nikad nisu zaustavili, a sve dok Svoje djelo upravljanja ne privede kraju, On je uvijek zauzet i nikad ne prestaje. Ali čovjek je drugačiji: zadobivši tek trunčicu djela Duha Svetoga, on se prema njemu ponaša kao da se nikad neće promijeniti; zadobivši malo znanja, ni ne pokušava dalje „pratiti” novije Božje djelo; vidjevši jedva nešto malo Božjeg djela, Boga odmah ograničava na neku posebnu drvenu figuricu i vjeruje da će Bog zauvijek zadržati taj lik koji on vidi, da je tako izgledao u prošlosti i da će ubuduće zauvijek tako izgledati; zadobivši tek mrvicu površnog znanja, čovjek je toliko ponosan da se zaboravlja i počinje bezobzirno naviještati Božju narav i biće koji jednostavno ne postoje; a uvjerivši se u jednu etapu djela Duha Svetoga, čovjek ne prihvaća novo Božje djelo, bez obzira na to kakav je čovjek koji to novo djelo naviješta. Takvi ljudi ne mogu prihvatiti novo djelo Duha Svetoga; previše su konzervativni i nesposobni prihvatiti nove stvari. Takvi ljudi su oni koji vjeruju u Boga, ali Ga i odbacuju. Iako čovjek vjeruje da su Izraelci griješili što su „vjerovali samo u Jahvu, a nisu vjerovali u Isusa”, većina ljudi i dalje igra ulogu u kojoj „vjeruje samo u Jahvu i odbacuje Isusa” i „čezne za povratkom Mesije, ali se protivi Mesiji po imenu Isus”. Stoga nije ni čudo što ljudi i dalje, nakon što prihvate jednu etapu djela Duha Svetoga, žive pod vlašću Sotone i još uvijek ne primaju Božje blagoslove. Zar to nije posljedica čovjekova buntovništva? Ljudi u kršćanstvu širom svijeta koji nisu išli ukorak s novim djelom današnjice čvrsto se nadaju da će im se posrećiti, pretpostavljajući da će Bog ispuniti njihove želje. Međutim, ne mogu s potpunom sigurnošću reći zašto će ih Bog uznijeti na treće nebo niti kako će Isus doći i primiti ih jašući na bijelom oblaku, a još manje su sigurni hoće li Isus doista doći na bijelom oblaku onog dana kad su oni to zamislili. Svi su oni zabrinuti i zbunjeni; ni sami ne znaju hoće li Bog sa Sobom povesti baš svakog od njih, šačice raznoraznih ljudi iz svih vjeroispovijesti. Djelo koje Bog sada obavlja, sadašnje doba, Božje namjere – ni o jednoj od ovih stvari oni pojma nemaju i ne čine ništa drugo nego što na prste broje dane. Samo oni koji do samog kraja slijede Jaganjčeve stope mogu dobiti posljednji blagoslov, dok oni „pametni ljudi”, koji Ga nisu u stanju slijediti do samog kraja, ali ipak vjeruju da su sve zadobili, nisu u stanju svjedočiti Božjoj pojavi. Svatko od njih vjeruje da je najpametnija osoba na svijetu; bez razloga prekidaju kontinuirani razvoj Božjeg djela i čini se da s potpunom sigurnošću vjeruju da će ih Bog uznijeti na nebo; oni, koji imaju „nepodijeljenu odanost Bogu, koji slijede Boga i pokoravaju se riječima Božjim”. Iako imaju „nepodijeljenu odanost” riječima koje Bog izgovara, njihove su riječi i djela još uvijek toliko odvratni jer se protive djelu Duha Svetoga te čine prijevaru i zlo. Oni koji ne mogu slijediti do samog kraja, koji ne mogu ići ukorak s djelom Duha Svetoga i samo se čvrsto drže starog djela ne samo da nisu postali odani Bogu, već su, naprotiv, postali Božji protivnici, oni koje je novo doba odbacilo i koji će biti kažnjeni. Postoji li itko jadniji od njih? Mnogi čak vjeruju da su nesavjesni svi oni koji odbacuju stari zakon i prihvaćaju novo djelo. Ti ljudi, koji se samo usredotočuju na „savjest”, a ipak ne poznaju djelo Duha Svetoga, zbog vlastite će savjesti naposljetku ostati bez izgleda. Čak se ni Bog u Svojem djelu ne pridržava propisa i, premda je to Njegovo vlastito djelo, Bog ga se ipak ne drži. Ono što treba zanijekati to se zaniječe, a ono što treba eliminirati biva eliminirano. Ipak, čovjek se čvrsto drži tek jednog djelića Božjeg djela upravljanja da bi mu se protivio. Nije li to apsurdnost čovjekova? Nije li to neukost čovjekova? Što su ljudi plašljiviji i što su više pretjerano oprezni iz straha da će ostati bez blagoslova, to su manje sposobni zadobiti još blagoslova i primiti konačni blagoslov. Oni koji se tvrdoglavo drže zakona pokazuju „nepodijeljenu odanost” zakonu, a što više pokazuju takvu odanost zakonu, to sve više postaju buntovnici koji se protive Bogu. Jer ovo je Doba kraljevstva, a ne Doba zakona i ne može se izjednačavati djelo današnjice s djelom prošlosti niti se djelo prošlosti može usporediti s današnjim djelom. Božje djelo se promijenilo, a promijenila se i čovjekova primjena; ona više ne podrazumijeva pridržavanje zakona ni nošenje križa. Stoga ljudska odanost prema zakonu i križu neće zadobiti odobravanje od Boga.

Čovjek će u cijelosti biti upotpunjen u Dobu kraljevstva. Nakon djela osvajanja čovjek će biti podvrgnut oplemenjivanju i patnji. Oni koji uspiju prevladati tu patnju i tijekom nje ostanu postojani u svom svjedočanstvu jesu oni koji će na kraju biti upotpunjeni; oni su pobjednici. Tijekom ove patnje čovjek mora prihvatiti oplemenjivanje, a to oplemenjivanje posljednji je dio Božjeg djela. To će biti posljednje oplemenjivanje čovjeka prije kraja cjelokupnog djela Božjeg upravljanja, a svi oni koji slijede Boga moraju prihvatiti taj konačni ispit i to posljednje oplemenjivanje. Oni koji su usred patnje nemaju djelo Duha Svetoga i Božje usmjeravanje, ali oni koji su doista osvojeni i koji istinski teže Bogu na kraju će čvrsto stajati; to su oni koji posjeduju ljudskost i koji iskreno ljube Boga. Što god Bog učinio, ovi pobjednici neće biti lišeni vizija i nastavit će provoditi istinu u djelo ne gubeći svoje svjedočanstvo. Oni su ti koji će na kraju isplivati iz velike patnje. Iako oni koji se samo provlače radi koristi danas još uvijek mogu živjeti na tuđoj grbači, nitko ne može izbjeći posljednju patnju i nitko ne može preskočiti konačni ispit. Pobjednicima takva patnja predstavlja izuzetno pročišćenje; ali za one koji se samo provlače radi koristi to je djelo potpune eliminacije. Vjernost onih koji Boga nose u srcu ostaje nepromijenjena kakvim god kušnjama bili izloženi. Međutim, oni koji nemaju Boga u srcu mijenjaju svoj stav o Bogu i čak se od Njega sasvim rastaju čim Božje djelo prestane koristiti njihovu tijelu. Takvi su oni koji na kraju neće ostati postojani, koji traže samo Božje blagoslove i nemaju nikakvu želju dati se za Boga i posvetiti Mu se. Takvi podlaci bit će „istjerani” kad se Božje djelo završi i prema njima se neće pokazati nimalo milosrđa. Oni bez ljudskosti nipošto ne posjeduju istinsku ljubav prema Bogu. Kad je okruženje ugodno ili kad mogu nešto dobiti, potpuno su poslušni Bogu, ali čim su njihove želje ugrožene ili na kraju uništene, odmah se dižu na pobunu. Čak i u samo jednoj noći, od nasmijane, „dobrodušne” osobe pretvaraju se u krvnika divljeg izgleda, neočekivano se, bez ikakvog razloga, odnoseći prema svom jučerašnjem dobročinitelju kao prema svom smrtnom neprijatelju. Ako ovi zli đavli, koji ubijaju ni ne trepnuvši, ne budu izbačeni, neće li postati ozbiljna skrivena prijetnja? Ne znači da se završetkom djela osvajanja djelo spašavanja čovjeka u potpunosti dovršava. Iako se djelo osvajanja završilo, djelo pročišćavanja čovjeka nije; tek kad čovjek bude u potpunosti pročišćen, kad oni koji se iskreno pokoravaju Bogu budu upotpunjeni i kad oni licemjeri koji nemaju Boga u srcu budu uklonjeni, djelo će biti završeno. Oni koji nisu u stanju udovoljiti Bogu u posljednjoj etapi Njegovog djela bit će u potpunosti eliminirani, a oni koji su eliminirani pripadaju đavoljem soju. Oni koji nisu u stanju udovoljiti Bogu buntovni su prema Bogu. Iako ti ljudi danas slijede Boga, to ne dokazuje da su oni ti koji će na kraju ostati. Kad se kaže da će „oni koji budu do kraja slijedili Boga primiti spasenje”, riječ „slijedili” znači da će biti postojani usred patnje. Danas mnogi misle da je dosta lako slijediti Boga, ali kad se Božje djelo približi samom kraju, saznat ćeš što doista znači „slijediti”. To što si ti i danas, nakon što si osvojen, još uvijek u stanju slijediti Boga nije dokaz da si jedan od onih koji će biti usavršeni. Oni koji nisu u stanju izdržati kušnje i koji nisu sposobni usred patnje odnijeti pobjedu naposljetku neće biti kadri ostati postojani i oni neće moći slijediti Boga do samog kraja. Oni koji iskreno slijede Boga sposobni su izdržati da njihovo djelo bude provjereno, dok oni koji Boga ne slijede iskreno ne mogu izdržati nijednu Božju kušnju. Prije ili kasnije oni će biti istjerani, dok će pobjednici ostati u kraljevstvu. Traga li čovjek iskreno za Bogom ili ne, može se odrediti samo provjerom njegova djela, odnosno Božjim kušnjama, a to nema nikakve veze s onim što sam čovjek određuje. Bog nijednu osobu ne odbacuje olako; sve što On čini može potpuno uvjeriti čovjeka. On ne čini ništa što je čovjeku nevidljivo niti obavlja ikakvo djelo koje čovjeka ne može uvjeriti. Je li čovjekova vjera iskrena ili nije dokazuje se činjenicama i to ne može određivati čovjek. Nema nikakve sumnje da se „pšenica ne može pretvoriti u kukolj, a od kukolja ne može nastati pšenica”. Svi koji iskreno ljube Boga na kraju će ostati u kraljevstvu, a Bog se neće loše odnositi ni prema kome tko Ga iskreno voli. Pobjednici će unutar kraljevstva, na temelju svojih različitih funkcija i svjedočanstava, služiti kao svećenici ili sljedbenici, a svi oni koji usred patnje odnesu pobjedu ući će u svećeničko tijelo kraljevstva. To svećeničko tijelo bit će osnovano kad djelo evanđelja unutar svemira bude dovršeno. Kad dođe vrijeme, od čovjeka će se zahtijevati da izvršava svoju dužnost u kraljevstvu Božjem i da unutar kraljevstva živi zajedno s Bogom. Svećeničko tijelo bit će sastavljeno od prvosvećenika i svećenika, dok će ostali biti sinovi i narod Božji. Oni će biti podijeljeni na temelju svojih svjedočanstava o Bogu tijekom patnje; to nisu titule koje se dodjeljuju iz hira. Nakon što se ustanovi čovjekov status, djelo Božje će prestati jer će svaki čovjek biti razvrstan prema svojoj vrsti i vraćen na svoj prvobitni položaj, što je ujedno i znak ostvarenja Božjeg velikog djela, konačni ishod Božjeg djela i čovjekove primjene, a to je kristalizacija vizija Božjeg djela i čovjekove suradnje. Na kraju će čovjek ući u kraljevstvo Božje i tu otpočinuti, a i Bog će se vratiti na počinak u Svoje prebivalište. To će biti konačni ishod 6000 godina duge suradnje Boga i čovjeka.