Božje djelo među ljudima neodvojivo je od čovjeka jer je čovjek predmet tog djela i jedino Božje stvorenje koje može svjedočiti o Bogu. Čovjekov život i sve njegove aktivnosti neodvojivi su od Boga i svima njima upravlja Božja ruka te se čak može reći da nijedna osoba ne može postojati neovisno o Bogu. Nitko to ne može poreći jer je to činjenica. Sve što Bog čini je za dobrobit čovječanstva i usmjereno je protiv Sotoninih spletki. Sve što je čovjeku potrebno dolazi od Boga, a Bog je izvor čovjekova života. Stoga se čovjek naprosto ne može rastati od Boga. Štoviše, Bog se nikad nije namjeravao rastati od čovjeka. Djelo koje Bog čini namijenjeno je dobrobiti čitavog ljudskog roda, a Njegove su misli uvijek srdačne. Božje djelo i Božje misli (to jest, Božja volja) stoga su za čovjeka „vizije” koje bi mu trebale biti poznate. U takve vizije ubrajaju se i Božje upravljanje i djelo koje čovjek ne može obaviti. S druge strane, zahtjevi koje Bog postavlja pred čovjeka tijekom Svojega djela nazivaju se čovjekovom „praksom”. Vizije su djelo Samog Boga, odnosno predstavljaju Njegovu volju za čovječanstvo ili ciljeve i značaj Njegova djela. Za vizije se također može reći da su dio upravljanja jer je to upravljanje Božje djelo i usmjereno je na čovjeka, što znači da je to djelo koje Bog obavlja među ljudima. To je djelo dokaz i put kojim čovjek dolazi do spoznaje Boga i za čovjeka je od najveće važnosti. Ako ljudi obraćaju pažnju samo na doktrine vjere u Boga ili nevažne pojedinosti umjesto da svoju pažnju posvete spoznaji Božjeg djela, onda naprosto neće spoznati Boga i, štoviše, neće biti po Božjem srcu. Božje djelo koje čovjeku uvelike pomaže da spozna Boga naziva se vizija. Te su vizije Božje djelo, Božja volja te ciljevi i značaj Božjeg djela; a sve su za dobrobit čovjeka. Praksa je ono što bi čovjek trebao činiti, ono što bi trebala činiti stvorenja koja slijede Boga, a ujedno je i čovjekova dužnost. Ono što čovjek treba činiti nije nešto što je razumio od samog početka, već su to zahtjevi koje Bog postavlja pred čovjeka tijekom Svojega djela. Ti zahtjevi postupno postaju sve dublji i sve uzvišeniji kako Bog obavlja Svoje djelo. Primjerice, čovjek je u Doba zakona morao poštovati zakon, dok je u Doba milosti morao nositi križ. Doba kraljevstva je drugačije: zahtjevi koji se postavljaju pred čovjeka viši su od onih iz Doba zakona i Doba milosti. Kako vizije postaju uzvišenije, tako i zahtjevi prema čovjeku postaju sve viši, sve jasniji i stvarniji. Slično tomu, i vizije postaju sve stvarnije. Te brojne stvarne vizije ne samo da doprinose čovjekovoj poslušnosti Bogu, već ga, štoviše, vode prema spoznaji Boga.

U usporedbi s prethodnim dobima, Božje djelo u Doba kraljevstva je praktičnije, usmjerenije na čovjekovu bit i promjene u njegovoj naravi te sposobnije svjedočiti o Samom Bogu svima onima koji Ga slijede. Drugim riječima, Bog se, kako djeluje u Doba kraljevstva, čovjeku pokazuje više nego ikad prije, što znači da su vizije koje čovjek treba poznavati uzvišenije nego u bilo kojem prethodnom dobu. Budući da je Božje djelo među ljudima zakoračilo na nepoznati teren, vizije koje čovjek upoznaje u Doba kraljevstva sada su najviše u usporedbi s čitavim djelom upravljanja. Božje djelo zakoračilo je na nepoznati teren, stoga su vizije koje čovjek treba spoznati postale najviše od svih vizija, a i posljedična čovjekova praksa također je uzvišenija nego u bilo kojem prethodnom dobu jer se ljudska praksa mijenja ukorak s vizijama, a savršenstvo vizija ujedno označava i savršenstvo zahtjeva prema čovjeku. Onog trenutka kad cjelokupno Božje upravljanje zastane, prestaje i ljudska praksa, a čovjek bez Božjeg djela neće imati izbora nego se pridržavati doktrina iz prošlih vremena jer inače naprosto neće imati kuda krenuti. Bez novih vizija neće biti nove čovjekove prakse; bez cjelovitih vizija neće biti ni savršene čovjekove prakse; bez uzvišenih vizija neće biti ni čovjekove uzvišene prakse. Čovjekova praksa mijenja se ukorak s Božjim stopama, a jednako tako i čovjekovo znanje i iskustvo mijenjaju se zajedno s Božjim djelom. Koliko god bio sposoban, čovjek je ipak neodvojiv od Boga, i ako bi Bog makar samo na tren prestao djelovati, čovjek bi odmah umro od Njegova gnjeva. Čovjek se nema čime pohvaliti jer, koliko god njegovo sadašnje znanje bilo veliko i koliko god njegovo iskustvo bilo duboko, on je neodvojiv od Božjeg djela – jer su čovjekova praksa i ono čemu treba težiti u svojoj vjeri u Boga neodvojivi od vizija. U svakom trenutku Božjeg djela postoje vizije koje bi čovjek trebao poznavati, a u skladu s njima pred čovjeka se postavljaju odgovarajući zahtjevi. Bez tih vizija kao temelja čovjek naprosto ne bi mogao praktično djelovati niti bi mogao nepokolebljivo slijediti Boga. Ako čovjek ne poznaje Boga ili ne razumije Božju volju, onda je sve što čini uzaludno i ne može biti odobreno od Boga. Koliko god čovjekovi talenti bili brojni, on je ipak neodvojiv od Božjeg djela i od Božjeg vodstva. Koliko god čovjekovi postupci bili dobri i koliko god bili brojni, ipak ne mogu zamijeniti Božje djelo. Stoga se čovjekova praksa ni pod kojim okolnostima ne može odvojiti od vizija. Oni koji ne prihvaćaju nove vizije nemaju ni novu praksu. Njihova praksa nema nikakve veze s istinom jer se pridržavaju doktrine i drže se mrtvog zakona. Oni uopće nemaju nove vizije i kao rezultat toga ništa iz novog doba ne provode u djelo. Izgubili su vizije, a time su izgubili i djelo Duha Svetoga i izgubili su istinu. Oni koji u sebi nemaju istine čeda su apsurda, oni su oličenje Sotone. Kakva god bila, osoba ne može živjeti bez vizija Božjeg djela i ne može živjeti lišena prisutnosti Duha Svetoga. Čim izgubi vizije, čovjek istog trenutka silazi u podzemlje i živi u tami. Ljudi bez vizija su oni koji bezumno slijede Boga, koji su lišeni djela Duha Svetoga i koji žive u paklu. Takvi ljudi ne teže istini, već, naprotiv, Božje ime nose kao plakat. Oni koji ne poznaju djelo Duha Svetoga, koji ne poznaju utjelovljenog Boga i koji ne poznaju tri faze cjelovitog Božjeg upravljanja – to su ljudi koji ne poznaju vizije, stoga ne posjeduju ni istinu. A nisu li svi oni koji ne posjeduju istinu zlotvori? Oni koji su voljni istinu provesti u djelo, koji su spremni težiti spoznaji Boga i koji istinski surađuju s Bogom jesu ljudi kojima vizije predstavljaju temelj. Bog ih priznaje jer surađuju s Njim, a upravo je ta suradnja ono što čovjek treba provesti u djelo.

Vizije sadrže mnoge puteve prema praksi. Vizije sadrže i praktične zahtjeve koji se postavljaju pred čovjeka, kao i Božje djelo koje čovjek treba spoznati. U prošlosti se na posebnim okupljanjima ili velikim skupovima koji su se održavali na raznim mjestima govorilo samo o jednom aspektu puta prakse. Takva je praksa predstavljala ono što se trebalo primjenjivati u Doba milosti i nije imala gotovo nikakve veze sa spoznajom Boga jer je vizija iz Doba milosti bila samo vizija Isusova raspeća i nije bilo uzvišenijih vizija. Čovjek je trebao poznavati samo Njegovo djelo otkupljenja čovječanstva putem raspeća, stoga u Doba milosti nijedna druga vizija nije bila dana čovjeku. Tako je čovjek imao samo oskudnu spoznaju Boga, a osim znanja o Isusovoj ljubavi i samilosti, u praksi je mogao primjenjivati samo nekoliko jednostavnih i jadnih stvari, stvari koje su neusporedive s današnjima. Na kakvim god sastancima se okupljali, ljudi u prošlosti nisu mogli govoriti o praktičnom poznavanju Božjeg djela, a kamoli jasno reći na koji je put prakse čovjeku bilo najprikladnije zakoračiti. Temelju koji se sastojao od samokontrole i strpljenja čovjek je pridodao samo nekoliko jednostavnih detalja; naprosto nije bilo promjena u biti njegove prakse jer Bog u jednom te istom dobu nije obavljao nova djela, a jedini zahtjevi koje je postavio pred čovjeka bili su samokontrola i strpljenje ili pak nošenje križa. Osim takvih praksi, nije bilo vizija uzvišenijih od Isusova raspeća. U prošlosti se nisu spominjale druge vizije jer Bog nije obavio mnogo djela i zato što je pred čovjeka postavljao samo ograničene zahtjeve. Tako čovjek, što god da je radio, nije mogao prijeći te granice, koje nisu bile ništa drugo nego par jednostavnih i površnih stvari koje je čovjek trebao provesti u djelo. Ja danas govorim o drugim vizijama jer je danas obavljeno više djela, djela koja su nekoliko puta veća od Doba zakona i Doba milosti. Zahtjevi prema čovjeku također su nekoliko puta veći nego u prošlim dobima. Kad čovjek ne bi mogao u potpunosti spoznati takvo djelo, onda ono ne bi imalo velik značaj; može se reći da će čovjek teško moći u cijelosti spoznati takvo djelo ako mu ne posveti cijeli život. Ako bi se u djelu osvajanja govorilo samo o putu prakse, čovjeka bi bilo nemoguće osvojiti. Osvajanje čovjeka bi također bilo nemoguće ako bi se samo pričalo o vizijama, bez postavljanja ikakvih zahtjeva pred čovjeka. Ako bi se govorilo samo o putu prakse, bilo bi nemoguće pogoditi čovjeka u Ahilovu petu ili raspršiti njegove predodžbe, stoga bi čovjeka opet bilo nemoguće u potpunosti osvojiti. Vizije su glavno oruđe osvajanja čovjeka, ali kad osim vizija ne bi postojao i put prakse, čovjek ne bi imao put koji bi slijedio, a kamoli način ulaska. Načelo Božjeg djela od početka do kraja je ovo: u vizijama postoji ono što se može provesti u djelo, ali postoje i vizije koje nadopunjuju praksu. Stupanj promjena u čovjekovu životu i naravi prati promjene u vizijama. Kad bi se čovjek oslanjao samo na svoj trud, ne bi mogao postići iole značajan stupanj promjene. Vizije govore o djelu Samog Boga i Božjem upravljanju. Praksa se odnosi na put čovjekove prakse i način njegova postojanja; u čitavom Božjem upravljanju odnos između vizija i prakse je odnos između Boga i čovjeka. Kad ne bi bilo vizija ili kad bi se o njima govorilo bez spominjanja prakse, ili kad bi postojale samo vizije bez čovjekove prakse, onda se takve stvari ne bi mogle smatrati Božjim upravljanjem, a još manje bi se moglo reći da se djelo Božje obavlja zarad čovječanstva. Tada ne samo da bi ljudska dužnost bila izbrisana, već bi to bilo poricanje svrhe Božjeg djela. Kad bi se od čovjeka od početka do kraja zahtijevala samo praksa bez uplitanja Božjeg djela i kad se, štoviše, od čovjeka ne bi zahtijevalo poznavanje Božjeg djela, takvo djelo bi se još manje moglo zvati Božjim upravljanjem. Kad čovjek ne bi poznavao Boga, kad bi mu Božja volja bila nepoznata i kad bi samo slijepo obavljao svoju praksu na nejasan i apstraktan način, nikad ne bi postao potpuno kvalificirano stvorenje. Dakle, obje ove stvari su neophodne. Kad bi postojalo samo Božje djelo, to jest, kad bi postojale samo vizije i kad ne bi bilo čovjekove suradnje ni prakse, takve se stvari ne bi mogle nazvati Božjim upravljanjem. Kad bi postojala samo čovjekova praksa i ulazak, i to bi bilo neprihvatljivo, koliko god uzvišen bio put kojim je čovjek zakoračio. Ulazak čovjeka mora se mijenjati postupno, u skladu s djelom i vizijama, a ne može se mijenjati hirovito. Načela čovjekove prakse nisu slobodna ni neobuzdana, već se nalaze unutar određenih granica. Ta se načela mijenjaju u skladu s vizijama djela. Stoga se Božje upravljanje naposljetku svodi na Božje djelo i čovjekovu praksu.

Djelo upravljanja nastalo je isključivo zbog ljudskog roda, što znači da je nastalo samo zbog postojanja čovjeka. Nikakvog upravljanja nije bilo prije postanka čovjeka, kao ni u početku, kad su stvarani nebo i zemlja i sve stvoreno. Kad u čitavom Božjem djelu ne bi bilo prakse korisne za čovjeka, to jest, kad Bog iskvarenom čovječanstvu ne bi postavljao odgovarajuće zahtjeve (kad u djelu koje Bog obavlja ne bi bilo prikladnog puta za čovjekovu praksu), to se djelo ne bi moglo nazvati Božjim upravljanjem. Kad bi cjelokupno Božje djelo iskvarenom čovječanstvu samo nalagalo kako da praktično djeluje, kad Bog ne bi poduzimao vlastite poduhvate i kad ne bi pokazivao ni trunku Svoje Svemoći ili mudrosti, onda čovjek, koliko god Božji zahtjevi prema njemu bili visoki i koliko god dugo Bog živio među ljudima, ništa ne bi znao o Božjoj naravi; kad bi tako bilo, onda bi takvo djelo bilo još manje dostojno nazvati se Božjim upravljanjem. Jednostavno rečeno, Božjem djelu upravljanja pripada djelo koje obavlja Sâm Bog, kao i cjelokupan posao koji pod Božjim usmjeravanjem obavljaju oni koje je Bog zadobio. Takvo se djelo može sažeti pod pojam upravljanja. Drugim riječima, djelo koje Bog obavlja među ljudima, kao i suradnja s Njim svih onih koji Ga slijede, jednim se imenom nazivaju upravljanje. Ovdje se Božje djelo naziva vizijama, a čovjekova suradnja praksom. Što je Božje djelo uzvišenije (to jest, što su uzvišenije vizije), to se Božja narav jasnije pokazuje čovjeku i u većoj je suprotnosti s čovjekovim predodžbama, a to uzvišenije postaju i čovjekova praksa i suradnja. Što su zahtjevi prema čovjeku viši, to je Božje djelo u većoj suprotnosti s čovjekovim predodžbama, uslijed čega i čovjekove kušnje, kao i standardi koje mora ispuniti, postaju sve viši. Po završetku ovog djela sve će vizije biti upotpunjene, a ono što se od čovjeka zahtijeva da provede u djelo dostići će vrhunac savršenstva. U to će vrijeme također svatko biti raspoređen prema svojoj vrsti jer će se čovjeku otkriti ono što on mora znati. Dakle, kada vizije dostignu svoj vrhunac, shodno tome će i djelo biti privedeno kraju, a i ljudska praksa dostići će svoj zenit. Čovjekova praksa temelji se na Božjem djelu, a Božje upravljanje u potpunosti se izražava samo zahvaljujući čovjekovoj praksi i suradnji. Čovjek je eksponat Božjeg djela i predmet djelovanja cjelokupnog Božjeg upravljanja, a također i produkt čitavog Božjeg upravljanja. Kad bi Bog djelovao sâm, bez suradnje čovjeka, ne bi bilo ničega što bi moglo poslužiti kao kristalizacija cjelokupnog Njegova djela, stoga ni Božje upravljanje ne bi imalo nikakav značaj. Osim Svojim djelom, cilj Svojega upravljanja i cilj cjelokupnog ovog djela radi potpune pobjede nad Sotonom Bog može ostvariti samo tako što će odabrati prikladne objekte kojima će izraziti Svoje djelo i dokazati Svoju svemoć i mudrost. Dakle, čovjek je neizostavan element Božjeg djela upravljanja i jedino zahvaljujući njemu Božje upravljanje može uroditi plodom i postići svoj krajnji cilj. Nijedan drugi oblik života osim čovjeka ne može odigrati tu ulogu. Ako čovjek treba postati istinska kristalizacija Božjeg djela upravljanja, onda neposlušnost iskvarenog čovječanstva mora u potpunosti biti raspršena. To zahtijeva da se čovjeku dodijeli praksa prikladna za različita vremena i da Bog među ljudima obavi odgovarajuće djelo. Jedino će tako na kraju biti zadobivena grupa ljudi koji predstavljaju kristalizaciju Božjeg djela upravljanja. Božje djelo među ljudima ne može o Samom Bogu svjedočiti isključivo kroz Božje samostalno djelovanje; da bi se takvo svjedočanstvo ostvarilo, potrebno je i sudjelovanje živih ljudi prikladnih za Njegovo djelo. Bog će najprije djelovati na te ljude, kroz koje će se zatim izraziti Njegovo djelo i tako će se među stvorenjima pronijeti takvo svjedočanstvo o Njemu, čime će Bog postići cilj Svojega djela. Bog ne djeluje samostalno da bi porazio Sotonu jer ne može neposredno svjedočiti o Sebi među svim stvorenjima. Kad bi tako radio, čovjeka bi bilo nemoguće potpuno uvjeriti, stoga Bog mora raditi na čovjeku da bi ga osvojio i tek će tada On moći steći svjedočanstvo među svim stvorenjima. Kad bi Bog radio samostalno bez suradnje čovjeka ili kad se od čovjeka ne bi zahtijevala suradnja, onda čovjek nikad ne bi mogao spoznati Božju narav, a Božja bi mu volja zauvijek ostala nepoznata; Božje djelo tada se ne bi moglo nazvati djelom Božjeg upravljanja. Kad bi, pak, čovjek samo nastojao, težio i naporno radio, ali pritom ne bi razumio Božje djelo, čovjek bi tada samo zbijao šale. Bez djelovanja Duha Svetoga, čovjek čini ono što dolazi od Sotone, buntovan je i zao; Sotona se pokazuje u svemu što čini iskvareno čovječanstvo, u tome nema ničega što je u skladu s Bogom i sve što čovjek čini manifestacija je Sotone. Od svega što je rečeno ništa ne isključuje vizije i praksu. Na temelju vizija čovjek pronalazi praksu i put pokoravanja kako bi napustio svoje predodžbe i stekao ono što ranije nije posjedovao. Bog zahtijeva da čovjek surađuje s Njim i potpuno se podčini Njegovim zahtjevima, dok čovjek želi vidjeti djelo koje obavlja Sâm Bog, iskusiti svemoguću Božju moć i spoznati Božju narav. Ukratko, to je Božje upravljanje. Božji savez s čovjekom je upravljanje, i to najuzvišenije upravljanje.

Sve povezano s vizijama prvenstveno se odnosi na djelo Samog Boga, dok bi ono što se odnosi na praksu trebao obaviti čovjek i to s Bogom nema nikakve veze. Božje djelo dovršava Sâm Bog, dok čovjekovu praksu ostvaruje sâm čovjek. Ono što treba učiniti Sâm Bog ne treba činiti čovjek, a ono što čovjek treba provesti u djelo nema veze s Bogom. Božje djelo je Njegova služba i nema nikakve veze s čovjekom. To djelo ne treba obavljati čovjek, koji, štoviše, ne bi ni mogao obaviti djelo koje treba učiniti Bog. Čovjek mora ostvariti ono što se od njega traži da provede u praksi, bilo da se radi o žrtvovanju vlastitog života ili predavanju u ruke Sotoni radi svjedočenja – sve to mora ostvariti čovjek. Sâm Bog dovršava cjelokupno djelo koje treba obaviti, ono što čovjek treba učiniti otkriva se čovjeku, dok je sav preostali posao prepušten čovjeku. Bog ne obavlja dodatni posao. On radi samo ono što je u okviru Njegove službe i čovjeku samo pokazuje put, to jest, obavlja samo djelo otvaranja puta, ali ne i njegova utiranja. To bi svi trebali shvatiti. Provoditi istinu u djelo znači provoditi u djelo Božje riječi, a sve je to čovjekova dužnost, nešto što čovjek treba činiti i nema nikakve veze s Bogom. Ako čovjek zahtijeva da Bog, kao i čovjek, trpi muke i pročišćenje u istini, onda je čovjek neposlušan. Božje djelo je obavljanje Njegove službe, a čovjek je dužan bez imalo otpora pokoravati se svim Božjim smjernicama. Čovjek je dužan ostvariti ono što mora postići, bez obzira na to kako Bog djeluje ili živi. Jedino Sâm Bog čovjeku može postavljati zahtjeve, odnosno jedino Sâm Bog ima pravo čovjeku postavljati zahtjeve. Čovjek ne bi trebao imati izbora i trebao bi se samo do kraja podčiniti i praktično djelovati; to je smisao koji čovjek treba posjedovati. Kad je djelo koje treba obaviti Sâm Bog dovršeno, od čovjeka se zahtijeva da to djelo iskusi korak po korak. Ako na kraju, kad cjelokupno Božje upravljanje bude završeno, čovjek još uvijek ne bude učinio ono što Bog od njega zahtijeva, onda treba biti kažnjen. Ako čovjek ne ispunjava Božje zahtjeve, to je zbog njegove neposlušnosti; to ne znači da Bog nije dovoljno dobro obavio Svoje djelo. Svi oni koji Božje riječi ne mogu provesti u djelo, koji ne mogu ispuniti Božje zahtjeve i koji ne mogu biti odani i ispuniti svoju dužnost bit će kažnjeni. Ono što danas morate postići nisu dodatni zahtjevi, već čovjekova dužnost, i to ona koju svi ljudi trebaju učiniti. Ako ne možete čak ni svoju dužnost ispuniti ili je obaviti dobro, zar na sebe ne navlačite nevolje? Zar ne koketirate sa smrću? Kako se i dalje možete nadati nekoj budućnosti i dobrim izgledima? Božje se djelo obavlja za dobrobit čovječanstva, a čovjek svoju suradnju nudi radi Božjeg upravljanja. Nakon što Bog učini sve što treba učiniti, od čovjeka se zahtijeva da u svojoj praksi bude bespoštedan i surađuje s Bogom. U Božjem djelu čovjek ne bi trebao štedjeti truda, trebao bi ponuditi svoju vjernost i ne bi se trebao prepuštati brojnim predodžbama niti pasivno sjediti i čekati smrt. Ako se Bog može žrtvovati za čovjeka, zašto onda čovjek ne bi mogao ponuditi svoju odanost Bogu? Ako je Bog prema čovjeku jednodušan, zašto Mu onda čovjek ne bi ponudio malo suradnje? Ako Bog djeluje za dobrobit čovječanstva, zašto onda čovjek ne bi ispunio neku od svojih dužnosti zarad Božjeg upravljanja? Božje djelo daleko je napredovalo, a vi to vidite, ali svejedno ne djelujete, čujete, ali se ne pomičete s mjesta. Neće li takvi ljudi doživjeti propast? Bog je cijelog Sebe već posvetio čovjeku, pa zašto čovjek danas nije sposoban iskreno ispuniti svoju dužnost? Bogu je Njegovo djelo najvažniji prioritet, a djelo Njegova upravljanja od najveće je važnosti. Za čovjeka je, pak, najvažniji prioritet provesti Božje riječi u djelo i ispuniti Božje zahtjeve. To biste svi trebali razumjeti. Riječi koje su vam upućene doprle su do same srži vaše suštine, a Božje je djelo zakoračilo na nepoznat teren. Mnogi ljudi još ne razumiju je li to pravi ili lažni put; oni i dalje čekaju i gledaju, a ne ispunjavaju svoju dužnost. Naprotiv, analiziraju svaku Božju riječ i postupak, usredotočuju se na to što On jede i kako se oblači, a njihove predodžbe postaju sve ozbiljnije. Zar takvi ljudi ne dižu mnogo buke ni oko čega? Kako bi takvi ljudi mogli tragati za Bogom? I kako bi mogli biti oni koji se namjeravaju podčiniti Bogu? Njima odanost i dužnost nisu ni nakraj pameti, već se usredotočuju na to gdje Bog boravi. To je čisti bezobrazluk! Ako je čovjek razumio sve što treba razumjeti i ako je proveo u djelo sve što treba provesti u djelo, Bog će mu zasigurno udijeliti Svoje blagoslove jer to što On od čovjeka zahtijeva je ljudska dužnost i ono što čovjek treba učiniti. Ako čovjek ne može shvatiti ono što bi trebao razumjeti i ako ne može provesti u djelo ono što bi trebao provesti u djelo, čovjek će onda biti kažnjen. Oni koji s Bogom ne surađuju Božji su neprijatelji, oni koji ne prihvaćaju novo djelo tom se djelu protive, čak i ako ne čine ništa što bi mu se jasno protivilo. Svi oni koji ne provode u djelo istinu koju Bog zahtijeva jesu ljudi koji su neposlušni i namjerno se protive Božjim riječima, čak i ako oni posebnu pažnju posvećuju djelu Duha Svetoga. Ljudi koji se ne pokoravaju Božjim riječima i nisu podčinjeni Bogu buntovni su i suprotstavljeni Bogu. Ljudi koji ne ispunjavaju svoju dužnost jesu oni koji ne surađuju s Bogom, a ljudi koji ne surađuju s Bogom jesu oni koji ne prihvaćaju djelo Duha Svetoga.

Kad Božje djelo dođe do određene točke i kad Njegovo upravljanje dostigne određenu točku, svi oni koji su po Njegovu srcu sposobni su ispuniti Njegove zahtjeve. Bog čovjeku postavlja zahtjeve prema Svojim mjerilima i prema onom što je čovjek sposoban ostvariti. Kad govori o Svojem upravljanju, Bog čovjeku ujedno pokazuje put i daje mu put koji vodi prema opstanku. Božje upravljanje i čovjekova praksa pripadaju istoj fazi djela i provode se istovremeno. Priča o Božjem upravljanju odnosi se na promjene u čovjekovoj naravi, dok se priča o onom što čovjek treba učiniti i promjenama u njegovoj naravi odnosi na Božje djelo; to se dvoje ni u kojem trenutku ne može razdvojiti. Čovjekova se praksa mijenja, korak po korak. To je zato što se Božji zahtjevi prema čovjeku također mijenjaju i zato što se Božje djelo stalno mijenja i napreduje. Ako čovjekova praksa ostane u zamkama doktrine, to dokazuje da je čovjek lišen Božjeg djela i usmjeravanja; ako se čovjekova praksa nikad ne mijenja ni produbljuje, to dokazuje da je ona po volji čovjeka i da nije praksa istine; ako čovjek nema puta kojim bi hodio, onda je već pao u Sotonine ruke i njime upravlja Sotona, što znači da je pod kontrolom zlih duhova. Ako se čovjekova praksa ne produbljuje, Božje se djelo neće razvijati, a ako nema promjene u Božjem djelu, čovjekov će ulazak biti obustavljen; to je neminovno. Kad bi se čovjek tijekom čitavog Božjeg djela pridržavao Jahvina zakona, Božje djelo ne bi moglo napredovati, a još manje bi čitavo doba moglo biti privedeno kraju. Kad bi se čovjek stalno držao križa i prakticirao strpljenje i poniznost, Božje djelo ne bi moglo nastaviti napredovati. Šest tisuća godina upravljanja naprosto se ne može okončati među ljudima koji samo poštuju zakon ili se samo drže križa i prakticiraju strpljenje i poniznost. Naprotiv, cjelokupno djelo Božjeg upravljanja dovršava se među ljudima posljednjih dana, među onima koji poznaju Boga, koji su izbavljeni iz Sotoninih kandži i koji su se potpuno oslobodili Sotonina utjecaja. To je neizbježan smjer Božjeg djela. Zašto se kaže da je praksa pripadnika religijskih crkava zastarjela? Zato što je ono što oni provode u praksi razdvojeno od današnjeg djela. Ono što su praktično primjenjivali u Doba milosti bilo je ispravno, ali kako je to doba prošlo, a Božje se djelo promijenilo, njihova praksa postupno je zastarjela. Pretekli su je novo djelo i nova svjetlost. Djelo Duha Svetoga je, oslanjajući se na svoj prvobitni temelj, napredovalo nekoliko razina dublje. Ipak, ti su ljudi i dalje zaglavljeni u prvobitnoj fazi Božjeg djela i još uvijek se drže starih običaja i starog svjetla. Božje se djelo može uvelike promijeniti za tri ili pet godina, pa zar je onda čudno što su se još veće transformacije dogodile tijekom 2000 godina? Ako čovjek nema novo svjetlo ili praksu, to znači da nije išao ukorak s djelom Duha Svetoga. To je čovjekova greška; postojanje novog Božjeg djela ne može se osporiti jer se oni koji su ranije posjedovali djelo Duha Svetoga i danas drže zastarjele prakse. Djelo Duha Svetoga stalno napreduje, stoga svi koji se nalaze u bujici Duha Svetoga također trebaju prodirati dublje i mijenjati se korak po korak. Ne bi se trebali zaustaviti na jednoj jedinoj fazi. Samo bi oni koji ne poznaju djelo Duha Svetoga ostali zaglavljeni u Njegovu prvotnom djelu i ne bi prihvatili novo djelo Duha Svetoga. Samo oni neposlušni ne bi mogli primiti djelo Duha Svetoga. Ako čovjekova praksa ne ide ukorak s novim djelom Duha Svetoga, onda je ona zasigurno odsječena od današnjeg djela i sigurno je u neskladu s njim. Takvi zastarjeli ljudi naprosto nisu u stanju ostvariti Božju volju, a kamoli postati oni koji će na kraju svjedočiti o Bogu. Štoviše, cjelokupno djelo upravljanja ne bi moglo biti dovršeno među takvom grupom ljudi. Što se tiče onih koji su nekad poštovali Jahvin zakon i onih koji su jednom patili za križ, sve što su činili bit će uzaludno i beskorisno ako ne mogu prihvatiti fazu djela posljednjih dana. Najjasniji izraz djela Duha Svetoga jest prihvaćanje onoga što postoji ovdje i sada, a ne nostalgija za prošlim vremenima. Oni koji nisu išli ukorak s djelom današnjice i koji su se odvojili od današnje prakse jesu oni koji se djelu Duha Svetoga protive i ne prihvaćaju ga. Takvi ljudi prkose sadašnjem Božjem djelu. Iako se čvrsto drže za svjetlost prošlosti, ne može se zanijekati da ne poznaju djelo Duha Svetoga. Čemu sva ova priča o promjenama u čovjekovoj praksi, o razlikama između nekadašnje i sadašnje prakse, o tome kako se praktično djelovalo u prethodnom dobu, a kako se to radi danas? O takvim podjelama u čovjekovoj praksi stalno se govori zato što djelo Duha Svetoga neprestano napreduje, stoga se i čovjekova praksa neprestano mora mijenjati. Ako čovjek ostane zaglavljen u jednoj fazi, to dokazuje da ne može održati korak s novim Božjim djelom i novom svjetlošću; to nije dokaz da se Božji plan upravljanja nije promijenio. Ljudi izvan bujice Duha Svetoga uvijek misle da su u pravu, ali Božje djelo u njima zapravo je odavno prestalo, a djela Duha Svetoga u njima uopće nema. Božje djelo je već odavno prešlo na drugu skupinu ljudi, onu na kojoj On namjerava dovršiti Svoje novo djelo. Budući da religiozni ljudi ne mogu prihvatiti novo Božje djelo i drže se samo starog djela iz prošlosti, Bog ih je napustio, a Svoje novo djelo obavlja na ljudima koji to novo djelo prihvaćaju. To su ljudi koji surađuju u Njegovu novom djelu, a jedino se tako može ostvariti Njegovo upravljanje. Božje upravljanje stalno napreduje, a čovjekova se praksa stalno uzdiže. Bog stalno djeluje, a čovjeku stalno nešto treba, tako da oboje dostižu svoj zenit, a Bog i čovjek postižu potpuno jedinstvo. To je izraz ostvarenja Božjeg djela i konačni ishod cjelokupnog Božjeg upravljanja.

U svakoj fazi Božjeg djela postoje i odgovarajući zahtjevi prema čovjeku. Svi koji se nalaze u bujici Duha Svetoga zaposjednuti su prisutnošću i ispravljanjem Duha Svetoga, dok su oni izvan bujice Duha Svetoga pod kontrolom Sotone i u sebi nemaju ništa od djela Duha Svetoga. Ljudi koji se nalaze u bujici Duha Svetoga jesu oni koji prihvaćaju novo djelo Božje i koji u njemu surađuju. Ako oni koji su u ovoj bujici ne mogu surađivati i ako ne mogu provesti u djelo istinu koju Bog u ovo vrijeme zahtijeva, onda će biti ispravljeni, a u najgorem slučaju Duh Sveti će ih napustiti. Oni koji prihvate novo djelo Duha Svetoga živjet će u bujici Duha Svetoga i primit će skrb i zaštitu od Duha Svetoga. Oni koji su spremni istinu provesti u djelo prosvijetljeni su Duhom Svetim, dok one koji nisu spremni provesti istinu u djelo Duh Sveti ispravlja, a ponekad čak i kažnjava. Kakve god osobe bile, ako se nalaze u bujici Duha Svetoga, Bog će preuzeti odgovornost za sve one koji prihvate Njegovo novo djelo zarad Njegova imena. Oni koji slave Njegovo ime i spremni su Njegove riječi provesti u djelo primit će Njegove blagoslove; oni koji su prema Njemu neposlušni i koji Njegove riječi ne provode u djelo primit će Njegovu kaznu. Ljudi koji su u bujici Duha Svetoga jesu oni koji prihvaćaju novo djelo, a s obzirom na to da su prihvatili novo djelo, trebali bi na odgovarajući način surađivati s Bogom, a ne se ponašati kao buntovnici koji ne ispunjavaju svoju dužnost. To je jedini Božji zahtjev prema čovjeku. Međutim, nije tako za ljude koji ne prihvaćaju novo djelo: oni su izvan bujice Duha Svetoga, stoga se ispravljanje i prijekor Duha Svetoga ne odnose na njih. Ti ljudi cijele dane žive unutar tijela, unutar svojega uma, a sve što rade u skladu je s doktrinom koja je plod analize i istraživanja njihova mozga. To nije ono što novo djelo Duha Svetoga zahtijeva, a još je manje suradnja s Bogom. Oni koji ne prihvaćaju novo Božje djelo lišeni su Božje prisutnosti i, štoviše, lišeni su Božjih blagoslova i zaštite. Većina njihovih riječi i postupaka uglavnom se pridržava prošlih zahtjeva djela Duha Svetoga; oni su doktrina, a ne istina. Takve doktrine i propisi dovoljan su dokaz da okupljanja tih ljudi nisu ništa drugo nego religija; oni nisu izabrani niti su predmet Božjeg djela. Skupovi svih tih ljudi mogu se samo nazivati velikim vjerskim saborima, ali se ne mogu zvati crkvom. To je činjenica koju je nemoguće izmijeniti. Oni ne posjeduju novo djelo Duha Svetoga; ono što oni rade podsjeća na religiju, ono što proživljavaju zasićeno je religijom; oni ne posjeduju ni prisutnost ni djelo Duha Svetoga, a još manje imaju pravo primiti ispravljanje ili prosvjetljenje od Duha Svetoga. Svi su ti ljudi beživotni leševi i crvi lišeni duhovnosti. Ne znaju ništa o čovjekovoj buntovnosti i protivljenju, nemaju pojma o svim ljudskim zlodjelima, a još manje poznaju cjelokupno Božje djelo i sadašnju Božju volju. Sve su to neznalice, podlaci i ološ te nisu dostojni zvati se vjernicima! Ništa od onoga što rade nema utjecaja na Božje upravljanje, a još manje može poremetiti Božje planove. Njihove su riječi i postupci previše odvratni, previše jadni i oni naprosto nisu vrijedni spomena. Ništa što čine oni koji nisu u bujici Duha Svetoga nema nikakve veze s novim djelom Duha Svetoga. Stoga su oni, što god učinili, lišeni ispravljanja Duha Svetoga i, štoviše, lišeni prosvjetljenja Duha Svetoga. Jer sve su to ljudi koji nimalo ne ljube istinu i koji su omraženi i odbačeni od Duha Svetoga. Nazivaju se zlotvorima jer hodaju u tijelu i čine što im je volja pod Božjim znakom. Dok Bog djeluje, oni su namjerno neprijateljski nastrojeni prema Njemu i jure u suprotnom smjeru od Njega. Čovjekova nesposobnost da surađuje s Bogom sama je po sebi krajnje buntovna, pa zar onda ljudi koji se namjerno protive Bogu neće dobiti pravednu kaznu? Na sâm spomen njihovih zlodjela neki ljudi jedva ih čekaju prokleti, dok ih Bog potpuno ignorira. Čovjeku se čini da se njihovi postupci tiču Božjeg imena, ali oni s Božjeg stanovišta zapravo nemaju nikakve veze s Njegovim imenom ni svjedočanstvom o Njemu. Što god ti ljudi radili, to s Bogom nema nikakve veze: nema veze ni s Njegovim imenom ni s Njegovim sadašnjim djelom. Ti ljudi sami sebe ponižavaju i očituju Sotonu; to su zlotvori koji se gomilaju za dan gnjeva. Bez obzira na njihove postupke, ako ne ometaju Božje upravljanje i nemaju nikakve veze s novim Božjim djelom, takvi ljudi danas neće biti podvrgnuti odgovarajućoj odmazdi jer dan gnjeva tek treba nastupiti. Ljudi vjeruju da ima mnogo toga s čime se Bog već trebao obračunati i smatraju da bi prema tim zlotvorima što prije trebalo primijeniti odmazdu. Međutim, budući da djelo Božjeg upravljanja još uvijek nije dovršeno, a dan gnjeva tek treba nastupiti, nepravednici i dalje čine svoje nepravedne radnje. Neki kažu: „Pripadnici religije u sebi nemaju ni prisutnost ni djelo Duha Svetoga i sramote Božje ime, pa zašto ih onda Bog ne uništi umjesto što i dalje podnosi njihovo neobuzdano ponašanje?” Ti ljudi, koji su manifestacija Sotone i koji izražavaju tijelo, jesu neznalice i polusvijet; oni su naprosto smiješni. Neće ugledati dolazak Božjeg gnjeva prije nego što shvate kako Bog obavlja Svoje djelo među ljudima, a kad budu potpuno osvojeni, svi će ti zlotvori dobiti zasluženu odmazdu i nitko od njih neće moći izbjeći dan gnjeva. Sad nije vrijeme za kažnjavanje čovjeka, već za djelo osvajanja, osim ako bude onih koji narušavaju Božje upravljanje, koji će u tom slučaju biti kažnjeni na temelju težine svojih postupaka. Tijekom Božjeg upravljanja čovječanstvom svi koji se nalaze u bujici Duha Svetoga povezani su s Bogom. Oni koji su omraženi i odbačeni od Duha Svetoga žive pod utjecajem Sotone, a ono što su proveli u djelo nema nikakve veze s Bogom. S Bogom su povezani samo oni koji prihvaćaju novo Božje djelo i surađuju s Bogom jer je Božje djelo usmjereno samo na one koji ga prihvaćaju, a ne na sve ljude bilo da ga prihvaćaju ili ne. Djelo koje Bog obavlja uvijek ima cilj i ne radi se iz hira. Oni koji su povezani sa Sotonom nedostojni su svjedočiti o Bogu, a kamoli surađivati s Njim.

Svaka faza djela Duha Svetoga također zahtijeva čovjekovo svjedočanstvo. Svaka faza djela je bitka između Boga i Sotone, pri čemu je meta ove bitke Sotona, dok je čovjek taj koji će tim djelom biti usavršen. Može li Božje djelo uroditi plodom ili ne, ovisi o načinu na koji čovjek svjedoči o Bogu. To svjedočanstvo je ono što Bog zahtijeva od onih koji Ga slijede; to se svjedočanstvo daje pred Sotonom, a ono je ujedno i dokaz učinka Njegova djela. Cjelokupno Božje upravljanje podijeljeno je na tri faze, pri čemu se u svakoj fazi pred čovjeka postavljaju odgovarajući zahtjevi. Štoviše, kako se doba smjenjuju i napreduju, Božji zahtjevi prema čitavom čovječanstvu postaju sve veći. Tako ovo djelo Božjeg upravljanja korak po korak dostiže svoj vrhunac, sve dok čovjek ne uvidi činjenicu „pojave Riječi u tijelu”, da bi tako zahtjevi prema čovjeku, kao i zahtjevi za čovjekovim svjedočanstvom, postali još veći. Što je čovjek sposobniji istinski surađivati s Bogom, to Bog zadobiva veću slavu. Čovjekova suradnja je svjedočanstvo koje se od njega traži, a to je svjedočanstvo čovjekova praksa. Prema tome, odgovori na pitanja može li Božje djelo postići željene učinke i može li istinsko svjedočenje postojati ili ne neraskidivo su povezani s čovjekovom suradnjom i svjedočanstvom. Kad djelo bude dovršeno, to jest, kad cjelokupno Božje upravljanje bude privedeno kraju, od čovjeka će se zahtijevati snažnije svjedočanstvo, a kada Božje djelo bude završeno, čovjekova praksa i ulazak dostići će svoj zenit. U prošlosti se od čovjeka tražilo da poštuje zakon i zapovijedi i zahtijevalo se da bude strpljiv i ponizan. Danas se od čovjeka traži da se pokorava Božjim uređenjima i posjeduje najveću ljubav prema Bogu, što u konačnici znači da Boga treba voljeti čak i kad se nađe usred nevolje. Ove tri faze predstavljaju zahtjeve koje Bog korak po korak postavlja čovjeku tijekom cijeloga Svojega upravljanja. Svaka faza Božjeg djela dublja je od prethodne i u svakoj su fazi zahtjevi prema čovjeku ozbiljniji od prethodnih te se tako cjelokupno Božje upravljanje postupno uobličava. Upravo zato što su zahtjevi prema čovjeku sve veći, čovjekova se narav sve više približava standardima koje Bog zahtijeva i tek se tada čitavo čovječanstvo počinje postupno udaljavati od Sotonina utjecaja, sve do trenutka kad će, nakon što Božje djelo bude privedeno kraju, čitavo čovječanstvo biti spašeno od utjecaja Sotone. Kad nastupi taj trenutak, Božje djelo bit će dovršeno, čovjek više neće surađivati s Bogom radi promjene svoje naravi, a cijelo će čovječanstvo živjeti u svjetlosti Božjoj i od tog trenutka više neće biti buntovništva ili protivljenja Bogu. Bog također ništa neće zahtijevati od čovjeka, a između čovjeka i Boga postojat će skladnija suradnja, ona koja će biti suživot Boga i čovjeka, život koji će nastupiti nakon što Božje upravljanje bude u cijelosti dovršeno i nakon što Bog čovjeka u potpunosti izbavi iz kandži Sotone. Oni koji ne mogu pomno slijediti Božje stope nisu u stanju postići takav život. Oni će potonuti u tamu, gdje će jecati i škrgutati zubima; to su ljudi koji vjeruju u Boga, ali Ga ne slijede, ljudi koji vjeruju u Boga, ali se ne pokoravaju Njegovu cjelokupnom djelu. Budući da vjeruje u Boga, čovjek mora pomno slijediti Božje stope, korak po korak; treba „pratiti Jaganjca kamo god pođe”. Jedino takvi ljudi tragaju za istinitim putem i jedino oni poznaju djelo Duha Svetoga. Ljudi koji slijepo slijede slovo i doktrine jesu oni koji su izgnani djelom Duha Svetoga. U svakom vremenskom razdoblju Bog će započeti novo djelo i u svakom će razdoblju među ljudima postojati novi početak. Ako se pridržava samo onih istina koje kažu „Jahve je Bog” i „Isus je Krist”, odnosno istina koje vrijede samo u svoje doba, čovjek nikad neće moći održati korak s djelom Duha Svetoga i zauvijek će biti nesposoban zadobiti djelo Duha Svetoga. Bez obzira na to kako Bog djeluje, čovjek Ga slijedi bez imalo sumnje i slijedi Ga pomno. Kako bi Duh Sveti mogao izgnati čovjeka koji tako postupa? Kako bi čovjek mogao biti kažnjen ako je on, ma što Bog činio, siguran da je to djelo Duha Svetoga, ako bez ikakve bojazni surađuje u djelu Duha Svetoga i ako nastoji ispuniti Božje zahtjeve? Božje djelo nikad nije prestalo, Njegovi se koraci nikad nisu zaustavili, a sve dok Svoje djelo upravljanja ne privede kraju, On je uvijek zauzet i nikad ne prestaje s radom. Ali čovjek je drugačiji: stekavši tek trunčicu djela Duha Svetoga, on se prema njemu ponaša kao da se nikad neće promijeniti; stekavši malo znanja, ni ne pokušava dalje slijediti stope novijeg Božjeg djela; vidjevši jedva nešto malo Božjeg djela, Boga odmah propisuje kao neku posebnu drvenu figuricu i vjeruje da će Bog zauvijek zadržati oblik koji on vidi pred sobom, vjeruje da je tako izgledao u prošlosti i da će ubuduće zauvijek tako izgledati; stekavši tek površno znanje, čovjek je toliko ponosan da se zaboravlja i počinje bezobzirno naviještati Božju narav i biće koji jednostavno ne postoje; a uvjerivši se u jednu fazu djela Duha Svetoga, čovjek ne prihvaća novo Božje djelo, bez obzira na to kakav je čovjek koji to novo djelo naviješta. To su ljudi koji ne mogu prihvatiti novo djelo Duha Svetoga; previše su konzervativni i nesposobni prihvatiti nove stvari. Takvi ljudi su oni koji vjeruju u Boga, ali Ga i odbacuju. Iako čovjek vjeruje da su Izraelci griješili što su „vjerovali samo u Jahvu, a nisu vjerovali u Isusa”, većina ljudi i dalje igra ulogu u kojoj „vjeruje samo u Jahvu i odbacuje Isusa” i „čezne za povratkom Mesije, ali se protivi Mesiji po imenu Isus”. Stoga nije ni čudo što ljudi i dalje, nakon što prihvate jednu fazu djela Duha Svetoga, žive pod vlašću Sotone i još uvijek ne primaju Božje blagoslove. Zar to nije posljedica čovjekova buntovništva? Kršćani širom svijeta koji nisu išli ukorak s novim djelom današnjice čvrsto se nadaju da će im se posrećiti, pretpostavljajući da će Bog ispuniti svaku njihovu želju. Međutim, ne mogu sa sigurnošću reći zašto će ih Bog uznijeti na treće nebo niti su sigurni u to kako će Isus doći i primiti ih jašući na bijelom oblaku, a kamoli s apsolutnom sigurnošću mogu reći hoće li Isus doista doći na bijelom oblaku onog dana kad su oni to zamislili. Svi su oni zabrinuti i zbunjeni; ni sami ne znaju hoće li Bog sa Sobom povesti baš svakog od njih, šačice raznoraznih ljudi iz svih vjeroispovijesti. Djelo koje Bog sada obavlja, sadašnje doba, Božja volja – ni o jednoj od ovih stvari oni pojma nemaju i i ne preostaje im ništa drugo nego dane brojati na prste. Samo oni koji do samog kraja slijede Jaganjčeve stope mogu dobiti posljednji blagoslov, dok oni „pametni ljudi”, koji Ga nisu u stanju slijediti do samog kraja, ali ipak vjeruju da su sve zadobili, nisu u stanju svjedočiti Božjoj pojavi. Svatko od njih vjeruje da je najpametnija osoba na svijetu; bez razloga prekidaju kontinuirani razvoj Božjeg djela i čini se da s apsolutnom sigurnošću vjeruju da će ih Bog uznijeti na nebo; oni, koji su navodno „najodaniji Bogu, koji slijede Boga i pokoravaju se riječima Božjim”. Iako su navodno „najodaniji” riječima koje Bog izgovara, njihove su riječi i djela još uvijek toliko odvratni jer se protive djelu Duha Svetoga te čine prijevaru i zlo. Oni koji Boga ne slijede do samog kraja, koji ne idu ukorak s djelom Duha Svetoga i koji se čvrsto drže starog djela ne samo da nisu uspjeli postati odani Bogu, već su, naprotiv, postali Božji protivnici, postali su oni koje je novo doba odbacilo i koji će biti kažnjeni. Postoji li itko jadniji od njih? Mnogi čak vjeruju da su nesavjesni svi oni koji odbacuju stari zakon i prihvaćaju novo djelo. Ti ljudi, koji samo pričaju o „savjesti”, a ne poznaju djelo Duha Svetoga, zbog vlastite će savjesti naposljetku ostati bez izgleda. Božje se djelo ne pokorava doktrini i, premda je to Njegovo vlastito djelo, Bog ga se ipak ne pridržava slijepo. Ono što treba osporiti biva osporeno, a ono što treba izgnati biva izgnano. Ipak, čovjek se prema Bogu postavlja neprijateljski, čvrsto se držeći tek jednog djelića Božjeg upravljanja. Nije li to apsurdnost čovjekova? Nije li to glupost čovjekova? Što su ljudi plašljiviji i pretjerano oprezni iz straha da će ostati bez Božjih blagoslova, to su manje sposobni zadobiti veće blagoslove i primiti posljednji blagoslov. Oni koji slijepo poštuju zakon pokazuju krajnju odanost zakonu, a što više pokazuju takvu odanost prema zakonu, to sve više postaju buntovnici koji se protive Bogu. Jer ovo je Doba kraljevstva, a ne Doba zakona i ne može se istovremeno govoriti o djelu današnjice i o prošlom djelu niti se djelo prošlosti može usporediti s današnjim djelom. Božje djelo se promijenilo, a promijenila se i čovjekova praksa; ona više ne podrazumijeva poštovanje zakona ni nošenje križa, stoga ljudska odanost prema zakonu i križu neće zadobiti odobrenje od Boga.

Čovjek će u cijelosti biti upotpunjen u Dobu kraljevstva. Nakon djela osvajanja čovjek će biti podvrgnut pročišćenju i patnji. Oni koji uspiju prevladati tu patnju i tijekom nje svjedočiti jesu oni koji će na kraju biti upotpunjeni; oni su pobjednici. Tijekom ove patnje čovjek mora prihvatiti pročišćenje, a to pročišćenje posljednji je dio Božjeg djela. To će biti posljednje pročišćenje čovjeka prije kraja cjelokupnog djela Božjeg upravljanja, a svi oni koji slijede Boga moraju prihvatiti taj konačni test i to posljednje pročišćenje. Oni koji su lišeni djela Duha Svetoga i Božjeg vodstva pokleknut će pod tom patnjom, ali oni koji su doista osvojeni i koji istinski teže Bogu na kraju će čvrsto stajati; to su oni koji posjeduju ljudskost i koji iskreno ljube Boga. Što god Bog učinio, ovi pobjednici neće biti lišeni vizija i nastavit će nepogrešivo provoditi istinu u djelo u svojem svjedočanstvu. Oni su ti koji će na kraju isplivati iz velike patnje. Iako oni koji love u mutnom danas još uvijek mogu živjeti na tuđoj grbači, nitko ne može izbjeći posljednju patnju i nitko ne može preskočiti konačni test. Pobjednicima takva patnja predstavlja izuzetno pročišćenje; ali za one koji love u mutnom to je djelo potpunog izgona. Vjernost onih koji Boga nose u srcu ostaje nepromijenjena kakvim god kušnjama bili izloženi. Međutim, oni koji nemaju Boga u srcu mijenjaju svoj stav o Bogu i čak se od Njega sasvim rastaju čim Božje djelo prestane koristiti njihovu tijelu. Takvi su oni koji na kraju neće čvrsto stajati, koji samo traže Božje blagoslove i nisu voljni potrošiti se za Boga niti Mu se posvetiti. Kad Božje djelo bude privedeno kraju, sav će taj ljudski ološ, koji nije dostojan ni trunke suosjećanja, biti izbačen. Oni koji u sebi nemaju ljudskosti ne mogu istinski voljeti Boga. Kad su u ugodnom i sigurnom okruženju ili kad mogu ostvariti neku korist, prema Bogu su apsolutno poslušni, ali čim shvate da su im želje osujećene ili konačno odbijene, odmah se bune. Oni se doslovno preko noći iz nasmijane, „dobrodušne” osobe mogu pretvoriti u ružnog i okrutnog ubojicu, koji svojeg dojučerašnjeg dobrotvora bez pravog razloga iznenada počinje tretirati kao smrtnog neprijatelja. Zar se ti demoni, koji su u stanju ubiti ne trepnuvši okom, neće pretvoriti u potajnu opasnost ako ne budu izgnani? Djelo spašavanja čovjeka ne ostvaruje se odmah nakon završetka djela osvajanja. Iako je djelo osvajanja privedeno kraju, djelo čovjekova pročišćenja nije. To će djelo biti dovršeno tek kad čovjek bude potpuno pročišćen, kad oni koji se istinski podčine Bogu budu upotpunjeni i kad budu odbačeni svi oni maskirani prevaranti koji ne nose Boga u svojem srcu. Oni koji ne udovolje Bogu u završnoj fazi Njegova djela bit će potpuno izgnani, a oni koji su izgnani pripadaju đavlu. Budući da nisu u stanju udovoljiti Bogu, oni se bune protiv Njega, pa iako ti ljudi danas slijede Boga, to ne znači da su oni među onima koji će na kraju preostati. Kad se kaže da će „oni koji budu do kraja slijedili Boga primiti spasenje”, riječ „slijedili” znači da će biti postojani usred patnje. Danas mnogi misle da je lako slijediti Boga, ali kad se Božje djelo približi samom kraju, saznat ćeš što doista znači „slijediti”. To što si ti i danas, nakon što si osvojen, još uvijek u stanju slijediti Boga nije dokaz da si jedan od onih koji će biti usavršeni. Oni koji nisu u stanju izdržati kušnje i koji nisu sposobni usred patnje odnijeti pobjedu naposljetku će biti nesposobni čvrsto stajati, stoga neće moći slijediti Boga do samog kraja. Oni koji uistinu slijede Boga sposobni su izdržati provjeru svojega djela, dok oni koji Boga ne slijede istinski ne mogu izdržati nijednu Božju kušnju. Prije ili kasnije oni će biti izbačeni, dok će pobjednici ostati u kraljevstvu. Traga li čovjek istinski za Bogom ili ne, određuje se provjerom njegova djela, odnosno Božjim kušnjama, a to nema nikakve veze s odlukom samog čovjeka. Bog nijednu osobu ne odbacuje iz hira; sve što On čini može potpuno uvjeriti čovjeka. On ne čini ništa što je čovjeku nevidljivo niti obavlja ikakvo djelo koje čovjeka ne može uvjeriti. Je li čovjekova vjera iskrena ili nije, dokazuje se činjenicama i o tome ne može čovjek odlučivati. Nema nikakve sumnje da se „pšenica ne može pretvoriti u kukolj, a od kukolja ne može nastati pšenica”. Svi koji iskreno vole Boga na kraju će ostati u kraljevstvu, a Bog neće zlostavljati nikoga tko Ga iskreno voli. Pobjednici će unutar kraljevstva, na temelju svojih različitih funkcija i svjedočanstava, služiti kao svećenici ili sljedbenici, a svi oni koji usred patnje odnesu pobjedu ući će u svećeničko tijelo kraljevstva. To svećeničko tijelo formirat će se kad djelo evanđelja u cijelom svemiru bude dovršeno. Kad dođe vrijeme, od čovjeka će se zahtijevati da izvršava svoju dužnost u kraljevstvu Božjem i da unutar kraljevstva živi zajedno s Bogom. Svećeničko tijelo bit će sastavljeno od prvosvećenika i svećenika, dok će ostali biti sinovi i narod Božji. Sve je to određeno njihovim svjedočanstvima o Bogu tijekom patnje; to nisu titule koje se dodjeljuju iz hira. Nakon što se ustanovi čovjekov status, djelo Božje će prestati jer će svatko biti u svojoj vrsti i vraćen na svoju prvobitnu poziciju, što je ujedno i znak ostvarenja Božjeg djela, konačni ishod Božjeg djela i čovjekove prakse, a to je kristalizacija vizija Božjeg djela i čovjekove suradnje. Na kraju će čovjek otpočinuti u kraljevstvu Božjem, a i Bog će se vratiti na počinak u Svoje prebivalište. To će biti konačni ishod 6000 godina duge suradnje Boga i čovjeka.